Ključne tačke:

• Među klijentima banke „Credit Suisse“ bili su: šefovi država, kraljevske porodice, ministri, šefovi obavještajnih službi i biznismeni koji su povezani sa vladama iz cijelog arapskog svijeta.
• Sinovi egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka imali su šest računa koji su na vrhuncu vrijedili čak 277 miliona švicarskih franaka.
• Mreža Mubarakove tazbine i poslovnih saradnika također je imala račune prije i nakon Arapskog proljeća, teške desetine miliona švicarskih franaka.
• Neki su računi otvoreni nakon što su njihovi vlasnici bili na meti prosvjednika zbog korupcije, uključujući i bivšeg jordanskog premijera.

Posljednjih godina režima svog oca u Egiptu Gamal i Alaa Mubarak bili su gospodari svog svijeta koji su skakali između investicijskih foruma, političkih sastanaka i luksuznih domova u Egiptu i inostranstvu. Liberalna ekonomija pod predsjednikom Hosnijem Mubarakom je cvjetala, a braća su imala veze koje su se mogle iskoristiti.

Planirano je smanjenje subvencija, državne firme su privatizirane za velike pare, a zemljište u državnom vlasništvu moglo se dobiti jeftino – sve za prave ljude. Braći su pripale stotine miliona dolara vrijedne vile, luksuzni automobili i udjeli u velikim egipatskim firmama – privlačno bogatstvo u zemlji u kojoj je četvrtina ljudi živjela sa manje od 3,20 dolara dnevno.

Prosperirali su i njihovi rođaci i poslovni partneri. Namješteni dogovori dodatno su podebljali profit firmi u vlasništvu Mubarakove tazbine i saveznika. A najbolje tek slijedi: o Gamalu, koji je predvodio ekonomske reforme, naširoko se govorilo da će naslijediti svog oca na mjestu predsjednika.

Sve se srušilo 2011. godine za samo tri sedmice. Milioni ljudi diljem arapskog svijeta su izašli na ulice, tražeći odgovornost vladajuće klase koja je decenijama gomilala bogatstvo i slala ga u inostranstvo. Mubarak je dao ostavku u februaru, a u roku od pola sata švicarske vlasti zamrznule su stotine miliona dolara koji su bili povezane s njim i njegovom vladom.

Počeo je svjetski lov na Mubarakove milione. U sljedećim mjesecima i godinama blokirana je i imovina drugih dužnosnika u Jemenu, Siriji i Libiji. Ipak, ostaje nepoznato koliki je stvarni iznos sredstava koji je skriven u inostranstvu, naročito u jurisdikcijama gdje je tajnost zagarantovana.

Danas podaci koji su procurili iz „Credit Suisse“ daju novi uvid u dio bogatstva koji su Mubarakovi i druge elite držale u banci sa sjedištem u Cirihu godinama prije Arapskog proljeća, ali i nakon što su se njihove fotelje počele drmati.

Prema podacima, braća Mubarak imala su šest računa u „Credit Suisse“. Alaa Mubarak je jedan račun imao još od 1987 – kada je imao 27 godina. Na drugom zajedničkom računu dvojice braće maksimalni saldo iznosio je 277 miliona švicarskih franaka – što korespondira sa iznosima na koje su u svojim izjavama ukazivale egipatske vlasti, ali koji nikada nisu potvrđeni.

Izgleda da je imovina braće u Banci blokirana nakon Arapskog proljeća, iako to niko nije eksplicitno potvrdio. Mubarakovi su preko svojih advokata rekli da je sva njihova imovina „u cijelosti prijavljena i stečena njihovim poslovnim aktivnostima“ te da „potječe iz potpuno legitimnih i zakonitih izvora“. Rekli su, također, da su prethodne istrage o njima bile „politički motivisane“ i „potaknute kampanjom flagrantno lažnih navoda o korupciji koja je povezana sa političkim događajima u Egiptu 2011. godine“. Nisu potvrdili niti demantovali informacije o računu, ali su rekli da informacije, možda, sadrže „neke materijalne greške“, ali nisu dodatno obrazlagali.

Podaci su, također, otkrili ranije neprijavljene račune koji glase na imena tastova braće Mubarak – Mohameda Magdyja Rassekha i Mahmouda Yehie el-Gammala. Na nekim od tih računa deponovani su milioni švicarskih franaka. Više računa su imali i poslovni partneri porodice Mubarak među kojima su i oni kojima se sudilo za korupciju, kako prije tako i nakon Arapskog proljeća.

U procurenim podacima je više informacija o računima iz Egipta nego iz bilo koje druge arapske zemlje. Međutim, u podacima se pojavljuju imena arapske elite iz drugih zemalja, među kojima su imena: predsjednika, kraljevskih porodica, ministara, špijuna i poslovnih mogula bliskih vlastima. Vlasnici računa dolaze iz više od šest zemalja pogođenih protestima Arapskog proljeća, uključujući: Siriju, Jemen, Libiju, Alžir, Maroko i Jordan. Računi u samo ovoj banci, koji daju uvid u bogatstvo koje je arapska elita držala u inostranstvu u deceniji prije ustanka, zajedno su vrijedili najmanje milijardu dolara.

Općenito, podaci ukazuju da je „Credit Suisse“ godinama imao značajnu ulogu u pomaganju ključnim osobama da sakriju svoje bogatstvo, iako su oni i njihove vlade optuženi da su mitom, pronevjerama i nepotizmom kompromitovali cijelu regiju – što su i bile optužbe protestanata Arapskog proljeća.

Neki od tih odnosa traju decenijama i preživjeli su višestruke korupcijske skandale, kao što je slučaj sa Husseinom Salemom, bliskim Mubarakovim saradnikom čije je ime postalo sinonim za korupciju i kronizam.

Drugi, uključujući šefove obavještajnih službi, bili su upleteni u kršenja ljudskih prava kao što su mučenja i vanredno izručivanje pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

Stručnjaci kažu da su švicarske i druge međunarodne banke bile ključne u procesu prenosa upravo onih sredstava koje su prosvjednici Arapskog proljeća htjeli vratiti. Waleed Nassar, advokat koji je radio na povratu egipatske imovine, kazao je da strane banke redovno uspostavljaju lične odnose sa bogatim klijentima u Egiptu, često im pomažući da iz zemlje iznesu novac, a da pritom ne alarmiraju sistem uzbune.

„Ti i ja ne možemo sada otići u banku i provući se s nečim bezveznim što je protokolarno netipično, ali ovi momci mogu“, rekao je. „Ali, bez njihovog djelovanja veliki dio novca uopće ne bi mogao biti iznesen iz Egipta.“

Prekomorsko bogatstvo: Ono što smo znali

Arapsko proljeće rezultiralo je do tada neviđenim propitivanjem bogatstva koje su regionalne elite skrivale u inostranstvu.

Švicarske vlasti ističu da je preko milijardu dolara imovine koja je povezana sa zemljama Arapskog proljeća blokirano nakon pobune, ali rijetko pojašnjavaju pojedinosti koje su u pozadini ovih uopćenih saopćenja. Čak i ove brojke, vjerovatno, pokrivaju samo mali dio ukradenog bogatstva. Izvještaj Transparency Internationala iz 2016. godine procjenjuje da je samo Mubarakov režim ukrao gotovo 50 milijardi dolara. Zagovaračka grupa procjenjuje da su režimi u Tunisu, Jemenu i Libiji ukrali više od 115 milijardi dolara.

Suđenja za korupciju i prethodna curenja informacija dali su neke nove detalje. Naprimjer, zahvaljujući procurenim podacima iz HSBC-ove švicarske podružnice iz 2015. godine otkriveni su računi osoba koje su u vezi sa Mubarakovim i Assadovim režimima. Panamski dokumenti iz 2016. i Pandorini papiri iz 2020. također su otkrili niz offshore kompanija sa imovinom vrijednom stotinama miliona dolara koja je u vlasništvu arapske elite. Međutim, većem dijelu bogatstva se nije ušlo u trag i možda nikada neće.

Iz „Credit Suisse“ su u saopštenju rekli da odbacuju „navode i zaključke o impliciranim poslovnim praksama Banke“ i dodali da kontinuirano rade „na jačanju svog okvira usklađenosti i kontrole“. Dalje su rekli da su računi koje je istraga iznijela „pretežno stari“ i da se „temelje na djelimičnim i selektivnim informacijama izvučenim iz konteksta, što rezultira tendencioznim tumačenjima poslovanja Banke”.

Iako „Credit Suisse“ ne može komentarisati odnose sa potencijalnim klijentima, možemo potvrditi da su u relevantno vrijeme poduzete radnje u skladu sa primjenjivim politikama i regulatornim zahtjevima te da su ta pitanja već riješena“, navodi se u saopštenju Banke.

Historijske veze: Abdul Halim Khaddam

Godinama, koliko je imao račun u „Credit Suisse“, bivši sirijski potpredsjednik Abdul Halim Khaddam uspio je prikupiti desetine miliona dolara u gotovini, dionicama kompanija i raskošnim vilama – nevjerovatno bogatstvo za doživotnog državnog službenika!

Khaddam je bio na visokim državnim pozicijama od 1970. do 2005, prvo kao ministar vanjskih poslova, a zatim potpredsjednik pod Hafezom al-Assadom. Istaknuo se ’80-ih godina dok je pomagao saniranje sirijske umiješanosti u građanski rat u susjednom Libanonu i kasniju okupaciju zemlje.

Nastojeći potaknuti libanonske političare koji su orijentisani prema Damasku, Khaddam je sklopio prijateljstvo sa bogatim poslovnim čovjekom Rafikom Haririjem, podržavajući njegovu uspješnu kandidaturu za premijera Libanona 1992. godine. Hariri je bio poznat po tome da svoje odnose podmazuje novcem pa ni njegovo prijateljstvo sa Khaddamom nije bilo iznimka.

Bivši visokopozicionirani sirijski dužnosnik rekao je za OCCRP da je Khaddam „dominirao Libanonom preko Haririja“ koji mu je uzvraćao uslugama. Prisjetio se susreta sa Khaddamom u Damasku gdje je potpredsjednik „živio svojim legendarnim životom“. Khaddam je bio poznat po korupciji koja je bila toliko očita da je „nije trebalo ni dokazivati dokumentima“, rekao je bivši dužnosnik.

Nakon što je Hariri ubijen tokom svog drugog premijerskog mandata 2005. godine – a čije se ubistvo uveliko pripisuje režimu iz Damaska – uslijedile su optužbe protiv Khaddama.

Sljedeće godine Khaddam je prebjegao iz sirijske vlade koju je predvodio njezin sadašnji predsjednik Bashar al-Assad i pobjegao u Pariz. U znak odmazde sirijski dužnosnici počeli su objavljivati detalje o njegovim prethodnim poslovima.

U brifingu sa novinarima dužnosnici su rekli da je Khaddam tokom dvije decenije od Haririja uzeo oko 500 miliona dolara – dio u kućama i jahtama, a dio u novcu pohranjenom na računima u francuskim, libanonskim i švicarskim bankama. Sirijski mediji su, također, pisali da je Khaddam 80-ih godina uzeo mito kako bi Francuskoj i Njemačkoj dozvolili da zakopaju radioaktivni otpad u pustinji.

Detalji o Khaddamovom računu u „Credit Suisse“, kojim je raspolagao zajedno sa suprugom i trojicom sinova, potvrđuju da je porodica zaista prikupila značajno bogatstvo dok je on bio na položaju. Račun je otvoren 1994. godine, a u septembru 2003. godine na njemu je zabilježen najveći saldo od skoro 90 miliona švicarskih franaka.

Khaddam je umro 2020. godine. Njegovi sinovi nisu odgovarali na telefonske pozive niti na ponovljene zahtjeve za komentar poslane e-mailom i SMS-om. Iz „Credit Suisse“ nisu komentarisali račun, ali su rekli da se pridržavaju mjerodavnih politika i propisa.

Bivši potpredsjednik bio je samo jedan od mnogih u arapskoj eliti koja je svoje bogatstvo gomilala u Švicarskoj. Finansijska tajna i relativna stabilnost godinama su ovu državu činili popularnom destinacijom za zakonita i nezakonita sredstva.

„Percepcija da je to sigurno utočište za skrivanje bogatstva uz visok stepen tajnosti učinila ju je privlačnom destinacijom za mnoge”, rekao je za OCCRP Jackson Oldfield, istraživač u Zagovaračkoj grupi za povrat imovine (Civil Forum for Asset Recovery).

Švicarska i druge evropske zemlje se, također, smatraju „stabilnim u smislu da taj novac neće nestati zbog fluktuacije valuta ili nestabilnosti vlada u budućnosti“, dodaje.

Podaci „Suisse Secrets“ pokazuju da ukupno pet bivših ili sadašnjih šefova država i vlada iz arapskog svijeta imaju račune u „Credit Suisse“. Tu su, također, i šefovi obavještajnih službi i druga lica koja su povezana sa obavještajnim agencijama – okosnicom mnogih arapskih država – iz Jemena, Jordana, Iraka i Egipta. Neki računi pripadaju istaknutim biznismenima, optuženim da su djelovali kao predstavnici arapskih režima.

Među klijentima iz Sirije je i Mohammad Makhlouf, brat supruge bivšeg predsjednika Hafeza al-Assada koji je godinama služio kao paravan za svog šogora dok je svoje političke veze iskorištavao za svoje komercijalno carstvo u sektorima duhana, nekretnina, bankarstva i nafte.

Egipatski tajkun Hussein Salem, dugogodišnji saveznik Mubaraka s vezama u obavještajnim agencijama zemlje, bio je klijent „Credit Suisse“ više od tri decenije. Imao je najmanje desetak računa sa saldima koji su često dostizali desetine miliona, uprkos tome što je godinama prije i nakon Arapskog proljeća javno povezivan sa korupcijskim skandalima.

Čak i iz Libije – koju su Ujedinjeni narodi sankcionisali 1992. kako bi izvršili pritisak na Muammara Gaddafija da sarađuje u istragama bombardovanja aviona iznad Lockerbieja u Škotskoj – dolaze mnogi klijenti, među kojima je i grupa pojedinaca optuženih za dvodecenijsku pljačku Javnog razvojnog fonda.

Salem je umro 2019. a Makhlouf 2020. godine. OCCRP je slao poruke Salemovom advokatu putem e-maila i Makhloufovom sinu Ramiju putem njegovih računa na društvenim mrežama, ali nije dobio odgovor. Advokat Ahmeda Lamluma, jednog od libijskih biznismena, rekao je da su njegove „poslovne aktivnosti uvijek bile zakonite i da je uredno plaćao porezne obaveze“.

Umreženi kupci: Mubarakov Egipat

Sa svoje visoke pozicije u egipatskoj vladajućoj Nacionalnoj demokratskoj stranci Gamal Mubarak je nadgledao mnoge ekonomske reforme svog oca i godinama prije Arapskog proljeća. Iako popularna među investitorima, liberalizacija nije učinila mnogo u smislu poboljšanja životnih uvjeta mnogih Egipćana: stope siromaštva porasle su sa oko 17% na 25% deceniju i po do 2011. godine.

Istovremeno, elitna mreža povezana sa Mubarakom profitirala je od novog poslovnog okruženja, kupujući državnu zemlju i drugu imovinu za male pare i koristeći kredite sa državnom garancijom. Velik dio prihoda stigao je na račune u inostranim bankama.

Suđenja za korupciju nakon Arapskog proljeća pokazala su da su, osim porodičnih veza i zajedničkog vlasništva u nekim od najvećih firmi u zemlji, mnoge od tih elita bile povezane i sa sumnjivim poslovima iza kulisa.

Među onima koji su profitirali bio je i Mohamed Magdy Rassekh, čija je kćerka Heddy bila udata za Gamalovog brata Alaa. Tokom 90-ih Rassekh je akumulirao mnogobrojnu imovinu, između ostalog i u sektoru gasa. Kao neizvršni predsjednik SODIC-a, egipatske kompanije za razvoj luksuznih nekretnina, ulagao je također u nekretnine.

Nakon Arapskog proljeća sud je utvrdio da je Rassekh bio u dosluhu sa bivšim ministrom za stambena pitanja kako bi dobio zemljište izvan Kaira po cijenama ispod tržišnih. Godine 2012. Rassekh je osuđen na pet godina zatvora, a prošle godine je uspio sa egipatskim vlastima sklopiti sporazum o „pomirenju“ na temelju kojeg su on i ministar platili više od 1,3 milijarde egipatskih funti, više od 80 miliona dolara u to vrijeme, da odustanu od tužbe. Rassekh nije odgovarao na ponovljene pozive za komentar, upućene mu preko njegovog advokata.

Podaci istrage „Suisse Secrets“ ukazuju da je Rassekh bio klijent „Credit Suisse“ više od pola decenije prije Arapskog proljeća. Račun otvoren 2005. godine vrijedio je više od 3 miliona švicarskih franaka. Zatvoren je 2015. godine, više od četiri godine nakon što se njegovo ime prvi put pojavilo na popisima osoba čija je imovina blokirana nakon egipatske pobune. Iz „Credit Suisse“ su odbili komentarisati, ali su kazali da se oni pridržavaju mjerodavnih politika i zakona i da su riješili sva ova pitanja.

Prateći Rassekhovu imovinu i imovinu drugih članova porodice Mubarak, uviđamo duboku isprepletenost porodičnih, poslovnih i političkih veza uoči Arapskog proljeća i ključne osobe sistema koje su imale račune u „Credit Suisse“.

• Firma za nekretnine SODIC bila je dijelom u vlasništvu investicijske banke „EFG-Hermes“ sa sjedištem u Kairu. Gamal Mubarak je imao dionice društva-kćerke ove banke koje su mu godišnje donosile dividendu od 880.000 američkih dolara.
• Glavni izvršni direktor banke Yasser el-Mallawany, koji je imao dva računa u „Credit Suisse“, uhapšen je 2012. zajedno sa braćom Mubarak. Optuženi su za manipulaciju cijenama dionica kako bi profitirali od zasebne banke čiji su bili suvlasnici, ali su oslobođeni 2020. godine. Preko svog advokata Mallawany je samo kratko rekao da informacije o računima “nisu tačne”. Negirao je bilo kakve nezakonitosti, rekavši da njegova sredstva „potječu od njegovog profesionalnog rada i prihoda od njegovog vlasništva u firmama u kojima obnaša menadžersku funkciju”.
• I Mallawany i Alaa Mubarak imali su dionice u „Plam Hillsu“, drugoj firmi za razvoj luksuznih nekretnina koju vodi milijarder Yasseen Mansour koji je također imao više računa „Credit Suisse“. Mansourova imovina nakratko je blokirana 2011. zbog optužbi za korupciju, ali je već sljedeće godine oslobođen, navodno nakon što je vlastima platio 250 miliona egipatskih funti.
• Njegov rođak i Mubarakov bivši ministar za stambena pitanja Ahmed el-Maghrabi osuđen je za sklapanje koruptivnog ugovora o zemljištu u korist firme „Palm Hills“. Mansour nije odgovarao na višestruke pozive za komentare koje je OCCRP upućivao preko njegovih firmi niti je odgovarao na pozive na lične i poslovne brojeve telefona.
• Mansour je na jednom od računa u „Credit Suisse“ bio potkorisnik zajedno sa nizom drugih osoba, među kojima je i Hisham Talaata Moustafa, egipatski mogula nekretnina. U procurenim podacima Moustafino ime se javlja na više računa u „Credit Suisse“, uključujući i jedan porodični račun koji je ostao otvoren i nakon što je 2009. godine osuđen za ubistvo svoje ljubavnice, libanonske pop-pjevačice, u Dubaiju. Moustafa nije odgovarao na pozive novinara i poruke poslane na njegove lične i službene brojeve.
• Tast Gamala Mubaraka Mahmoud Yehia el-Gammal, koji je nakon pobune osuđen za profiterstvo, također je imao račun u „Credit Suisse“ od 2006. do 2013. godine. Račun je bio vrijedan gotovo 20 miliona švicarskih franaka. Gammal nije odgovarao na višestruke pozive za komentar, upućene mu preko njegovog advokata.
• Mubarakov ministar informisanja Anas el-Fekky, koji je 2014. osuđen za pronevjeru, podmićivanje i rasipanje javnih sredstava, imao je račun na kojem je 2007. godine imao preko 3 miliona švicarskih franaka. (Fekky je, navodno, 2011. godine rekao egipatskim istražiocima da je položio 2 miliona dolara u “švicarsku banku”, ali nisu navedeni detalji. Nije jasno odnosi li se to na račun u „Credit Suisse“ ili ne.) Fekky nije odgovarao na višestruke pozive za komentar upućene preko njegovih računa na društvenim mrežama i pozive upućene njegovoj firmi.

Kako to da je toliko međusobno povezanih osoba držalo račune u istoj instituciji? Jedan bivši izvršni direktor „Credit Suisse“ kazao je za OCCRP da se na tržištima u nastajanju banka često fokusira na zapošljavanje osoblja iz redova “dobrih porodica” koje “imaju pristup bogatim porodicama” koje bi ih mogle preporučiti drugim klijentima sličnog statusa.

Upoznavanje sa takozvanim „politički izloženim osobama“, kaže bivši izvršni direktor, često bi se dešavalo na „vrlo visokom nivou“ što klijentima omogućava da „zaobiđu uobičajenu proceduru“, a upravitelji računa su „birokrate ili dužnosnici banke“ koji „ne postavljaju pitanja, ne poznaju regiju niti bankarstvo.“

„Spolja, banka slijedi slovo zakona i poštuje pravila, ali u stvarnosti je bitna veličina vaše čekovne knjižice i u tom slučaju glava se okreće u stranu”, rekao je bivši izvršni direktor.

„Credit Suisse“ negira ove kvalifikacije.

„Kao vodeća globalna finansijska institucija „Credit Suisse“ je duboko svjestan svoje obaveze, kako prema klijentima tako i prema finansijskom sistemu u cjelini, da osigura poštivanje najviših standarda“, kažu iz Banke. „Ove su medijske tvrdnje, kako se čini, udruženi napor da se diskredituje ova banka i švicarsko finansijsko tržište koje je tokom posljednjih nekoliko godina doživjelo značajne promjene.“

Na trenutak, dok je Arapsko proljeće drmalo regionalne strukture moći, izgledalo je kao da će 2011. godina značiti raskid sa načinom poslovanja koji su mnogi počeli povezivati sa Mubarakovima i drugim elitama. Međutim, sljedećih nekoliko godina će se pokazati daleko složenijim.

U oktobru 2011. godine egipatsko Ministarstvo pravosuđa objavilo je popis imovine braće Mubarak na kojem se spominju računi u banci „Credit Suisse“ i švicarskoj podružnici BNP „Paribas“, u ukupnom iznosu od oko 300 miliona dolara. Međutim, ni ova niti izjave švicarskih vlasti o imovini braće nisu išle u detalje.

Nije jasno koji od ovih računa su blokirani nakon Mubarakove ostavke i najave švicarskih vlasti. Također, nije jasno kakvi su bili odnosi između maksimalnih salda na ovim računima i je li bilo prenosa sa jednog računa na drugi te ako jeste, kada – što znači da informacije ne moraju nužno biti u suprotnosti sa iznosima navedenim u saopštenjima Ministarstva pravosuđa iz 2011. godine.

Upoznajte novog šefa

Postoje naznake da su mnogi pripadnici bliskoistočne elite slali novac na čuvanje u Švicarsku i drugdje u Evropi dok su prosvjednici tukli po zidovima njihovih privilegija u zemlji.

Švicarske vlasti su prijavile porast „sumnjivih transakcija“ iz arapskih zemalja – onih koje su potencijalno u vezi sa mitom, pranjem novca ili drugim krivičnim djelima – od preko 600 miliona švicarskih franaka u 2011. godini. To su povećanje pripisivali strožijim zahtjevima izvještavanja i Arapskom proljeću.

U septembru 2011. Banka za međunarodna poravnanja, finansijska institucija u vlasništvu centralnih banaka sa sjedištem u Švicarskoj, navela je da su međunarodne banke prijavile porast obaveza u prethodna tri mjeseci prema stanovnicima Egipta – preko 6 milijardi dolara, a prema stanovnicima Libije preko 2 milijarde dolara, što najvjerovatnije odražava “domaća sredstva koja su premještena iz ovih dviju zemalja usljed povećane političke i ekonomske neizvjesnosti“.

Podaci istrage „Suisse Secrets“ ne pokazuju koliko se tih transakcija – ako ih je uopće i bilo – odnosilo na „Credit Suisse“. Ali, najmanje jedan elitni klijent je novac prebacivao u inostranstvo preko Banke. Dokumenti španske istrage pokazuju da je porodica Husseina Salema, dugogodišnjeg Mubarakovog saradnika, 24. i 26. januara 2011. – baš u trenutku kada su protesti kucali na vrata Egipta – prebacila 3,5 miliona eura novca iz Egipta na račun u „Credit Suisse“.

Kako je Arapsko proljeće odmicalo, postalo je sve jasnije da će se zahtjevi prosvjednika za okončanje korupcije moći ispuniti samo postepenim mjerama – ako se uopće ispune.

U Libiji, Siriji i Jemenu pobune su prerasle u građanske ratove, tako umanjivši svaku nadu za reformu. Monarhije u Jordanu, Maroku i zaljevskim državama su se održale, ali su provodile samo kozmetičke reforme.

Egipatski demokratski eksperiment naglo je završio u ljeto 2013. godine kada je vojni oficir Abdel Fattah el-Sisi svrgnuo prvog slobodno izabranog predsjednika zemlje Mohammada Morsija. Optimizam je ustuknuo pred spoznajom da većina švicarske imovine, koja je blokirana nakon ustanka, neće biti vraćena.

U Egiptu je pokrenut niz sporazuma o “pomirenju” kojim su mnogi oslobođeni optužbi za korupciju. Švicarske vlasti su 2017. godine najavile da zatvaraju svoj program pravne pomoći u Kairu i da „deblokiraju“ sredstva koja su se povezala s tim, iako je oko 430 miliona švicarskih franaka pod krivičnom istragom u Švicarskoj – od kojih se najveći dio očito odnosio na braću Mubarak – ostalo blokirano.

U novembru prošle godine egipatski sud je donio pravosnažnu presudu kojom je poništio odluke o blokiranju imovine braće Mubarak. Preko svog advokata braća su u decembru saopštila da ih je švicarski savezni tužilac „obavijestio o skorom rješavanju i zatvaranju slučaja”.

Oldfield iz Civilnog foruma za povrat imovine kaže da, iako je Arapsko proljeće skrenulo novu pažnju na nezakonite finansijske tokove između Evrope i Sjeverne Afrike, „ništa se naročito bitno nije promijenilo“.

„Glavna tema je da je i dalje relativno lako sakriti nezakonito bogatstvo u Evropi jer je ona relativno pogodno tlo za takve radnje“, rekao je. „Ovo nije problem koji je riješen, on je itekako prisutan.“

Nassar, advokat koji je radio na povratu imovine u Egipat, kaže da njihovi napori jenjavaju jer jenjava i politička volja za pronalaženje i povrat imovine. Podsjetio je da su i pod Morsijem mnogi sumnjali u uspješnost ovog programa.

„Uvijek su bili skeptični u vezi s tim možemo li dobiti bilo kakav novac nazad”, rekao je Nassar. „Gledajući unazad, mislim da su bili vidoviti.“

Priču kolega iz OCCRP mreže možete pročitati OVDJE.