Nakon što je Vlada Republike Srpske (RS) zatražila raskid ugovora o privatizaciji Fabrike duvana Banja Luka i najavila da će tražiti novog kupca, sindikat radnika strahuje da njegov interes neće biti proizvodnja cigareta, već atraktivno zemljište Fabrike u centru grada.
Naime, Fabrika je u milionskim gubicima, mašine su zastarjele, a dosadašnji vlasnik je više trgovao tuđim cigaretama nego što je proizvodio vlastite. Dokumenti do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva pokazuju i to da je Fabrika prošle godine izbrisana iz regulacionog plana Banje Luke, te da su na njenom zemljištu u centru grada ucrtani budući poslovni i smještajni objekti.
Nebojša Antonić, koji je većinski vlasnik Fabrike postao privatizacijom ovog preduzeća, uhapšen je u augustu ove godine pod sumnjom da je učestvovao u carinskim prevarama. Potom je Vlada RS-a sredinom septembra Okružnom privredom sudu u Banjoj Luci podnijela zahtjev za raskid ugovora o privatizaciji.
Premijer RS-a Aleksandar Džombić kaže da će Vlada, ako sud poništi ugovor, tražiti novog strateškog partnera za Fabriku.
Međutim, Miroslav Marinković, predsjednik sindikata radnika Fabrike, kaže da će regulacioni plan biti magnet za buduće kupce koji će ovo preduzeće htjeti zbog atraktivne parcele, a ne zbog proizvodnje.
Hotel umjesto fabričke hale
Gradske vlasti su još u maju 2007. godine, osam mjeseci nakon privatizacije Fabrike, pokrenule proceduru za izmjenu Urbanističkog plana Banje Luke i Regulacionog plana Aleja Centar, u okviru kojeg se nalazi zemljište Fabrike. Urbanističkim planom su predvidjeli izmještanje Fabrike, dok je regulacionim određena namjena i veličina novih objekata na njenom zemljištu.
Posao izrade planova povjeren je Urbanističkom zavodu RS-a. No, projektanti su završili samo regulacioni plan, dok je rad na urbanističkom prekinut, jer je Zavod otišao u stečaj.
Skupština grada Banje Luke nije čekala završetak urbanističkog plana, već je u decembru prošle godine usvojila regulacioni.
Urbanisti kažu da plan daje mogućnost vlasniku da fabričku zgradu pretvori u hotel, a okolne skladišne i administrativne objekte sruši i na njihovom mjestu sagradi trgovačke centre, banke, ugostiteljske objekte.
Predstavnici gradskih vlasti i Urbanističkog zavoda RS-a su izbjegli da daju jasan odgovor na pitanje novinara CIN-a o tome ko je predložio brisanje Fabrike i ucrtavanje drugih objekata na njenoj zemlji. Prema riječima projektanata iz Urbanističkog zavoda RS-a uputstva za izmjenu plana preuzeli su iz prijedloga Urbanističkog plana Banje Luke.
Mirjana Sinadinović, šef tima Urbanističkog zavoda RS-a za izradu regulacionog plana, kaže da su tehnička rješenja pravili na osnovu programskih elemenata koje su im dostavljali iz Odjeljenja za prostorno uređenje grada.
Snježana Mrđa-Badžo, bivša uposlenica Zavoda, objašnjava da elementi koje daje gradska uprava sadrže zahtjeve privatnih investitora za promjene u planu. Dodaje da investitori mogu biti svi oni koji u tom prostoru imaju nekretnine.
Sinadinović kaže da su se tokom izrade planskih rješenja sastali sa Antonićem u prostorijama Fabrike. Dodaje da je bio posebno zainteresovan za nova rješenja i da je postavljao pitanja o mogućim izmjenama plana.
Prijedlog regulacionog plana je završen u januaru 2010. godine, a mjesec dana kasnije je upućen u javnu raspravu na kojoj su vlasnici zemlje imali priliku da daju prijedloge i primjedbe na ponuđena rješenja. Fabrika duvana Banja Luka je zvanično zatražila da se poveća spratnost planiranih poslovnih objekata do maksimalne dozvoljene visine kao i rušenje fabričkih hala.
Na prvi zahtjev je udovoljeno, dok je zahtjev za rušenje odbačen, jer se radi o zaštićenom kulturno-historijskom objektu iz perioda austrougarske okupacije BiH. Međutim, planom je, ipak, omogućeno da se historijski objekat Fabrike pretvori u smještajne kapacitete.
Vođe sindikata i rukovodioci Udruženja malih akcionara Fabrike kažu da nisu znali za proceduru promjene plana, javnu raspravu niti za usvajanje plana. Gradske vlasti su obavještenja o planu davale u službenim glasilima i na internet stranici gradske uprave, ali ni u jednom od njih nije objašnjeno da se radi na promjeni namjene zemljišta Fabrike.
Direktor Fabrike Simo Miskić kazao je novinarima CIN-a da preduzeće ne planira premještanje Fabrike na drugu lokaciju, te da zbog toga nisu obavještavali radnike o promjenama regulacionog plana.
Predsjednik sindikata Marinković kaže da su za novi plan saznali početkom ljeta ove godine iz privatnih izvora, a nakon hapšenja Antonića radnici su pisali Vladi RS-a i zatražili da spriječi propadanje preduzeća koje traje već punih pet godina i njegov odlazak u stečaj i likvidaciju.
Prema riječima premijera Džombića, radnici su obavijestili Vladu da većinski vlasnik čeka istek ugovora, nakon čega bi Fabrika otišla u stečaj, a on zemljište iskoristio za ono što je predviđeno regulacionim planom.
Privatizacija Fabrike
Antonić je u septembru 2006. godine preko svoje firme Antonić Trade iz Laktaša kupio 55 posto kapitala Fabrike za 2 miliona KM. Tada se u privatizacijskom ugovoru obavezao da će u periodu od tri godine u Fabriku investirati 4,7 miliona KM, povećati broj zaposlenih na 350 te da će u periodu od pet godina zadržati njenu pretežnu djelatnost – proizvodnju cigareta.
Prema navodima radnika, Antonić od samog početka nije ispunjavao neke od navedenih obaveza. Međutim, Vladina Investiciono-razvojna banka RS-a (IRB), koja je zadužena za praćenje privatizacije, godinama je izvještavala da se investitor ponaša u skladu sa ugovorom.
Tek dva mjeseca prije isteka ugovora, obrazlažući zahtjev za raskid, premijer je izjavio da je narušena finansijska stabilnost Fabrike, promijenjena njena djelatnost, a pri tome nisu izvršene ni investicije predviđene ugovorom.
Antonić je 2007. godine kupio polovne mašine za proizvodnju cigareta, čime je želio zadovoljiti uvjete investiranja. Nabavio ih je od Tvornice duhana Zagreb. Ovu fabriku je kupila Tvornica duhana Rovinj, a Antonić je bio njen zastupnik za BiH.
Međutim, mašine nije instalirao do 2009. godine, nakon čega mu je Vlada RS-a odobrila da investiciju završi u naredne dvije godine.
Zoran Popović, referent IRB-a za odnose sa javnošću, kaže da je većinski vlasnik do isteka ugovora morao instalirati mašine ili ih prodati, a novac uplatiti na račun Fabrike.
Popović kaže da je Antonić na račun Fabrike uplatio nešto više od milion KM u novcu, a oko 3,5 miliona KM je investirao u opremi.
Antonić se IRB-u pravdao da mašine nije instalirao, jer ih fizički nije mogao unijeti u objekte Fabrike. Tražio je rušenje, ali mu to nije dozvoljeno, jer je tvornička hala historijsko dobro. Radnici kažu da je dobro znao kakvi su objekti Fabrike i prije nego što je kupio mašine.
Marinković, predsjednik sindikata radnika Fabrike, kaže da su Vlada RS-a i IRB tolerisali očigledna kršenja ugovora.
Sindikat u izvještaju navodi da je Fabrika u proteklim godinama ostvarivala manje od pola planirane proizvodnje cigareta, dok se istovremeno preko njene maloprodajne mreže povećavala prodaja tuđih cigareta, čime je vlasnik prekršio ugovor kojim se obavezao da će zadržati pretežnu djelatnost.
Fabrika poslovala negativno, Antonić pozitivno
Radnici kažu da je Antonić Fabriku od početka koristio za bogaćenje svoje privatne firme Antonić Trade, iako se ugovorom obavezao da neće sklapati štetne poslove za Fabriku.
Umjesto da je robu za Fabriku nabavljao direktno od dobavljača, on je to činio preko Antonić Trade-a, čime je Fabrici pravio veće troškove. Fabrika nije plaćala za robu i usluge, zbog čega je Antonićevoj privatnoj firmi na kraju 2010. godine dugovala približno 7,2 miliona KM.
Finansijska dokumentacija Antonić Trade-a pokazuje da je ova firma od 2007. do 2010. godine dobro poslovala. Naime, dok je Fabrika duvana nagomilala gubitak od 3,1 milion KM, netodobit Antonić Trade-a je na kraju ovog perioda iznosila približno 12,8 miliona KM.
Zlatibor Koljačić, predsjednik Udruženja malih akcionara Fabrike, kaže da je poslujući preko svoje firme Antonić isisavao kapital Fabrike.
Dodaje da mu je Antonić jednom prilikom rekao da je zemljište na kojem se Fabrika nalazi idealno za novi poslovni kompleks: “Vjerujemo da je njegov cilj bio da uguši Fabriku.”
Fabrika je vlasnik blizu 23.000 kvadratnih metara građevinskog zemljišta. U Poreskoj upravi RS-a su za CIN izjavili da je tržišna vrijednost parcela na tom području 650 KM po metru kvadratnom. Po toj računici, zemljište fabrike ima vrijednost od oko 15 miliona KM.
Posjed Fabrike nalazi se u neposrednoj blizini novog sjedišta Vlade RS-a.
