Naplata potraživanja putem sudova u Bosni i Hercegovini (BiH) je toliko nepouzdan metod da ga poduzetnici najradije izbjegavaju, te se snalaze kako znaju i umiju: bilo angažovanjem ‘mišićavih momaka’ ili pak traženjem plaćanja unaprijed, po principu ‘čast svakom – veresija nikom’.

Kompanija za kreditni menadžment TCM Groupa, koja djeluje u više od 155 zemalja svijeta, u svom nedavno objavljenom izvještaju svrstava BiH u rang sa Bjelorusijom, Palestinom i Kubom po pitanju rizičnosti kreditiranja. U izvještaju se navodi: ‘BiH i Bjelorusija su europske zemlje gdje se povjerioci mogu oprostiti od svog novca.’

Naplata potraživanja je od kritične važnosti za sva preduzeća, a posebno za male privrednike, kaže Emir Medanhodžić, vlasnik agencije za poslovno savjetovanje ProBeneFit.

‘Svako je svakome dužan’, kaže on. ‘Uzme robu i ne plati. Sudovi ne mogu jednostavno toliki broj da riješe. To se razvlači dvije, tri, pet godina. To je strahovit problem i ljudi odustaju od biznisa.’

Mnogi dužnici pokušavaju izbjeći plaćanje dugova tako što mijenjaju adresu firme, pa čak i njeno ime.

‘Imam pun ormar sudskih taksi koje ne možemo naplatiti’, kaže Gara Šahinović, predsjednica Privrednog odjeljenja Općinskog suda u Bihaću. ‘Ja kažem stranki često: zašto vi ustrajavate na tužbi – kad ga ne možete naći za ročište, kako ćete ga naći za naplatu?’

Sudske parnice su skup, dugotrajan i nesiguran način naplate potraživanja i zato su poduzetnici potražili djelotvornije načine.

Opasno zanimanje

Alternativno rješenje nudi četrdesettrogodišnji Mustafa Dagoja, bivši policajac i pripadnik specijalne antiterorističke jedinice a danas vlasnik jedine registrovane firme za naplatu potraživanja u BiH ‘Alfa faktoring’. Prije 10 godina Dagoja je u Travniku osnovao detektivsko-zaštitarsku firmu koja je vremenom prerasla u jedinu registrovanu agenciju za naplatu dugova u BiH.

Dagoja se hvali kako on i njegov tim, kojeg čine četiri uposlenika, te pet advokata i psihologa koji rade po ugovoru, uspijevaju prikupiti oko 70 posto dugovanja u ime svojih klijenata. Za svoje usluge naplaćuju do 30 posto iznosa potraživanja, u zavisnosti od visine i starosti duga.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su razgovarali sa četiri klijenta ove agencije čija imena su objavljena na njihovog web stranici. Dva klijenta su rekla da im potraživanja još uvijek nisu vraćena, a jedan od njih na to čeka više od godinu dana. Treći klijent je tvrdio da ne poznaje Dagoju, no možda je samo nastojao prikriti činjenicu da koristi njegove usluge.

Dagoja kaže da su njegovi uposlenici naoružani, ali da se služe isključivo zakonski dozvoljenim metodama. Novinarima CIN-a nije želio otkriti imena dužnika, niti im je htio dozvoliti da provedu jedan radni dan sa njegovim uposlenicima.

Rad svoje agencije Dagoja opisuje kao kombinaciju poslova savjetnika, medijatora i pravosuđa. Kaže da uz to Afla djeluje mnogo fleksibilnije nego državne institucije koje nemaju niti vremena ni živaca da se aktivnije posvete problemu.

‘Naša privreda ne može krenuti naprijed dok ja dugujem tebi, on meni, ovaj onom i tako dalje, razumiješ’, kaže Dagoja. ‘Definitivno ne može.’

Ako nema veresije, nema ni dugova

Pojedini privrednici pokušavaju izbjeći probleme oko naplate dugova tako što djeluju preventivno.

Štite se poslujući po sistemu ‘iz ruke u ruku’, što pruža relativnu sigurnost poslovanja, ali i drastično usporava tok novca, razvoj firme i rast ekonomije u cjelini.

Borko Vrhovac, suvlasnik Drvne industrije Bor kaže da je jednom vodio spor protiv dužnika i da ne želi više ikad na sud.

‘Bez obzira kakve dokaze imaš i kakav ugovor’, kaže Vrhovac’to se razvlači po sudu godinama. Sad sam se obezbijedio i poslujem tako da robu isporučujem nakon plaćanja avansa koji je toliki da pokriva moje troškove.’

Naplata dugova na ‘nježniji’ način

Kako bi se rasteretili sudovi 2004. godine je osnovano Udruženje medijatora u BiH, koje pokušava problem velikog broja neriješenih predmeta riješiti vansudskom nagodbom.

Od 2005. godine do danas, 33 medijatora iz cijele zemlje je posredovalo u 625 sporova od kojih su uspješno riješili 320. Pa ipak, ovo je tek kap u moru, posebno kada se uzme u obzir da je samo Općinski sudu u Sarajevu, zaključno sa 1. julom 2007. godine, imao 6.513 neriješenih privrednih sporova.

Reforma pravosuđa, donošenje novih zakona, poput onog iz 2004. godine kojim su uspostavljena privredna odjeljenja u 16 registarskih sudova širom BiH, ali i izmjene entitetskih Zakona o parničnom postupku skratili su vrijeme potrebno za rješavanje sporova.

‘Prije toga nisam mogao riješiti niti jedan spor, ali od tada je malo bolje. To je moje iskustvo, ali ima razlika od suda do suda’, kaže advokat iz Cazina Omer Abdagić.

Usprkos tome, trenutnom dinamikom će sudijama Privrednog odjeljenja Općinskog suda u Sarajevu trebati sedam i po godina da riješe zaostale sporove.

Umjesto da ova odjeljenja primaju samo nove predmete, kaže Slobodan Pavić, advokat iz Bosanskog Novog, ona su odmah po osnivanju zatrpana sa više od 100.000 postojećih predmeta.

‘To je najveća glupost. To je radio neko ko je mislio zlo ovoj državi i privredi’, kaže Pavić. On smatra da je zakon neefikasan i za to okrivljuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH i Ured visokog predstavnika. Bilo bi pametnije da su stari predmeti ostavljeni tamo gdje jesu, a da se novi rješavaju po ubrzanoj proceduri, smatra Pavić.

Čak i da sudovi nisu pretrpani, i da rješavanje sporova ne traje godinama, ključno pitanje ipak ostaje neriješeno – izvršenje presude i naplata dugovanja. Sudovi imaju ograničen uticaj i ne mogu natjerati dužnika da plati dug. Poduzetnicima na kraju ostaje samo skupa moralna satisfakcija, jer im pored duga ostaje još i da plate sudske troškove i troškove advokata.

Slavko Simić, vlasnik fabrike obuće ‘Bross trade’ iz Banja Luke jedan je od mnogobrojnih biznismena koji su dobili spor na sudu, ali i dalje ne mogu da naplate dugovanja.

‘Ima presuda da oni moraju platiti i blokirani su im računi, ali ništa. Nema para’, kaže Simić. Dodaje da je 2000. godine imao potraživanja u visini od oko 70.000 do 80.000 KM, tada dovoljnih za kupovinu dva stana u Banja Luci. Čak i kada bi nekim čudom dobio taj novac, cijene su toliko narasle da bi danas za taj iznos mogao kupiti tek jedan i to manji stan.

Međutim, čak i kada sud donese presudu, dodatni problem predstavlja i nemogućnost ulaska u trag firmi kojoj treba uručiti rješenje. ‘Često ne možemo pronaći firmu da joj uručimo sudski poziv ili rješenje’, kaže sudija Šahinović iz suda u Bihaću. ‘Firme mijenjaju adrese i to ne prijavljuju.’

Do firmi koje su promijenile adresu sudovi nastoje doći objavljivanjem poziva i rješenja u novinama. No, to ne rješava problem izvršenja rješenja.

Skrivanje iza zakona

Brojne izmjene entitetskih zakona o registraciji preduzeća na kraju su koristile prevarantima. Vlasnici fiktivnih firmi jednostavno ugase firmu, a njenim brisanjem iz sudskog registra nestaju i svi dugovi. Čak i ako se uđe u trag osnivaču firme, oni odgovaraju samo do visine ulagačkog kapitala koji iznosi 2.000 KM.

‘Otvore firme, zaključe pet-šest dobrih poslova i nestanu’, kaže sudija Šahinović.

Advokat Omer Abdagić kaže da je u velikom broju slučajeva dug nemoguće naplatiti. ‘Od 2004. godine do danas sam imao oko 15 takvih presuda. Jednostavno nema novca na blokiranom računu, firma nema imovine….’ Kaže da je u jednom slučaju išao tužbom na privatnu imovinu vlasnika, ali da za takvo što treba pred sudom dokazati da je riječ o apsolutno čistoj prevari.

Neefikasno sudstvo samo podstiče sumnjive firme na prevaru, smatra Salih Alispahić, pomoćnik sekretara Biznis servis centra Zeničko-dobojskog kantona.

‘Da znaju da ima institucija koja će to riješiti, oni bi se suzdržali od takvih djela’, kaže on.

Rješenja sa zapada

Poslovni savjetnik Medanhodžić kaže da u drugim zemljama naplata potraživanja ne predstavlja problem.

‘Ako si u Americi na crnoj listi, gdje god dođeš niko ti ne da kredit, ni da kupiš, ni karticu da uzmeš. Ti si mrtav. Tako treba i kod nas dovesti’, kaže on.

Upravo to jedna firma iz Sarajeva pokušava napraviti u našoj zemlji.

Izvršni savjetnik Adnan Hrenovica i izvršni direktor firme LRC Inženjering Emil Kučković kažu da njihov kreditni biro ne koristi fizičku silu ili psihološki pritisak jer ne vjeruju u njihovu djelotvornost.

Napominju da se im se Dagoja, premda i sam utjerivač dugova, obraćao za pomoć pri naplati potraživanja.

LRC nerado koristi sudske parnice za naplatu potraživanja. Njihov najjači adut je baza podataka.

U njihovoj bazi podataka nalaze se informacije o 130.000 firmi iz BiH koje svakodnevno bivaju ažurirane podacima iz Centralne banke BiH. Njihovi programeri su tokom posljednjih sedam godina, koliko firma postoji, prikupili i objedinili informacije o klijentima i potraživanjima iz mnogih drugih izvora kao što su penzioni i zdravstveni fondovi, komercijalne banke, mikrokreditne organizacije, ambasade i javna preduzeća. Ovo je LRC-u dalo moć da dužnicima zagorča život.

Hrenovica objašnjava da ako niste redovan platiša, na primjer računa za komunalije, a želite podići kredit iz banke, dobiti kreditnu karticu ili kupiti auto na lizing kod klijenata LRC-a, oni će lako vidjeti vašu kreditnu historiju i vaše dugove, i odbiti vas.

LRC je putem baze podataka omogućio svojim klijentima da naplate dugove u rasponu od tričavih 1,65 KM pa do gotovo 220.000 KM. Na ovaj način su u 2007. godini klijenti LRC-a, uključujući toplane i vodovode, uspjeli naplatiti više od 9 miliona KM potraživanja.

Sistem također omogućava i kompenzacionu naplatu u slučajevima kada dužnici nemaju novca da vrate dugove.

Kučković objašnjava da ako dužnik nema novca kako bi izmirio dugove, a ima robu, mašine ili usluge koje može prodati, LRC tu informaciju prosljeđuje svojim mnogobrojnim klijentima i lako nalazi zainteresovane kupce. Na taj način dužnici mogu doći do sredstava kojima će vratiti dugove.

Uposlenici kreditnog biroa su se umorili od pokušaja da zainteresuju vlasti za donošenje zakona koji bi obavezao banke i državne ustanove da provjeravaju kreditnu historiju građana i preduzeća. Konkretnu podršku nisu nikada dobili.

Političari smatraju da je ovaj prijedlog samo način da LRC zaradi više novca. Partneri iz LRC se slažu da bi to bila jedna od posljedica njihovog prijedloga, no dodaju da bi se ovim prepolovio ogroman broj neriješenih sudskih sporova, a vlasti bi napunile budžet efikasnijom naplatom režija i doprinosa za radnike.

Ministar finansija BiH Dragan Vrankić nije odgovorio novinarima CIN-a na nekoliko puta postavljeno pitanje: Zašto ne koristimo ovaj sistem naplate potraživanja?