Ako ste vi jedan od 3 miliona građana BiH sa javnim zdravstvenim osiguranjem, ne čini se da će vam se to baš mnogo isplatiti u slučaju da vam je potrebna ozbiljna medicinska pomoć. Pogledajmo slučaj Žarka Bojića.

2002. godine, kad je potpisao dokument kojim se slaže da mu hirurškim putem odstrane desnu nogu ispod koljena, osoblje bolnice u Kasindolu u Istočnom Sarajevu mu je dalo spisak stvari koje on treba osigurati za amputaciju.

Među tim stvarima bile su: plastične rukavice za doktore, anestetici, da ne bi osjetio kako mu hirurškom pilom prolaze kroz tkiva te infuzija, kako ne bi umro tokom operacije. Sve to je trebalo nabaviti javno zdravstveno osiguranje, a ne porodica Bojić od svoje ušteđevine.

‘Činjenica da sam imao redovno zdravstveno osiguranje nije mnogo pomogla’, kaže Bojić. ‘Čak i danas moram sam kupovati mnoge lijekove i teško mi je obezbjediti novce za to.’

Nedostatak opreme i potrošnog materijala u bh. bolnicama i klinikama, usprkos 987 miliona KM potrošenih prošle godine, primjer je rasipništva i neefikasnosti koji upropaštavaju zdravstvo u ovoj zemlji, tvrde odgovorni u zdravstvu.

Tim od 9 novinara Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu proveo je četiri sedmice razgovarajući sa odgovornima u zdravstvu, pacijentima, ljekarima, medicinskim sestrama i ekspertima u oba entiteta da bi na kraju saznali da je zdravstveni sistem poznat po odsustvu brige o pacijentima.

Tim je otkrio da u cijeloj zemlji medicinsko osoblje nema opremu za obavljanje svog posla i da zbog toga ispaštaju pacijenti. Nedostatak sredstava u ekonomski teškom poslijeratnom periodu bi moglo biti objašnjenje, objasnili su novinarima CIN-a isfrustrirani medicinski radnici, da nije činjenice da bi se mnogo toga što nedostaje moglo kupiti onim što se izgubi i potroši zbog čistog nemara.

U međuvremenu, mnogi rukovodioci u zdravstvu tvrde da su nemoćni da urade bilo šta protiv neefikasnosti. Drugi rukovodioci su odustali od čekanja da država uradi nešto po tom pitanju i da sami pokušavaju provesti reforme.

Problemi sa opremom su elementarni i opasni po život.

Na primjer, dr. Abdulah Nakaš, predsjednik Sindikata zdravstvenih radnika u FBiH kaže da su instrumenti koje koristi za zašivanje rana toliko istrošeni i neupotrebljivi da je njihovo korištenje opasno.

‘Na većini mojih aparata igla ide gdje hoće, pa kada ubodem ovako ona ide onako’, kaže Nakaš, ‘što može da izazove smrt.’

Prema izvještaju federalnog zdravstvenog fonda za 2003. godinu, svi fondovi ovog entiteta su za nabavku medicinske opreme ukupno u budžetu namijenili 51 milion KM, što predstavlja 6.5 posto cjelokupnog budžeta.

Međutim, za ovu namjenu je na kraju potrošeno svega 10 miliona KM. Ostalih 41 milion KM je, prema izvještaju, otišlo na razne druge neprecizirane troškove.

U međuvremenu, zdravstvene ustanove širom FBiH se bore da pacijentima osiguraju minimum zdravstvene pomoći bez osnovne opreme.

Domu zdravlja u Sanskom Mostu nedostaju rendgen aparat, ultrazvučni aparat, gastroskop, EKG aparat i druga oprema, navodi se u izvještaju Programa za razvoj Ujedinjenih nacija (UNDP) o medicinskoj opremi u BiH. Dom zdravlja je prošle godine od kantonalnog Fonda zdravstvenog osiguranja dobio 212.000 KM, što je bilo dovoljno da se pokriju troškovi kancelarijskog potrošnog materijala i plata za zaposlene.

Nedostatak aparata za hemodijalizu koji pročišćava krv od štetnih materija primorava Fehima Husića da tri puta sedmično putuje četiri sata tamo i natrag u kliniku u Bihaću. Tamo provodi pet sati na stolu za hemodijalizu.

‘Ova putovanja u Bihać su toliko zamorna da se po povratku kući jedva krećem’, kaže Huskić.

U Odžaku građani i ne znajući stavljaju svoje živote u opasnost kada im zatreba jedno od dva ambulantna vozila, koja ne raspolažu osnovnom opremom za hitnu medicinsku pomoć, rekao je Anto Majić, direktor Doma zdravlja u Odžaku.

Novinari CIN-a pokušali su saznati koliko je prošle godine potrošeno na medicinsku opremu u RS-u. Međutim, odgovorni u zdravstvu izgleda nisu u stanju izračunati tu sumu iz nepotpunih finansijskih izvještaja zdravstvenog fonda i Ministarstva zdravlja RS-a, što je potvrdio i Marin Kvaternik, ministar zdravlja RS-a.

Ali novoimenovani direktor Fonda zdravstvenog osiguranja RS-a Nebojša Zgonjanin izjavljuje da će blizu 2 miliona KM biti uloženo u nabavku medicinske opreme u 2004. godini.

Medicinski radnici u RS-u usporedili su težinu svoje situacije sa onom u FBiH.

Možda je psihijatrijska klinika banjalučkog Kliničkog centra, kojoj prema riječima jednog psihijatra nedostaje svega, od lijekova do odgovarajuće zgrade, najočigledniji primjer dotrajalog stanja zdravstvenih kapaciteta u RS-u.

‘U većini slučajeva ne možemo obezbijediti pacijentima odgovarajuću terapiju’, kaže dr. Tibor Danelišen. ‘Ne posjedujemo instrumente potrebne za određivanje precizne dijagnoze, niti kombinacije lijekova potrebne pacijentima.’

Klinika nema antidepresiva najnovije generacije niti antipsihotične lijekove za teže slučajeve, rekao je Danelišen.

On navodi i nedavni slučaj kada je zbog nedostatka lijekova pacijent fizički nasrnuo na medicinsku sestru.

Psihijatrijski pacijenti su smješteni u trošnim barakama sa samo par centimetara razmaka između kreveta, golom sijalicom na stropu koji prokišnjava u kupatilu i pojedinim prozorima prekrivenim čaršafima.

Kao i u mnogom drugim slučajevima u zdravstvenim sistemima oba entiteta, reforme su planirane i obećavane, ali nikada provedene u djelo. Izgradnja novog odjela za psihijatriju započela je prošle godine.

‘Predviđena cijena projekta bila je 17 miliona KM, ali smo je mi spustili na 3 miliona KM’, izjavljuje frustrirani Danelišen. ‘Svi građevinski radovi su odloženi.’ On je dodao da se ne zna kada će radovi biti obnovljeni.

Danelišen za odlaganje projekta okrivljuje nadležne u Fondu zdravstvenog osiguranja i Ministarstvu zdravlja RS-a.

Nadležni u Ministarstvu zdravlja kažu da je odlaganje bilo neizbježno zbog nedostatka finansijskih sredstava.

Direktor federalnog Zavoda za javno zdravstvo kaže da federalni sistem bar ne rasipa sredstva. Tako će kao primjer direktor Zlatko Vučina navesti moždani skener i reći da nije neophodno da svaka bolnica ima ovakvu mašinu.

‘Situacija bi bila još gora kada biste imali mnogo opreme koju ne koristite’, kaže Vučina. ‘Višak opreme može također biti problem.’

No, jedan zubar iz Viteza priželjkuje da može sam obnoviti svoju opremu pa makar to bilo i o njegovom vlastitom trošku. Većina privatnih zubara kupuje polovnu opremu zbog veoma visoke cijene savremene opreme, kaže dr. Bruno Buzuk. On je bio spreman potrošiti svoj vlastiti novac da bi nabavio bolju opremu u interesu pružanja bolje usluge svojim pacijentima.

‘Odustao sam od nabavke nove opreme iz SAD-a vrijedne 55.000 KM, jer bih morao platiti 35% (uvozne carine)’, kaže Buzuk. ‘Nešto u našoj zemlji nije kako bi trebalo biti’, kaže on.

Izgleda da se nisu samo doktori i rukovodioci pomirili sa činjenicom da se situacija ne može izmijeniti.

Zubar u državnom domu zdravlja u Sanskom Mostu kaže da se njegovi pacijenti neće udostojiti dva puta pogledati decenijama staru opremu koju koristi.

‘Naši pacijenti nisu nezadovoljni našim uslugama’, kaže dr. Ismet Čehajić. ‘Zbog rata naviknuti su na tešku situaciju, ali mi se trudimo da im pružimo najbolju moguću uslugu.’

Činjenica je da bi, bez podrške međunarodnih donatora, situacija mogla biti daleko lošija i da bi unutrašnjost zdravstvenih ustanova u BiH mogla i dalje izgledati kao za vrijeme rata.

Prema izvještaju Svjetske banke, u periodu između 1997. i 2001. godine, donirano je FBiH 7.4 miliona KM i RS 6.2 miliona KM za nabavku medicinske opreme i potrošnog materijala. Donacije su obezbijeđene od strane Grčke, Italije, Holandije, Velike Britanije, USAID-a i Svjetske banke sa veoma povoljnim kreditima.

Međutim, mnogi zdravstveni radnici postavljaju pitanje šta bi sve BiH mogla sama učiniti, kad bi nadležni u zdravstvu implementirali osnovne procedure finansijske kontrole. Mogla bi se i razraditi neka od rješenja koja su pojedini zdravstveni funkcioneri isprobali, umjesto da se čeka na novu zdravstvenu politiku na nivou entiteta ili čak države.

Javni tužilac u RS-u Zoran Lipovac kaže da je podigao optužnicu protiv bivšeg direktora klinike u Banjoj Luci zbog ugovora o nabavci medicinske opreme bez tendera, koji je, navodno, koštao 62.000 KM više nego što je bilo potrebno. Bivši direktor je porekao stavove optužnice.

Direktorov nasljednik dr. Dragan Kostić pokušao je drugim metodama pooštriti finansijsku kontrolu pri nabavci opreme.

Klinika, na primjer, nije imala nikakvu kontrolu pri nabavci lijekova.

‘Praksa je bila da osoba određena od strane klinike ode u apoteku i kupi potrebne lijekove…’, kaže Kostić. ‘Nikada nismo vodili evidenciju o tome koji se lijekovi troše za liječenje određenih pacijenata’, dodaje on.

Kostić je zahtijevao vođenje evidencije svih kupljenih i potrošenih lijekova. Također je zahtijevao da se svi lijekovi nabavljaju putem tendera od najjeftinijeg ponuđača. Ova procedura je na klinici snizila troškove nabavke lijekova za 50 posto, dodaje Kostić.

Jedno od pitanja koje oni koji određuju politiku u zdravstvu postavljaju je kako neke institucije uspijevaju nabaviti novu opremu bez sredstava obećanih od strane države ili međunarodnih donacija.

Klinički centar iz Tuzle je ove godine kupio 2 miliona KM vrijedan moždani skener. Ukupna vrijednost sve postojeće medicinske opreme u FBiH iznosi samo 123 miliona KM. Klinički centar je upotrijebio svoja vlastita sredstva od učešća pacijenata za troškove liječenja i drugih izvora da bi platio taj aparat.

U Općoj bolnici u Sarajevu također koriste sredstva od učešća pacijenata za kupovinu opreme i opravku prostorija, iako bi ta sredstva trebali dobijati iz Fonda zdravstvene zaštite Kantona Sarajevo.

‘To (kantonalno finansiranje) je samo na papiru’, kaže dr. Bakir Nakaš, direktor bolnice. ‘Mi nikad ne dobijemo sredstva za tu namjenu.’

Predsjednik Sindikata zdravstvenih radnika, dr. Abdulah Nakaš, Bakirov brat, kaže da bi reforme morale biti dalekosežnije od pokušaja da se iscijedi po koja marka iz siromašnih izvora prihoda klinika i bolnica.

Nakaš govori da bi njegova ideja o reformi bila jedinstven zdravstveni sistem na državnom nivou u kojem vladaju zakoni slobodnog tržišta.

Najbolji doktor bi dobio najbolju plaću i najbolje uslove rada.

‘Uspješne ustanove bi bile u mogućnosti kupiti potrebnu opremu, a neuspješne bi morale staviti ključ u bravu’, kaže Nakaš.

Nakaš i ostali, međutim, ne vjeruju da oni koji određuju zdravstvenu politiku na nivou cjelokupnog sistema zdravstva imaju mnogo sluha za reforme.

‘Ko je Lučić?’, ljutito kaže Nakaš na pitanje da li je svoje ideje predočio Ministru zdravstva FBiH Tomislavu Lučiću. ‘Ja lično vjerujem da njega to baš mnogo ne interesuje.’

‘Nikada se nisam susreo sa predstavnicima sindikata’, kaže Lučić.

Lučić je izjavio da je njegov posao održavati vezu sa zvaničnicima višeg nivoa kao što je koordinacioni odbor kantonalnih ministara zdravstva.

Nakaš kaže da sindikat radnika obično ne komunicira sa Lučićem, već radije razgovara sa kantonalnim ministrom zdravstva.

‘Oni na saslušaju samo kada moraju i obrnuto’, izjavljuje Nakaš.

U međuvremenu se čini da je dijalog između uprave i zdravstvenih radnika uspostavljen u Brčko Distriktu. Direktor Fonda zdravstvene zaštite kaže da nema nikakvih problema da potroši 0.5 od 40 miliona KM zdravstvenog budžeta na medicinsku opremu.

‘Kupujemo CT skener u potpunosti se držeći tenderske procedure…(a) kupićemo i računar i ostalu opremu’, izjavljuje direktor Aleksandra Tučić. ‘Nedavno smo obnovili laboratoriju i kupili srčani monitor’, rekao je.

Rješenje za osiguravanje dovoljno novca za nabavku opreme i potrošnih sredstava, dodaje ona, bilo je jednostavno.

‘Vodimo evidenciju o svim potrošenim sredstvima’, kaže ona.