• Studentice u BiH se ohrabrile progovoriti o nemoralu profesora
• Javni univerziteti ne provode disciplinske postupke za seksualna uznemiravanja
• Žrtve se godinama bore dokazati uznemiravanje pred bh. pravosuđem

Prošle su skoro dvije decenije otkako je glumica Mirna Jogunčić napustila studij na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli zbog profesora Srđana Vukadinovića. Slike njegovog uznemiravanja su joj i danas pred očima.

„Kad god sam ga sretala na hodnicima, uvijek me nekako pribijao uz zid dok smo pričali, kao da je tražio stalno neke razloge da vrijeme provedemo sami. Nisam se više osjećala sigurnom u njegovom prisustvu”, prisjeća se Jogunčić 2004. godine.

Ona nije jedina. Slična iskustva sa Vukadinovićem dijele i druge studentice. Mnoge se godinama nisu usuđivale prijaviti profesora koji važi za neprikosnoveni autoritet među studentima. Prvi put su se odlučile anonimno progovoriti na Facebook grupi „Nisam tražila“ koju su od 2020. godine preplavile ispovijesti žena o seksualnim uznemiravanjima u Bosni i Hercegovini (BiH) i regiji. No, za profesora Vukadinovića sve ispovijesti su laž, a žene koje ga prijavljuju „profesionalne prostitutke“.

Optužbe nisu značile ništa ni Tuzlanskoj akademiji koja nije ni pokušala ispitati njegovu disciplinsku odgovornost niti poduzeti mjere prevencije seksualnog uznemiravanja kako bi zaštitila studente.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) otkrivaju da javni fakulteti i akademije u BiH izbjegavaju pokretanje disciplinskih postupaka za seksualno uznemiravanje koje je kažnjivo otkazom. Svjedočenja o nemoralu profesora prepuštaju pravosuđu koje nije naklonjeno žrtvama – od 53 osobe prijavljene Tužilaštvu BiH za seksualno uznemiravanje u protekloj deceniji, osuđeno je tek pet. Stoga je podrška žrtvama koje se osnaže progovoriti nedovoljna, a pravda teško dostižna.

Studentice progovorile, nadležni šute

Profesor Srđan Vukadinović je čuo da jedna njegova studentica želi napustiti Akademiju pa ju je pozvao u svoju kancelariju. Nije bilo ništa neobično u tome: kako profesor predaje 12 predmeta na Akademiji, dobro poznaje svakog studenta pa je želio znati razlog. Mirna Jogunčić je tada imala 22 godine i bilo joj je dosta. Dugo je trpjela profesorova „slučajna“ dodirivanja u prolazu i bila je odlučna da ih zaustavi. Jedini način je bio da ode.

„On je zaključao vrata dekanata”, prisjeća se Mirna kroz zid zauzdanih suza. „Ja sam osjetila ogromnu nelagodu i osjetila sam da mi se prosto tijelo oduzima od nekog straha. I on je ustao sa fotelje i počeo je da mi prilazi, a ja sam onako sva zbunjena samo išla korak po korak unazad dok me nije doslovno pribio uz vrata i fizički nasrnuo na mene. Počeo je da me ljubi po vratu. Voljela bih da se ne sjećam tih uzdaha. (…) Gurnula sam ga od sebe. Jedva sam uspjela da otključam ta vrata.“

Žive slike iz 2004. su je uznemirile, ali je svoju priču pričala sabrano i staloženo. Odlučila je govoriti i okončati psihičku borbu koju joj je donijela dugogodišnja šutnja nakon napuštanja Akademije. Kaže da se plašila da joj niko neće vjerovati: „On je bio neko ko je iznad mene. Ja sam bila jedna obična studentica.“

Anonimne ispovijesti u grupi „Nisam tražila” ujedinile su bivše studentice Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli koje su doživjele slična iskustva. Jogunčić i još četiri žene pravdu sada traže u institucijama. U januaru 2021. godine su Tužilaštvu BiH prijavile profesora Vukadinovića za višestruka seksualna uznemiravanja. Iako ovi predmeti iziskuju hitno postupanje, one duže od godinu dana čekaju na vijest da su njihova svjedočenja pokrenula postupak protiv Vukadinovića.

Prodekan za nastavu na Tuzlanskoj akademiji Damir Mahmutović kaže da je pročitao svjedočenja studentica na internetu.„Osjećao sam se optužen kao član Akademije. Zaista mi nije bilo lako da čitam. Možda bi mi bilo još teže da znam imena tih djevojaka, pa možda sam s njima bio na sceni. Na anonimne prijave mi ne možemo zaista djelovati.”Studentice nisu prijavile Vukadinovića Akademiji, a prodekan Mahmutović kaže da zbog toga nije bilo moguće provjeriti osnovanost optužbi. Ipak, Etički kodeks dozvoljava provjeru svih pritužbi na ponašanje profesora bez formalne prijave, čim se sazna o nedoličnom ponašanju članova akademske zajednice.

Jogunčić kaže da je porazno ograđivanje Akademije jer su „znali šta se dešava”, što navode i druge bivše studentice u svojim iskazima. Jedna od njih je tužiocima ispričala svoje traumatično iskustvo sa Vukadinovićem.

„Hvalio je moju ljepotu i predanost radu. Kako je pričao, sve mi se više približavao, milovao kosu, stavio svoje ruke oko mog vrata i krenuo da mi diže glavu da bi me poljubio. Sva hrabrost da mu odbrusim je isparila, noge se odsjekle, ruke zaledile, mokre.“

Profesor Vukadinović je već na prvo pitanje novinara o optužbama burno reagovao. Negirajući ih, ovaj 66-ogodišnjak je zaključio da iza optužbi stoje „profesionalne prostitutke koje traže promociju“ i da ga prijave nisu iznenadile pa je ironično zaključio da su na njega djelovale „relaksirajuće“.

Izgubivši samokontrolu usred intervjua, Vukadinović je targetirao i novinarku CIN-a: „To su studentice koje su pale godinu, koje nisu mogle. A možda ste to i Vi? Ja vidim očito i Vi ste imali namjeru da se nađete na toj listi da Vas uznemiravam? Pa, Vi ste se mogli naći na toj listi.“

Uprkos upozorenju na neprimjerene izjave, Vukadinović je nastavio: „Znači, kod mene nema uznemiravanja. Ja ne uznemiravam, nego do kraja mora da bude pa ili milom ili silom. Znači, samo silovanje može optuživanje.“

Na pitanja o odnosu sa profesorom Vukadinovićem prodekan Mahmutović je rekao da je „jako profesionalan i služben”.

Desetero bivših i sadašnjih studenata Akademije u Tuzli podijelilo je svoja iskustva sa novinarima CIN-a, tvrdeći da su neki od njih napuštali Akademiju zbog neugodnosti koje su doživljavali u odnosu sa profesorom Vukadinovićem.

U gaćicama čekale svoj red

Bivšim studenticama Tuzlanske akademije pridružile su se i kolegice sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Njih osam je Tužilaštvu BiH i Etičkom odboru Akademije 2020. godine prijavilo profesora Kondicione pripreme Mersada Čuljevića.

„Kod profesora Čuljevića sam se morala skinuti u gaćice u krugu prijemnog ispita. Taj stid nikad neću zaboraviti. Dirao me prvo štapom, a zatim rukom po vratu, ramenima i leđima. Zatvorila sam oči i samo čekala da prođe. Za to vrijeme moje kolegice su u gaćicama šćućurene sjedile jedna do druge i čekale svoj red”, ispričala je tužiocima bivša studentica Sarajevske akademije.

Amila Terzimehić, bivša studentica i sadašnja asistentica profesora Čuljevića, potvrđuje da se prethodnih godina od kandidatkinja na prijemnom tražilo razodijevanje gornjeg dijela tijela kako bi se utvrdilo držanje kičme. Riječ je o testu ocjene držanja tijela po tzv. metodu Napoleona Wolanskog.

Profesor Čuljević kaže da je skidanje na prijemnom testu naslijeđena praksa, a bivši šef Katedre za glumu Admir Glamočak tvrdi da je način testiranja Čuljević prenio sa Fakulteta za sport gdje je ranije predavao. Tamo, međutim, kažu da nikada od kandidatkinja nisu tražili skidanje grudnjaka niti je to potrebno.

„Čak imamo i pokrivene djevojke koje se prijavljuju kod nas na fakultet. One u šorcu mogu biti. Ako su u helankama, ne moraju ni to skidati”, pojašnjava profesorica na Fakultetu sporta Damira Vranešić-Hadžimehmedović.

Baš kao ni tuzlanska, ni Akademija u Sarajevu nije javno osudila profesora Čuljevića niti pokrenula disciplinski postupak protiv njega. Bivši dekan Akademije Srđan Vuletić kaže da je Etički odbor Akademije sve prijave koje je dobio protiv Čuljevića proslijedio Tužilaštvu BiH jer nije nadležan da istražuje i dokazuje istinitost tužbi.

„Sama prijava nema nikakvu pravnu snagu, mora se dokazati. (…) Ja ne branim nikoga. Da je postojala osnova zakonska, on bi bio sankcionisan“, kaže Vuletić.

Kada su studentice odlučile da svoja iskustva podijele na društvenim mrežama, Sarajevska akademija je formirala Komisiju za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog nasilja i usvojila Smjernice za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog nasilja. Vuletić kaže da su na ovaj način htjeli dati podršku studentima da prijave nasilje. Osmero studenata se odazvalo ovom pozivu, ali je Akademija sankcionisanje odgovornih opet u konačnici prepustila pravosuđu.

Međutim, prema Statutu Univerziteta u Sarajevu, i ranije je bilo moguće pokrenuti disciplinski postupak radi teške povrede radne discipline poput kršenja Etičkog kodeksa kroz uznemiravanje studenata. Vuletić na ovu mogućnost kaže da „prijava ne znači počinjenje djela“, ali dodaje da vjeruje u iskaze studentica o skidanju na prijemnom ispitu.

U razgovoru za CIN profesor Čuljević je rekao: „To su priče po narudžbi, izmišljene i pune neistina.“ Kaže da se u udžbeniku opisuje da se ovaj test izvodi bez obuće, u gaćicama. No, riječ je o literaturi koju je Čuljević sam izabrao za rad i koja ne pripada stručnoj literaturi njegovog predmeta te opisuje način testiranja „ispitanika“, a ne „ispitanica“.

On je i u postupku pred Etičkim odborom Akademije negirao optužbe, ali je Odbor ipak izrazio „žaljenje zbog svih neugodnosti i neprijatnosti koje su doživljavale generacije studentica glume“.

Ni Etički savjet Univerziteta u Sarajevu nije reagovao na prijave protiv Čuljevića. Predsjednica Enita Nakaš kaže da nije bilo osnove za kaznu jer nisu imali dokaze.

„Sama činjenica da je neko prijavljen Etičkom je već, po meni, dovoljno šokantna. Međutim, ti pravni nedefinisani pojmovi stvarno limitiraju šta dalje“, kaže predsjednica Nakaš.

Savjetu, naime, višestruke prijave i svjedočenja nekolicine studenata o istom nemoralu predavača nisu dovoljan razlog za sankcije ili pokretanje disciplinskih procedura, iako su obavezni da provjeravaju poštivanje kodeksa ponašanja.

Govoreći o praksi visokoškolskih ustanova, profesor Srđan Vuletić kaže da su etički odbori potpuno besmisleni u slučajevima propitivanja seksualnog uznemiravanja jer se ograđuju od odgovornosti dokaznog postupka.

„Ako oni donesu neko mišljenje koje kaže da, on je uradio to ili ona je uradila to, cijeli predmet, sutra, dokazivanja u slučaju, eventualno, nekih sudskih procesa pada na njih jer su oni napisali da se nešto desilo“, rekao je Vuletić.

Žrtve ne odustaju

Bišćanka Ervina Piralić već šest godina vodi svoju borbu.

Ona je 2015. godine kao studentica druge godine Pravnog fakulteta u Bihaću došla u kabinet profesora Genca Trnavcija na upis ocjene. Sjeća se kako joj profesor nije želio upisati šesticu, tvrdeći da zaslužuje bolju ocjenu, a onda je zatražio da razgovaraju o „ozbiljnoj temi“ u restoranu blizu Fakulteta.

„Ja sam na to pristala i zaista nisam vidjela ništa loše u tome. Nikakve ružne namjere nisam vidjela u tom trenutku. Međutim, od tog trenutka je sve otišlo u pogrešnom smjeru.”

Umjesto do restorana, Trnavci ju je odvezao u obližnju šumu.

„Ponudio mi je materijalnu korist u zamjenu da spolno općim s njim, da, jednostavno, imam taj neki vid intimne veze s njim. Dodirivao me po koljenima. Uzeo je telefon i rekao uzimam ti telefon kako me ne bi snimila. On je prešao nazad na zadnje sjedište, prišao meni, zagrlio mene i tražio od mene da ga poljubim, da ga zagrlim. (…) Pokušala sam napustiti vozilo. To su trenuci, jednostavno, jednog užasa kad ne znate više ni kako da postupite: da li da ga udarim, da li da ga… da vrištim? Bojite se za vlastiti život. Bojite se za vlastitu sigurnost, a s druge strane, znam da se ja sutradan moram pojaviti na fakultetu. Znam da i dalje imam ispite, druge ispite kod tog profesora. Jednostavno su to trenuci kad više ne znate kako da postupite, a nemam svjedoka koji će sve to posvjedočiti u moju korist.“

Dok priča, Ervina skoncentrisano kontroliše nemir. Ulaže napor da zgražanje i ogorčenje ne preuzmu njena sjećanja jer je odlučna da priča zbog drugih studentica i žena koje još nisu podijelile svoja traumatična iskustva.

Piralić je 2016. godine Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona (USK) i Pravnom fakultetu u Bihaću prijavila profesora Trnavcija zbog seksualnog uznemiravanja. Tužilaštvo je okončalo istragu, zaključivši da nema dovoljno dokaza za optužnicu.

Ni Pravni fakultet nije uradio ništa.

„Kao legalisti mi moramo provesti odgovarajuće postupke. Znači, ako postupak nije proveden ili nadležno tužilaštvo odustalo od određenog gonjenja, to je za nas relevantan stav. Znači, da bi sutra, eventualno, kad bi takav profesor dobio otkaz, zasigurno bi mogao naplatiti sve troškove zbog tog nezakonitog otkaza“, kaže dekan Suad Hamzabegović, naglašavajući da danas „nema problema niti kontakta sa profesorom“.

On nije odgovorio da li vjeruje optužbama protiv Trnavcija.

Ervina je u međuvremenu saznala da je Trnavci i ranije bio prijavljivan za seksualno uznemiravanje. Bivša uprava Pravnog fakulteta otpustila ga je 2005. godine zbog prijave studentice Amre Džafić, ali ga je sud vratio na posao nakon njegove žalbe zbog nedostatka dokaza.

„Bio mi je vrlo blizu. Sad se ne mogu precizno sjetiti da li je sa jednom ili sa obje ruke krenuo prema mojoj glavi s namjerom da svoje ruke stavi oko moga vrata te da mi privuče glavu i poljubi me u usta. To je i pokušao učiniti, ali sam je ja istrgla prije nego što me je poljubio. Ja sam se bukvalno istrgla iz njegovog zagrljaja i ustala sa stolice. Tada mi je osumnjičeni rekao: ‘Je li ti to nećeš’, a ja sam mu odgovorila: ‘Naravno da neću’“, svjedočila je Džafić tužiocima.

Po povratku na radno mjesto Trnavci je opet prijavljen zbog seksualnog uznemiravanja 2008. godine.

U postupku prijave Ervine Piralić Etički komitet Univerziteta u Bihaću se pozvao na naredbu Tužilaštva o obustavi istrage i zauzeo stav da se „ne može izvan svake rezonske sumnje zaključiti da je Trnavci povrijedio Etički kodeks“.

Dok se većina krivičnih prijava seksualnog uznemiravanja temelji na svjedočenjima žrtava, Piralić je Tužilaštvu USK-a priložila i audiosnimak razgovora s Trnavcijem o spornom događaju. Tužiteljica Indira Ćuk ga nije prihvatila kao dokaz, tvrdeći da nije autentičan jer ga je Piralić predala na CD-u umjesto uz mobitel.

Ćuk kaže za CIN da je detaljno sprovela istragu, a na pitanja o tome zašto je odbacila audiosnimak i nije uzela u razmatranje činjenicu da je Trnavci već prijavljivan za isto djelo, odgovorila je da se tog predmeta više i ne sjeća.

Piralić nije odustala. Prijavila je Trnavcija Tužilaštvu BiH 2021. godine zbog seksualnog uznemiravanja, ali je njen slučaj ponovo okončan naredbom o nesprovođenju istrage.

„Možda ga ja nisam uspjela dovesti pred lice pravde, nije ovo dobilo sudski epilog, ali mi je drago da sam o svemu tome javno progovorila i drago mi je da ga javnost prepozna. Takve osobe treba da se navedu punim imenom i prezimenom. Ne treba da to ostane na bazi lokalnog trača, to nije lokalni trač, to je krivično djelo!”

Genc Trnavci se sreo sa novinarima CIN-a, ali je odbio zvanično razgovarati.

“Malo je dokaza”

U protekloj deceniji samo je Univerzitet u Banjoj Luci kaznio svog uposlenika zbog seksualnog uznemiravanja studenata i kršenja Etičkog kodeksa. Radnik u Studentskoj službi Tehnološkog fakulteta kažnjen je oduzimanjem 20 posto plaće u trajanju od tri mjeseca i premještajem na drugo radno mjesto.

Savjetnik za prevenciju rodno zasnovanog nasilja i seksualnog uznemiravanja na Univerzitetu Dalibor Kesić kaže da univerziteti imaju mehanizme da sankcionišu takvo ponašanje i kada tužilaštva odustanu od krivičnog gonjenja prijavljenih osoba.

„Svi mehanizmi moraju da budu prisutni kako bismo ne samo riješili slučajeve već i poslali jasnu poruku da seksualnom uznemiravanju na univerzitetu nema mjesta”, istaknuo je Kesić.

Državna tužiteljica Vedrana Mijović kaže da žrtve često ne prepoznaju da su žrtve seksualnog uznemiravanja. Uprkos malom broju predmeta zbog nedostatka dokaznog materijala, ona tvrdi da vjerodostojan iskaz žrtve može uroditi podizanjem optužnice za seksualno uznemiravanje.

„Svaka prijava treba, i mora i bude provjerena. S druge strane, mislim da za tužioca olakšava posao ako je više žrtava, a jedan je učinilac. I obično se tu uočava isti obrazac ponašanja takvog učinioca“, kaže Mijović, ističući da se društvo mora boriti da se seksualno uznemiravanje prepozna u osnovnoškolskom uzrastu kad se već i dešava.

„Ako je žrtva prijavila i ako su vještaci psihijatrijske struke rekli da takva osoba stvarno ima posljedice od takvog ponašanja za kojeg tvrdi da se desilo, ja ne vidim razloga da se takvoj osobi, odnosno žrtvi ne pokloni vjera“, zaključila je Mijović.