Mladi fudbaleri u Bosni i Hercegovini (BiH) znaju da je najbolji način da uđu u vrh fudbala, jeste, da napuste svoju zemlju.

Treneri i fudbaleri sa kojima su razgovarali novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva kažu da BiH nije zemlja u kojoj se može izgraditi dobra fudbalska karijera zbog loših uslova za rad, nedovoljnih ulaganja, slabe lige i niskih plata.

Međutim, u želji da napuste bh. ligu i igraju u inostranstvu, mladi igrači lako nasjedaju na obećanja o brzoj zaradi i slavi, ishitreno potpisuju ugovore koji ih vode u klubove gdje ne mogu napredovati. Odlazak mladih igrača ostavlja bh. fudbal bez nekih od njegovih najvećih talenata.

‘To se dešava samo u BiH. Svi hoće da idu, da napreduju dok su mladi’, kaže dvadesetjednogodišnji Jasmin Burić, donedavno golman u fudbalskom klubu Čelik iz Zenice.

Burić je na svojoj koži osjetio kakve se sve stvari mogu desiti.

Ovoga ljeta, Bojan Taneski, sportski menadžer iz Slovenije, ponudio mu je angažman u prvoligaškom izraelskom klubu Ashdod. Burić kaže da mu je menadžer obećao transfer za godišnju neto platu oko 100.000 eura, plus beneficije. Na taj dogovor je pristao i otišao u Izrael na probu, gdje su mu čelnici ovog prvoligaša rekli da su zadovoljni njime. Međutim, znajući da je u BiH igrao za puno manje novca, ponudili su mu godišnju platu od 60.000 eura, te 300 eura za svaku pobjedu kluba.

Gorak dogovor

Teneski kaže da je cijenu snizio drugi menadžer kojeg je Čelik angažovao kako bi dogovorio obeštećenje. Naime, u slučaju realizacije transfera, novi klub ima obavezu da isplati obeštećenje klubu iz kojeg igrač dolazi. U ovom slučaju, Čeliku bi ovaj transfer donio 80.000 eura.

Čelnici klubova kažu da su obeštećenja nužna jer se iz njih pokrivaju troškovi održavanja, rada ili angažovanja drugih igrača.

Burić na to nije pristao, te je transfer propao. Ipak, prema njegovim riječima, sredinom decembara je potpisao ugovor sa poljskim timom koji mu je ponudio mnogo bolje uslove nego izraelski klub.

Prema riječima Rafi Niddama, generalnog sekretara Ashdoda Burić ima potencijal da se razvije u velikog igrača, te ponuda od 100.000 eura nije skupa, ali je nerealna imajući u vidu domaće prilike.

Burić kaže da se osjetio prevarenim i za to krivi menadžere.

Dok Burićev menadžer krivi drugog menadžera, a indirektno i sam klub, čelnici Čelika imaju drugačije mišljenje: ‘U 90 posto slučajeva menadžer isključivo razmišlja o tome kako da uzme svoj novac. Dalje ga ne interesuje’, kaže Ismet Sarajlić, potpredsjednik Čelika.

Menadžeri u svijetu bh. fudbala se često smatraju krivcima za odliv talenata. Kitičari tvrde da oni iskorištavaju mlade igrače i slabosti sistema u BiH i pronalaze im angažmane vani, često puta ne gledajući da li je to najbolja opcija za igrača. U novim klubovima oni ne uspijevaju izgraditi svoj potencijal. Zemlja ostaje bez svojih talentiranijih igrača, a zarada menadžera se kreće između 5 i 15 posto ugovorene plate.

Dogovor sa poljskim klubom, koji je i njemu i Čeliku dionio zaradu, Burić je sklopio preko drugog menadžera. Međutim, menadžeri često sklapaju poslove zarad brze zarade, ne vodeći računa o igraču.

Postupci dobrog menadžera

‘Menadžer mora imati neki rejting. Sve se radi na poznanstvu, na povjerenjima’, kaže Marinko Škobić, menadžer sa dugogodišnjim iskustvom.

Sead Kajtaz, također menadžer, kaže da je u najboljem interesu igrača ne samo da mu menadžer obezbijedi ugovor, već i da ga vodi pravim putem i ukazuje mu na greške, ali i na prilike koje mu se pružaju.

‘Menadžer bi trebao znati sve kao i trener’, kaže Kajtaz i objašnjava da je posao menadžera da procijeni tržišnu vrijednost igrača, a da bi bio uspješan mora imati dobre veze. Međutim, oni koji vide menadžere kao pogubne za igrače, imaju malo toga dobrog o njima reći.

‘Mi imamo više menadžera nego igrača’, kaže Nikola Nikić, nekadašnji igrač i trener. ‘Ne interesuju njega igrači. On gleda kako bi zašnjirao par hiljada KM ili eura.’

Kritičari menadžera i nemarnog sistema u BiH kažu da su i klubovi umiješani u sve to. Sarajlić kaže da igrači obično prihvataju ugovore na godinu-dvije sa lokalnim klubovima koji ih onda puštaju da pređu u drugi klub, očekujući novac od obeštećenja za transfer. ‘Klub mora dati igrača da bi se mogao financirati, da bi mogao opstati’, kaže Željko Baotić, trener fudbalskog kluba Orašje.

Ipak, u rijetkim slučajevima igrači iz BiH i postignu uspjeh. Edin Džeko igrao je za sarajevski Željezničar, gdje je počeo igrati još kao dječak. Tinejdžera Džeku zapazio je novi trener tog kluba, Jiri Plisek, koji je kasnije otpušten jer nije ispunio očekivanja uprave. Plisek je međutim, pri povrtaku u Češku 2005. godine, poveo Džeku sa sobom.

Džeko kaže da mu je Plisek spasio fudbalsku karijeru i dodaje: ‘Ali to je činjenica da odavde (BiH) mora da ideš ako želiš nešto da napraviš i da uspiješ.’

Dok je nastupao za Teplice, proglašen je za najboljeg stranog igrača i bio je drugi strijelac lige. Ovi uspjesi su mu omogućili ugovor sa njemačkim Wolfsburgom, koji igra u jednoj od najjačih liga u svijetu.

Međutim, iz njegovih riječi se da naslutiti da ne vjeruje menadžerima. Dok ga Plisek nije preuzeo, Džeki su se razni sportski menadžeri nudili da mu obezbijede inostrani angažman. Uz konsultaciju sa ocem Midhatom odbijali su usluge menadžera smatrajući da njihove ponude nisu pravo rješenje. ‘Ti menadžeri gledaju svoj interes da odvedu to dijete negdje, da uzmu nešto (novca). To dijete se ne snađe i vrati se’, kaže Midhat Džeko.

Kaže da je njegov sin vrlo sretan jer je radio sa ljudima koji su zainteresovani za njegov razvoj.

Savez bez skauta

Fudbalski savez BiH nema skaute koji bi pratili igrače u inostranim ligama. Josip Katalinski, koordinator omladinskih selekcija kadeta i pionira, kaže da se informacije o igračima dobijaju putem prijatelja koji žive van granica države, te da je to manje-više jedini sistem regrutacije koji postoji u fudbalskom savezu.

Reprezentacije ostalih evropskih zemalja, svjesne su da BiH ima talentirane igrače poput Džeke, te im nude da pređu u njihov nacionalni tim.

Ipak, neki od ovih igrača kažu da bi željeli da dobiju ponudu da igraju za svoju zemlju. Međutim ovo se često ne desi čak i ako je igrač priznat u inostranstvu.

Osamnaestogodišnji Sanel Kapidžić je igrač sredine terena u klubu Arhus iz Danske i još jedan od bh. talenata kojeg nacionalni tim nije svjestan ili nije zainteresovan da ga pozove u bh.reprezentaciju.

Kapidžić kaže: ‘Ja sam uvijek htio igrati za Bosansku reprezentaciju.’

Međutim, kada se umorio od čekanja i shvatio da poziv za nastup u reprezentaciji BiH neće dobiti, kaže da je odlučio prihvatiti poziv reprezentacije Danske.