Dok pacijenti propalog zdravstvenog sistema u BiH mirno čekaju u redovima duž uskih trošnih hodnika državnih domova zdravlja, jedan od njih, akademik Grujica Žarković, podigao je svoj glas.
Žarković je stručnjak za zdravstvenu zaštitu u BiH iz najmanje dva razloga. On je predsjednik Odbora za zaštitu zdravlja Odjela medicinskih nauka pri Akademiji nauka i umjetnosti BiH. On je također i devedesetogodišnjak kojeg je bolest nedavno, u više navrata, prisilila na boravak u bolnici.
Prije nego što se razbolio, pokušao je natjerati nekoga da sasluša prijedlog Odbora za rješenje problema u zdravstvenom sistemu. Žarković je poslao pismo na adresu 46 nadležnih osoba u entitetskim vladama i u državi BiH, moleći ih da prihvate neke od savjeta.
U pismu Žarković piše da u BiH vlada ‘paraliza zdravstvene politike’, koja za posljedicu ima ‘nepotrebno mučenje pacijenata’, koji jednostavno žele samo osnovnu zdravstvenu njegu. Međutim, ovaj najosnovniji mogući zahtjev ne može ispuniti birokratijom ugušen sistem, koji je prošle godine potrošio blizu 1 milijardu KM.
Iako u BiH ima dovoljno resursa da se ponudi kvalitetna zdravstvena zaštita: dovoljno stručnog medicinskog osoblja, dovoljno zdravstvenih ustanova i opreme, čak i dovoljno novca, stoji u Žarkovićevom pismu, ‘čini se da vaša ministarstva zdravstva ne znaju kako uspješno iskoristiti te resurse, niti žele saslušati savjete ljudi koji to znaju’.
Sa Žarkovićevom optužbom se slažu kako državni revizori tako i medicinski radnici sa kojima je razgovarao tim od devet novinara iz Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu.
Tim je posljednjih mjesec dana proveo razgovarajući sa pacijentima i stručnjacima poput Žarkovića, koji djeluju unutar i van sistema. U seriji od 10 priča, CIN iznosi slučaj protiv sistema i pokušava pronaći ko je odgovoran za zdravstvenu katastrofu i ko će to sve dovesti u red.
Labirint od 13 fondova zdravstvene zaštite, 13 ministarstava zdravstva i 264 zdravstvene ustanove koje zapošljavaju 36.500 medicinskog i nemedicinskog osoblja u Bosni i Hercegovini, protraćio je milione, izjavljuju zdravstveni zvaničnici i eksperti.
Izvještaji revizora ukazuju da veliki dio novca nije odgovarajuće potrošen, a u nekim slučajevima i usmjeren za druge namjene. Da situacija bude još gora, revizori tvrde da privatna i državna preduzeća duguju mnogobrojnim fondovima osiguranja milione za zdravstvene doprinose radnika pa uslijed toga klinike i bolnice ostaju bez potrebnih finansijskih sredstava.
Teški bolesnici pričaju o mukotrpnim putovanjima do dalekih bolnica, jer zdravstveno osiguranje jednog entiteta neće drugom entitetu da plati liječenje u obližnjoj ustanovi. Direktori ustanova priznaju da nude iste usluge koje se mogu dobiti i par kilometara dalje, ali, niko se ne želi odreći svoga carstva, pa čak ni u korist efikasnosti.
Prije skoro godinu dana Žarković je poslao pismo zalažući se za prijedloge odbora za rješenje ovih problema. Ovo je bio treći put od 2003. godine da je odbor stručnjaka iz Akademije pokušao stupiti u kontakt sa predstavnicima vlade i zdravstva ne bi li ih, kako kaže Žarković, ‘probudio iz zimske letargije.’
Glasom oslabljenim od bolesti, Žarković je ove sedmice izjavio, da se do dana današnjeg niko nije dovoljno probudio da odgovori na neko njegovo pismo.
Možda je to zbog toga što niko ne zna kome treba proslijediti prijedloge odbora. Kad je u pitanju odgovornost za probleme u zdravstvu malo je onih koji će podići slušalicu i prijaviti taj slučaj, navode zdravstveni zvaničnici.
‘Sistem odgovornosti je toliko neefikasan da je skoro nemoguće uperiti prstom u nekoga i reći: ovo je tvoja odgovornost”, govori državni ministar civilnih poslova Safet Halilović.
Možda je procijeniti odgovornost teško, ali vjerovatno ne i nemoguće za stručnjake koji tvrde da reforme ovise više od dobre volje nego od ideja.
Odbor je predložio oštar plan od 16 tačaka koji uključuje totalno organizaciono i finansijsko restrukturiranje sistema.
Plan uključuje i preporuku da se pređe na sistem slobodnog tržišta gdje doktori ne bi bili u radnom odnosu. Oni bi radili na ugovor i bili plaćeni ovisno od uspjeha kod pacijenata. Bolnice bi i dalje bile javne ustanove, ali ekonomski neovisne. Uspjeh klinike ili bolnice bi ovisio o tome da li ljekari koji rade za njih mogu, dobrom uslugom, privući i zadržati pacijente.
Sve ove promjene bi bile bazirane na jedinstvenom zdravstvenom sistemu koji bi zamijenio mnoštvo entitetskih fondova i ministarstava jedinstvenim ministarstvom zdravstva na državnom nivou, izjavljuje dr. Zijad Bešlagić, zamjenik predsjednika Odbora za zaštitu zdravlja pri Akademiji.
Medicinski stručnjaci u sadašnjem sistemu se slažu da decentralizovani sistem rasipa milione.
Stručnjaci, među kojima je i Bakir Nakaš, direktor Državne bolnice u Sarajevu, vjeruju da je suma od milijardu maraka godišnje dovoljna za unaprjeđenje zdravstvenog sistema. Najveći problem predstavlja raspodjela finansijskih sredstava.
‘Ako uzmete tu sumu i napravite mapu i grafički prikaz koji će prikazati koliko je po glavi stanovnika potrošeno na zdravstvenu zaštitu’, kaže Nakaš, ‘vidjet ćete koliko su nesrazmjerne razlike između kantona u Federaciji i između entiteta.’
Jedna od tih razlika se očituje i u tome da od te jedne milijarde maraka, koja se koristi za zdravstvenu zaštitu, samo 20 procenata ide u Republiku Srpsku.
Poređenja radi, cjelokupan budžet Zavoda za zdravstvenu zaštitu RS-a za cijeli entitet je samo malo veći od budžeta Zavoda za zdravstvenu zaštitu Kantona Sarajevo.
Direktor Kliničkog centra u Sarajevu dr. Faris Gavrankapetanović kaže da bi jedinstveni sistem na državnom nivou bio u mogućnosti mnogo efikasnije iskoristiti budžet od jedne milijarde KM.
Međutim, Gavrankapetanović se također slaže sa pitanjem pokrenutim od medicinskog odbora Akademije. Bit će veoma teško navesti rukovodioce u zdravstvu, postavljene po političkoj liniji, da prihvate reforme na nivou države.
‘Promjena se boji samo ogromna preskupa administracija. Oni se boje da će ostati bez posla kad se osnuje jedinstveni zavod za zaštitu zdravlja’, izjavljuje Gavrankapetanović. ‘To će u svakom slučaju predstavljati napredak kako za ljekare tako i za pacijente.’
Jednostavno je uočiti o kolikom se tu ulogu radi, kaže ministar civilnih poslova Halilović, i nudi primjere trgovine lijekovima kao i liječenja bh. pacijenata u inostranstvu.
‘U pitanju su velike sume novca’, govori Halilović i dodaje:’Posebno kad se radi o nabavci lijekova a također i o liječenju pacijenata u inostranstvu. Niko se ne želi odreći moći i novca, a sve to mnogo košta poreske obveznike.’
Troškovi liječenja u susjednoj Srbiji i Crnoj Gori su tri puta viši nego u RS-u i FBiH, rekao je Luka Kosanović, direktor trebinjske filijale Fonda zdravstvene zaštite RS-a. Troškovi su toliki da Fond zdravstvene zaštite RS-a duguje 40 miliona KM Zavodu za zdravstvenu zaštitu Srbije i Crne Gore. Istovremeno, kantoni u FBiH, pogotovo oni sa većinskim hrvatskim stanovništvom, zajedno duguju 60 miliona KM Hrvatskoj, navela je Jasenka Pap, pomoćnik direktora republičkog zdravstvenog fonda Republike Hrvatske.
Pacijenti u BiH mogu dobiti istu vrstu medicinske usluge, zbog koje idu u inostranstvo, i tako istovremeno zadržati novac u svojoj zemlji, složili su se odgovorni u zdravstvu.
‘Da je ta suma novca…100 miliona maraka koja je iskorištena za liječenje u inostranstvu ostala u BiH, svima bi nam bilo bolje’, smatra ministar Halilović.
Za pacijente koji se liječe u BiH tretman ovisi od toga gdje se obrate za pomoć. Neke ustanove raspolažu potrebnom medicinskom opremom, a neke ne.
Jedan od razloga je činjenica da su neke klinike i bolnice izgleda u stanju finansirati same sebe, dok druge čekaju novac od osiguravajućih zavoda koji nikada ne stiže.
Bolnica u Sanskom Mostu je samo jedan od mnogobrojnih primjera nedostatka medicinske opreme u ustanovama u BiH. Ova bolnica ne raspolaže aparatom za hemodijalizu, a deset pacijenata iz ovog grada putuje tri puta sedmično u Bihać, udaljen 130 kilometara od Sanskog Mosta.
Teška situacija je i u Domu zdravlja u Odžaku. U ovom Domu zdravlja, prema riječima upravnika Ante Majića nedostaje EKG aparat, aspirator, aparat za ultrazvuk, dok su kola hitne pomoći loše opremljena i ne posjeduju aparat za reanimaciju.
Nedostatak medicinske opreme u bolnicama u RS-u ministar zdravstva Marin Kvaternik pravda tvrdnjom da je savremena medicinska oprema vrlo skupa.
‘Problem nedostatka medicinske opreme je nastao u onom trenutku kad je došlo do prestanka donacija’, izjavljuje Kvaternik. ‘Bolnice nisu bile spremne suočiti se sa činjenicom da moraju izdvajati sredstva za nabavku opreme, te zbog toga neke od njih nemaju ono osnovno što je potrebno pacijentima.’
Kvaternik je uvjeren da će problem nedostatka opreme biti riješen time što će javne nabavke biti regulisane raspisivanjem tendera, što je posljedica nedavnog donošenja Zakona o nabavkama. Nova procedura će omogućiti da se za manje novca dobije kvalitetnija oprema.
Federalni ministar zdravstva Tomislav Lučić tvrdi da je menadžment bolnica do sada imao odlučujuću ulogu kad je u pitanju nabavka medicinske opreme. Međutim, ta odgovornost bi vjerovatno trebala preći na ministarstvo, izjavljuje Lučić.
U međuvremenu, neke ustanove ne sjede skrštenih ruku čekajući šta će država uraditi.
Gavrankapetanović, direktor Kliničkog centra u Sarajevu, kaže da 60 miliona KM koje centar dobije od kantonalnih fondova koriste da bi pokrili plate za 3500 zaposlenih.
Kada je u pitanju medicinska oprema, Klinički centar već primjenjuje zakone slobodnog tržišta da bi prikupio sredstva, slično kao što je predložila Akademija u svom planu od 16 tačaka. Centar nabavlja 90 procenata potrebne medicinske opreme od prihoda koje ostvaruje pružajući medicinske usluge pacijentima iz drugih kantona, rekao je Gavrankapetanović.
Da li će reforme u zdravstvu ikada odmaći dalje od pojedinačnih napora medicinskog osoblja da primjeni promjene koje je predložio odbor za zdravstvo Akademije, malo je vjerovatno, tvrde upućeni.
‘Skoro svaki problem u zdravstvu potiče od Ustava’, indisponirano kaže Halilović. ‘Kada god se pokuša nešto promijeniti, nacionalni interesi se dovode u pitanje, čak i kad se radi o zdravstvu.’
Devedesetogodišnji profesor Žarković je utvrdio sličan, ali isto toliko mračan razlog za postojeću situaciju u bh. zdravstvu.
‘U BiH nijedan entitet ne pokreće (javnu) raspravu o zdravstvu, jer ministarstva zdravstva će bolje obavljati svoj posao ako sve ostane kao što jeste i sve se odvija kao prije 50 godina u doba (komunizma)’, napisao je on u pismu upućenom na adrese 46 vladinih zvaničnika od kojih nije dobio odgovor.
