Zahvaljujući ustupcima nadležnih institucija, tuzlanska termoelektrana godinama prekomjerno zagađuje zrak. Tuzlaci najčešće obolijevaju i umiru od bolesti uzrokovanih štetnim česticama koje izlaze iz gigantskih dimnjaka na ulazu u ovaj grad.

Termoelektrana Tuzla je najveći pojedinačni zagađivač u Tuzlanskom kantonu. (Foto: CIN)

Na mjesnom mezarju u Šićkom Brodu kod Tuzle u razmaku od nekoliko dana ukopano je šest osoba. „Evo: Jusuf Nurkić, Mustafa Ćatić, Mulaga Hirkić, Hasan Husić, Mevludin Begunić, Nusreta Mulaosmanović“, kaže mjesni efendija Nurija Čikarić. Svi su umrli u toku jedne sedmice u aprilu 2013. godine.

Preminuli su bolovali od plućnih, srčanih ili malignih bolesti.

Podaci nadležnih zdravstvenih institucija pokazuju da su to najčešće bolesti od kojih obolijevaju Tuzlaci. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), uzročnici ovih bolesti su štetne čestice koje oslobađaju termoelektrane na ugalj, dok Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) ističe da je zagađeni zrak najčešći uzrok karcinoma pluća.

Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazuje da nadležne institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) godinama dozvoljavaju Termoelektrani „Tuzla“ prekomjerno zagađivanje zraka. Umjesto da ih natjeraju na odsumporavanje dima, daju im okolišne dozvole na osnovu kojih mogu zagađivati više nego što dozvoljavaju svjetski standardi.

Predstavnici Termoelektrane okolišnu dozvolu koriste kao sredstvo sopstvene zaštite, odnosno izgovor da rade prema važećim pravilima.

Pola stoljeća zagađivanja

Prvo postrojenje Termoelektrane „Tuzla“ proradilo je prije pola stoljeća, a danas rade sa četiri termobloka. Za prosječnu godišnju proizvodnju od oko 3.000 gigavatsata (GWh) struje potroše oko 3,3 miliona tona uglja iz ugljenog bazena Kreka-Banovići. Nakon nepotpunog sagorijevanja sumpora u ovom uglju, kroz dimnjake elektrane izlazi oko 50.000 tona sumpordioksida godišnje.

Ovaj štetni gas izaziva plućne disfunkcije, astmu, hronični bronhitis i plućna oboljenja. Prema podacima Općine Tuzla, pored ovog štetnog gasa, iz gigantskih dimnjaka godišnje izađe i četiri miliona tona ugljendioksida, 8.500 tona azotdioksida te 3.500-4.000 tona čestica prašine.

Senail Ajšić zabrinut je za svoje i zdravlje svoje porodice i kaže da ne mogu birati zrak koji će disati. (Foto: CIN)

Ove brojke prelaze nivo prihvatljive zagađenosti zraka koja je ustanovljena smjernicama SZO-a. Toksične i kancerogene materije koje se nalaze u dimu lako prodiru u disajne puteve, cirkulaciju i srce te ih oštećuju i izazivaju ranu smrt.

„U tim česticama, koje ne vidimo i koje udahnemo, imate i kancerogenike i metale koji su vrlo toksični; imate iritante, imate alergene i oni će kad propuste ti odbrambeni mehanizmi polako ubiti osobu“, kaže prof. dr. Nurka Pranjić, specijalista medicine rada u tuzlanskom Domu zdravlja i profesorica na Medicinskom fakultetu.

Zrak zagađen štetnim česticama iz Termoelektrane udiše preko 470.000 ljudi iz 13 općina Tuzlanskog kantona. U 2011. godini od karcinoma pluća oboljelo je 136 osoba iz ovog kantona, dok je, primjera radi, broj oboljelih od ove bolesti bio šest puta manji u kantonima koje nemaju termoelektrane: Posavskom, Livanjskom i Zapadnohercegovačkom.

U 2012. i 2013.godini na području Tuzlanskog kantona od karcinoma pluća oboljele su još 242 osobe. U ovom dvogodišnjem periodu od 7.686 umrlih, za polovinu su uzrok smrti bila kardiovaskularna i respiratorna oboljenja, uključujući i karcinom pluća.

Na području RS-a rezerve mrkog uglja i lignita su raspoređene u sedam važnijih bazena: Gacko, Ugljevik, Stanari, Miljevina, Kotor Varoš, Lješljani i Ramići. Postoje i druge lokacije sa manjim rezervama koje nisu interesantne sa stanovišta energetskog korištenja i/ili koje su napuštene zbog nepovoljnih eksploatacionih uslova.

Mate Marković je uvjeren da su članovi njegove porodice umrli od zagađenog zraka. (Foto: CIN)

Probleme sa disanjem ima i Senail Ajšić iz Šićkog Broda kod Tuzle. Prve poteškoće je osjetio prije deset godina, ali je to tumačio slabom kondicijom. Poslije je i odlazak do kupatila zahtijevao nekoliko zaustavljanja, a prije četiri godine dijagnosticirana mu je astma, hronična plućna bolest. Disanje mu olakšava pumpica koju uvijek nosi sa sobom.

Prolazeći sa novinarima CIN-a kroz mezarje na kojem su ukopane njegove komšije, Ajšić kaže da se nada da im se neće uskoro pridružiti. „A šta ću, od Boga je. (…) A, ustvari, od zagađenja je. Ne treba kriviti Boga za nešto što nije kriv“, kaže Ajšić.

U susjednom mjestu Bukinju Mate Marković je tokom svog života ukopao majku, brata, stričevića te nekoliko susjeda. Umrli su u četrdesetim ili pedesetim godinama života. „Svi od karcinoma“, kaže Marković. Sam je doživio šezdeset i tri godine i to zbog toga, kaže, jer je većinu života zbog posla proveo daleko od Tuzle. „ Znao sam doći jednom mjesečno, vikendom na dva dana i tako“, objašnjava Marković.

Stanovnici Šićkog Broda, Bukinja i Husina, naselja u neposrednoj blizini Termoelektrane, posljednjih godina od rukovodstva ovog preduzeća traže da riješi problem zagađenosti zraka. Organizirali su nekoliko protesta na kojima su, uz ostalo, tražili smanjenje zagađenosti, adekvatnu zdravstvenu zaštitu stanovništva i ulaganje u infrastrukturu naselja.

Međutim, predstavnici Termoelektrane, iako svjesni da zagađuju zrak, ne smatraju da su isključivi krivci za crnu statistiku.

„Ja bih mogao prihvatiti tu odgovornost da mi imamo egzaktne podatke da Termoelektrana prouzrokuje to, ali to je rezultat svih zagađivača ovdje“, kaže Izet Džananović, direktor TE „Tuzla“.

Istraživanje CIN-a pokazuje da je Džananović samo djelimice upravu. Od šest mjernih jedinica koje mjere kvalitet zraka na području TK-a, pet je smješteno u blizini Termoelektrane.

Fleksibilne okolišne dozvole

Kvalitet tuzlanskog zraka mjeri se od 2003. godine, kada je takva obaveza propisana federalnim Zakonom o zaštiti okoliša.

Prema ovom zakonu zrak mora biti zaštićen od zagađenja koja mogu predstavljati opasnost za zdravlje ljudi, a kada se planira proizvodnja, potrebno je poduzeti mjere kako bi „nivo polutanata bio sveden na najmanju moguću mjeru“. Prema ovom zakonu, industrijska postrojenja moraju imati okolišne dozvole.

Mjerna stanica Bukinje, u blizini termoelektrane, svake godine pokazuje prekoračenje zagađenja. (Foto: CIN)

Okolišna dozvola se izdaje pod uslovom da termoelektrana ne ugrožava zdravlje ljudi svojim emisijama zagađivanja. Kako bi dobila okolišnu dozvolu, termoelektrana se obavezuje da će poduzeti sve odgovarajuće preventivne mjere kako bi spriječila zagađivanje okoliša.

Na osnovu Zakona je u martu 2005. godine usvojen Pravilnik o monitoringu kvaliteta zraka kojim su definirane granične vrijednosti zagađujućih materija. Pravilnik je za područje FBiH definirao granične vrijednosti znatno više nego one koje definira SZO.

Federalni pravilnik dozvoljava zagađenje od 125 mikrograma sumpordioksida po metru kubnom dnevno, što je šest puta veća količina od one koju propisuje Svjetska zdravstvena organizacija kao dozvoljenu.

U 2012. i 2013. godini zrak na području Tuzlanskog kantona sadržavao je tri do četiri puta više štetnih materija nego je federalni pravilnik predvidio, pokazuju izvještaji Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona iz tog perioda.

Doktorica Pranjić kaže da količina prekomjernog zagađenja određuje stepen i vrstu opasnosti po zdravlje. „Ako se, recimo, dozvoljena granica pređe za deset, veći je rizik od karcinoma 4 puta, rizik za hronične opstruktivne bolesti je veći za 27 puta, itd.“

Elvedin Grabovica, generalni direktor Elektroprivrede BiH koja je vlasnik TE „Tuzla“, rekao je za CIN da Termoelektrana posjeduje okolišne dozvole za sve svoje projekte. „U okviru okolinskih dozvola su dati uslovi koje je Elektroprivreda BiH uvrstila u svoje programe i planove.“

Najznačajnija mjera koju je Termoelektrana uvela u poslijeratnim godinama jeste ugradnja elektrofiltera koji pročišćavaju dim i smanjuju nivo grubih čestica u zraku. Zbog toga od prošle godine u Tuzlanskoj regiji nema crnog snijega. Ali, od krupnijih su opasnije sitne čestice, jer lakše prodiru u organizam putem disanja.

Nivo sitnih čestica u zraku smanjio bi se procesom odsumporavanja, ali Ministarstvo okoliša i turizma FBiH Termoelektranu ne obavezuje da vrši odsumporavanje. Predstavnici Ministarstva s kojima su razgovarali novinari CIN konstatuju da Termoelektrana nema postrojenje za odsumporavanje, ali da ispunjava uslove za dobivanje okolišne dozvole, jer „ne ugrožava okoliš“.

U nedostatku sistema za odsumporavanje, sumpordioksid iz dimnjaka termoelektrane završava u zraku koji udišu Tuzlaci. (Foto: CIN)

„Ovo što mi dajemo kao okolinsku dozvolu, to nije prava dozvola, nego su to u biti uslovi koje država postavlja na jedan fleksibilan način“, kaže Mehmed Cero, pomoćnik u Sektoru za okoliš pri ovom ministarstvu. Prema njegovom obrazloženju, „fleksibilni uslovi“ se daju Termoelektrani zbog njezine strateške važnosti. Tuzlanska termoelektrana je najveći proizvođač struje u zemlji i proizvedi polovinu od ukupne godišnje količine struje u Federaciji BiH.

„Ako bismo mi išli na odsumporavanje Termoelektrane, onda nju možete zatvoriti. To je preko sto miliona investicija i to ne bi se isplatilo“, kaže Cero.

Zvanični podaci pokazuju da je Elektroprivreda BiH samo u 2013. godini ostvarila dobit od 37 miliona maraka, što znači da bi, uz ovakvo poslovanje, mogla u naredne tri godine otplatiti izgradnju postrojenja za odsumporavanje.

S druge strane, istraživanje Evropske agencije za zdravstvene rizike i Svjetske zdravstvene organizacije koje je naručio tuzlanski Centar za ekologiju i energiju pokazuje da će do 2030. godine nivo ekonomske štete iznositi 810 miliona eura te gubitak od 39.000 godina života zbog smrti izazvane hroničnim oboljenjima.

Ovo istraživanje je urađeno 2012. godine po metodologiji HRAPIE koja definira maksimalno dozvoljenu vrijednost čestica na dnevnoj bazi. Džemila Agić, direktorica ovog centra, kazala je za CIN da su se na taj korak odlučili zbog značajnog prekoračenja nivoa sumpordioksida u zraku.

Savjetnik za okolišne dozvole u resornom ministarstvu Maden Rudež kaže da je za rješavanje ovih problema potrebno vrijeme. „Mi u sadašnjim uvjetima ne možemo riješiti SO2 jer koristimo ugalj. (…) Šta ćemo sa našim ugljevima, to je naš resurs?!“, kaže Rudež, dodajući da će nova postrojenja, odnosno nove termoelektrane imati ugrađen sistem odsumporavanja. „Mi bi htjeli da sva rješenja za koja treba sto godina riješimo za sto dana! Pa, to ne može!“, kaže Rudež.

Plati pa zagađuj

Izet Džananović, direktor TE Tuzla, kaže da ozbiljno razmatra ideju da uradi vlastito istraživanje o uticaju termoelektrane na zdravlje. (Foto: CIN)

Prema federalnom Zakonu o zaštiti okoliša termoelektrana mora platiti naknadu za zagađivanje okoliša. Naknada se izračunava prema nivou godišnje emisije čestica, ali je za mjerenje zagađenja zadužena sama termoelektrana.

Prema riječima direktora Džananovića, Termoelektrana godišnje na osnovu ove naknade plaća oko 2.5 miliona KM.

Dio novca ostaje Fondu za zaštitu okoliša, a 70 posto novca vrati se Tuzlanskom kantonu koji finansira ekološke projekte, shodno aplikacijama koje dobiju od općina. Tuzlanska općina dio ovog novca troši na projekte daljinskog grijanja, kako bi se smanjio broj individualnih ložišta u domaćinstvima. Senail Ajšić i stanovnici najugroženijih tuzlanskih naselja nisu dobili daljinsko grijanje jer su projekti toplifikacije ovih naselja još na čekanju. To bi za njih značilo simboličnu satisfakciju za cijenu koju plaćaju vlastitim zdravljem.

On kaže da neće odustati od borbe za čist zrak. „Političari mi kažu: ‘Šta to radiš!? Zrak je dobar. Dišemo i živimo! Da’, kažem, ‘ali nije dobro svima nama. Dok je vama dobro, mi dišemo otrov, bolujemo i umiremo’“, kaže Senail Ajšić iz Šićkog Broda kod Tuzle.