Prema kazivanju svjedoka banjalučani Darko Ćurlić i Verica Vukosavljević imali su buran odnos. U braku su dobili sina jedinca, razveli se, potom pomirili i živjeli zajedno u stanu njegovog brata. Međutim, njeni roditelji, Slobodan i Miroslava Vukosavljević kažu da je postojala i tamna strana njihove veze. Prema iskazu koje su ožalošćeni roditelji iznijeli pred sudom, supružnici su se često svađali, on ju je tukao i čak potezao pištolj na nju.
Sve je konačno završilo u martu 1995. godine kada je danas četrdesetsedmogodišnji Ćurlić, grafičar po zanimanju, prijavio policiji da je njegova bivša supruga počinila samoubistvo. Prema sudskim dokumentima, Vukosavljević je preminula kada ju je metak ispaljen iz Ćurlićevog pištolja pogodio u srce. Imala je 30 godina.
Uviđaj je izvršila ekipa krim. tehničara na čelu sa istražnim sudijom Osnovnog suda u Banjoj Luci Brankom Gudalom. U zapisniku o uviđaju sastavljenom istog dana navodi se da je Vukosavljević ubijena, uz ostavljenu mogućnost ubistva ili samoubistva.
Svjedoci su istražiteljima ispričali o nasilnom odnosu supružnika, a nalazi parafinske rukavice su pokazali prisustvo barutnih čestica na Ćurlićevim rukama i odjeći. Sudija je naložio rekonstrukciju događaja koju su izvršili vještak sudske medicine Željko Karan, balističar Željko Popović i njegov mentor Milko Marić. Oni su zaključili da Ćurlićeva verzija događaja ne odgovara pronađenim dokazima, te da se najverovatnije radi o ubistvu. Jedan od dokaza je bila i krv na njenim rukama koja na pištolju nije pronađena. Sedam dana nakon izvršene rekonstrukcije tužioci su optužili Ćurlića za ubistvo bivše supruge.
Međutim, njegovi roditelji, Vojin i Desanka Ćurlić kažu da im se tri mjeseca prije izvršenja rekonstrukcije i podizanja optužnice obratio Karan navodno tražeći novac da bi im sina pustili iz zatvora.
Prema podnesku koji je Ćurlić uputio Vrhovnom sudu Republike Srpske (RS) sa zahtjevom da se preispita presuda prvostepenog i drugostepenog suda, Karan je sa njegovim ocem stupio u kontakt preko Ćurlićevog advokata Vlade Popovića. Ćurlićev otac se sa Karanom trebao sastati u kancelariji advokata. Međutim, Karan i Marić su došli sa zakašnjenjem, pa su advokatu ostavili brojeve telefona da ih Ćurlićev otac kontaktira. Navodno je Karan sutradan pozvao Vojina Ćurlića i od njega zatražio 700 DEM da bi se ‘sin pustio iz zatvora.’
Ćurlić kaže da o tome nije želio razgovarati preko telefona, te je otišao kod Karana kući. Kaže da su u stanu bili Karan i Marić i da ga je Karan upitao zašto ne daje pare da njegov sin prije izađe iz zatvora. Rekao mu je dati pare po okončanju predmeta. Vojin Ćurlić kaže da se Karan naljutio, uzeo pištolj i počeo ga okretati na sve strane govoreći da on može okrenuti pištolj u kojem god hoće položaju i okriviti njegovog sina. Opet je došlo do svađe. U razgovoru sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva Vojin Ćurlić kaže da je odbio prihvatiti dogovor.
Karan priznaje da su se susreli u njegovom stanu i da su razgovarali o slučaju. Međutim, njegov opis daljnjeg toka susreta u potpunosti se razlikuje.
Karan kaže da je Vojin Ćurlić došao kod njega kući sa pretpostavkom kako se sve dogodilo, te je Karan pozvao Marića kako bi mu objasnili funkcionisanje oružja i uglove pucanja. Karan kaže da su se posvađali i da je izbacio Ćurlića napolje, te da mu je ovaj potom zaprijetio.
Karan je svjedočio na suđenju koje je završeno u aprilu 1996. godine. Na temelju dokaza, uz ostalo svjedočenja Karana i Marića, te rekonstrukcije sud je osudio Ćurlića za ubistvo bivše supruge.
Odbrana je predlagala još jedno vještačenje, ali to sud nije prihvatio.
Ćurlić je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od osam godina. Viši sud Banja Luka je u novembru 1996. godine na temelju olakšavajućih okolnosti smanjio njegovu kaznu na šest godina zatvora, od čega je u zatvoru proveo pet godina.
Krstan Simić, advokat koji je preuzeo slučaj nakon smrti Popovića kaže da nije znao za iznudu i pita se zašto mu to niko nije rekao.
Karan kaže da ti Ćurlićevi navodi o traženju mita nisu vjerodostojni. ‘Izvinite narode to se zove genetika. On je ležao za ubistvo, stric je robijao za ubistvo, tata pokušao da ubije. Izvucite zaključak sami.’
Svjedoka u ovom slučaju je malo. Gojko Vasić, načelnik kriminalističke policije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RS-a, koji je u to vrijeme bio inspektor u Centru javne bezbjednosti Banja Luka, kaže da zna za slučaj Vojina Ćurlića.
‘Sjećam se da mi je došao čovjek da prijavi da mu je traženo mito, ali ja sam ga uputio na drugu kancelariju u čijoj je to nadležnosti. Ne znam šta se kasnije dogodilo’, kaže Vasić. Dodaje da se radilo o Vojinu Ćurliću. On kaže da su mu ti policajci rekli da pričeka završetak suđenja.
Dok je trajao žalbeni proces u slučaju Ćurlić, protiv Karana i Marića je vođenja istraga zbog uzimanja mita. Međutim, odbrana to nije spomenula, a Karanovo svjedočenje je ostalo validno.
Navodno je i sam Karan priznao da su postojale sumnje u njegovo vještačenje. U žalbi koju je Ćurlićev advokat Simić uputio drugostepenom sudu stoji da je Karan pred vijećem prvostepenog suda navodno izjavio da je na njega od strane MUP-a vršen izvjestan pritisak jer mu je davano do znanja da se nema povjerenja u njegov vještački nalaz.
