Ključne tačke:

• U mnogim je slučajevima „Credit Suisse“ trebao biti svjestan problematične pozadine svojih klijenata, nekih i jednostavnim pretraživanjem na Googleu, ali im je ipak odlučio otvoriti račune ili im dozvoliti da godinama ostanu aktivni.
• Sadašnji i bivši zaposlenici to opisuju kao okruženje u kojem se poticao profit.

Jemenski špijunski šef koji je umiješan u mučenje… Sinovi azerbejdžanskog moćnika koji vlada planinskim područjem kao svojim privatnim posjedom… Birokrati koji su optuženi za pljačku venecuelskog naftnog bogatstva i ubrzavanje njenog pada u humanitarnu krizu…

Dolaze iz cijelog svijeta, svaki je povezan sa različitim korumpiranim autoritarnim režimom i svaki se bogati na svoj način. Ali, jedna im je stvar zajednička: mjesto gdje čuvaju novac.

Svi računi u ovoj priči denominirani su u švicarskim francima. Budući da je vrijednost franka bila promjenjiva, vrijednosti na računima smo konvertovali u njihovu historijsku protuvrijednost u američkim dolarima.

Nakon luksuznih satova, snijegom prekrivenih planina i vrhunskih čokolada, alpska država Švicarska možda je najpoznatija po svom tajnovitom bankarskom sektoru. U srcu tog sektora je „Credit Suisse“, banka koja je u svojoj 166-ogodišnjoj historiji postala jedna od najvažnijih svjetskih finansijskih institucija.

Sa gotovo 50.000 zaposlenika i portfeljem od 1,5 biliona švicarskih franaka kojim upravlja u ime 1,5 miliona klijenata, ovaj bankarski div je ipak tek druga najveća banka u Švicarskoj, što svjedoči o tome koliko važnu ulogu ima bankarski sektor za ovu bogatu i udobnu državu.

Ali, kako nova globalna istraga, koju predvode njemački list „Süddeutsche Zeitung“ i OCCRP, otkriva, ovaj blistavi uspjeh ima i svoju mračnu stranu.

Novinari su došli do dokumenata koji su procurili i u kojima se spominje preko 18.000 računa stranih klijenata koji su svoj novac krili u banci „Credit Suisse“. Ovi dokumenti ni izbliza ne daju cjelovit popis klijenata Banke, ali daju uvid u ono šta se dešava iza zavjese švicarske bankarske tajne.

Preko 160 novinara iz 48 medijskih kuća mjesecima su provjeravali podatke i došli do saznanja da desetine računa pripadaju: korumpiranim političarima, kriminalcima, špijunima, diktatorima i drugim sumnjivim ličnostima. Ne radi se o zagonetnim imenima. Njihova se nedjela često mogu utvrditi jednostavnim pretraživanjem na Googleu. Pa ipak, njihovi računi – vrijedni više od 8 milijardi dolara – ostali su otvoreni godinama.

Među klijentima banke „Credit Suisse“ su: porodica šefa Egipatske obavještajne službe koji je za CIA-u nadzirao mučenje osumnjičenih za terorizam, Italijan optužen za pranje novca od kriminalnih radnji u zloglasnoj kriminalnoj grupu „Ndrangheta“, njemački izvršni direktor koji je davao mito nigerijskim dužnosnicima u zamjenu za telekomunikacijske ugovore te jordanski kralj Abdullah II koji je na svom računu na vrhuncu imao 230 miliona švicarskih franaka (223 miliona američkih dolara), čak i u vrijeme kada je njegova zemlja primala stranu pomoć u milijardama.

Venecuelanske elite, optužene za pljačku državne naftne kompanije, na svoje račune u „Credit Suisse“ su deponovale na stotine miliona dolara. Novac je na račune dolazio u periodu kada je široko rasprostranjena pljačka državne blagajne ubrzala ekonomski kolaps koji je šest miliona ljudi nagnao na bijeg iz zemlje, dok je druge doveo na rub gladi. Banka je račune svojih venecuelanskih klijenata držala otvorenim čak i kada su globalni mediji razotkrivali slučajeve korupcije protiv mnogih od njih.

Stručnjaci za usklađenost sa propisima, koji su pregledali nalaze OCCRP-a, kažu da mnogima od tih ljudi nije uopće trebalo dozvoliti pristup banci „Credit Suisse“.

„Ljudi ne bi trebali imati pristup sistemu ako je ono što donose korumpirani novac“, rekao je Graham Barrow, nezavisni stručnjak za finansijski kriminal. „Banka je dužna osigurati da sredstva kojima upravlja imaju jasno i legitimno porijeklo.”

„Credit Suisse“ nije jedini krivac. Mnoge velike banke i kompanije za finansijske usluge godinama su bile uključene u slične skandale. Mnoge su tada obećale da će provesti reformu. Pa ipak – kako projekti poput ovog otkrivaju – nastavile su dopuštati prepredenim klijentima koji su se obogatili na račun zemalja sa lošim pravnim sistemima i labavim nadzorom da svoje bogatstvo čuvaju na nekim od najsigurnijih mjesta na svijetu.

„Ironija je u tome što je Švicarska postala mjesto za prljavi novac jer je čista, dobro vođena i pouzdana“, kaže James Henry, viši savjetnik britanske dobrotvorne organizacije „Tax Justice Network“ koji je proučavao utaju poreza u „Credit Suisse“. „Problem je poslovni model iznošenja novca iz siromašnih zemalja.“

Na upit da komentarišu nalaze projekta „Suisse Secrets“, iz Banke su rekli da je upravljanje rizicima „u srži njihovog poslovanja“. Odbivši razgovor o pojedinačnim klijentima, Banka je rekla da se pretežno radi o „ranijim klijentima“ i da je „velika većina” problematičnih računa koje su novinari identificirali “sada zatvorena ili su bili u procesu zatvaranja prije nego su zaprimili upite novinara“.

„Kao vodeća globalna finansijska institucija „Credit Suisse“ je duboko svjestan svoje obaveze da osigura poštivanje najviših standarda, kako prema klijentima tako i prema finansijskom sistemu u cjelini, dodaju u svom odgovoru.

Pročitajte cijeli odgovor Banke.

Mišljenja insajdera

Novinari OCCRP-a su razgovarali sa više od desetak bivših i sadašnjih zaposlenika „Credit Suisse“ kako bi nastojali objasniti zašto je Banka preuzela toliko problematičnih klijenata. Niko nije htio davati službene izjave, objašnjavajući da je Banka izuzetno sklona da se sudski obračunava sa bivšim zaposlenicima. Niko nije ponudio dokumentovane dokaze kojima bi potkrijepio svoje komentare. Međutim, mnogi su sagovornici ukazivali na iste probleme, a oko nekih problema prisutan je konsenzus.

Dok su neki tvrdili da je Banka vrlo posvećena poštivanju propisa i da je usklađenost posljednjih godina značajno unaprijeđena, većina je govorila o izuzetno toksičnoj poslovnoj kulturi. Dio ove kulture obuhvatao je i davanje poticaja i bonusa za preuzimanje rizika u cilju povećanja dobiti.

Zaposlenici kažu da su bonusi vezani za “neto novi novac” – iznos dodatnog novca koji donesu u Banku u odnosu na postojeći novac i novac koji odlazeći klijenti odnose iz Banke.

„Banka potiče bankara da okrene glavu kada naiđe na račun za koji se zna da je toksičan“, rekao je bivši viši rukovodilac u Sektoru privatnog bankarstva. „Ako zatvori toksični račun, posebno ako se radi o računu većem od 20 miliona dolara, bankar će se naći u nevolji iz koje se gotovo nemoguće izvući.“

To je dovelo do kulture, kažu zaposlenici „Credit Suisse“, u kojoj postoje dvije kategorije pravila za dvije kategorije klijenata: bogate i ultra bogate.

„Detaljna provjera klijenata i računa, recimo na nivou od milion američkih dolara, vrlo je temeljita,” rekao je bivši izvršni direktor. „Ali, kada su u pitanju računi visoke neto vrijednosti, šefovi potiču sve da „okrenu glavu“, a direktori se plaše za svoje bonuse i sigurnost radnog mjesta.“

Osim toga, izuzetno veliki računi drže se u tolikoj tajnosti da samo nekolicina viših rukovodilaca zna kome pripadaju.

„Kada neko želi ‘oprati’ novac nakon što je, naprimjer, opljačkao imovinu svoje zemlje, treba prenijeti novac. Dakle, vlasnici velikih računa obraćaju se direktno rukovodiocima na najvišim nivoima“, dodaje.

Sistem se temelji na uvjerljivom poricanju, kažu bivši zaposlenici. Zaposlenicima se nameću stroga pravila, ali onima koji ih ignorišu daju se poticaji.

„Odjel Banke odgovoran za usklađenost majstor je uvjerljivog poricanja“, rekao je bivši viši rukovodilac. „Nikada ne postavljajte pitanje na koje ne želite znati odgovor.“

„Banka nikada nije kriva, uvijek je kriv neki loši zaposlenik koji je odgovoran za nešto što je krenulo po zlu“, rekao je jedan menadžer.

Krajnji rezultat takvog odnosa je nepovezanost između Banke i njezinih zaposlenika.

„Profil ljudi koje Banka privlači su plaćenici, a oni se svi samo žele obogatiti, vjerovatno shvatajući da ne postoji pravi odnos sa Bankom. Tu ste samo dok zarađujete, kako god zarađivali taj novac”, kazao je menadžer.

„Ne trebate se brinuti o tome što će se dogoditi za osam do deset godina jer je malo vjerovatno da ćete toliko ostati tamo. Obično je to vrijeme koje je potrebno da dogovori propadnu.“

Ovi insajderski iskazi su pretočeni u optužbe sa kojima se „Credit Suisse“ sada bori na sudu u prvom, ikada, krivičnom postupku pokrenutom protiv neke švicarske banke u Švicarskoj. Tužioci navode da je Banka dopustila grupi bugarskih krijumčara kokaina da operu 146 miliona eura od droge preko računa „Credit Suisse“.

Viši rukovodioci se terete da su ignorisali mnoga upozorenja koja su ukazivala da njihovi bugarski klijenti nemaju dobre namjere, polazeći od činjenice da su deponovali pune kofere gotovine, iste kofere koje je barem jedna druga švicarska banka odbila. Čak i nakon što su dvojica kriminalaca ubijena i u medijima nazvana trgovcima kokainom, Banka je okrenula glavu u stranu.

Bankarka koja je vodila Bugare posvjedočila je da ju je „Credit Suisse“ valjano obučio kako se predstaviti potencijalnim klijentima i važnosti švicarske bankovne tajne, ali ne i usklađenosti, navodi se u ovomjesečnom izdanju „Financial Timesa“.

Kao dokaz na sudu je predočen jedan od njezinih testova o usklađivanju. Tačno je odgovorila samo na četvrtinu pitanja.

U optužnici je navedeno da je „Credit Suisse“ „propustio“ poduzeti „razumne i nužne organizacijske mjere kako bi spriječio pojavu pranja novca“.

Tajna historija

Švicarska reputacija finansijske tajne seže stotine godina unazad.

Godine 1713. vijeće u Ženevi zabranilo je bankarima da otkrivaju podatke o svojim klijentima kako bi zaštitili interese Francuske monarhije koja je željela prikriti svoje poslovanje sa bankama u ‘heretičkoj’ protestantskoj zemlji.

Međunarodno priznati status neutralnosti Švicarske, koji datira iz 19. stoljeća, pomogao joj je da privlače golemi kapital iz inostranstva, kao i rastući turistički sektor koji je pokušavao privući najbogatije u Evropi na duge boravke u palačama na jezeru ili alpskim lječilištima.

„Kako bi dodali nešto što druge zemlje nisu imale, donijeli su i porezne mjere kojima bi potaknuli bogate ljude koji dolaze izvana da duže ostanu u Švicarskoj“, ističe Guex.

Švicarska je postala porezni raj i počela se takmičiti sa Francuskom i drugim evropskim bankarskim teškašima kako bi privukla strani kapital. Bilo zbog planina ili zakona, upalilo je i bogati stranci počeli su pristizati u velikom broju, noseći sa sobom svoj novac.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata bogati Evropljani su se okrenuli Švicarskoj kako bi se izolirali od ekonomske nestabilnosti i povećanja poreza zbog rata. U Drugom svjetskom ratu su ponovili isti obrazac: dok je većina Evrope bila u ruševinama, neutralna Švicarska je izašla neozlijeđena i obasuta depozitima koji su pristizali sa svih strana.

Godine 1934. Švicarska je Zakonom o bankama povećala svoju tajnost, prijeteći da će svakog zaposlenika banke koji otkrije povjerljive podatke o klijentima strpati u zatvor.

Nedavno je Švicarska promijenila način na koji uređuje svoj bankarski sektor.

Nakon finansijskog kraha 2008. godine Švicarska je pristala podići veo sa hiljade računa nakon što je zaposlenik UBS-a rekao američkim tužiocima kako banka pomaže Amerikancima da sakriju svoju imovinu.

Ovim sporazumom je, također, osigurano odbacivanje američkih optužbi za omogućavanje utaje poreza i povećana maksimalna kazna za kršenje Zakona o finansijskoj tajni sa samo šest mjeseci na tri godine.

Stručnjaci kažu da Zakon, u biti, kriminalizira prijavljivanje nepravilnosti, ušutkujući insajdere, pa čak i novinare koji žele razotkriti nezakonitosti unutar švicarske banke.

Prema članu 47 švicarskog Zakona o bankama, novinari u zemlji rizikuju kazneni progon već u slučaju posjedovanja, a kamoli objavljivanja privatnih bankovnih podataka. Upravo iz tog razloga su švicarske novine „Tamedia“, kojima smo se obratili kao potencijalnom partneru, odlučile ne sudjelovati u istrazi „Suisse Secrets“.

„Ovaj zakon predstavlja ogromno ograničavanje slobode medija u Švicarskoj”, kaže Arthur Rutishause, glavni urednik ovih novine. „Svrha mu je da cenzuriše i zastrašuje medije. Zakon može zaštititi kriminalce i njihovu imovinu, a novinari koji ih pokušavaju razotkriti rizikuju da postanu predmetom krivičnog postupka.”

„Čini se kao zakon iz 1800. godine“, rekao je Jeffrey Neiman, američki advokat koji zastupa zviždače banke „Credit Suisse“. „Taj zakon demonizira one koji daju dobre informacije kako bi razotkrili korupciju.“

Kupovanje tajnosti

Kako je „Credit Suisse“ prodavao tajnost, kupaca nije nedostajalo.

Dokumenti koji su procurili i koje su novinari analizirali ukazuju na račune nekoliko osoba koje su, navodno, kršile ljudska prava. Jedan od njih je bivši alžirski ministar odbrane Khaled Nezzar. Kao šef Oružanih snaga Nezzar se smatrao de facto vođom Alžira od 1991. do 1993. godine, kada je zemlja bila upletena u građanski rat koji su obilježili zločini počinjeni nad civilima.

Uprkos naširoko objavljenim optužbama protiv njega, Nezzar je bio klijent banke „Credit Suisse“ u kojoj je imao dva računa, vrijedna najmanje 2 miliona švicarskih franaka (1,6 miliona američkih dolara). Račun je bio otvoren do 2013. godine, dvije godine nakon što je u Švicarskoj otvorena istraga o njegovoj umiješanosti u ratne zločine.

Njegovi advokati su rekli da „kategorički negira bilo kakva zlodjela. Niti je činio niti je naređivao činjenje ratnih zločina. Nije pružao pomoć niti je svjesno dopuštao činjenje ratnih zločina.”

Dva sina azerbejdžanskog moćnika koji željeznom šakom vlada izoliranom regijom zemlje također su imali račune u „Credit Suisse“. Dok je režim njihovog oca stanovništvu Nakhchivana nametao svoje brutalne hirove, u jednom trenutku im zabranivši da peku hljeb kod kuće ili vješaju veš na balkone, Rza i Seymur Talibov koristili su svoje račune u švicarskoj banci kako bi iz shell kompanija uvezanih sa sistemima za pranje novca uzeli milione dolara.

„Credit Suisse“ je također nudio bankarske usluge ključnim osobama umiješanim u korupcijske skandale u nekim od najsiromašnijih zemalja svijeta. Jedan osramoćeni bankar iz Angole, protiv kojeg se vodi istraga u Portugalu, nakon što je propala banka koju je vodio, sa 5,7 milijardi dolara duga kojemu se ne može ući u trag imao je nekoliko računa u „Credit Suisse“. Neki od njih su pod nadzorom portugalskih tužilaca. U Keniji, ključni akter velikog korupcijskog skandala za kojim su vlasti raspisale potjernicu, klijent je banke „Credit Suisse“. Čini se da su milioni dolara povučeni sa računa čak i dok su istražioci u Švicarskoj i Keniji pokušavali ući u trag ukradenim sredstvima.

U podacima koji su procurili mnogo je imena iz srednje Azije. Iako oni čine samo mali dio klijenata koje su novinari identificirali, kroz njihove račune prošle su milijarde švicarskih franaka. Ti ljudi predstavljaju veliki dio srednjoazijske elite, uključujući oligarhe koji su svoje bogatstvo stekli eksploatacijom prirodnih resursa, ministre i druge visoke dužnosnike od kojih su neki osuđeni za veliku korupciju. Čak su i djeca dvojice bivših predsjednika – Nursultana Nazarbajeva iz Kazahstana i Islama Karimova iz Uzbekistana – kontrolisala račune u „Credit Suisse“ dok su njih dvojica još bili na vlasti.

Carlos Luis Aguilera Borjas, bivši šef venecuelanske špijunske službe, još je jedan klijent „Credit Suisse“. Aguilera je bio blizak bivšem venecuelanskom predsjedniku Hugu Chávezu koji je umro 2013. godine nakon uspostave socijalističkog režima koji je zaglibio u korupciju, u kojem su dužnosnici pljačkali državna sredstva i novac skrivali u inostranstvu.

Aguilera je 2001. postavljen za šefa tajne službe gdje je nastojao ostati neprimjetan, izbjegavajući intervjue i fotografisanje.

„Zovu ga Nevidljivi – Carlos Aguilera, šef političke policije. Niko ga ne vidi. Znam gdje je“, rekao je Chávez 2002. u nacionalnom prenosu svoje sedmične TV emisije pod nazivom “Zdravo, predsjedniče”. Aguilera je kasnije te godine pao u nemilost nakon što nije uspio spriječiti pokušaj državnog udara koji je zamalo srušio Cháveza. Napustio je svoje mjesto u tajnoj službi i potpuno prešao u privatni sektor, skupljajući bogatstvo o kojem većina Venecuelanaca može samo sanjati.

Godine 2007. Aguilera je postao glavni dioničar „Inversiones Dirca S.A“, venecuelanske kompanije koja je godinu dana kasnije osigurala ugovor vrijedan 1,85 milijardi dolara za renoviranje linije metroa u Caracasu. Nije bilo postupka javnog nadmetanja, a Aguilera je uzeo proviziju od 4,8 posto – gotovo 90 miliona dolara.

U 2011. godini otvorena su dva računa na Aguilerino ime na koje je deponovano najmanje 7,8 miliona švicarskih franaka (8,6 miliona dolara). Aguilerini računi su u posljednjoj deceniji, kada su prikupljani podaci „Suisse Secrets“, još uvijek bili otvoreni.

„Prema bilo kojoj definiciji, on je visokorizičan”, rekao je Barrow, stručnjak za finansijski kriminal, dodavši da su banke dužne osigurati da su izvori sredstava politički povezanih klijenata legitimni.

Aguilera nije odgovorio na upite koje mu je OCCRP uputio elektronskom poštom.

Koliko nepoštenih bankara trebate imati?

Nakon niza skandala koji su počeli prije više od dvije decenije smrću zloglasnog nigerijskog diktatora „Credit Suisse“ se više puta obavezao da će se razračunati sa nezakonitim sredstvima. Nakon što je Sani Abacha umro 1998. godine, pokazalo se da je „Credit Suisse“ pomogao sakriti nešto od milijardi dolara koje je njegova porodica opljačkala u njegovoj zemlji.

U nastojanju da ublaži posljedice tog otkrića, tadašnji predsjednik Banke rekao je 2000. da Banka „kontinuirano radi na poboljšanju (…) postupaka kontrole i njihovom poštivanju.“

Kasnije te godine „Credit Suisse“ je postao jedan od osnivača „Wolfsberg grupacije“, međunarodne bankarske asocijacije okupljene oko suzbijanja nezakonitih finansijskih tokova.

„Banka će nastojati prihvatiti samo one klijente čiji se izvor bogatstva i sredstava može razumno utvrditi kao legitiman”, stoji u izjavi o misiji „Wolfsberg grupacije“ iz 2000. godine.

Ipak, obećanja „Credit Suisse“ o čistki nisu spriječila umiješanost Banke u krivične predmete i narednih godina.

„Banka voli reći da su to samo nepošteni bankari“, rekao je Jeffrey Neiman, američki advokat. „Ali, koliko nepoštenih bankara trebate imati da i banka postane nepoštena?“

Neiman ne predstavlja izvor informacija o „Suisse Secrets“ koje su procurile, ali među njegovim klijentima je zviždač koji je prošle godine na američkom sudu rekao da je „Credit Suisse“ nastavio pomagati američkim građanima da ilegalno sakriju stotine miliona dolara u offshore strukture. Ako je to istina, to bi značilo da je Banka prekršila obećanje dato 2014. godine kako bi se riješila krivične prijave u SAD-u.

Ministarstvo pravosuđa i moćni Odbor Senata za finansije trenutno istražuju je li „Credit Suisse“ nastavio olakšavati utaju poreza nakon što je 2014. godine platio rekordnu novčanu kaznu od 1,3 milijarde dolara.

Tadašnji predsjednik Banke Urs Rohner priznao je greške u rješavanju skandala o utaji poreza, ali je na švicarskoj televiziji rekao kako su „njegove ruke čiste“.

Prisjećajući se ovog incidenta u nedavnom intervjuu za OCCRP, švicarski član Parlamenta Gerhard Andrey kazao je kako još uvijek sumnja da čelnici „Credit Suisse“ nikada nisu prihvatili ličnu odgovornost za skandal.

„On je šef kompanije“, rekao je Andrey telefonom dok je koračao predvorjem švicarskog Parlamenta u kojem predstavlja Stranku zelenih. „Ako ste izvršni direktor ili predsjednik, ne možete reći to nema nikakve veze sa mnom jer ste odgovorni za definisanje kulture. Kultura se definiše odozgo prema dolje, od najviših rukovodilaca – upravnog odbora i direktora.”

Stručnjaci kažu da novčane kazne nisu dovoljne: velike i bogate banke neće se promijeniti sve dok se ne suoče sa ozbiljnijim mjerama poput oduzimanja licenci ili krivičnog progona pojedinačnih čelnika.

Frank Vogl, bivši službenik Svjetske banke koji je sada borac protiv kleptokracije, kaže kako se čini da bankari čak i vrlo velike novčane kazne tretiraju kao „obične troškove poslovanja.“

Rekao je da su američke i evropske vlasti pokrenule „zapanjujući“ broj predmeta protiv švicarskih banaka i banaka sa sjedištem u Švicarskoj, no „ipak, nijedan predsjednik takvih banaka nikada nije bio lično procesuiran niti je ostao bez posla zbog tih krivičnih djela“.

„Izvršni direktori moraju iza rešetaka da bi ovo polučilo rezultat“, rekao je Henry iz mreže „Tax Justice Network“, ističući da je kazna od 1,3 milijarde dolara koju je platio „Credit Suisse“ čak i oslobođena poreza.

Dok kritičari optužuju „Credit Suisse“ za nemar, najveći dio krivnje prebacuju na Vladu Švicarske koja je odgovorna za slabo regulatorno okruženje i zakone koji kažnjavaju one koji govore protiv korupcije.

Stefan Lenz, bivši savezni tužilac u Švicarskoj koji je vodio velike slučajeve korupcije, kazao je da postoji vrlo malo istraga usmjerenih na švicarske banke ili njihove uprave zbog prihvatanja nezakonitog novca. „Čini se da nedostaje i političke volje i resursa za sprovođenje zakona”, rekao je Lenz za OCCRP.

Andrey, zastupnik Zelene stranke, pozvao je Vladu da poduzme mjere za dobrobit svojih građana.

„Ja sam ponosni Švicarac,“ dodaje. „Boli me kada banke ovakvim ponašanjem kvare ugled moje zemlje.“

„Ljudi su ljuti zbog skandala koji su već razotkriveni, a za neotkrivene i ne znamo.“

Priču kolega iz OCCRP mreže možete pročitati OVDJE.