Stotinu četrdeset četiri dana u godini Fehim Husić ustaje u 3 sata ujutro i spašava vlastiti život putujući iz svog doma u Sanskom Mostu u Bihać. Huskićevi bubrezi ne obavljaju svoju funkciju, pa aparat za hemodijalizu u Bihaću mora ‘odraditi’ posao koji njegov organizam nije u stanju sam obaviti.

Ali Huskić, koji ima 67 godina, kaže da je liječenje od kojeg zavisi tri puta sedmično, postalo opasno po njegov život. Doktori mu govore da četverosatno putovanje do Bihaća i natrag, zajedno sa pet sati hemodijalize, nije dobro po njegovo zdravlje. Huskić mora ponijeti jastuk koji stavi preko federa na sjedištu 10 godina starog državnog kombija u kojem po lošoj cesti putuje četiri sata tamo i natrag.

Sve ovo Huskić još teže podnosi znajući da su njegova putovanja u Bihać nepotrebna posljedica regionalnog konflikta u nefunkcionalnom bh. zdravstvenom sistemu.

Trideset kilometara od Sanskog Mosta, kombi koji prevozi Huskića i još devet drugih bubrežnih bolesnika prolazi kroz Prijedor, gdje se može obaviti isti postupak hemodijalize. Međutim, zdravstveni fondovi FBiH i RS-a međusobno ne priznaju jedan drugog. Huskić bi morao u Prijedoru platiti gotovinom, što bi, faktički, pored njegovog zdravstvenog osiguranja u FBiH, predstavljalo dvostruko plaćanje.

Iscrpljujuća putovanja čine već težak Huskićev život još težim.

‘Kada se vratim sa hemodijalize, molim Boga da me liši ovakvog života’, kaže Huskić.

Prema mišljenju odgovornih u zdravstvu, sistem zdravstva koji dovodi pacijente do toga da mole za smrt je posljedica istih regionalnih i političkih konflikata koji utiču na mnoge aspekte života u Bosni i Hercegovini. Međutim, najrazorniji efekti na svakodnevni život pacijenta, mogli bi imati malu važnost koju odgovorni u zdravstvu poklanjaju reformi sistema zdravstvene zaštite.

Sistem ne samo da prisiljava pacijente poput Huskića da prolaze pored obližnjih zdravstvenih ustanova, već i studenti i drugi pacijenti ne mogu dobiti nikakvu ljekarsku pomoć ako se nalaze van svog entiteta. Oni su prisiljeni platiti u gotovini, kada im je hitno potrebna ljekarska pomoć, usprkos činjenici da su već platili doprinose za zdravstveno osiguranje u svom entitetu, a onda moraju mjesecima čekati da im država nadoknadi troškove.

U međuvremenu, dupli kapaciteti enormno povećavaju administrativne i medicinske troškove u sistemu u kojem zdravstveni zvaničnici tvrde da nema dovoljno novca.

Možda je najfrapantnija činjenica da se milioni maraka za liječenje bosanskih pacijenata, koji bi mogli biti liječeni u BiH odlijevaju u Hrvatsku, ali i Srbiju i Crnu Goru, tvrde odgovorni u zdravstvu. Liječenja u inostranstvu su koštala zdravstvene fondove i FBiH i RS zajedno 102 miliona KM u periodu od 2001. do 2003. godine.

Iracionalne podjele u zdravstvu su ‘pravo ludilo, haos koji prijeti kolapsom cjelokupnog zdravstvenog sistema’, tvrdi dr. Aida Čemerlić, zamjenica direktora Zavoda za javnu zdravstvenu zaštitu FBiH, analizirajući statističke podatke zdravstvenog sistema.

Medicinska pomoć je ugrožena nedostatkom koordinacije između 10 fondova zdravstvenog osiguranja koji osiguravaju medicinsku pomoć za 2.5 miliona osiguranika u FBiH, kaže Čemerlić. U sistemu je potrošeno 712 miliona KM tokom 2003. godine. U FBiH postoji i poseban Fond solidarnosti u sklopu federalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja koje služi za posebne troškove kao što je liječenje pacijenata iz siromašnih kantona, te djece u inostranstvu.

Republika Srpska ima centralizovan fond organizovan u osam regija, koje su, zajedno, tokom prošle godine potrošile 235 miliona KM. U istom periodu je za zdravstvo iz budžeta Distrikta Brčko potrošeno 40 miliona KM.

Huskić je sabrao koliko zdravstveni fond FBiH košta njegov put: gorivo za kombi, putni troškovi za vozača kao i nadoknada za vrijeme dok čeka Huskića koji provede pet sati prikopčan na aparat za hemodijalizu.

‘A do Prijedora je samo 30 kilometara, ali on je, zahvaljujući politici, druga država za mene’, ogorčen je Huskić.

Ovo maltretiranje, kako govori Huskić, oduzima mu preostale dane života. Odmahnuo je glavom i dodao da bi se odlaskom u Prijedor toliko novca uštedjelo da bi vjerovatno bilo moguće kupiti jedan aparat za hemodijalizu i time spasiti još ljudskih života. Ljut je na sve odgovorne, ali ne zna baš koga bi okrivio.

Stariji pacijenti i oni sa teškim zdravstvenim problemima, kao što je Huskić, nisu jedini uhvaćeni u mrežu sukoba pravnih nadležnosti.

Lejla Rešić, studentica iz Prijedora koja studira u Sarajevu, ne može dobiti ljekarsku pomoć u Sarajevu osim u slučaju da je sama plati. Ona mora čekati da joj zdravstveni fond RS-a nadoknadi troškove. Prošli put im je trebalo 2.5 mjeseca da joj vrate 30 KM. Ona najčešće nema dovoljno novca da posudi Fondu zdravstvenog osiguranja pa mora da ide u Istočno Sarajevo, ili u slučaju ozbiljnijih zdravstvenih problema, u Foču ili u Banju Luku.

‘Ovo je čista diskriminacija i osjećam se poput stranca u vlastitoj zemlji’, kaže Rešić.

Kao i Huskić, i Rešić je ljuta zbog situacije, ali ne zna tačno koga treba okriviti.

‘Ko je bio lud da smisli ovakav zdravstveni sistem?’, pita ona.

Ne postoje sporazumi između dva entiteta koji bi riješili problem Huskića ili Rešićeve. I ima malo nade u budućnost, ako posmatramo jedini dosadašnji pokušaj na koordinaciji rada zdravstvenih ustanova među entitetima.

Godine 2001. dogovorili su se da će povratnicima biti pružena ljekarska pomoć u entitetu u koji se vrate, a to će biti plaćeno od strane entiteta iz kojeg su se vratili.

Međutim, u praksi entiteti nisu ispoštovali dogovor o međusobnom pokrivanju troškova.

‘Fondovi su oprezni jer bi taj ugovor mogao nekontrolisano podići troškove’, kaže Lučić. ‘Moramo imati dva odvojena fonda, željeli mi to ili ne.’

Entiteti bi možda mogli platiti račune za izmirenje svojih obaveza, kada ne bi toliko trošili na duple kapacitete u pokušajima međusobnog izbjegavanja, mišljenje je Čemerlićeve i ostalih.

FBiH troši milione na dvostruke zdravstvene ustanove, pogotovo u Srednjobosanskom kantonu, kaže Čemerlić.

Doneseni su planovi o spajanju duplih ustanova ali izgleda da nikad nisu bili provedeni.

U Novom Travniku se nalaze dva doma zdravlja udaljena 500 metara jedan od drugog, i dvije bolnice u rejonu od dva kilometra. Jedne ustanove su za Hrvate, a druge za Bošnjake.

Prosto, nema medicinske potrebe za dva para ustanova, tvrdi Josip Fišić, direktor doma zdravlja koji uglavnom liječi Hrvate.

Dvostruki kapaciteti također postoje i u Jajcu, Bugojnu, Mostaru i Sarajevu, izjavljuje ministar zdravlja FBiH Lučić.

‘Politika je ovdje umiješala svoje prste kao i na mnoga druga mjesta’, kaže Fišić. ‘Ova situacija, naslijeđena iz ratnog perioda, još je prisutna.’

Njegova koleginica na istom položaju u drugoj klinici u Travniku, dr. Vahida Smreka, slaže se da je za to kriva naslijeđena situacija iz ratnog perioda.

Fišić i Smreka se također slažu da razum i efikasnost zahtijevaju da se od dva doma zdravlja napravi jedan. Međutim, mogući razlog zašto do spajanja nikada nije došlo, može biti i to što je svaki direktor za to da ostane njegov, odnosno njen dom zdravlja, a da se zatvori onaj drugi.

Situacija je isto toliko složena i u slučaju dvije bolnice u Travniku i Novoj Bili. Ona u Travniku ima višegodišnje iskustvo dok je ona u Novoj Bili nova i sa savremenom opremom. Politika je i ovdje umiješala svoje prste, kaže Dr. Mirsad Granov, direktor bolnice u Travniku.

‘Proces spajanja postojećih dvostrukih kapaciteta traje već dvije godine bez vidnih rezultata. Sve je do politike’, izjavljuje Granov.

Prekobrojnost kapaciteta obezbjeđuje u kantonu 5,6 bolničkih kreveta na 1.000 stanovnika, tvrdi dr. Faris Gavrankapetanović, direktor Kliničkog centra u Sarajevu. U zapadnoevropskim bolnicama taj odnos je svega 3,2 kreveta na 1.000 stanovnika, dodaje on.

Činjenica da u Srednjobosanskom kantonu postoji 22 doma zdravlja i pet bolnica nikoga izgleda ne uzrujava, kaže Granov.

Nema izgleda da će se situacija u Srednjobosanskom, ali i u drugim kantonima, u vezi sa duplim kapacitetima promijeniti u skoroj budućnosti.

Kantonalna gradska vijeća već se dvije godine nisu uspjela dogovoriti po pitanju spajanja, kaže Lučić, ministar zdravstva.

Očigledno, daljeg napretka neće biti, a dupli kapaciteti u kantonima, u međuvremenu, čekaju kraj slijedeće godine i pomoć međunarodne zajednice.

Program finansiran od Svjetske banke o razvoju općeg plana za BiH u cilju poboljšanja kvaliteta usluga porodične medicine i osiguravanja osnovnih zdravstvenih usluga za svakoga, treba biti završen iduće godine. Lučić kaže da problem dvostrukih kapaciteta može sačekati do tada.

‘Ne ukidamo ništa dok ne bude završen SITAP projekt’, izjavljuje Lučić.

Evropska unija također pravi procjenu poteškoća u upravljanju svim zdravstvenim fondovima u BiH, koja će biti završena u isto vrijeme, izjavljuje Lučić.

Usprkos prekobrojnosti kapaciteta u BiH, entitetski zdravstveni fondovi također šalju bh. pacijente i pare od njihovog osiguranja u druge zemlje, tvrde zvaničnici u zdravstvu.

Milioni maraka se troše na pacijente koji putuju u Hrvatsku i u Srbiju i Crnu Goru. Međutim, Vlada FBiH ne zna tačno koliko je para potrošeno na liječenje u inostranstvu, sudeći prema izjavi iz Zavoda za zdravstvenu zaštitu FBiH, jer tačna regulativa za slanje pacijenata na liječenje van zemlje nikada nije bila donesena.

Odgovornost za slanje pacijenata na liječenje u inostranstvo, odnosno samo djece, je u rukama Fonda za zdravstvenu zaštitu FBiH. Plaćanja se obavljaju iz Fonda solidarnosti u okviru ovog zavoda, specijalnog fonda u koji se sliva porez od osam posto sredstava iz kantonalnih fondova, što je prošle godine iznosilo 70 miliona KM, izjava je zvaničnika iz zdravstva.

Kantoni sa većinskim hrvatskim stanovništvom već godinama šalju svoje pacijente na liječenje u zdravstvene ustanove u Hrvatskoj. To je rezultiralo milionima maraka dugova koje FBiH duguje Hrvatskoj. Iako niko ne zna tačnu sumu, Hrvatska procjenjuje da se radi o 50 do 60 miliona maraka, izjavio je pomoćnik direktora Republičkog zavoda za zdravstvenu zaštitu Hrvatske.

Rezultat nagomilanih dugova je neprihvatanje pacijenata iz FBiH na nekim klinikama i zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj, kaže pomoćnik direktora Jasenka Pap.

U međuvremenu, Fond zdravstvene zaštite RS-a treba da plati 42 miliona KM za period između 2001. i 2003. godine za liječenje njihovih pacijenata u Srbiji i Crnoj Gori.

Većina tih pacijenata se mogla liječiti u RS-u tri puta jeftinije, prema izjavi direktora Regionalnog fonda za zdravstvenu zaštitu RS-a.

Na primjer, dodao je direktor Luka Kosanović, bilo bi mnogo jeftinije pacijente iz regiona Trebinja poslati na liječenje u Sarajevo, Mostar, Tuzlu ili Banju Luku nego ih slati u Srbiju i Crnu Goru.

‘Ludo je bacati pare u tuđi bunar, kada je i naš bez dna’, izjavio je Kosanović, dodajući da se nekontrolisanom potrošnjom novca slanjem pacijenata u inostranstvo najviše štete nanosi osiguranicima.

Najveći dio tog novca bi se mogao upotrijebiti za opremanje bolnica i domova zdravlja, ali i za poboljšanje zdravstvenih usluga, kaže Kosanović.

‘Nemojte mene pitati što pacijenti nemaju povjerenja u ljekare i zdravstvene ustanove, ne samo u Federaciji BiH, nego većim dijelom i u Republici Srpskoj’, govori uznemireni Kosanović. ‘Pitajte Predsjedništvo BiH ko je kriv za ovakvu situaciju.’

Politički i regionalni konflikti su prisutni u zdravstvu, iako ne bi trebali biti, kaže ministar zdravstva RS-a, Marin Kvaternik.

Prema izjavi Kvaternika problem je veći u FBiH, gdje ima 11 fondova zdravstvene zaštite, nego u RS-u, koja ima samo jedan fond organizovan u osam regija.

‘Vjerujem da je pravi problem u Federaciji BiH. Samo administracija u tom entitetu mnogo troši i predstavlja ogroman trošak za osiguranike’, kaže Kvaternik, da bi zatim okončao razgovor. ‘Ne želim raspravljati o tuđim problemima.’

Kao Kvaternik i njegov kolega Lučić, ministar zdravlja FBiH upiru prstom svaki u onaj drugi entitet kao uzrok problema, dok drugi jedino rješenje finansijskih i administrativnih problema vide u konačnom uklanjanju situacija naslijeđenih iz perioda rata.

‘Postoji rješenje’, kaže Kosanović, direktor Zavoda za zdravstveno osiguranje u Trebinju. ‘Zdravstvena zaštita mora biti organizovana na državnom nivou.’

Organizacija na državnom nivou, koja bi obuhvatala sve fondove iz oba entiteta, sa lokalnom administracijom, okončala bi nacionalistički mentalitet stada, koji je, kaže Kosanović, u krajnjoj liniji odgovoran za regionalni konflikt i rasipanje miliona maraka.

‘Mislim da bi Predsjedništvo BiH trebalo riješiti ovaj problem’, kaže Kosanović.

Kosanovićev šef, direktor Republičkog fonda za zdravstvenu zaštitu Republike Srpske, Nebojša Zgonjanin, se ne slaže. Rješenje je, kazao je Zgonjanin, u ‘statusu quo’.

‘Ne vjerujem da bi to (ustanova na državnom nivou) bilo rješenje’, izjavljuje Zgonjanin. ‘Rješenje treba tražiti u okviru postojećih ugovora i sporazuma.’

Ministarstvo zdravlja na državnom nivou, kao i sve ostalo u sadašnjoj situaciji, će morati pričekati.

Vlada BiH razgovara o mogućnosti postojanja ministarstva zdravlja na državnom nivou sa međunarodnom zajednicom, a ne sa entitetima, kaže Safet Halilović, ministar civilnih poslova BiH.

‘Ono što ćemo sigurno imati u skoroj budućnosti je uvođenje elektronskih zdravstvenih kartica za sve one koji imaju obavezan vid zdravstvenog osiguranja’, kaže Halilović. ‘Prvi zamjenik visokog predstavnika u BiH Donald Hays lično je predložio uspostavljanje sistema.’