Prije tri godine smrtonosni hici okončali su brak u jednom istočnobosanskom gradiću.

Niko ko je poznavao Petra Stjepanovića nije mogao zamisliti da bi on mogao ispaliti pet metaka iz pištolja na svoju četrdesetjednogodišnju ženu Maricu. Ni njihove tri kćerke ni komšije, ni njena majka, ni sestra niti Maričin ljubavnik. Nije to očekivao ni socijalni radnik koji je Stjepanovićevu nagovorio da se, nakon što je otišla od kuće, još jednom sastane sa mužem i razgovorom pokuša riješiti probleme.

Kad se tragedija desila niko se nije zapitao o tome šta je do nje dovelo niti kako se mogla izbjeći.

‘Žao mi je što se to dogodilo, ali šta da se radi’, kaže socijalni radnik Matija Vlačić.

Nasilje u porodici je u porastu širom BiH i sve je više žena koje zbog njega završavaju kao Marica. Tokom 2004. i 2005. godine policiji u oba entiteta prijavljeno je 2.191 slučajeva porodičnog nasilja. Ali, ono što u policiji naglašavaju, a stručnjaci potvrđuju, jeste da svega 10 posto slučajeva biva prijavljeno.

Ubistvo u Šekovićima nudi moguće odgovore o razlozima za ovakvo stanje. To su: nedovoljna osuda nasilnika od okoline, tradicionalna shvatanja časti porodice i uvjerenje da žene trebaju biti podređene. Također, ne treba zaboraviti da ne postoji jedinstven stav oko toga šta dovodi do nasilja u porodici, a žene koje se nađu u nevolji često ne dobijaju adekvatnu pomoć.

Imala je novac tako da niko nije ništa čudno vidio ni čuo

Marica Stjepanović se mnogim ljudima povjerila da je nesretna, ali joj niko nije povjerovao. Njena najbliža rodbina ju je ubjeđivala da ima sve u životu.

Komšije pamte Maricu kao vrijednu poslovnu ženu. ‘Znala je da radi, bila uvijek sređena, prava dama, a i dobra majka. Sve je stizala’, priča Rajka Savić.

‘Vidite ovo bogatstvo… Sve su imali’, kaže još jedna komšinica Mara Karličić i dodaje da ih nikad nije čula da se svađaju. ‘Živjeli su dobro i složno. To što se desilo je strašno i ne znam ko je kriv.’

Vlačić, viši stručni saradnik u Službi socijalne zaštite opštine Šekovići, tvrdi da je porodica Stjepanović bila jedna od najbogatijih u okolini. I sa komšijama su se slagali.

Maricina sestra Zorica Sarić kaže da se Marica često žalila da je muž maltretira, ali da je nije dovoljno razumjela.

‘Mislila sam da bogato žive, imaju novac i da ne mogu imati problema’, kaže Sarićeva.

Čak i kad je Marica pričala o tome da joj muž prijeti da će je ubiti ako se pokuša razvesti, Sarićeva nije shvatala sestru ozbiljno.

Marica nije mogla naći utjehu čak ni kada bi se obratila rođenoj majci.

Šezdesetčetvorogodišnja Rada Janković iz Karakaja kod Zvornika kaže da je vidjela da njena kćerka nije sretna u braku. Čula je od kćerke o drugim ženama, svađama i piću. Kada joj je kćerka rekla da želi da se razvede, majka joj je dala savjet koji ni dan danas ne može prežaliti.

‘Nisam je dovoljno razumjela’, priča Rada kroz suze. ‘Ja sam uvijek govorila, smiri, sve će proći. I tad kad je otišla od muža, ja sam rekla, nemoj, smiri se, vrati se djeci ili dođi kod mene, pa ćemo vidjeti šta dalje.’

Sudbonosna odluka da postane slobodna

Marica je konačno otišla od kuće deset dana prije nego što će se desiti ubistvo. Njena majka kaže da se kćerka prije ove sudbonosne odluke žalila da je muž konstantno maltretira i da nema mira.

‘Čak je pominjala i da joj prijeti da će je ubiti ako ode. Pominjala je da je htjela da se razvede, ali on nije htio da čuje’, priča Jankovićeva.

Ona naglašava da je njena kćerka bila dobra domaćica, supruga i majka, ali joj je teško palo što je Marica otišla sa drugim čovjekom.

Jankovićeva je vaspitavana da je brak nešto što treba sačuvati, a ako ima nesuglasica, treba ih trpiti. Ovo je prenijela i na svoju djecu.

Izgleda da je Marica skupila hrabrost da ode tek kada je u kafiću upoznala Milisava Šarčevića iz Šekovića. Došla je kod njega u Tuzlu gdje je radio kao policajac.

Počeli su se zabavljati šest mjeseci prije njene smrti. Šarčević kaže da mu je ona pričala o svojim dugogodišnjim problemima sa mužem i strahu da će je ubiti ako zatraži razvod.

‘Nisam ja kriv što je ona otišla od Petra’, kaže Šarčević. On dodaje da su je kćerke i rodbina stalno zvale da se vrati kući dok je bila kod njega u Tuzli.

Petar Stjepanović obratio se socijalnom radniku i zamolio ga da mu pomogne. Rekao je Vlačiću da ona nije imala razloga da napusti kuću. Ponavljao je da ne zna šta da radi bez nje i da je kćerke trebaju.

Vlačić je pristao da zovne Maricu na mobilni i dogovori sastanak i njihovi kontakti su trajali četiri, pet dana. Vlačić je apelovao na Maricu da razmisli, prije svega zbog djece.

Marica je popustila i pristala da se sretne sa Petrom na neutralnom terenu – u kući njegovog rođaka – i uz prisustvo Vlačića.

Šarčević se usprotivio i podsjetio je na Stjepanovićeve prijetnje. Ali, ona je ipak otišla.

Vlačić se nije pojavio na sastanku. Za to krivi Stjepanovića koji ga nije nazvao na vrijeme.

Zavađeni supružnici su se na kraju sami sastali.

U zatvoru u Foči pedesetogodišnji Stjepanović kaže kako se ne sjeća da je pucao i pri tome suprugu pogodio u stomak, probio joj plućnu arteriju, srčanu pretkomoru, pluća, jetru, slezinu, kičmeni stub, debelo crijevo i bubreg.

‘Ne sjećam se šta mi je bilo tog momenta’, kaže on. Došao je na sastanak, kako kaže, spreman da joj sve oprosti ako pristane da mu se vrati. Ali, tada ju je Šarčević nazvao na mobilni.

Stjepanović je imao pištolj, što pravda time da je kao vlasnik kafića nosio oružje iz bezbjedonosnih razloga.

‘Ne znam šta je bilo dalje… ja sam pucao’, kaže Stjepanović. ‘Znam samo da sam sišao sa sprata i rekao rođacima da sam izgleda ubio Maricu i da odu da vide šta je sa njom. Odmah je došla policija i uhapsili me.’

Sudovi izriču blage kazne

Okružni sud u Bijeljini proglasio je Stjepanovića krivim za ubistvo i osudio ga na osam godina i šest mjeseci zatvora. Kao olakšavajuće okolnosti navodi se da ranije nije bio osuđivan, te psihijatrijski nalaz kojim je utvrđeno da je ubistvo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

Nakon žalbe njegovog advokata, Vrhovni sud RS-a mu je smanjio kaznu na sedam godina.

‘Ovdje se posebno moralo cijeniti’, navodi se u obrazloženju presude Vrhovnog suda RS-a, ‘šta je sve dovelo do takvog stanja optuženog, a posebno u kritičnoj situaciji (poziv od lica koje on smatra odgovornim za odlazak supruge, uticaj životnih promjena kao što je napuštanje i nevjerstvo supruge).’

Postoji mogućnost da Stjepanović bude pušten mnogo ranije. Dvije starije kćerke su zatražile da otac bude pušten iz zatvora na uvjetni otpust kako bi brinuo o najmlađoj kćerki, jer one imaju svoje porodice ili rade.

Ovo je ponovo izazvalo podjele u porodici. Maricina majka se razočarano pita ‘kako će da vaspitava dijete ubica?’ Ona je uvjerena da su sve smislili Stjepanović i njegovi advokati i da on stoji iza njihovog zahtjeva.

Kćerke se nisu odazvale novinarskom pozivu za razgovor. Njihova baka i socijalni radnik kažu da ne žele da razgovaraju o onome što se desilo.

Od kada se ubistvo desilo, starija kćerka napustila je studij medicine, a srednja se udala.

Što se Stjepanovića tiče, on kaže da mu je žao zbog svega, ali da vjeruje da je stiglo vrijeme da se vrati kući i počne da živi normalan život. Ako se kćerke slože, tražit će sebi drugu ženu.

Majka koja je ostala bez kćerke proklinje zeta. ‘Ne bi ni on trebao živjeti, kad je mom djetetu oduzeo život.’