Banka špijuna: Credit Suisse u službi globalnih obavještajaca

Ključne tačke:

U špijunskom filmu iz 2008. godine Body of Lies (Krug laži) izmišljeni lik Hani Salaam pomaže agentima CIA-e, koje glume Russell Crowe i Leonardo DiCaprio, da uhvate teroriste. Ono što posjetioci kina možda nisu shvatili, jeste da se lik Salaama temelji na stvarnoj ličnosti – jordanskom vođi špijuna po imenu Sa’ad Kheir.

Kheir je između 2000. i 2005. godine bio na čelu jordanske Generalne obavještajne uprave (GID) i ključni saveznik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u ratu protiv terorizma. No, premda je u kinima predstavljen kao heroj sa stilom koji pomaže SAD-u, Kheirove aktivnosti u stvarnom životu moralno su upitne. Osim što je, navodno, profitirao od ilegalne trgovine naftom, nadzirao je ulogu Jordana u američkom programu izručenja i tajnih pritvora i vodio agenciju koja je optužena za mučenje zatvorenika i nadzor nad radom prijekih sudova.

Ne želite propustiti naše priče?

Prijavite se na newsletter.

Ne želite propustiti naše priče?

Prijavite se na newsletter.

Godine 2003. otvorio je lični račun u „Credit Suisse“. U narednih sedam godina račun je narastao na 28,3 miliona švicarskih franaka (21,5 miliona USD) i zatvoren je nekoliko mjeseci nakon njegove smrti krajem 2009. godine.

Kheir nije bio jedini špijun koji je skrivao velike svote novca u „Credit Suisse“. Novinari su otkrili da su 15 vodećih obavještajaca iz cijelog svijeta, ili članovi njihove uže porodice, bili klijenti ove banke.

Ova otkrića proizlaze iz ogromne količine bankovnih podataka koji su procurili iz „Credit Suisse“ i sadrže podatke o klijentima od 1940. godine pa do posljednje decenije.

Istraga „Suisse Secrets“

„Suisse Secrets“ je zajednički projekat novinara koji se temelji na procurenim podacima o bankovnim računima švicarskog bankarskog diva „Credit Suisse“.

Anonimni izvor je podatke dostavio njemačkom listu „Süddeutsche Zeitung“ koji ih je podijelio s OCCRP-om i 46 drugih medijskih partnera diljem svijeta. Novinari s pet kontinenata pregledali su na hiljade bankovnih izvoda i razgovarali sa insajderima, regulatorima i tužiocima te kopali po sudskim spisima i finansijskim dokumentima kako bi potvrdili svoje nalaze. Podaci se odnose na preko 18.000 računa koji su otvarani od 1940. pa sve do posljednje decenije. Na svim računima zajedno bilo je preko 100 milijardi dolara.

„Smatram da su švicarski zakoni o bankarskoj tajni nemoralni“, rekao je izvor u svojoj izjavi. „Krinka zaštite finansijske privatnosti samo je smokvin list koji pokriva sramotnu ulogu švicarskih banaka kao saradnika utajivača poreza. Ova situacija omogućava korupciju i lišava zemlje u razvoju prijeko potrebnih poreznih prihoda.“

Budući da su podaci „Credit Suisse“, do kojih su novinari došli, nepotpuni, pri njihovom tumačenju valja imati na umu niz važnih upozorenja. Pročitajte više o projektu, o tome odakle podaci dolaze i šta to znači.

Većina od njih 15 bili su špijunski šefovi najvišeg nivoa u svojim zemljama. U podacima se nalazi i niz drugih špijuna koje je OCCRP odlučio ne imenovati jer se njihov identitet nije mogao provjeriti.

Pored Kheira tu su još trojica glavnih špijuna čije karijere imaju mnoge zajedničke niti po kojima se ističu: Omar Sulejman iz Egipta, general Akhtar Abdur Rahman iz Pakistana i Ghaleb Al-Qamish iz Jemena.

Sva četverica su vodila državne obavještajne agencije u kojima su kontrolisali velike crne budžete koji su bili iznad parlamentarne i izvršne kontrole. Sve ove ličnosti ili članovi njihovih porodica imali su lične bankovne račune sa velikim depozitima u „Credit Suisse“, bez očitih izvora ličnih prihoda kojima bi mogli objasniti to bogatstvo.

Sva četverica su imala uloge u ključnim američkim intervencijama na Bliskom Istoku i u Afganistanu, od ranih pokušaja CIA-e da podupire antisovjetske mudžahedine krajem ’70-ih, prvog Zaljevskog rata 1990. godine pa do takozvanih “vječnih ratova“ pokrenutih u Afganistanu i Iraku 2001. godine.

Trojica – Qamish, Suleiman i Kheir – vodila su agencije koje su bile poznate po mučenjima. Najmanje osam članova njihove porodice, također, je imalo račune u „Credit Suisse“.

Budući da bi se ti obavještajci smatrali „politički izloženim osobama“, „Credit Suisse“ je njihove račune trebao pažljivo provjeriti i ispitati. Prema švicarskoj stručnjakinji za usklađenost Monike Roth, banke agente tajnih službi smatraju posebno osjetljivim klijentima.

„Ne bih ih uzela za klijente – to je previše riskantno“, kazala je Roth, dodavši da su šefovi obavještajnih službi često „ljudi s velikom moći, upitnim vezama i vrlo mračnim izvorima novca“.

Jedan bivši izvršni direktor „Credit Suisse“ kazao je za OCCRP: „U primjeru šefa obavještajne službe poput Saada Kheira, otvaranje računa je znak za uzbunu i mnoge banke u Švicarskoj to ne bi prihvatile, ali ‘Credit Suisse’ jeste.“

Nije jasno koji su postupci detaljne analize sprovedeni, ako ih je uopće i bilo. „Credit Suisse“ je odbio komentaristi pojedinačne slučajeve, pozivajući se na švicarske zakone o bankarstvu koji zabranjuju bankama da identificiraju klijente ili daju informacije o njima. Banka kaže kako „posluje u skladu sa svim primjenjivim globalnim i domaćim zakonima i propisima“ te da je ojačala svoj „okvir upravljanja rizicima i sisteme kontrole“.

Akhtar Abdur Rahman i tajni novčani tokovi 

Mnogo prije nego što je Kheir napravio svoj račun u „Credit Suisse“, tajni službenici koji su Americi pomagali u „zamjenskom ratu“ protiv Sovjeta u Afganistanu uspostavili su vlastite veze sa tom institucijom.

Kasnih ’70-ih SAD je podržala sedam različitih frakcija islamističkih boraca, zvanih mudžahedini, koji su se borili protiv ruskog prisustva u Afganistanu. Saudijska Arabija je parirala američkoj podršci džhadistima, dolar-za-dolar, često prebacujući novac na CIA-in švicarski bankovni račun. Krajnji korisnik u ovom procesu bila je pakistanska međuresorna obavještajna služba (ISI) koju je predvodio general Akhtar Abdur Rahman.

Do sredine ’80-ih Akhtar je vrlo vješto CIA-inu gotovinu prebacivao do afganistanskih džihadista. Otprilike u to vrijeme otvoreni su računi u „Credit Suisse“ na imena njegova tri sina. Mohammad Yousaf, Akhtarov kolega iz ISI-a koji je kasnije napisao knjigu o tom vremenu, napisao je: „Kombinovana sredstva (SAD i Saudijska Arabija, op. a.), koja se kreću oko nekoliko stotina miliona dolara godišnje, CIA je prebacila na posebne račune u Pakistanu pod kontrolom ISI-ja.“

I Yousaf i Steve Coll, autor knjige nagrađene Pulitzerovom nagradom 2005. godine Ghost Wars (Ratovi duhova), tvrde da je Akhtar bio čovjek koji je odlučivao o tome gdje gotovina ide dalje. CIA mu je povjerila milione kako bi obučio mudžahedine da rukuju sofisticiranim oružjem. Do 1984. godine budžet koji je CIA imala za Afganistan iznosio je oko 200 miliona američkih dolara.

Nadzor nad budžetom je bio hronično slab, a Akhtarova uloga je dugo bila upitna.

Jedan južnoazijski obavještajni izvor, upućen u operacije u Afganistanu, kazao je za OCCRP: „U tom trenutku bilo je lako otvoriti švicarske bankovne račune bilo koje vrste i na razne načine u svrhu prenosa javnih sredstava“.

„Akhtar je to radio kako bi napunio vlastite džepove“, rekao je izvor. „Mnogo novca je izvučeno iz afganistanskog rata na njegove bankovne račune.“

Jedan od dva računa porodice Akhtar u „Credit Suisse“, koji su zajedno držali njegovi sinovi Akbar, Ghazi i Haroon, otvoren je 1. jula 1985. godine kada su sinovi bili u svojim kasnim 20-im i ranim 30-im godinama. Iste godine američki predsjednik Ronald Reagan izrazio je zabrinutost u vezi s tim gdje ide novac namijenjen mudžahedinima. Do 2003. ovaj je račun vrijedio najmanje pet miliona švicarskih franaka (3,7 miliona dolara). Drugi račun, otvoren u januaru1986. samo na Akbarovo ime, do novembra 2010. vrijedio je više od 9 miliona švicarskih franaka (9,2 miliona američkih dolara).

Akhtar je poginuo u avionskoj nesreći 1988. u kojoj je stradao i njegov šef, pakistanski diktator Zia-ul-Haq.

Akbar i Haroon Khan odbili su novinarima dati komentar. U poruci OCCRP-ju Ghazi Khan je kazao da su informacije koje su novinari iznijeli o porodičnim švicarskim računima “netačne” i „demantovane”, ali nije precizirao.

Ghaleb Al-Qamish: ‘Crna kutija’

Dok su CIA i Akhtar sarađivali u Afganistanu, Ghaleb Al-Qamish iz Jemena je radio na vlastitom usponu.

Do 1980. godine Qamish je vodio jemenski Ured za političku sigurnost (PSO) koji je bio zadužen za domaće obavještajne službe. Slijedeći ono što je Akhtar radio u Pakistanu, Qamish je regrutovao borce za afganistanski rat protiv Sovjeta.

Decenijama bdijući nad jemenskim sigurnosnim aparatom, Qamish je bio ključni izvršilac moćnog predsjednika Alija Abdullaha Saleha koji je vladao od 1978. do 2012. godine. Kada je al-Kaida bombardovala američki razarač U.S.S. Cole u jemenskoj luci Aden 2000. godine, Saleh je zadužio Qamisha, koji je u početku bio neodlučan, da pomogne CIA-i da nabrzinu izvuče osumnjičene.

Prema riječima trojice službenika, koji su radili pod njegovim upravljanjem u jemenskom Uredu za političku sigurnost (PSO), Qamish je bio najstrašniji službenik službe državne sigurnosti, opisujući ga kao Salehovu „crnu kutiju“. Ova tri izvora, koji su zbog straha od odmazde insistirali da ostanu anonimni, kazali su za OCCRP da je Qamish na raspolaganju imao „otvoren milionski budžet“ da s njim čini šta želi.

U vrijeme kada je postao glavni špijun Jemena, koji je pomagao Amerikancima da razotkriju terorističke ćelije početkom 2000-ih, Qamish je već imao neobjašnjive milionske iznose skrivene u „Credit Suisse“.

Njegov račun, koji je otvoren 1999. godine, tj. godinu prije napada na Cole, do 2006. godine, kada su neki od osumnjičenih za napad na Cole pobjegli iz jemenskog zatvora, vrijedio je gotovo 5 miliona švicarskih franaka (3,7 miliona američkih dolara). Prema navodima bivših obavještajnih agenata i službenim smjernicama jemenskog zakona o plaćama, Qamisheva mjesečna plaća vjerovatno je iznosila između 4.000 i 5.000 američkih dolara, uključujući dodatke i bonuse.

Qamish je bio optužen za razne zloupotrebe, uključujući sudjelovanje u američkom programu izvanrednih izručenja u kojem je CIA potrošila miliona obasipajući sredstvima agente i druge pomagače u savezničkim zemljama. Službeni dokumenti pokazuju da su ogromna plaćanja izvršena prema zemljama koje su bile domaćini tajnih lokacija i onih koji su vršili mučenja i ispitivanja.

Nakon 11. septembra CIA je formirala tzv. „crna mjesta“ – tajne zatvore u savezničkim zemljama diljem svijeta u kojima su osumnjičeni za terorizam držani bez komunikacije. Amerikanci su, također, ispitivanja prepuštali represivnim režimima poput Egipta, Jordana i Jemena koji su mučili zarobljenike radi informacija kako bi se osnažio rat protiv terorizma.

Ruth Blakeley iz projekta vanrednih izručenja, grupe britanskih akademika koji su istraživali američki program, kazala je da treba istražiti sve nove informacije koje ukazuju da su obavještajci koji se dovode u vezu sa mučenjima skrivali novac.

„Ako postoje dokazi da su visokopozicionirani obavještajni agenti finansijski profitirali od dosluha u programu izručenja, pritvaranja i ispitivanja koji je vodila CIA, onda to zavređuje temeljitu istragu”, rekla je.

Ako je „Credit Suisse“ i postavio pitanja o izvoru Qamishevog novca ili ocjenjivao njegovu prihvatljivost kao klijenta, to je zasigurno nije odvratilo banku da posluje s njim. Njegovi su računi bili otvoreni dugo nakon njegovog sudjelovanja u programu vanrednog izručenja i represije jemenskih političkih protivnika.

„Kroz PSO (Qamish, op. a.) je bio zadužen za hapšenje svih elemenata koji su smatrani protivnicima Salehovog režima“, rekao je jedan viši službenik, dok je drugi dodao: „Niko nije znao kako se trošio novac PSO-a.“

Qamisheve veze sa Salehom počele su slabiti kada je predsjednik počeo pripremati sina da preuzme kontrolu nad zemljom. Također, Saleh je 2002. godine osnovao novu domaću obavještajnu jedinicu – Ured za nacionalnu sigurnost – na čelo koje je postavio svog nećaka. Ova jedinica je ubrzo zasjenila PSO. Vođa je polako počeo izmicati ćilim ispod Qamishevih nogu.

Qamish je u januaru 2011. sklonio svoju posljednju imovinu iz „Credit Suisse“, vrijednu oko 3,8 miliona švicarskih franaka (4 miliona američkih dolara), baš u trenutku kada je masa izašla na ulice Adena, u prvim iskrama Arapskog proljeća. Iako ga je predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi, koji je došao na vlast nakon Salehovog svrgavanja, 2014. uklonio sa položaja šefa PSO-a, imenovan je za ambasadora, iako nigdje nije službeno postavljen.

Qamish danas živi u Istanbulu. Posljednjih godina se povukao, ali njegovi sinovi su očito i dalje poslovno aktivni u: Jemenu, Bahreinu, Brazilu i Turskoj. Upućeni su mu brojni zahtjevi za komentare, ali Qamish nije odgovorio.

Omar Sulejman: Egipatski strah i trepet 

U diplomatskoj depeši iz januara 2009. koja je procurila na Wikileaksu Margaret Scobey, američka ambasadorica u Egiptu, navodi da diktatura Hosnija Mubaraka koristi šefa špijuna Omara Suleimana kao izvršioca. Dodala je da Mubarak „nije od onih koji ne mogu spavati“ zbog Sulejmanovih brutalnih metoda.

Činilo se da ni „Credit Suisse“ nije pretjerano zabrinut zbog Suleimana. Uprkos činjenici da su ga žrtve američkog programa vanrednog izručenja direktno povezale sa mučenjima u tom programu, njegova je porodica većinu svog bogatstva zadržala u Banci.

U februaru 2003. godine, dok su očevi prijatelji u CIA-i i Pentagonu kovali planove za invaziju na Irak, Suleimanova porodica pripremala je svoje vlastite, finansijske planove. Tog mjeseca otvoren je račun u „Credit Suisse“ na njihova imena. Kasnije će na njih biti deponovani milioni.

Poput Akhtara, Kheira i Qamisha, Suleiman se smatrao pouzdanim saveznikom SAD-a.

Sedmicama prije nego je Suleiman otvorio račun američki državni tajnik Colin Powell je u razgovoru sa Ujedinjenim narodima (UN) obrazložio zašto je režim predsjednika Sadama Husseina u Iraku potrebno hitno srušiti. Kada je Powell rekao UN-u da ima dokaze o iračkoj obuci al-Kaide u rukovanju hemijskim naoružanjem, njegov izvor Ibn Sheikh al-Libi bio je žrtva Suleimanovog obavještajnog režima.

Libijac al-Libi zarobljen je u Pakistanu 2001. prije nego što ga je CIA tajno izručila Egiptu 2003. godine. Priznat ćeš, govorili su mu egipatski izvršioci, jer je to učinilo i „tri hiljade drugih koji su bili na toj stolici prije tebe“. Nakon što su ga nagurali u tijesnu kutiju, al-Libi je kasnije rekao ono što su Egipćani “od njega željeli čuti“.

Suleiman je obično dobivao ono što je želio.

Kako je rat u Iraku prešao iz otvorenih bitaka u protupobunjeničko djelovanje, bogatstvo Sulejmanove porodice je raslo. Do 2007. godine, četiri godine nakon pada Sadama Husseina, Suleimanov račun u „Credit Suisse“ bio je težak 63 miliona švicarskih franaka, podijeljenih među članovima njegove uže porodice.

Porodica Suleiman nije odgovorila na ponovljene zahtjeve za komentarom.

Račun je nadživio Mubarakovu diktatoru, koja je pala 2011. u naletu Arapskog proljeća. Nakon što je Mubarak svrgnut, švicarske vlasti su kazale da su zamrznule imovinu desetak osoba koje su povezane s njim i njegovom vladom, ali, čini se, da se ovaj obračun nije odnosio na Suleimane. „Credit Suisse“ je nastavio održavati svoje račune uprkos brojnim zabrinutostima koje su izražavane drugdje u vezi sa zločinima ovog patrijarha.

Osim što je nadgledao mučenje, Suleiman je također bio uključen i u tajne finansijske transakcije agencije.

Na Mubarakovom suđenju sudija je citirao svjedočenje Suleimana i drugih dužnosnika koji su potvrdili da je Hussein Salem, egipatski tajkun i poznati frontmen obavještajne službe, bio vlasnik niza kompanija u sektoru plina i drugim sektorima u ime špijunske agencije. Sudija je istaknuo da je Suleiman priznao da je njegova obavještajna agencija osnivala lažne kompanije radi „nacionalne sigurnosti“, često koristeći Salema u te svrhe.

Salem je, također, bio klijent „Credit Suisse“. Imao je nekoliko računa od kojih je jedan do 2003. godine vrijedio 105 miliona švicarskih franaka (79,3 miliona američkih dolara). Taj su račun spomenuli istražitelji u sudskom postupku kao račun koji je korišten za plaćanje i primanje nečega što je izgledalo kao koruptivna provizija rukovodilaca „FlowTexa“, njemačke kompanije koja je procesuirana zbog velike prevare.

Porijeklo njihovog bogatstva se možda nikada neće saznati, ali stručnjaci kažu da slučajevi poput ovih sa porodicama Akhtar, Kheir, Qamish i Suleiman povlače pitanja o tome kako su obavještajne vođe mogle imati koristi od nezakonitosti.

„Ne zaboravite da je Mubarak želio da njegovi generali i šefovi obavještajnih službi kradu novac“, rekao je Robert Baer, bivši agent CIA-e koji je služio na Bliskom Istoku. „Pošto se onima koji ne zarađuju na takvoj poziciji ne može vjerovati, to su ljudi koji organizuju državne udare.“

Sa’ad Kheir: Jordanski akcijski heroj

Jordanski Sa’ad Kheir rođen je za veliko platno. David Ignatius iz „Washington Posta“, koji je napisao roman po kojem je film Krug laži temeljio, opisao ga je kao “briljantnog, ali emocionalno ranjivog”.

Međutim, prema izvještajima Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, ispitivanja koja je provodio Kheirov GID bila su krajnje nezakonita.

Prema navodima Human Rights Watcha, GID bio „zamjenski zatvor“ CIA-e u kojem su držani zatvorenici koje je CIA očito željela držati van pogona“, baš kao što su to činile Suleimanove obavještajne snage u Egiptu. Grupa za ljudska prava dokumentovala je najmanje 14 zatvorenika koje je SAD poslao u jordanski zatvor u periodu između 2001. i 2003. godine, najvjerovatnije zbog mučenja.

Pozivajući se na svjedočenja žrtava, Amnesty International izvještava da je GID mučenjem dobio više od 100 priznanja, a zatim je te slučajeve poslao Sudu državne sigurnosti Jordana koji je najnesretnijima izrekao smrtne kazne.

Rukovodioci GID-a kasnije su poricali da su držali zatvorenike SAD-a i da je uopće bilo ikakvog mučenja. Kheira su, također, pratile glasine o korupciji koje uključuju trgovinu naftom, ali protiv njega nikada nije podignuta optužnica.

Sudeći po diplomatskim depešama Wikileaksa, bivši jordanski premijer Ali Abul Ragheb (2000-2003) Kheira smješta u središte naftnih sporazuma koje uključuju Saudijsku Arabiju, Kuvajt i Ujedinjene Arapske Emirate.

Jeftino do iračke nafte

Sa’ad Kheir, bivši jordanski šef špijuna, dugo je optuživan da profitira od paravan-kompanije koja se bavila trgovinom naftom još od ranih 2000-ih. Neki zastupnici iz opozicije pozivali su da se protiv Kheira podigne optužnica, ali se to nikada nije desilo. Uprkos upornom praćenju Kheirovih poslova, nikada nije ponuđen nikakav dokaz.

Novinari OCCRP-ja tražili su dokaze. Ono što su otkrili bilo je intrigantno, ali ne i definitivno. Nekoliko neslužbenih izvora bliskih situaciji ponovilo je priču da su Kheir i GID nadgledali paravan-kompaniju koja je trgovala naftom iz Iraka, ali nijedan nije pokazao čvrste dokaze.

Analizirajući dokumente i slijedeći tragove, novinari su identificirali kompaniju „Harranah“ koju vodi Abdulrahman Abu Hassan, Kheirov dugogodišnji prijatelj. Abu Hassan je potvrdio da je davno čuo iste glasine da se obogatio zahvaljujući Kheiru i GID-u, ali je kategorično negirao svaku umiješanost Kheira u poslovanje njegove kompanije.

Abu Hassan je priznao da lož-ulje dobiva iz Iraka “gotovo besplatno” i da ga potom prodaje u inostranstvu po cijenama međunarodnog tržišta. Kazao je da je tadašnji irački premijer Ayad Allawi prodavao naftu tako jeftino jer mu je Jordan dao sigurno utočište nakon što je Sadam Hussein pokušao izvršiti atentat na njega.

Abu Hassan je kazao da su njegove kopnene pošiljke nafte od oko 300 kamiona dnevno imale zaštitu Kheirovog GID-a kada bi prešle granice, ali da se njihov odnos zadržao na tome. Dalje je kazao da Kheir nije bio uključen u posao i da nije profitirao od njega. Čak je i veliki dio vlastitog profita, kako tvrdi, donirao udruženjima jordanskih veterana. Također je kazao da su jordansko Ministarstvo finansija i Ministarstvo energetike zaradili na stotine miliona od usluga koje su u povezane sa njegovim širim poslovanjem.

Novinari nikada nisu pronašli dokaze da je Kheir bio umiješan niti da je s bilo kim razgovarao o umiješanosti u posao s naftom prije nego što je umro. Za Abu Hassana su glupost glasine da je Harranah paravan GID-a.

„Svi su optuživali Jordansku obavještajnu službu jer su nam olakšavali (trgovinu, op. a.)”, dodaje Abu Hassan, “(ali, op, a.) ja sam to od njih tražio.“

„Kheir je zajedno sa tadašnjim premijerom Abulom Raghebom institucionalizirao korupciju na visokoj razini koja i danas proganja Jordan,” rekao je jordanski političar za OCCRP.

Međutim, i Kheirovoj vladavini je, u konačnici, došao kraj. U maju 2005. godine kralj Abdullah ga je smijenio sa pozicije u GID-u. Kheir je umro u luksuznom hotelu u Beču u decembru te godine.

Tri godine ranije njegov račun u Banci vrijedio je 28,3 miliona švicarskih franaka. Na računu u „Credit Suisse“, koji je 2006. otvorio Kheirov brat Saeed, inženjer za dva privatna aviona kralja Husseina do 2011, bilo je 13 miliona švicarskih franaka. Račun je zatvoren 2014. godine. U vrijeme njegove smrti 2010. godine Kheirova supruga Janiche Frayeh na svom je računu imala 6 miliona švicarskih franaka (5,9 miliona američkih dolara). Njezin je račun, također, zatvoren 2014. godine.

Saeed Kheir je za OCCRP rekao da, s obzirom na osjetljivu poziciju njegovog brata Sa’ada, „ne iznenađuje da sa mnom nikada nije dijelio nikakve informacije o svom radu u obavještajnoj službi“. Rekao je da ne zna ništa o bilo kakvom računu svog brata u „Credit Suisse“ te da on sam nikada nije otvarao nikakve račune. Naveo je da je sav njegov oporezivi prihod „prijavljen Poreznoj upravi u Jordanu“. Kazao je da nikada nije dijelio bankovni račun sa svojim bratom niti primao sredstva od njega.

U poruci za OCCRP Frayeh je kazala da su pitanja o porodičnim računima u „Credit Suisse“ “čudna, strana i nečuvena”.

Kheira je opisala kao “časnog čovjeka koji se cijeli život borio protiv terorizma kako bi ljudi poput mene i vaše grupe mogli sigurno živjeti”. Kazala je da nije otvorila račun u „Credit Suisse“ i da “nema pojma” o bilo kakvim sredstvima na njemu te da je ona obična “domaćica”.

‘Nešto vrlo dragocjeno’ 

Za obavještajce je saradnja kakvu je nudila „Credit Suisse“ usluga koju je sve teže pronaći u globaliziranijem svijetu.

“Ove banke predstavljaju nešto što je za obavještajnu zajednicu vrlo dragocjeno: tajnost”, rekao je jedan evropski obavještajac koji je želio ostati anoniman. „Ova povjerljivost njihove usluge čini se vrlo korisnim za tajne operacije.“

Bivši direktor Njemačke obavještajne službe na Bliskom Istoku rekao je za OCCRP i partnere kako nije iznenađen što visokorangirani zaposlenici tajnih službi iz nedemokratskih zemalja koriste usluge banaka u Švicarskoj. Takvi računi mogu poslužiti kao rezerva, sugerisao je izvor, ostavljena po strani u slučaju da režimi kojima ti špijuni služe budu svrgnuti ili da sami padnu u nemilost.

Ovu hipotezu je ponovio i Baer, bivši agent CIA-e.

“U arapskom svijetu na položaju ne ostajete dugo“, kazao je Baer. “Vi i vaš klan morate ukrasti što možete i napraviti ušteđevinu za crne dane. Švicarska je najsigurnije mjesto, nakon što tamo otvorite svoje račune.”

U svijetu špijuna gubitak naklonosti jedna je od najvećih opasnosti. Nakon svrgavanja Mubaraka 2011. godine Suleiman je ušao u utrku za budućeg prvog čovjeka Egipta, ali je diskvalifikovan. Nekoliko mjeseci kasnije, u julu 2012. godine, umro je na klinici „Cleveland“ prirodnom smrću.

Pored navigiranja kroz unutarnje borbe za moć, špijuni također imaju praktične probleme koje švicarsko bankarstvo možda može riješiti.

“Špijunske agencije i terorističke organizacije ponekad rade na isti način”, kazao je bivši Mossadov oficir Avner Avraham. „Imaju iste probleme. Moraju novac prebaciti od tačke A do tačke B da nekome nešto plate, a ne žele da iko zna ko plaća, kako se novac prenosi niti odakle dolazi.”

Graham Barrow, stručnjak za finansijski kriminal sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, rekao je da bi enormne svote na računima u „Credit Suisse“, koje se povezuju sa obavještajcima, Banka trebala shvatiti kao znak za uzbunu.

„Ne postoji razlog zašto viši obavještajni operativac ne bi mogao otvoriti bankovni račun, ali mora navesti razlog zašto želi taj račun i za šta će ga koristiti“, rekao je. „Zatim, račun se mora koristiti na način na koji su rekli da će ga koristiti.“

„Ako u bilo kojem trenutku dođe do odstupanja, Banka bi trebala podići crvene zastavice.”

Drugi špijuni u podacima

Ova četverica su tek vrh ledenog brijega. Novinari su u podacima „Credit Suisse“ banke pronašli gotovo 40 računa koji su povezani sa obavještajnim operativcima iz gotovo desetak zemalja. Tu su:

Za dvije godine na poziciji direktora obavještajnih službi Venecuele početkom 2000-ih Aguilera je bio poznat po hapšenjima političara opozicije. Podnio je ostavku nekad 2002. godine jer nije uspio spriječiti pokušaj državnog udara koji je gotovo svrgnuo predsjednika. Aguilera se tada fokusirao na biznis i, navodno, je zaradio oko 90 miliona američkih dolara od korupcijskog ugovora za remont podzemne željeznice u Caracasu.

Aguilera je otvorio jedan račun u „Credit Suisse“ u junu 2011. i u roku od nekoliko mjeseci na njemu je imao gotovo 7,8 miliona švicarskih franaka (8,6 miliona američkih dolara). Drugi račun, povezan sa pravnom osobom koju je kontrolisao, otvoren je u julu 2011. sa maksimalnim iznosom od gotovo 5 miliona švicarskih franaka.

Aguilera nije odgovorio na pozive novinara.

Khoroshkovsky negira da je imao bankovni račun “u spomenutoj banci u (datom, op. a.) periodu”, ali nije želio objašnjavati. „Što se mene tiče, završili smo“, kazao je.

Priču kolega iz OCCRP mreže možete pročitati OVDJE.

484 Responses

  3. デジタルオプションは、わかりやすくて、初心者でも始めやすい取引方法のひとつです。価格が一定時間後に上がるか下がるかを予想するだけで、ネット環境があれば取引できるのが魅力です。試しにスタートしたところ、とても便利で楽しいです。短時間で結果が出るので、暇なときに遊び感覚で挑戦できます。もちろんリスクもありますが、当たったときの達成感は格別です。少しでも気になるなら、まず無料の体験版で試してみるのがおすすめです。 https://medium.com/@yutosato1/%E3%83%8F%E3%82%A4%E3%83%AD%E3%83%BC%E7%B5%82%E4%BA%86%E3%81%AE%E8%A1%9D%E6%92%83-%E3%81%82%E3%81%AA%E3%81%9F%E3%81%AF%E3%81%A9%E3%81%86%E5%8B%95%E3%81%8F-715a273ac4cd

  4. デジタルオプションは、シンプルで、誰でも始めやすい資産運用手段のひとつです。価格が一定時間後に上がるか下がるかを予想するだけで、スマホで簡単に取引できるのが魅力です。私も最近始めてみましたが、とても手軽で楽しいです。数分で結果が出るので、暇なときに遊び感覚で挑戦できます。もちろんリスクもありますが、的中するとかなり嬉しいです。少しでも気になるなら、まず無料の体験版で試してみるのがおすすめです。 https://theoption.fandom.com/ja/wiki/TheOption_Wiki

  77. スピーディーな入出金と安心サポートの TedBet は、プレイに集中できる快適な環境！

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Označena polja je obavezno popuniti.

  • Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo dopušteno je uz obavezno navođenje izvora www.cin.ba
Facebook Instagram X-twitter Youtube Linkedin Google-play App-store-ios
Facebook Instagram X-twitter Youtube Linkedin Tiktok Google-play App-store-ios
  • Preuzimanje sadržaja Centra za istraživačko novinarstvo dopušteno je uz obavezno navođenje izvora www.cin.ba