Dvadesetosmogodišnji Miroslav Tešić živi u Kotor Varošu, gradiću od oko 25 hiljada stanovnika nadomak Banja Luke.
Za razliku od većine svojih sunarodnjaka, ovaj apsolvent elektrotehničkog fakulteta nikada nije želio napustiti domovinu u potrazi za boljim poslom ili lakšim životom. Tešić želi živjeti i raditi u gradu u kojem se rodio.
Nekada je većina ljudi razmišljala kao i on. Ali pokrenuti vlastiti biznis i zaraditi za život cijele porodice danas, u Bosni Hercegovini (BiH), djeluje kao neostvarljiv san. Iznos sredstva za poticaj biznise je zanemariv, a malo je dostupnih kredita. Komplicirane procedure registracije i visoki porezi dovode do toga da se budući mali privrednici osjećaju kao da se bore sa vjetrenjačama.
Ovu metaforu Tešić je okrenuo u svoju korist – proizvodnjom vjetrenjača.
U BiH ne postoji tradicija, niti tehnologija za iskorištavanje snage vjetra. Zajedno sa bratom i ocem, Tešić je 2002. godine patentirao svoju prvu vjetrenjaču. Nakon tri godine redovnog nastupanja na evropskim sajmovima inovacija i osvajanja nagrada, Tešići su privukli pažnju njemačkog investitora. Tako je započela proizvodnja vjetrenjača u Kotor Varošu.
Tešići su 2004. godine osnovali preduzeće koje danas zapošljava pet ljudi. Na vrhu planine Vlašić montirali su prototip vjetrenjače visine 12,5 metara. Snaga ove vjetrenjače bila je dovoljna da obezbijedi električnu energiju za jedno domaćinstvo.
‘Mi smo sada u fazi gdje ćemo proizvoditi vjetrenjače i izvoziti ih iz BiH na inostrano tržište’, kaže Tešić. ‘Mislim da će najveća potražna biti na tržištu Holandije.’ Radi se o zemlji koja ima dugu tradiciju korištenja vjetrenjača za proizvodnju električne energije.
On kaže da njega i njegove poslovne partnere iz firme Komvel nije obeshrabrila dugotrajna i komplikovana procedura registracije preduzeća, niti nedostatak podrške lokalne zajednice. Znali su da imaju dobru ideju i bili su uvjereni da će je neko prije ili kasnije prepoznati.
Istražujući prepreke za pokretanje malog biznisa u BiH, novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva otkrili su da mnoge uspješne male privrednike krase slična upornost, vjera u sebe i svoje ideje. Ovo su ključne osobine koje odlikuju uspješne male privrednike koji su opstali usprkos svemu.
Pedesetogodišnja krojačica iz Zavidovića Zahida Ćosić kaže da njeni prijatelji i porodica nisu mogli razumjeti njenu odluku da pokrene vlastiti posao. Pokušala im je objasniti da želi biti svoj gazda i da je čini sretnom što otvora nova radna mjesta za svoje sugrađane.
‘Moja poslovna priča počinje 1987. godine kad sam, kao vrlo mlada, otvorila svoj prvi butik u Zavidovićima’, kaže ona. ‘Niko nije mislio da ću uspjeti, ali jesam. Nakon toga 1989. godine otvaram svoju fabriku u kojoj prodajem odjeću, uglavnom poslovne uniforme.’ Njene glavne mušterije su bile laboratorije i građevinska preduzeća.
Međutim, rat je uništio je sav uloženi trud i sredstva za rad. Odlučila je da ponovo pokuša 1997. godine kada je saznala da je opština Zavidovići proglasila jednu livadu za industrijsku zonu, i omogućila svim preduzećima na tom području poreske olakšice, i pomoć u dobivanju građevinskih dozvola.
‘Odmah da vam kažem: kad smo došli to je bila livada. Nigdje ništa’, kaže ona. ‘Ni struje, ni vode.’ Donaciju od 60.000 KM, iz sredstava Europske Komisije, potrošila je na građevinski materijal.
Priča da je bilo i teških dana. Jedan od tih je i gubitak najvećeg kupca 2003. godine. No danas njena firma Unicom zapošljava 58 radnika i šije radne uniforme za njemačko tržište.
Ćosić je ponosna zbog činjenice da je uspjela u tako maloj sredini, naročito kao žena. Ali, najvažnije od svega, jeste da je obezbijedila posao svojim sugrađanima, od kojeg oni i njihove porodice mogu živjeti.
Zlatko Lučić vlasnik je firme Zlatomed Banja Luka. Krenuo je od nule prije 13 godina. Njegova firma se jedina u zemlji bavi proizvodnjom opreme i alata za pčelarstvo. Na samom početku kaže da je imao samo ideju.
‘Moj početni kapital su bili drveni panj, komad aluminija i čekić’, kaže Lučić. ‘Bilo kome da se obratite za pomoć traži hipoteku…jer čovjek koji ima dobru ideju, a nema hipoteku je promašen čovjek u BiH.’
Danas njegova firma zapošljava osam ljudi. Kaže da je ključ njegovog uspjeha u tome što nema konkurenciju u zemlji, a upornosti mu nije manjkalo. Devet godina su on i članovi njegove porodice radili bez primanja dok posao nije počeo da donosi zaradu.
‘Utakmica je ovo’, kaže on. ‘Neko igra svih 90 minuta. Neko prvo poluvrijeme, neko samo 10 minuta. Neko sjedi na klupi cijelo vrijeme. A uvijek je samo jedan najbolji, najuporniji.’
