Preko Trusine vjetar gotovo neprekidno puše.

„Stalno dolazi sa sjevera (…) iz pravca visokih sarajevskih planina: Jahorine, Igmana i Bjelašnice“, objašnjava Zlatko Mandžuka prednosti planine na kojoj bi u proljeće naredne godine trebala raditi prva vjetroelektrana u Bosni i Hercegovini (BiH).

Mandžuka je direktor jedne od 17 kompanija koje najavljuju izgradnju 34 vjetroelektrane u BiH. Ako bi bile izgrađene sve koje su prijavljene, zadovoljile bi trećinu godišnjih potreba naše zemlje za strujom.

Također, izgradnjom vjetroelektrana značajno bi se povećao udio čiste energije u ukupnoj proizvodnji struje koja je trenutno većim dijelom oslonjena na tzv. prljavu energiju koja se dobiva iz ugljena u termoelektranama i tako zagađuje prirodu.

Međutim, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je pronašao da investitori za više  od pola planiranih elektrana nemaju koncesione ugovore, a za one za koje imaju ne uspijevaju prikupiti potrebne dozvole. To su najčešće mala preduzeća koja razvijaju projekte do određenog nivoa, a potom se pokušavaju udružiti sa finansijski moćnijima ili im prodati projekt. Većina u tome ne uspijeva.

Čini se da se Zlatku Mandžuki, direktoru firme „Eol prvi“ iz Nevesinja, posrećilo. On kaže da je našao strateškog partnera za vjetroelektranu na Trusini. Nju će činiti sedamnaest vjetrenjača ukupne snage 51 megavat (MW) koje će biti poredane duž ovog planinskog grebena u istočnoj Hercegovini. Procjena investitora je da će uz pomoć sjeverca proizvoditi struju dovoljnu za potrebe 26.000 domaćinstava.

To je prva vjetroelektrana koja je od „Elektrodistribucije BiH“ i Nezavisnog operatora sistema u BiH (NOSBiH) dobila dozvolu za priključenje na elektromrežu. Mandžuka kaže da će u dogovoru sa „Elektroprenosom BiH“ vjetropark biti u mreži od proljeća naredne godine. Također, NOSBiH, institucija koja osigurava stabilnost snabdijevanja električnom energijom, računa na struju proizvedenu snagom vjetra na hercegovačkoj planini od 2015. godine.

„Omega plus“ iz Beograda, firma Mandžukine kćerke Mile, osnovala je „Eol prvi“ 2010. godine u Nevesinju. Dvije godine kasnije Vlada Republike Srpske (RS) im je dala koncesiju za izgradnju vjetroparka na period od 30 godina. Jedini su koji u RS-u imaju koncesiju za vjetroelektranu.

Kako bi realizirao projekt, Mandžuka je Općini Nevesinje ustupio tri posto vlasničkog udjela u firmi „Eol prvi“.

„Opština je obezbijedila da tokom trajanja koncesije imamo pravo korištenja državnog zemljišta koje se inače ne može prenositi sa države na privatne firme“, objašnjava Mandžuka razloge zbog kojih je to učinio.

On sada želi da ustupi 90 posto udjela u koncesionom preduzeću novom partneru pa je zatražio odobrenje Vlade RS-a. Kad se to desi, „Omega plus“ će imati sedam posto udjela, a Općina bi zadržala svojih tri posto u firmi „Eol prvi“. Mandžuka kaže da je vrijednost ukupne investicije 150 miliona maraka, a da će UniCredit banka finansirati 70 posto sredstava.

Elektroprivrede kasne s vjetroelektranama

Izgradnju vjetroelektrana već godinama najavljuju i javna preduzeća, ali na njihovim lokacijama još nema vjetrenjača.

J.P.Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna d.d. Mostar (EP HZHB) je 2010. godine najavila početak izgradnje vjetroelektrane od 55 MW na Mesihovini kod Tomislavgrada. Godinu kasnije i J.P. Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo (EPBiH)  je objavila da na Podveležju kod Mostara počinje izgradnju vjetroelektrane od 48 MW. Za svoje projekte dobili su i povoljne kredite Njemačke razvojne banke (KfW), uz garanciju države BiH. Ugovor sa Bankom o kreditu od 138,5 miliona KM za Mesihovinu potpisan je početkom 2010, a za Podveležje od 126,8 miliona KM koncem prošle godine.

Izvršna direktorica za planiranje i inženjering u Elektrodistribuciji BiH Azra Hajro kaže da je realno očekivati da će Trusina, Mesihovina i Podveležje biti prve vjetroelektrane koje će početi proizvoditi struju.

EP BiH je u martu 2011. godine potpisala koncesioni ugovor sa Vladom Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK). U njemu je navedeno da će vjetroelektrana biti izgrađena do sredine 2013. Zbog kašnjenja Vlada potpisuje dva aneksa na ugovor, čime je omogućeno EPBiH da produži rok za završetak izgradnje za godinu i po dana. Rok utvrđen u posljednjem aneksu ističe krajem ove godine, i on će biti probijen.

Na internetskoj stranici EP BiH piše da će gradnja vjetroparka u  Podveležju početi 2014, a da će elektrana raditi 2015. godine.

„Ako to stoji na web-sajtu, definitivno ne može biti tako“, kaže Edib Bašić, direktor Jedinice za implementaciju projekata u ovom državnom preduzeću.

Rukovodstvo EPBiH je svojim odlukama doprinijelo kašnjenju. Tender za nabavku vjetrenjača raspisali su 2011. godine, poništivši ga potom prije isteka roka za dostavu ponuda.

Bašić kaže da je uprava napravila neracionalan potez, jer nisu postojali uvjeti za raspisivanje tendera. Dodaje da nije postojala niti građevinska dozvola niti saglasnost za priključak na mrežu. Osim toga, nabavka je bila planirana na temelju vlastitih sredstava i kredita komercijalnih banaka u BiH, iako međunarodne banke daju mnogo povoljnije uvjete.

Kasnije su se obratili KfW banci, ali je procedura za dobijanje povoljnog kredita trajala dvije godine, navodi Bašić.

Prema njegovim riječima, EPBiH će tek tokom ljeta raspisati novi tender za nabavku vjetroturbina, a ujesen očekuju konačan izbor proizvođača.

„Očekujemo da bi 2015. mogla da krene instalacija“, kaže Bašić i dodaje da je planirano da elektrana bude u pogonu 2016. godine.

Amer Zagorčić, ministar privrede HNK, zbog promjena planova EPBiH najavljuje i treće produženje roka u koncesionom ugovoru za izgradnju vjetroparka u Podveležju.

„Ne vidim šta je sporno, jer će izgraditi vjetropark.“

EP HZHB također kasni sa izgradnjom svoje vjetroelektrane. Projekt Mesihovine je predstavljen javnosti 2006. godine, a koncesioni ugovor sa Hercegbosanskom županijom (HBŽ) potpisan je tri godine kasnije. Početak izgradnje vjetroelektrane na Mesihovini u septembru 2010. godine najavila je tadašnja predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto, dok je na vjetrovitoj uzvisini iznad Duvanjskog polja polagala kamen temeljac.

Međutim, stvari se nisu odvijale željenim tempom.

Novinari CIN-a su posjetili Mesihovinu, ali tamo više nije bilo ovog obilježja. Nije bilo ni traga velikim građevinskim radovima.

Vođa projekta u Mesihovini Dalibor Marinčić kaže da je EPHZHB tada planirao da završi radove do 2013. godine. Okolnosti im, međutim, nisu išle naruku. Prvi tender za nabavku vjetroagregata su raspisali u ljeto 2012. godine, ali se za više od godinu dana niko nije javio. Na ponovljenom tenderu su imali više uspjeha – javila se jedna kompanija.

On je zatvoren krajem prošle godine i EPHZHB je u fazi odabira dobavljača, kaže Marinčić.

Prema temeljnom ugovoru sa Njemačkom razvojnom bankom, EPHZHB je do kraja 2013. trebao početi proizvoditi struju na Mesihovini i krenuti sa otplatom kredita. Međutim, zbog problema u vezi sa nabavkom, uz odobrenje KfW banke, početak otplate kredita prolongiran je za kraj 2015. godine.

Marinčić je siguran da će vjetroelektranu izgraditi do tada.

Svake godine NOSBiH pravi desetogodišnji indikativni plan proizvodnje električne energije uz koji objavljuje i spisak elektroenergetskih projekata u razvoju. Prema tom dokumentu, vjetroelektrane kod Mostara i Tomislavgrada nisu ušle u bilans i plan razvoja mreže u BiH za narednu godinu. To znači da će za priključak na elektromrežu sačekati još najmanje dvije godine.

Limit za izgradnju vjetroelektrana

Prema podacima NOSBiH, u Federaciji je potpisano 10 koncesionih ugovora za izgradnju vjetroelektrana. Pojedine firme su koncesioni ugovor sa vladama kantona sklopile još 2008. godine, ali do danas nisu počele gradnju. Najviše koncesija je dala HBŽ.

„Kada bi se držali slova zakona, mogli bi raskinuti 80 posto ugovora“, kaže Mate Šiško, pomoćnik ministra privrede HBŽ-a. On dodaje da time ne bi dobili ništa jer „Županija ne trpi štetu“ zbog izostanka gradnje.

Firme u FBiH prolaze komplicirani put tokom kojeg moraju prikupiti dozvole i saglasnosti najmanje 13 općinskih, kantonalnih i federalnih institucija. Marinčić kaže da su u projektu Mesihovine do sada morali izvaditi 50 dozvola i saglasnosti. Samo za dobivanje jedne od njih – urbanističke saglasnosti – morali su dobiti 36 dozvola, objašnjava ovaj inžinjer.

Iskustva u RS-u su nešto drugačija. Mandžuka kaže da je ispočetka bilo teško, ali je nakon potpisivanja koncesionog ugovora sa Vladom RS-a lakše dolazio do dozvola.

Vjetroelektrane su nepredvidiv izvor električne energije. Njihovu proizvodnju je gotovo nemoguće prognozirati, što znači da regulator mora imati obezbijeđene stalne rezerve struje kako bi održavao stabilnost snabdijevanja u slučaju prekida napajanja iz vjetroelektrana. Broj i snagu vjetroelektrana ograničava i kapacitet dalekovoda u BiH. Najveći broj prijavljenih projekata se nalazi u zapadnoj Hercegovini, ali tamošnja dalekovodna mreža na koju bi se spajale vjetroelektrane nije dovoljno izgrađena.

Zbog toga je Državna regulatorna komisija za električnu energiju (DERK) prije dvije godine odredila da se do 2019. godine na prijenosnu mrežu može priključiti maksimalno 350 MW instalirane snage iz vjetroelektrana. Dva entiteta su se dogovorila da 230 MW pripadne Federaciji, a 120 MW Republici Srpskoj. Entitetska ministarstva energetike, industrije i rudarstva su potom napravila liste budućih vjetroelektrana za priključenje na mrežu. Osim onih na Trusini, Mesihovini i Podveležju, trebale bi se graditi i kod Tomislavgrada i Livna te na Kupresu.

NOSBiH je u januaru prošle godine od investitora ovih projekata zatražio da dostave elaborate o priključenju na elektromrežu. Dostavili su im ih samo „Eol prvi“ i EP BiH. S obzirom da elaborat Elektroprivrede nije bio revidiran do izrade prijedloga indikativnog plana proizvodnje, njena vjetroelektrana nije mogla ući u bilans za narednu godinu.

Feninzi za obnovljive izvore

Prema podacima entitetskih regulatornih agencija, u Federaciji BiH bi se struja iz vjetroelektrana otkupljivala po garantovanoj cijeni od oko 153 KM po MWh, odnosno 165 KM po MWh u Republici Srpskoj.

Struju iz obnovljivih izvora, u koje spadaju i vjetroelektrane, uglavnom otkupljuju domaće elektroprivrede. One kupuju struju po znatno nižim cijenama od garantovanih pa razliku plaćaju građani i ostali potrošači. U Federaciji je to skoro pola iznosa, a u RS-u oko dvije trećine. Taj novac se uzima iz fonda naknada za obnovljive izvore koji pune građani i ostali potrošači električne energije. Naknade se naplaćuju uz svaki račun za struju.

U zavisnosti od koje elektroprivrede kupuju struju, građani plaćaju od 29 do 34 feninga mjesečno za obnovljive izvore. Osim zbog više cijene struje, ulaganje u vjetroelektrane isplativije je u RS-u i zbog toga što u tom bh. entitetu period otkupa po takvim cijenama traje 15 godina, za razliku od FBiH gdje je ograničen na 12 godina.

Stručnjaci procjenjuju da bi se, prema sadašnjim garantovanim cijenama, ulaganja u vjetroparkove od oko 50 MW isplatila za 8 do 10 godina.

Osim ulagača, na vjetroelektranama će zarađivati i općine, kantoni i Vlada RS-a, jer dijele novac od koncesione naknade, a zarađuju i od posebnih naknada na koje se obavezuju investitori.

Tako je na osnovu koncesionog ugovora EPBiH  još 2011. godine uplatio milion KM za razvoj lokalne zajednice na Podveležju. Također će nakon izgradnje elektrane svake godine uplaćivati 43.200 KM za korištenje zemljišta te 2,5 posto od struje koju proda. Ovaj novac će biti podijeljen između kantona i Mostara u gotovo jednakom odnosu.

Slično tome, EPHZHB će na račun Hercegbosanske županije uplaćivati 1,5 posto od prodaje struje na Mesihovini, dok će Općini Tomislavgrad pripasti jedan posto. Marinčić kaže da bi po aktuelnoj otkupnoj cijeni to trebalo biti ukupno oko 900.000 KM godišnje.

Mandžuka kaže da će i Općina Nevesinje zarađivati po dva osnova: od profita u „Eolu prvom“ te od koncesione naknade koju ova firma plaća. Prema ugovoru, „Eol prvi“ svake godine mora uplaćivati 2,5 posto prihoda od prodane struje u budžet RS-a. Sedamdeset posto ovog novca će dobiti budžet Općine, a ostatak će zadržati RS. Prema Mandžukinom izračunu, od vjetroelektrane u Trusini Općina će godišnje zarađivati između 800.000 i 900.000 KM.

To je jako dobro za siromašnu općinu kao što je Nevesinje, kaže Mandžuka.