Biznismen iz Kiseljaka Tihomir Brajković je zbog utaje poreza prošle godine osuđen na godinu dana zatvora i novčanu kaznu.

„Ko radi, taj i griješi. Želim da se završi to, da se riješi ovo, da se stavi točka, da se ide radit“, rekao je Brajković tada na suđenju.

Tako je i bilo. Zatvorsku kaznu je zamijenio za novčanu, platio je ukupno 2,7 miliona maraka i nastavio poslovati sa entitetskim institucijama. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) mu je već nakon mjesec dana dala zeleno svjetlo za izgradnju male hidroelektrane (MHE) „Begov Han“ na rijeci Bosni. Do tada je već izgradio tri MHE u Republici Srpskoj (RS) za koje ostvaruje godišnje poticaje od 3,9 miliona KM.

Brajković je ušao u biznis sa dvadeset godina. Poslovanje je započeo kao trgovac, zatim se bavio uvozom mesa, izgradnjom te trgovinom nekretninama, a odnedavno, zahvaljujući malim hidroelektranama, proizvodi i prodaje električnu energiju.

Vlasnik je desetak firmi u Bosni i Hercegovini, a većinu je osnovao ili kupovao dok je državi dugovao milione maraka za poreze i carine. Kako takve firme nemaju pravo na korištenje prirodnih dobara, Brajković je pronašao način: kupio je nove koje su dobile koncesije za male hidroelektrane.

U međuvremenu, dugovanja njegovih firmi prema državi su zastarjela i nisu naplaćena.

Kupovina firmi i gratis koncesije

Republika Srpska (RS) je tokom 2006. godine dodijelila 92 koncesiona ugovora za izgradnju MHE. Među koncesionarima su bili i rogatički „Hidroinvest“ te „Strajko“ iz Trebinja, firme koje su dogovorile izgradnju tri MHE na Prači i Bregavi.

Za njihovu gradnju angažovale su „Euro-izgradnju“, firmu iz Kiseljaka koja je vlasništvo Brajkovićevog brata Roberta.

Iako su koncesionari imali obavezu da u roku od dvije godine puste u rad MHE, to se nije desilo. Deset godina kasnije vlasnici su svoje firme prodali braći Brajković za 823 hiljade maraka. Na ovaj način oni su postali i vlasnici koncesija.

Prvo je „Tibra“, firma Tihomira Brajkovića, kupila udio u „Hidroinvestu“. U međuvremenu je Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) BiH pronašla poreska dugovanja u „Tibri“. Pošto firma koja nasljeđuje koncesiju ne može imati dugovanja, Brajković je ostatak „Hidroinvesta“ kupio kao fizičko lice za ukupno 2.000 KM.

Brajković je 2016. godine sa bratovom firmom „Euro-izgradnja“ kupio firmu „Strajko“ za 821 hiljadu KM. Iako je firmu platila „Tibra“, nije ona upisana kao suvlasnik, nego Tihomir Brajković.

U vrijeme preuzimanja koncesije i druga firma Tihomira Brajkovića „Meso-Impex“ je dugovala državi skoro devet miliona maraka carina. Međutim, iz Ministarstva energetike i rudarstva RS-a kažu da se ne bave dugovanjima drugih firmi koje su u vlasništvu budućeg koncesionara.

Tihomir Brajković nije htio razgovarati sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), a njegov brat i saradnik Robert je rekao da oni rade u skladu sa zakonom i pravilima struke, ali da nisu bezgrešni.

„Šta se može desiti Brajkovićima što se svakom živom dešava − pa proizveli ljudi, zaradili 10 miliona! Naravno da su našli način kako da ne plate 100 hiljada, 200 hiljada. Našli način! I uvijek se to trudimo mi da nađemo način da ne platimo“, komentarisao je Robert Brajković za CIN.

Nakon preuzimanja firmi Brajkovići su potpisali anekse ugovora za sve tri koncesije i produžili period korištenja na maksimalnih 50 godina.

Do novembra 2017. godine u rad su puštene male hidroelektrane „Ustiprača“, „Dub“ i „Do“.

Javno dobro – privatni interes

Svu struju koju proizvedu male hidroelektrane braće Brajković u narednih 15 godina po istoj cijeni će kupovati Elektroprivreda RS-a, bez obzira na stanje na tržištu. Garantovana cijena otkupa je za 120 posto veća od cijene struje na tržištu.

Uz to, Brajkovići dobijaju i poticaj koji finansiraju građani plaćanjem naknade za proizvodnju struje iz obnovljivih izvora. Za četiri godine su dobili 15,5 miliona KM za 158 miliona kilovata struje iz MHE. Ova količina struje je bila dovoljna da osvijetli 8.404 domaćinstva u Republici Srpskoj za isti period.

Prema finansijskim izvještajima, „Strajko“ i „Hidroinvest“ su ulaskom u sistem poticaja izašli iz dotadašnjeg gubitka i ostvarili prihode koji se mjere stotinama, odnosno milionima maraka.

„Ja ne radim džaba. Nije to ni blizu da ja radim džaba. (…) Isplati nam se tako što ćemo mi sad 30 godina moći računati na nešto“, kaže Robert Brajković za CIN.

Brajkovićeve firme plaćaju koncesione i vodne naknade Republici Srpskoj i općinama Berkovići, Rogatica i Novo Goražde u kojima se nalaze male hidroelektrane. Za četiri godine Brajkovići su platili 684 hiljade KM za koncesione naknade, što je tek nešto više od mjesečne zarade njihove jedne MHE u prošloj godini. U istom periodu su za vodne naknade platili 184.670 KM.

Novac od naknada trebao bi biti korišten za poboljšanje infrastrukture u ovim siromašnim općinama, ali u neposrednoj blizini MHE „Ustiprača“ pojedina domaćinstva i dalje nemaju struju. U selu Zemegresi kod Novog Goražda osvijetljena je samo kuća Adema Vražalice. On živi uz trafostanice MHE „Dub“ i „Ustiprača“, a za priključak na struju je trampio dio svoje zemlje.

Dvanaest porodica je prinuđeno zimi napuštati svoje kuće, a ono što proizvedu tokom godine, često moraju bacati jer meso, mlijeko i sireve nemaju gdje čuvati.

„Kad je problem zdravstveni ili neki, čovjek bi uzeo telefon i nazvao, ali ne može ako nema struje, ne može napuniti bateriju. Eto, to je problem. Znači, u 21. vijeku živite kao u kamenom dobu“, kaže mještanin ovog sela.

Elektrifikacija sela koštat će oko 142 hiljade maraka, a novac će stići iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH jer naknade od koncesije nisu dovoljne za sve infrastrukturne potrebe u ovoj nerazvijenoj općini.

Uprkos tome, u Komisiji za koncesije RS-a tvrde da općine i entitet imaju korist od MHE kroz: naknade, poreze, zapošljavanja, doprinose i ulaganja u infrastrukturu, ali konkretne pokazatelje za te tvrdnje nisu ponudili tokom razgovora sa novinarkom CIN-a.

Uloga Komisije je da pregleda i daje saglasnost na dokumente potrebne za dodjelu koncesije, između ostalog na studije ekonomske opravdanosti koje za koncesionare rade licencirane firme. Iako su propisima obavezani da prilikom davanja saglasnosti procijene da li će projekat donijeti „čistu korist za RS“, članovi Komisije cijene samo metodološku tačnost ovih dokumenata.

„E, sad vi, de vi osporite kad imate ovako pet-šest eminentnih stručnjaka koji to sve napišu. (…) Da mi sad ko Komisija osporimo i kažemo nemate vi pojma. Bilo bi bezobrazno od nas“, kaže član Komisije za koncesije Zoran Filipović.

Ekonomista Damir Miljević je analizirao društveno-ekonomsku opravdanost izgradnje MHE u BiH i utvrdio da one godišnje prave gubitak veći od četiri miliona maraka.

„Totalno štetna vrsta posla i za prirodu, i za građane i za lokalne zajednice u BiH. (…) Nema nikakvu korist društvo od toga. Imaju pojedinci“, zaključuje Miljević.

Ekološki prihvatljiv beton

Ugovorima o koncesiji Brajkovići su se obavezali da neće štetiti ljudima, vodi ili živom svijetu. Međutim, sagovornici CIN-a, osim Roberta Brajkovića, tvrde da je to nemoguće.

Izgradnjom MHE „Dub“ i „Ustiprača“ nastala su vještačka jezera, a načelnik Rogatice Milorad Jagodić kaže da zemljište prije toga nije ni očišćeno pa sada zaposleni u MHE iz čamaca sijeku stabla koja rastu u akumulaciji.

„To ni s glave nije moglo dobiti ekološku dozvolu, a dobilo je“, smatra Jagodić.

Općina Rogatica je u svojoj strategiji navela da je zbog izgradnje MHE na Prači ugrožen riblji fond u ovoj rijeci, a lokalni ribari svjedoče o opasnosti opstanka lipljana i potočne pastrmke.

Robert Brajković tvrdi da su to „lična mišljenja i površne konstatacije“ te da je voda koja prođe kroz sistem MHE „jako povoljna za ribe“.

Međutim, profesor na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu Nusret Drešković objašnjava da voda potpuno mijenja karakteristike provlačenjem kroz turbine MHE: „Ona je mrtva za živi svijet“.

Betoniranjem lijeve obale Bregave zbog izgradnje MHE „Do“ izmijenjen je prirodni izgled kanjona. Robert Brajković kaže da priroda može biti samo ljepša nakon izgradnje MHE.

Inspekcijski izvještaji iz prošle godine ukazuju da MHE „Ustiprača“ i „Dub“ nisu ispoštovale propisani ekološki minimum ispuštanja vode koji je potreban za očuvanje prirode i ekosistema. Naprotiv, bio je duplo i trostruko manji od potrebnog.

Studiju utjecaja na životnu sredinu potrebnu za dobijanje ekološke dozvole i dozvole za gradnju MHE za koncesionare prave licencirane firme koje angažuju investitori. Saglasnost na studiju i ekološku dozvolu daje Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS-a. Ekološka dozvola se revidira svakih pet godina. Ovlaštena organizacija ili firma koju angažuju investitori kontroliše da li se dozvola poštuje, a izvještaje prati Republički inspektorat.

Poštivanje koncesionih ugovora prati Komisija za koncesije RS-a, a ona je posljednje zapisnike o kontroli Brajkovićevih MHE napravila prije pet godina.

Oprošteni milioni

Tihomir Brajković se u ratu počeo baviti trgovinom posredstvom firme „Brajković Komerc“. Firma je ugašena i iza nje je ostao dug za carine od 450 hiljada KM. Uprava za indirektno oporezivanje BiH nije mogla naplatiti dug jer firma nije imala imovinu.

Tri godine nakon nastanka duga, 2000. godine, Brajković unosi 2,8 miliona KM kapitala i sa suprugom Marijom postaje vlasnik „Meso-Impexa“. Preko ove firme je skoro tri godine nezakonito poslovao, izbjegavajući da plati 3,3 miliona KM carine.

Sudskim presudama „Meso-Impex“ je obavezan platiti dug državi, ali se to nije desilo.

Godinama je ova firma bila prva na listi carinskih dužnika. Tokom prinudne naplate od 2007. do 2017. godine napravljen je niz propusta. Grupa za prinudnu naplatu UIO-a je zaključila da firma ima šest automobila. Međutim, naloge za njihovu pljenidbu su izdali tek dvije i po godine kasnije. Tada je bilo kasno jer su pet auta u međuvremenu prodati, a jedan otpisan zbog saobraćajne nesreće. Tek nakon deset godina UIO je donio Rješenje o odgovornosti vlasnika Tihomira Brajkovića.

On se na to rješenje žalio zbog neažurnosti UIO-a u naplati duga od njegove firme. Postupak je krajem 2017. obustavljen zbog zastare, a dug koji je u međuvremenu narastao na 9,7 miliona KM je oprošten.

Rukovodilac Odsjeka za prinudnu naplatu UIOBiH Suzana Kerošević kaže da veliki dužnici često nemaju imovinu iz koje bi dug bio naplaćen „tako da, on je, možemo reći, samo jedan u nizu.“ Većina odgovornih za slučaj „Meso-Impexa“ više ne radi u UIOBiH, kažu u ovoj instituciji. „Da je moglo više i bolje, mogla bih iznijeti svoj lični stav, ali trenutno o kolegama koji su radili postupak zaista ne bih iznosila mišljenje“, kaže Kerošević.

Dok je prema državi gomilao dugove koji su mu opraštani, Brajković je povećavao kapital i gradio stambeno-poslovne komplekse u Kiseljaku i sarajevskim naseljima: Buća Potok, Nedžarići, Otoka i Stup te dobijao pravo na korištenje javnog dobra i gradio MHE.

Zatvorska kazna i novi megavati

U vrijeme carinskih prevara s mesom Brajković je putem privatizacije kupio državnu firmu „Putnik“ za 142 hiljade maraka. Uglavnom ju je platio certifikatima. Dao joj je ime „Tibra“ po kojem će postati poznat.

Brajković je i „Tibrom“ rukovodio varajući državu. On je sa poslovnim partnerom, osuđivanim vlasnikom „Heraldike“ iz Posušja Ivanom Gavranom, organizovao fiktivno poslovanje od 2007. do kraja 2010. godine. Brajković je ovjeravao pečatom „Tibre“ lažne fakture kako bi na osnovu njih ostvarili nezakonit odbitak poreza. Na taj način je utajio 2,4 miliona KM poreza i zbog toga je prošle godine na Sudu BiH osuđen na godinu dana zatvora, novčanu kaznu od 350.000 KM i vraćanje novca koji je stekao krivičnim djelom.

Minimalna kazna zatvora za utaju poreza je tri godine, ali ju je Sud ublažio jer je Brajković priznao krivicu i ima porodicu. On, ipak, nije otišao u zatvor. S obzirom da propisi omogućavaju da se kazna zatvora do godinu dana može zamijeniti novčanom, Brajković je to i učinio, plativši 36.500 KM.

Njegov advokat je zatražio da se presuda ne objavljuje javno.

„Optuženi je trenutno u velikim poslovima, radi s velikim kreditima i objavljivanje presude bi samo doprinijelo da neki zlonamjerni mediji krenu sa špekuliranjem o porijeklu novca sa kojim optuženi raspolaže“, obrazložio je advokat.

Presuda nije dostupna na stranici Suda BiH i novinari je mogu dobiti samo na zahtjev.

Brajkovićevo ilegalno poslovanje nije predstavljalo problem Vladi Federacije BiH da njegovoj novoj firmi „Dvorac energije“ da saglasnost za početak dodjele koncesije za MHE „Begov Han“ u općini Žepče. Za još pet MHE je u fazi pregovora i pribavljanja saglasnosti.

Pomoćnik ministra Halko Balavac kaže da Ministarstvo energije, rudarstva i industrije FBiH pri davanju koncesije vodi računa samo o firmi koja gradi: „Ono što je neko prije uradio, nek odgovara. (…) A, ovamo mi govorimo o projektu koga želimo da imamo u sistemu.“

Odmah nakon kupovine firme „Dvorac energije“ Brajković je sa nadležnim federalnim ministrom Nerminom Džindićem otišao u općine u kojima treba graditi MHE. Ministar „zbog već preuzetih obaveza“ nije govorio za CIN, a njegov pomoćnik objašnjava da je ministar tako podržao investitora i lokalnu zajednicu, što nije bila njegova obaveza, ali je dobra praksa.

„Uvijek kad imate nekog da hoće da investira, lijepo je biti sa njim u društvu i pripomoći mu“, kaže Balavac.