Stefan Moravac ima devet godina. On pohađa četvrti razred osnovne škole na Palama. Udaljen je petnaest minuta od jednog od kulturnih centara njegove zemlje, mjesta gdje su njegovi roditelji živjeli do 1996. godine.

Ipak, Stefan je u Sarajevu bio samo jedanput, i to u zoološkom vrtu sa tetkom koja je ostala da živi u tom gradu.

Iz ovog razloga Stefan nikad nije mogao uživati u onome što mu Sarajevo može pružiti – u kulturi svoje zemlje, koja je počela mnogo prije podjela i mržnji koje su dovele do prethodnog rata i u kulturi trenutka koju svaki dan stvara nova generacija.

Stefan nikad nije bio u kinu. On nikada nije pogledao predstavu u Narodnom pozorištu. Nikad nije čuo za Zemaljski ili Historijski muzej.

Stefan ne zna da možda nikad neće ni moći posjetiti ove institucije, jer ne postoji garancija da će sredstva za njihovo finansiranje biti obezbijeđena. Naime, državne i entitetske institucije su postavile drugačije prioritete.

Priča o tome šta bosanskohercegovačka djeca uče o svojoj prošlosti je dio serijala pod nazivom “Gubljenje kulture” na kojem je radio tim reportera Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu. Ovaj serijal istražuje poslijeratni pristup države Bosne i Hercegovine zaštiti prošlosti koja je bila zajednička prije nastanka dva entiteta.

Prosvjetni radnici oba entiteta govore da Stefan, kao i većina bh. učenika, još nisu imali nastavu po novom državnom nastavnom programu, koji je uveden 2003. godine i koji treba da zagarantira multikulturalno obrazovanje svakom djetetu u Bosni i Hercegovini.

Obećanje multikulturalizma u novom nastavnom programu je donijelo samo nove udžbenike, koji uključuju historije sve tri bosanskohercegovačke etničke grupe.

Ali, kako reče jedan prosvjetni radnik, čitanje o kulturi jedne države pomalo liči na razgovor o okusu voća kojeg niste probali. Djeca treba da upoznaju i dožive svoju kulturu, ispričali su prosvjetni radnici timu Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu. Ali, upoznavanje kulture je, kao i mnoge druge stvari u Bosni i Hercegovini, još uvijek pod utjecajem političkih programa naslijeđenih iz ratnog perioda.

Djeca Stefanovih godina, rođena prije deceniju ili više, najbolji su pokazatelj stanja u kulturi ove države, kaže Ivan Lovrenović, poznati autor i društveni komentator. Njihova sjećanja ne obuhvataju rat i skoriju političku historiju, tako da su njihovi heroji dobar pokazatelj kulturnog naslijeđa koje im se pruža, rekao je Lovrenović.

Lovrenović kao primjer navodi nedavno istraživanje koje je 2004. godine uradio Odsjek za psihologiju Univerziteta u Banjoj Luci. Istraživanje je pokazalo da su najveći heroji mladih od 14 do 20 godina starosti bivši jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i srpski nacionalista iz Drugog svjetskog rata Draža Mihajlović.

“To sad imamo”, kaže Lovrenović. “To je potpuna ludost.”

Zajednički nastavni program koji su definisali entitetska ministarstva obrazovanja i Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) imao je za cilj da djecu iz oba entiteta nauči onom što im je zajedničko kao građanima Bosne i Hercegovine. Zajednički nastavni program zamijenio je posebne entitetske nastavne programe početkom 2003. školske godine. Garantirao je da će “sva djeca imati mogućnost da dobiju kvalitetno obrazovanje u integriranim i multikulturalnim školama, bez političkih, vjerskih, kulturnih i drugih predrasuda”.

Vojo Starović sjeća se vremena kad niko nije trebao reći prosvjetnim radnicima da Bosna i Hercegovina ima bogatu zajedničku kulturnu historiju koju treba da znaju sva bosanskohercegovačka djeca.

Četrdesetosmogodišnji Starović je, kao mladi učenik iz Foče, putovao do Sarajeva u sklopu programa “Vozom u pozorište”, koji su sponzorirale škole, muzeji i Željeznica Republike Bosne i Hercegovine. Na ovaj način su Starović i njegovi školski drugovi dolazili u glavni grad, ne samo da vide grad ili da odu u pozorište, već i da uživaju i u drugim kulturnim događajima.

Starović se sjeća trčanja u pozorište da vidi predstavu “Kuća oplakana” Rodoljuba Čolakovića i balet “Labudovo jezero”.

S druge strane, i Baščaršija je imala svoju magiju.

“Neki od nas bi zakasnili na predstavu u Narodnom pozorištu zbog ćevapčića”, kaže Starović sa sjetom.

Starović dodaje da on i njegovi školski drugovi do dana današnjeg pamte muzejsku postavku “Izložba na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas”, koju je posjetila većina škola iz bivše Jugoslavije.

Djeca iz škole na Palama koju pohađa Stefan bila su na mnogo mjesta, ali nikad u Federaciji, čak ni u Sarajevu, priznaje direktor škole Radoslav Kujundžić.

Škola je organizirala putovanje u Višegrad, na otkrivanje spomenika srpskom ustaniku Ðorđu Petroviću Karađorđu, i u Tršić, gdje je rođen “otac ćirilice”, Vuk Stefanović Karadžić. Škola je čak obavila i dogovore za posjetu talijanskim školama, kaže Kujundžić.

Kujundžićeva rođena djeca imala su priliku da se “uklope” u druge kulture. Njegova dvadesetsedmogodišnja kćerka završila je studij engleskog jezika u Norveškoj, a njegov tridesetogodišnji sin je diplomirao ekonomiju u Škotskoj, a sad živi u Rimu. Kad govore o kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine, oni govore o čitavoj zemlji, ne samo o jednom entitetu, kaže Kujundžić. Kad ih posjete prijatelji iz inostranstva, prvo ih odvode da posjete Sarajevo.

Kujundžić kaže da na proljeće planira da Stefanu i njegovim školskim drugovima po prvi put pružiti ovu mogućnost.

“Planiramo posjetiti Zemaljski muzej na proljeće, ako bude otvoren”, kaže Kujundžić. “Posjetićemo i Begovu džamiju i Pravoslavnu crkvu, ali prethodno moramo tražiti odobrenje roditelja”.

Jedna osnovna škola iz Banje Luke već je pokušala posjetiti Sarajevo, uz ljubaznu pomoć OSCE-a, kaže direktorica Tatjana Radoja i dodaje da neće pokušavati ponovo.

“Prošle godine smo imali jednu posjetu Sarajevu u sklopu projekta OSCE-a, u junu. Bilo je određenih reakcija roditelja kad smo im rekli da bi djeca išla u Sarajevo”, rekla je Radoja. “Išlo je devedeset učenika i vratili su se razočarani. Nisu se dobro snašli u tom okruženju”.

Nije bilo fizičkih prijetnji sigurnosti, dodaje Radoja, ali su učenici osjećali psihološki pritisak za vrijeme dječijeg festivala u Sportsko-kulturnom centru Skenderija. Obezbjeđenje na predstavi je zahtijevalo da svako dijete, uključujući i grupu iz Banje Luke, bude pretresano prije ulaska. Djeca su svakako bila zabrinuta u vezi puta u grad koji je prošao kroz rat.

“Nisu se osjećali dobro”, kaže Radoja. “Vjerovatno su osjećali neki nacionalistički pritisak bojeći se da će ih neko provocirati”.

Na fotografskoj radionici djeca su pjevala sportsku himnu “Hajde, Bosno i Hercegovino”, koja se obično pjeva na fudbalskim mečevima. Ova himna je nacionalna pjesma koja obuhvata oba entiteta, ali Radoja kaže da ona i nastavnici vjeruju da su banjalučka djeca bila traumatizirana pjevanjem, u kojem nisu učestvovala.

Do junskog putovanja, škola nije posjetila Sarajevo deset godina, a sada ni ne planiraju da ponovo idu, kaže Radoja. Školski izleti će, umjesto toga, biti fokusirani na manastire i partizanske spomenike u Republici Srpskoj i historijske spomenike u Srbiji i Crnoj Gori. Škola također ima i sestrinsku školu u Švedskoj.

Nastavnici i direktori iz oba entiteta mogu izabrati gdje žele odvesti učenike, naglašava ona. Ali nijedan entitet ne želi da njihova djeca posjećuju onaj drugi, kaže Radoja.

Čini se da u učionicama u Republici Srpskoj nema ni pokušaja da se djeca podučavaju o drugim narodima sa kojima dijele Bosnu i Hercegovinu.

“Koliko oni uče o nama, toliko mi učimo o njima, samo osnove i ništa više”, kaže Radoja. “Mi ne predajemo kulturu druga dva naroda, osim onoga iz (novih) udžbenika historije, geografije i jezika”.

Rezultat kulturne izolacije u školama će biti djeca koja odrastaju otuđena na isti način kao i njihovi roditelji, dodala je Radoja. Bez obzira na državni nastavni program koji garantira kulturnu različitost, kulturno obrazovanje izgleda ide u drugom smjeru.

“Svaka etnička grupa se okrenula sopstvenom narodu, sopstvenoj kulturi i sopstvenim običajima” kaže Radoja. “Još nismo dostigli taj nivo da možemo sačuvati sopstvenu tradiciju i poštovati tradiciju drugih”.

U Desetoj osnovnoj školi u Zapadnom Mostaru, nastavnici i roditelji ne žele rizikovati i poslati svoju djecu na ekskurzije u Republiku Srpsku, kaže Hazira Pantić, školski pedagog.

“Nikad nismo bili u Trebinju, nije nam čak ni palo na pamet”, kaže Pantić. “Sad već možemo početi razmišljati o tome, ali prije stvarno nije bilo sigurno ići tamo”.

Škola ima redovne izlete u Federaciji, u Sarajevo i u Franjevačku crkvu u Stocu. A imaju i godišnja putovanja u sve dijelove Hrvatske, dodaje Pantić.

Ipak, putovanja u Republiku Srpsku se jednostavno čine zastrašujućim.

Prvi put kada je Pantić otišla na seminar u Banju Luku, došlo je do incidenta sa kolegom u hotelu, o čemu ona nije htjela govoriti.

“Nisam se osjećala ugodno, tako da nikad nismo pomišljali na to da povedemo djecu u Trebinje, jer tada nije bilo uspostavljeno sigurnosno okruženje”, kaže Pantić.

Čak ni djeca državljana stranih zemalja koji promoviraju multikulturalno društvo u Bosni i Hercegovini ne osjećaju neophodno tu raznolikost.

Sarajevsku međunarodnu osnovnu školu pohađa 234 djeteta iz 22 države i 180 djece iz Bosne i Hercegovine i sinova i kćeri svjetskih ambasadora u Bosni i Hercegovini. Godišnja školarina za Bosance je 2.000 eura, a za strane državljane 4.000 eura. Škola zapošljava 30 nastavnika, 16 Bosanaca i 14 Turaka.

Jedna od učenica, dvanaestogodišnja Semra Ćirić, opisala je narod svoje zemlje kao “Bosance”. Semra kaže da posjetiocu njene zemlje može pokazati Baščaršiju, Mostar i rijeku Unu u Bihaću. Međutim, ne bi mu pokazala Višegrad ili Banju Luku jer kaže da ne zna ništa o tim gradovima.

Njen školski drug, trinaestogodišnji Arman Suljo, bio je na ekskurzijama u Hrvatskoj i Turskoj, ali nikad nije zakoračio u Republiku Srpsku i posjetio olimpijsku planinu Jahorinu.

Tridesetsedmogodišnji direktor škole Ismail Yapici, čija dva sina pohađaju ovu školu, kaže da učenici posjećuju sarajevske biblioteke i muzeje, kao i planine Bjelašnicu i Igman u Federaciji. U proljeće planiraju i put u Mostar. Ne očekuju se putovanja u Republiku Srpsku, ali škola ne otkriva razloge za to.

“Niko iz škole neće odgovoriti na to pitanje”, kaže Mensura Deović, sekretar škole, koja je rekla da direkor Yapici odbija ponovo govoriti o tom pitanju. “Ostavite to pitanje otvoreno. Nećemo odgovoriti na njega”.

U Tuzlanskom kantonu je Ministarstvo obrazovanja preporučilo školama da povedu svoje učenike na ekskurzije u Republiku Srpsku, ali niko ne sluša, kaže zamjenik ministra Hazim Halilović. Većina škola ima ekskurzije u Federaciji, dodaje on.

Ministar kaže da su problem troškovi, ali je priznao da put u Banju Luku ili Bijeljinu ne košta više od puta u Sarajevo.

U svakom slučaju, dodaje on, Ministarstvo nema kontrolu nad školama jer one plaćaju ekskurzije.

“Ne možemo ništa uraditi po tom pitanju, nemamo takvu vrstu uticaja na škole”, reče Halilović pa spusti slušalicu.

U međuvremenu, Osnovna škola «Skender Kulenović» u Sarajevu sebe naziva “multikulturalnom” institucijom.

Direktorica Aida Musić, koja je prosvjetni radnik već 28 godina, kaže da ne smatra Banju Luku i Višegrad dijelovima Republike Srpske već Bosne i Hercegovine. Njena tri učenika iz Federacije su već bila u Rudom u sklopu časa novinarstva, kaže ona.

Učenici mogu samo donekle naučiti o bosanskoj mješavini kultura iz udžbenika, pa čak i novih udžbenika koji naglašavaju različitost, rekla je Musić.

“Dijete ne može znati koji su miris, boja i ukus jabuke tako što će im se to jednostavno saopštiti”, kaže Musić. “Isto je i sa predavanjem. Neophodno je da se djeca i kultura upoznaju”.

Umjesto škole-sestre u Italiji ili Švedskoj, škola direktorice Musić je povezana sa školom “Sveti Savo” iz Lukavice u Istočnom Sarajevu. Učenici redovno posjećuju jedni druge u školama i uskoro će hor škole «Sveti Savo» nastupati u školi «Skender Kulenović».

Musić kaže da je “jedinstvo u različitosti” neizbježno.

“Biće takvih posjeta (u drugim školama), jer ako djeca uče o Bosni i Hercegovini, to znači da moraju učiti i o Republici Srpskoj”, kaže Musić.

Šire obrazovanje o domaćoj kulturi je za Musić više nego lijepa ideja. Bez izvornog kulturnog nasljeđa na koje se mogu osloniti, djeca će potražiti svoje heroje i identitet drugdje.

Musić spominje procjenu OSCE-a da je skoro 92.000 mladih ljudi napustilo Bosnu i Hercegovinu od 1996. do 2001. godine. Prema istoj procjeni, jedna četvrtina mladih ljudi bi i danas željela zauvijek otići iz Bosne i Hercegovine. Direktorica Musić kaže da bi se roditelji u Bosni i Hercegovini trebali zapitati zašto njihova djeca znaju više o kulturi Sjedinjenih Američkih Država nego o historijskoj tradiciji sopstvene zemlje prije nastanka dva entiteta.

Da bi djeca upoznala stvarnu kulturnu tradiciju svoje zemlje potrebno je veliko zalaganje svih nas, dodaje Musić. Ekskurzije koštaju. Na primjer, jednodnevni izlet u Bosni i Hercegovini košta 50 do 70 KM, koliko košta i u drugim mjestima u inostranstvu. Teško je ubijediti roditelje da investiraju u putovanje u zemlji, ako za isti novac mogu poslati djecu u Tursku, Mađarsku ili Italiju, kaže Musić.

Ali, Bosna i Hercegovina nema finansijsku odlučnost da svojoj djeci pruži istinsko kulturno nasljeđe, kaže direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, Gradimir Gojer, dugogodišnji djelatnik u kulturi i bivši ministar kulture.

Jedini projekt koji je ove godine za djecu Sarajeva organiziralo Ministarstvo kulture, sporta i obrazovanja se odnosio na predstavljanje tri opere koje je vidjelo 1.500 djece.

“Sarajevo danas nema specijaliziranu instituciju u kojoj se djeca mogu baviti kulturom”, kaže Gojer. Čak ni institucije koje imaju neke programe nemaju osoblje koje je obučeno za rad sa djecom.

Ali, da bi se djeci pružilo kulturno nasljeđe koje će pamtiti, predanost tom cilju je važna isto koliko i novac, kaže jedan prosvjetni radnik.

U periodu od 1997. do 2003. godine, Susanne Prahl je vodila program “Voz za pozorište”. Ona je bila direktor dječijeg programa Sarajevskog filmskog festivala. Njen cilj je bio omogućiti djeci Bosne i Hercegovine da pogledaju iste filmove koje su pogledali njihovi vršnjaci diljem svijeta. Ove godine je sama napravila program. Prahlova je finansirala program ubijedivši međunarodne donatore u važnost tog projekta.

Prahlova, četrdesetogodišnja njemačka režiserka iz Kiela, došla je u Sarajevo 1994. godine i udala se za Bosanca. Kasnije je sa svoje dvoje djece kombijem obišla bosanske predjele. Često se pitala kako djeca iz sela ikad pogledaju neki film. Roditelji vjerovatno moraju uzeti dan odmora s posla, a onda su tu i troškovi puta.

“Drugim riječima, oni nikad ne bi došli u Sarajevo”, kaže Prahlova. “Onda sam pomislila, ‘što ne bih ja napravila poseban projekt kojim bih dovela djecu u jednodnevne posjete gradu?’“

Prošlog juna je skoro 25.000 djece iz čitave Bosne i Hercegovine posjetilo sedmodnevni festival. Dolazili su autobusima i vozovima i mnogi od njih su pisali Prahlovoj o doživljajima sličnim iskustvu Voje Starovića, koji je na isti način putovao šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

“Djeca mnogo znaju. Zapanjila su nas neka njihova pisma…”, rekla je Prahlova. “…Vaša djeca su veoma kreativna, dobra i žele sve”.

Prema Prahlovoj, samo im treba neko ko im želi pokazati njihovu kulturu, i dati nekoliko karata za voz.