Na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH) se nalazi Ugljevik, malo rudarsko mjesto u kojem se već stotinu godina iskopava mrki ugalj, po kojem je grad i dobio ime.
Najveći dio uglja završi kao sirovina u kotlovima Javnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ (RITE) koje proizvodi električnu energiju u okviru Elektroprivrede Republike Srpske (RS). Do marta 2011. godine ovo preduzeće je imalo isključivo pravo eksploatacije uglja.
To se promijenilo kada je Vlada RS-a, koja je većinski vlasnik RITE, prihvatila pismo namjere ruskog milijardera Rašida Sardarova. U pismu, koje je stiglo iz njegove firme, je zatražena koncesija za eksploataciju uglja, kao i koncesija za izgradnju i korištenje dva nova termoenergetska bloka u Ugljeviku koja bi se nadovezala na infrastukturu državne termoelektrane.
Vlada RS-a je stranom investitoru odobrila eksploataciju veće količine uglja nego vlastitom preduzeću RITE Ugljevik. To je dovelo do niza protesta Sindkata RITE čiji čelnici kažu da bi javno preduzeće lako moglo ostati bez dovoljnih količina uglja prije isteka narednih 25 godina, do kada je predviđen rad postrojenja.
Nakon što jedini blok javnog preduzeća bude ugašen, ostat će u pogonu dva nova, čiji će većinski vlasnik biti Sardarov, koji ih planira graditi. Četiri sagovornika sa kojima su razgovarali novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva smatraju da je ovo postepena privatizacija elektroenergetskog sektora.
„U RS-u, ko drži energetski sektor, držat će i vlast“, kaže Aleksandar Golijanin, geolog koji je nekada radio u Elektroprivredi RS-a, a danas u Narodnoj skupštini RS-a predstavlja opozicionu stranku – Partiju demokratskog progresa (PDP).
Na suđenju sa Slovencima
Još prije rata je planirano da se u Ugljeviku izgradi termoelektrana sa četiri bloka, snage od po 300 megavata (MW). Jedan blok čine kotao i generator u kojima se sagorijevanjem uglja proizvodi električna energija. Blokovima je neophodna i prateća infrastruktura koju čine: rashladni toranj, cjevovodi, dimnjak, hemijske laboratorije, pumpne, elektrolizne i mazutne stanice te niz drugih elemenata. Prvi blok, jedini postojeći i danas, je izgrađen 80-ih godina uz pomoć Elektrogospodarstva Slovenije.
Izgradnja je koštala 395 miliona američkih dolara. Slovenci su uložili jednu trećinu, a investicija je otplaćivana isporukom struje Sloveniji. U dokumentaciji RITE Ugljevik stoji da je po istom principu počela i izgradnja drugog bloka u koji je uloženo 180 miliona dolara, od čega je 60 miliona uložila Slovenija.
Rat je prekinuo i gradnju i isporuku struje, što nikada nije nastavljeno, pa je Elektrogospodarstvo Slovenije tužilo RITE Ugljevik, tražeći 1,4 milijarde KM odštete. Spor još uvjek nije riješen, a predstavnici Elektrogospodarstva su odbili govoriti o toku suđenja.
Umjesto sa Slovencima, Vlada je posao nastavila sa Sardarovom. Njegova firma Comsar Energy Group Ltd sa Kipra, koja se u to vrijeme zvala Comsar Energy Ltd, tražila je od Vlade RS-a dozvolu da na postojećoj termoelektrani gradi dva nova bloka te dozvolu za eksploataciju dovoljnih količina uglja za njihov rad.
Investitor je predložio da izgradnju i upravljanje novim blokovima vodi zajednička firma Comsar Energy Republike Srpske (CERS) u kojoj bi 90 posto vlasništva imala Sardarova firma, a 10 posto Vlada RS-a, odnosno RITE Ugljevik. Vlada RS-a je prijedlog prihvatila devet dana kasnije, a CERS je osnovan nakon četiri mjeseca.
Sardarova firma sa Kipra je uplatila 10,5 miliona KM osnivačkog kapitala, a RITE Ugljevik je udio u novoj firmi dobio unošenjem zemljišta za gradnju novih blokova, vrijednog milion KM, te 100 hiljada KM u novcu. Nova firma je dobila i pravo korištenja postojeće infrastrukture.
Comsar Energy Group Ltd je krajem 2013. godine uložio u CERS dodatnih 53 miliona KM. Time je vlasnički udio državne termoelektrane u zajedničkoj firmi smanjen na 1,8 posto, ali je ona zadržala pravo na 10 posto učešća u dobiti, stoji u posljednjoj izmjeni ugovora o osnivanju CERS-a.
Vlada RS-a i Sardarov su shvatili da zbog neriješenih odnosa sa Slovenijom nije moguće nastaviti izgradnju započetog drugog bloka pa su odlučili graditi blokove tri i četiri. Međutim, investitoru je dozvoljeno da koristiti postojeću infrastrukturu državne termoelektrane, što je također predmet spora sa Slovencima.
Partneri, ali ne svojom voljom
Državna termoelektrana je u partnerstvu sa CERS-om, zahvaljujući odlukama Vlade RS-a, svog većinskog vlasnika, ali Sindikat RITE ne odobrava ove poteze Vlade i smatra da će njihova termoelektrana ostati bez dovoljne količine uglja. Međutim, Žiko Krunić, direktor RITE, kaže da je Vlada vlasnik i da će biti kako Vlada odluči.
CERS je 2011. godine dobio koncesiju za istraživanje dva ležišta uglja – ležište Baljak te ležište Delići i Peljave – Tobut. Istraživanje je pokazalo da je u njima najmanje 68 miliona tona uglja, stoji u dokumentaciji firme CERS koja planira iskopavati oko četiri miliona tona godišnje. Trenutna cijena uglja je oko 60 KM po toni.
Uz to, firma CERS je zatražila od Vlade i eksploataciju ležišta Ugljevik – istok, što je pokrenulo nekoliko štrajkova i protesta Sindikata RITE koji je to ležište smatrao svojim.
Naime, državno preduzeće je godinama ulagalo u istraživanje, jer je skoro iscrpljeno ležište Bogutovo Selo koje RITE trenutno koristi. U dokumentaciji Sindikata piše kako je RITE 2008. i 2011. godine bezuspješno od Vlade RS-a tražio koncesiju za eksploataciju uglja iz ležišta Ugljevik – istok, ali je dobijao samo obećanja.
Vlada je ležište podijelila u omjeru 70:30. Manji dio je nazvala Ugljevik – istok I i dodijelila državnoj termoelektrani, dok je veći dio ležišta nazvala Ugljevik – istok II i dozvolu za eksploataciju dala firmi CERS. Prema dokumentima CERS-a, u ležištu Ugljevik – istok II se nalazi najmanje 50 miliona tona uglja.
Radnicima RITE Ugljevik se ovakav razvoj situacije ne sviđa i stalno upozoravaju da 21 milion tona uglja iz ležišta Ugljevik – istok I neće biti dovoljno da u narednih 25 godina podmiri potrebe državne termoelektrane. RITE godišnje troši 1,5 miliona tona uglja. Zabrinuti su i zbog uslova eksploatacije za koje kažu da su mnogo nepovoljniji nego na ležištu koje je dobio Sardarov.
U pozivu Sindikata na štrajk upozorenja iz jula 2013. godine piše da za svaku tonu iskopanog uglja treba iskopati skoro dva puta više zemlje nego na ležištu koje je dato Sardarovu te da nema dovoljno prostora za odlaganje te zemlje.
Nakon podjele ležišta Ugljevik – istok Vlada je raspisala javni poziv za dodjelu koncesije. Prethodno je naglasila da će CERS dobiti dodatne bodove, odnosno bonus od 10 posto, jer je koncesiju zatražio samoinicijativno, a da će se ugalj iz ovog ležišta koristiti za rad nove termoelektrane. Na javni poziv se Uprava RITE Ugljevik nije ni prijavila.
Predrag Aškrabić, predsjedavajući Komisije za koncesije RS-a, negira da je RITE Ugljevik godinama tražio koncesiju za ležište Ugljevik – istok.
„Samo su dali zahtjeve kao početak nekog interesovanja. Uopšte nisu dostavili dokumentaciju, kako su trebali dostaviti. Tek (…) prošle godine su dostavili potpunu dokumentaciju, nakon što je Vlada podijelila eksploataciono polje na dva dijela“, kaže Aškrabić.
Zoran Mićanović, bivši direktor RITE Ugljevik koji danas predvodi Sindikat, kaže da Uprava RITE donosi odluke u skladu sa željama Vlade RS-a kao većinskog vlasnika preduzeća, bez obzira jesu li one korisne ili štetne po preduzeće.
Kaže da niko u Ugljeviku nije protiv investicija, ali da je problem što Vlada poslove sa Sardarovom radi netransparentno i bez konsultovanja struke. On najavljuje da će se Sindikat i dalje boriti da se odluka Vlade poništi, a državnom preduzeću pripadne cijelo ležište.
„Mislim da ova priča nije završena još. Žestoko ćemo se još naguravati ovdje“, kaže Mićanović.
Planovi bez studije
Lokalna vlast u Ugljeviku nije imala puno zvaničnih informacija o planovima Vlade RS-a i Sardarova, jer ni godinu dana od prihvatanja njegove ponude nije bilo studija o isplativosti projekta i njegovom utjecaju na okolinu i lokalnu zajednicu.
„Meni je to odmah u startu bilo čudno pa smo rekli: čekajte, dajte da vidimo koji je tu interes države i lokalne zajednice,“ kaže Vasilije Perić, načelnik Općine Ugljevik. On je 2012. godine angažovao profesora Aleksu Milojevića i njegov Ekonomski institut iz Bijeljine da za općinu izrade studiju opravdanosti ove investicije.
U studiji profesora Milojevića piše da Vlada RS-a ovakvom saradnjom sa stranim investitorom privatizuje i ugalj i proizvodnju električne energije, što će nanijeti veliku štetu privredi, jer privatizirano prirodno blago služi za bogaćenje uskog kruga ljudi, a ne društva.
Nijedna razvijena država nije prepustila i ugalj i proizvodnju struje privatnom sektoru, jer time gubi mogućnost da vlastitoj privredi ponudi struju po niskim cijenama i tako je učini konkurentnijom na tržištu, piše u studiji.
Sa ovim nalazima se složio i Cvjetko Jovanović, sudski vještak rudarstva i prije dvije godine penzionisani rukovodilac Sektora razvoja RITE Ugljevik. On kaže da Vlada otima ugalj od građana i daje ga u bescjenje stranom investitoru te da vjeruje da iza svega stoje interesi vlasti.
Studiju ekonomske opravdanosti je uradio i investitor 2013. godine, dvije godine nakon što je poslao pismo namjere. I ova, kao i studija profesora Milojevića, potvrđuje da je riječ o vrlo isplativom poslu.
Studija predviđa da će projekt biti likvidan u svim godinama poslovanja i isplativ čak i ako 75 posto uloženih sredstava bude obezbijeđeno kreditom. Planirani životni vijek postrojenja je između 25 i 40 godina, što će zavisiti od održavanja. Izgradnja novih blokova će koštati 1,06 milijardi KM.
Ovako veliko ulaganje investitor planira otplatiti tokom prvih deset-jedanaest godina rada novih blokova, zarađujući oko 81 milion KM godišnje od prodaje struje.
Vladini predstavnici su najavljivali da će investicija donijeti posao za 1.000 radnika u toku izgradnje te 700 stalnih radnih mjesta u novim blokovima. Međutim, CERS je sa kineskom korporacijom CPECC već potpisao ugovor o izgradnji po principu „ključ u ruke“, a studijom predvidio da će u dva nova bloka raditi 303 radnika.
Komisija za koncesije RS-a je odbila dati CIN-u uvid u zaključene ugovore o koncesijama. Prema podacima Ministarstva industrije, energetike i rudarstva RS-a, firme iz grupacije Comsar su do sada uplatile oko 7,5 miliona KM jednokratnih koncesijskih naknada, a tokom trajanja koncesije će davati i 3,2 posto godišnjih prihoda od koncesione djelatnosti.
Računajući prema podacima iz studije CERS-a, to bi moglo biti oko 3,8 miliona KM godišnje, ali Ministarstvo nije odgovorilo na pitanje kolike su tačno obaveze stranog investitora po osnovu koncesije za izgradnju i korištenje novih termoblokova.
Predsjedavajući Komisije za koncesije RS-a Predrag Aškrabić priznaje da pri dodjeli koncesije politika igra ulogu.
„Ako hoćeš da neko stoji iza tebe, normalno da hoćeš da privučeš njegov kapital”, kaže Aškrabić.
Advokatska veza Vlade RS-a i Sardarova
Sardarov je odranije bio u kontaktu sa Vladom RS-a i analizirao ugljevička ležišta, vidljivo je iz pisma namjere upućenog Vladi RS-a. Većinu mjesta u Vladi ima Stranka nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) koju predvodi Milorad Dodik, predsjednik RS-a.
Veza između Vlade i Sardarova je Duško Perović, advokat beogradskog porijekla. U razgovoru za CIN Perović kaže da je on doveo Sardarova u BiH i da bi građani trebali Dodiku dići spomenik, a Sardarovu pružiti crveni tepih zbog ove investicije.
Perović za kritike ovog projekta kaže da su motivisane ličnim intresima zaposlenika RITE Ugljevik i građana koji smatraju da je ugalj njihov.
„Oni bi da to krčme, da preprodaju taj ugalj“, kaže Perović.
Osim što je zaposlenik Vlade RS-a, kao šef predstavništva ovog entiteta u Moskvi, Perović je zaposlen u dvjema Sardarovim firmama registrovanim u Banjoj Luci. Direktor je firme Comsar Energy Trading i direktor sa ograničenjima njene firme kćerke Comsar Energy Hidro.
Comsar Energy Trading je u vlasništvu kiparske offshore kompanije Comsar Energy Group Ltd, čiji je vlasnik Sardarov. Međutim, u vrijeme slanja pisma namjere i osnivanja firme CERS, 10 posto dionica kiparske firme bilo je u vlasništvu Elnasort Financial Inc, offshore firme sa Britanskih Djevičanskih Ostrva.
Prema informacijama Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ), Perović je bio jedan od dioničara firme Elnasort Financijal Inc i jedna od značajnih osoba ili posrednika koji pomaže stvarnom vlasniku pri osnivanju offshore firme.
Perović kaže da ne smatra da je u sukobu interesa, jer su njegove pozicije u dvjema banjalučkim firmama i u firmi Elnasort Financial Inc tek formalne prirode i da ih je prihvatio na insistiranje investitora kojeg je doveo i kome je obećao pomoći da pokrene posao.
