Slobodan ‘Mike’ Pavlović, koji je u blizini svog rodnog sela Popovi na granici sa Srbijom osnovao do danas najveći privatni univerzitet u Bosni i Hercegovini, nije ni profesor, niti akademski radnik, a nema ni djecu.

Emigriravši u Čikago, bosanski Srbin Pavlović otkrio je način kako da se obogati na tamošnjem nedovoljno regulisanom tržištu nekretninama. U domovinu se vraća pred samo izbijanje rata 1992. godine sa velikom i revolucionarnom idejom. Ovaj bombastični i kontroverzni biznismen kojem je uzor direktor Microsofta Bill Gates, prihvatio se izgradnje cijelog jednog grada.

On je odlučio da se bavi i obrazovanjem, jer Slobomir Univerzitet zauzima značajno mjesto u grandioznoj zamisli da se ledina u blizini Popova pretvori u grad mira – Slobomir. Naziv mjesta, koje bi još više trebalo učvrstiti veze između BiH i Srbije, potiče od spajanja imena bračnog para Pavlović – Slobodan i Miroslava.

Ali, dok od 800 studenata prva generacija treba da diplomira 2007. godine, izgradnja grada značajno zaostaje za planovima. Iako se šezdesetosmogodišnji Pavlović hvali da je u dobroj formi, jer svako jutro ustaje u 6 sati da bi vježbao i sam priznaje da samo Bog zna hoće li doživjeti da vidi Slobomir izgrađen do kraja. Na njegovoj web stranici Slobomir je prikazan kao napredan grad od 30.000 stanovnika, sa sportskim centrom, neboderom i stambenim zgradama.

Za sada Pavloviću ostaje da uživa u izazovima svojih poduhvata, kao i u reputaciji patriote i dobrotvora koju je zbog njih stekao.

Srpska pravoslavna crkva dodijelila mu je orden Svetog Save, a također je primio i odlikovanje Srpske dobrovoljačke garde. Svoje građevine često ukrašava pločama na kojima su ugravirani njegovo ime i lik. Pavlović se rado fotografiše. Iako na prvi pogled djeluje ekscentrično sa svojom dugom sijedom kosom i u skupim odijelima, ovaj biznismen utjelovljuje sliku čovjeka koji je sve što ima u životu stvorio sa svojih deset prstiju.

„Verujem u sebe i svoj uspeh“, zaključuje Pavlović na kraju svoje autobiografije „Kako sam uspeo“, koju je napisao 1999. godine. Kaže da je nastavak u pripremi.

Od kada je izašao iz federalnog pritvora u Chicagu sredinom osamdesetih, Pavlović je prevalio dug put.

Snovi o uspjehu i Tarzan

Ali, Pavlović voli reći da priča o njegovom uspjehu počinje puno ranije, još kad je kao dječak čuvao ovce i krave na livadama u Popovima. Sjeća se da je tada maštao kako će jednog dana izgraditi most preko divlje Drine. Zamišljao ga je kao trošni viseći most sličan onome koji je na filmu Tarzan napravio u svojoj džungli. U šali kaže da je uspjeh pravazišao sva njegova očekivanja.

Kao četvrto od sedmero djece, reći će da nije imao idilično djetinjstvo. Njegov otac koji je bio zatvoren zbog svojih antikomunističkih opredjeljenja je imao presudnu ulogu u donošenju odluke da ode u Ameriku. Kako stoji u Pavlovićevoj autobiografiji, nakon odsluženja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, on sredinom šezdesetih preseljava u Ameriku sa 40 dolara u džepu. Tada nije govorio ni riječi engleskog jezika, a voli se našaliti kako ga i dalje uči.

Ali, leteći u avionu iznad Amerike pred Pavlovićem se otvorio svijet poslovnih i trgovačkih centara, između kojih su bile rijeke automobila. Shvatio je, prisjeća se kasnije, da je došao na pravo mjesto i da ovdje može uspjeti.

Tako je i bilo. U fabrici u Chicagu našao je prvi posao i buduću životnu saputnicu. Također Jugoslovenka, Miroslava ga je u prvi mah odbila, da bi se poslije predomislila i ipak udala za njega. Počeo je da se obučava za elektroinženjera, a upisao je i studij poslovnog menadžmenta, dok jednog dana, kako kaže, nije otkrio tajnu biznisa sa nekretninama.

Shvatio je da se novac uložen u nekretnine višestruko vraća.

Pavlović u svojoj autobiografiji i u razgovorima sa novinarima objašnjava kako je sa predujmom od 2000 dolara ušteđevine i 10.000 pozajmljenih od brata, tazbine i ostalih, podigao kredit u banci i otkupio zgradu od šest stanova vrijednu 60.000 dolara. Renovira je i nakon šest mjeseci prodaje za 130.000 dolara.

Trik je bio u tome, kaže on, što je zgradu prodao samom sebi. Njegova firma „Hillcrest Real Estate“ bila je bitna u tome. Zgrada vrijedna 130.000 dolara bila je dovoljna garancija bankama da mu daju još veće kredite sa kojima je otplatio svoje stare dugove i kupio veću zgradu sa 38 stanova.

Kupujući jednu po jednu zgradu, Pavlović bi ih,kako kaže, dotjerao tako što bi im promijenio prozore i krovove, nakon čega je slijedilo povećanje kirije. Zgrade su na taj način naglo dobijale na vrijednosti, no on ih nije prodavao, već ih je držao da se same isplaćuju.

Ovo otkriće, kaže Pavlović, pomoglo mu je da uspostavi šablon kojeg će se držati tokom svoje poslovne karijere. Ulaganje pozajmljenih sredstava u nekretnine i širenje posla preprodajom lekcije su koje želi prenijeti mladim ljudima u BiH preko svog univerziteta i banaka koje posjeduje. U autobiografiji on objašnjava da su poznavanje kreditnog sistema finansiranja i brz obrt novca ključ za podizanje životnog standarda.

Međutim, početkom osamdesetih, nakon gotovo dvadeset godina provedenih u Americi, sreća će Pavloviću okrenuti leđa.

Čvrst poput stijene u sukobu sa zlim ljudima

U svojoj autobigrafiji od 62 strane, Pavlović posvećuje samo jedan paragraf periodu od pet godina u kojem je, kako je napisao, „otkrio stvarnu dubinu ljudske mržnje i zlobe“, dok se „branio od zlih ljudi i nepravednih optužbi“.

Upitan o tom paragrafu, on će novinarima Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) reći: „To je bilo prije više od 20 godina. Ne želim da razgovaram o tome.“ Kako kaže, radije se okreće budućnosti.

Na požutjelim novinskim člancima iz tog vremena spominju se kriminalne prijave protiv njega. Pavlović kaže za CIN: „Nikada nisam uradio ništa u suprotnosti sa svojom savešću. Hteli su da me unište. Sve je izašlo na videlo. Nisam bio kriv.“

CIN je u arhivama američke države Ilinois pronašao dokumente sa suđenja Pavloviću, uljučujući i transkript njegovog svjedočenja. Zamoljen za komentar, Pavlović pristaje da kaže „nekoliko rečenica“: bio je žrtva advokata i srpskih iseljenika koji su mu zavidjeli na uspjehu.

Rekao je da su mu rivali „smestili.“ Te 1982. godine, tim federalnih agenata se obraća Pavloviću, pod krinkom kupaca zainteresovanih za skupe nekretnine i spremnih da plate u gotovini. Njegov advokat, nastavlja priču Pavlović, pripremio je strategiju za prihvat višemilionskih gotovinskih iznosa: novac će se deponovati na većem broju bankovnih računa u iznosima manjim od 10.000 dolara. Istražni organi su ovo nazvali pranjem novca, dodaje Pavlović.

Pavlović je 1986. godine pozvan da svjedoči pred američkim Okružnim sudom pod sumnjom da je primio 1.3 miliona dolara koje je trebao deponovati na račun u švicarskoj banci. Transkript njegovog svjedočenja otkriva da je on mislio da su ljudi od kojih je dobio novac trgovci drogom. Pavlović danas govori o toj epizodi: „Vidite, moj advokat je rekao ‘Mike, ne možeš se boriti, bolje je da prihvatiš’ i ja sam rekao: OK.“

On dodaje da je osuđen na uvjetnu kaznu, da nije bio u zatvoru i da više nikada nije došao u sukob sa zakonom. „Odsad igram otvorenih karata.“

Optužbe Federalnih istražnih organa

John Loftness, glavni glasnogovornik centralne regije američkog biroa za zatvore u Kansas Cityja u Missouriju, izjavio je da je Pavlović bio osuđen na šest mjeseci zatvora, ali je kazna smanjena za dva mjeseca zbog dobrog vladanja. Dio kazne je odslužio u Metropolitan Centru u Chicagu, a ostatak u domu za resocijalizaciju, odakle je pušten 22 marta 1988. godine.

Loftness kaže da u dokumentima iz arhive biroa stoji da je Pavlović priznao krivicu za djelo „lažnog svjedočenja pred sudom ili porotom“. Sudski dokumenti navode da su njegovo priznanje i presuda bili dio nagodbe koju je Pavlović sklopio sa tužilaštvom nakon što je otkriven u tajnoj operaciji federalne policije.

Ovaj tajkun koji se obogatio trgujući nekretninama, također se u sudskim arhivama spominje kao član grupe od pet ljudi iz Chicaga optuženih za pokušaj podmetanja požara u zimu 1981. godine. Radilo se o oronuloj stambenoj zgradi koja je prethodno osigurana na veliki iznos. Petorka je tokom suđenja ispričala različite verzije o njihovoj ulozi u spomenutom događaju.

Paljevina je bila nespretno izvedena. Sudski dokumenti navode da je, dok je vlasnik zgrade pokušavao da istjera stanare, palikuća dva puta bezuspješno pokušavao da zapali zgradu da bi ga na kraju nekoliko stanara uhvatilo kako prosipa benzin. Istražni organi su rekonstruisali događaje: Pavlović, koji je ranije prodao zgradu jednom od saučesnika, osigurava visoki iznos osiguranja na zgradu, te sa 9.000 dolara pomaže bijeg saučesnika nakon podmetanja požara.

U toku procesa Pavlović pristaje da promijeni neke od navoda iz ranijih svjedočenja i prebacuje krivicu na druge. Tokom njegovog pojavljivanja u sudu u martu 1986. godine, postavljeno mu je pitanje: “Da li ste lagali?“

„Nisam lagao“, rekao je Pavlović. „Nisam rekao istinu.“

„Objasnite kako nije laž ne reći istinu?“, pitali su ga.

„Na to ne mogu odgovoriti.“, rekao je Pavlović, navodi se u transkriptu sa suđenja.

U sudskim zapisima se spominje i događaj iz 1982. godine u kojem federalni agenti prerušeni u narko dilere tvrde da su Pavlović i njegov advokat prihvatili njihovu poslovnu ponudu. U optužnici stoji da je Pavlović pristao da prebaci 1.3 miliona dolara zarađenih od trgovine drogom na račun u švicarskoj banci. Novac je trebao biti prebačen u manjim iznosima kako se ne bi privlačila pažnja američkih vlasti. Dokumenti još navode da je pristao da obavi posao za proviziju od 5 posto.

Prema transkriptu, Pavlović je na svjedočenju tokom procesa u američkom okružnom sudu 1986. godine rekao: „Da, uzeli smo novac da bi ga prebacili u Švicarsku. To je istina.“

Protiv Pavlovića i njegovog advokata bila je podignuta još jedna optužnica za pranje novca koja se odnosi na period između 1983. i 1984. godine. I u ovom slučaju, sudeći prema optužnici, federalni agenti su se Pavloviću predstavljaju kao kriminalci. Tom prilikom agenti daju Pavloviću i njegovim saradnicima 2.2 milona dolara koje bi oni, uz proviziju, trebali prebaciti na račune u švicarskim bankama. Da bi se izbjegla pitanja o porijeklu novca, ukupna suma prebačena je u transakcijama manjim od 10.000 dolara. Novac je prvo položen u banku u američkoj državi Indiana. Za to vrijeme, posrednik u Jugoslaviji, koji se u optužnici spominje kao diplomata, prebacuje u Švicarsku novac kojim raspolaže u jednoj banci u Skoplju. Na kraju mu ova ‘pozajmica’ biva nadoknađena od ranije deponovane sume u američkoj banci, čime se zatvara krug.

To je bio posljednji put da se Pavlović našao pod udarom zakona. Patricia Kelly, profesorica poslovne ekonomije na Univerzitetu u Washingtonu, koja je pristala na angažman na Slobomir Univerzitetu ne znajući za Pavlovićevu prošlost, kaže da joj je vlasnik univerziteta rekao da je svojevremeno bio upetljan u poslove sa nekim lošim ljudima i da je izvukao pouku iz toga.

Nedugo nakon što je izašao iz federalnog pritvora i pred početak rata u Bosni i Hercegovini, Pavlović po prvi put dolazi u posjetu svom rodnom mjestu. Reći će da vrijeme posjete nije motivisano željom da napusti Chicago zbog tek prevaziđenih problema. Ima dvostruko državljanstvo i od tada često putuje na relaciji SAD – BiH, baveći se biznisom na obje strane Atlantika.

Dragan Mikerević, bivši premijer RS-a i profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci, kaže da ga Pavlovićeva prošlost ne interesuje. Ono što je bitno, smatra on, jeste da je Pavlović investirao u Republiku Srpsku.

‘Ne tiče me se na koji način je Pavlović zaradio svoj novac“, kaže Mikerević. „Ako ima nešto sumnjivo, neka to istražuju SIPA i Interpol. To je njihov posao’.

Ugledan biznismen u RS-u

Jedan od Pavlovićevih prvih poslovnih poduhvata u RS-u bila je izgradnja mosta preko Drine o kojem je maštao još kao dječak.

Političari su ga ubjeđivali da otvori fabrike, ali 400 metara dugačak Pavlovića most, za njega je bio više od investicije.

Pavlović je nastavio da ulaže u objekte od simboličnog značaja: izgradio je i spomenik srpskom junaku vojvodi Ivi od Semberije. Također je finansirao izgradnju Pravoslavne crkve Hristovog vaskrsenja u Popovima, pored zgrade u kojoj stanove imaju on i sveštenik.

U osvit rata između Srba, Hrvata i Bošnjaka 1992. godine, srbijanski premijer dr. Radoman Božović je održao govor na proslavi otvaranja Pavlovićevog mosta.

„Želio bih da pozovem na jedinstvo i harmoniju svih građana Srbije, i cijele srpske nacije, na jedinstvo u ključnim nacionalnim interesima i ciljevima i razlikama u političkim pogledima i političkom razumijevanju (…) Ovim projektom, gospodin Pavlović je dokazao da nacija na obje obale rijeke Drine nikada ne može biti razdvojena ili zaboravljena.“

Pavlović je istovremeno otvoren i oprezan o pitanju svog srpskog ponosa u ovoj razjedinjenoj zemlji. Kaže da su ga neki novinarski izvještaji iz većinski muslimanske Federacije BiH pogrešno predstavili kao srpskog nacionalistu.

„Nisam član komunističke partije. Nisam ni četnik“, kaže on. Ne daje priloge političkim partijama, ali ako neko ima dobar program spreman je pomoći.

Pavlović je izgradio sinagogu u Doboju, a njegov univerzitet prima studente iz svih etničkih skupina, i čak, naglašava on, kineske studente.

U toku rata Pavlović je angažovao dvojicu američkih advokata kako bi sa zvaničnicima RS-a izradili nacrt deklaracije nezavisnosti i ustav po uzoru na američki. On je njihov prijedlog iznio pred vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića, koji je pohvalio taj nacrt i izrazio žaljenje zato što ga skupština nije prihvatila.

Pavlović kaže da danas ne zastupa podijelu BiH. Što se tiče Karadžića, on još uvijek misli da je ovaj doktor kao čovjek bio gurnut u rat koji nije želio. Pavlović bi želio da se Karadžić dobrovoljno preda Međunarodnom krivičnom sudu u Haagu, kako bi se stvari na Balkanu pokrenule sa mrtve tačke.

„Nikad se nisam mešao u politiku. Bavio sam se samo biznisom’, kaže on. Kada bi BiH mogla obezbijediti poslove svojim stanovnicima – a on tvrdi da zapošljava skoro 1500 ljudi – ne bi bilo ni ratova, a niti problema.

Most završen 1995. godine finansiran je sa 4 miliona dolara uplaćenih iz čikaške banke na račun Drina River Bridge korporacije u Beogradu. Zbog nemogućnosti da podigne kredit u RS-u, morao je prodati jednu zgradu kako bi pokrio neplanirano velike troškove. Pavlović dodaje da od tada most pokriva troškove održavanja kroz naplatu mostarine od 1.5 KM.

Zahvaljujući poslijeratnoj privatizaciji u BiH, Pavloviću se ukazala prilika da pomogne svojoj domovini i proširi svoje poslovanje.

Nakon što je osnovao Pavlović Internacional banku, otkupljuje tri banke iz RS-a, što je proces koji nije prošao bez kontroverzi.

U saradnji sa ortacima, uključujući Saul Azara, njegovog partnera iz biznisa sa nekretninama u Chicagu, Pavlović 2001. godine kupuje Sembersku banku u Bijeljini za 1.5 milion KM. Naredne godine kupuje Privrednu banku iz Doboja i Privrednu banku iz Brčkog za 1.2 miliona KM.

Tužilaštvo RS-a je pokrenulo istragu u vezi sa okolnostima pod kojima je izvršena prodaja dobojske banke, ali nije otkriveno ništa. Tadašnji premijer Mladen Ivanić odobrio je kupovinu i opravdava je tvrdeći da je bila u skladu sa Zakonom o privatizaciji.

Pavlović International se prošlog ljeta našao u centru pažnje MUP-a RS-a nakon što su četiri maskirana pljačkaša kod Bukove Glave presrela vozilo u kojem su se nalazila dva zaposlenika banke. Prijeteći automatskim oružjem oduzeli su im gotovo 2 miliona KM u različitim valutama, uključujući novčanice u apoenima od 20 dolara. Novac nije nikada pronađen niti je iko uhapšen, kažu u MUP-u. Pavlović kaže da su mu iz vrha policije savjetovali da ne komentariše o tome.

Pavlović je također kupio udio u dvije prehrambene kompanije tokom 2004. godine. Radi se o Žitoprometu, prerađivaču žitarica iz Bijeljine i Romanija Sprintu. Dokumenti pokazuju da je za Žitopromet platio 1.6 miliona KM, a ostatak u vaučerima. Uz to, Pavlović je suvlasnik štamparije u Brčkom koja je nedavno dobila tender za štampanje godišnjeg izvještaja Centralne banke, kaže Slobodan Krstić, direktor MOSST Print Company iz Popova.

Pavlović kaže da je završio sa kupovanjem preduzeća u RS-u, jer je sve što tamo vrijedi već prodano. Žao mu je što funkcioneri u njegovoj otadžbini nisu otvoreni za ono što je on u Americi naučio o upravljanju preduzećima.

Ali bankarstvo, prehrambena industrija i štamparstvo su mali izazovi u poređenju sa njegovim projektom iz snova – vlastiti grad pored rijeke.

Građanska vizija

Čak i prije nego što je rat završen, Pavlović je počeo kupovati obradivo zemljište u blizini porodičnog imanja u Popovima.

Vlada RS-a na čelu sa tadašnjim premijerom Gojkom Kličkovićem donosi odluku o eksproprijaciji 10 hektara čime je znatno olakšala proces otkupa zemljišta. Nakon toga Pavlović najavljuje da će na tom području iz temelja podići novi grad.

Ovaj potez vlade natjerao je na prodaju zemljišta i one koji to nisu željeli. Pavlović je sve finansirao, ali nije sve prošlo bez trzavica. Osamnaest nezadovoljnih poljoprivrednika je podnijelo tužbu. Rekli su da im je nuđeno 2.000 do 3.000 KM po hektaru, dok Pavlović tvrdi da je plaćao više. Šest tužitelja je pristalo na vansudsku nagodbu, uključujući Željka Trifunovića koji je od Pavlovića dobio 15.000 KM za 2.2 hektara.

„Tačno je da sam postigao sudsku nagodbu, ali osjećam se prevarenim.“ Kaže Trifunović.

„Sve vrijeme se pokazuje kao veliki dobrotvor, a njega u stvari interesuje samo zarada“, kaže Trifunović, komentarišući mostarinu koju mora plaćati.

Miodrag Stojanović, bijeljinski advokat koji je na sudu zastupao poljoprivrednike, kaže da je klijentima plaćeno tek nakon ponovljenih sudskih naloga za zamrzavanje Pavlovićevih poslovnih računa.

‘Stalno su nam govorili da nemaju novca na računu. To se otezalo u nedogled’, kaže Stojanović.

Milomir Rakić kaže da već osam godina pokušava da naplati 150.000 KM za svoje zemljište. Iz evidencije se vidi da je Pavlović zemlju otplaćivao gotovinom, dionicama Drina River Bridge kompanije i radnim mjestima.

Pavlović je za CIN izjavio da je svima plaćeno i da je sve završeno.

Ipak, Slobomir se teško može nazvati gradom. Sa velikih prozora univerziteta pruža se pogled na preoranu ravnicu.

Kad je profesorica Vandra Huber iz Washingtona došla da predaje na Slobomir Univerzitetu tokom prošlog zimskog semestra, osiguran joj je smještaj unutar fakulteta. Kaže da je skoro poludjela u praznom gradu u kojem niko ne živi niti se išta dešava. Dane je provodila igrajući se sa psom koji je bio maskota univerziteta i surfajući internetom.

Blješteći neboder koji na arhitektonskim planovima dominira ovim područjem za sada je izgrađen samo na web stranici i na maketi budućeg grada koja se nalazi u zgradi univerziteta.

Nakon table koja obilježava ulaz u područje slobodne zone, posjetilac ubrzo uviđa da su jedini izgrađeni objekti zgrada univerziteta i zgrada Pavlović International banke, a između njih se nalazi parking. Nema stambenih zgrada, prodavnica ili restorana, niti termalnih banja i Disneylanda o kojima Pavlović govori u intervjuima i na web stranici.

Bez obzira na sve, on sa ponosom organizuje obilaske na koje dovodi zvaničnike, potencijalne poslovne saradnike i novinare. U jednom trenutku svi zajedno poziraju fotoreporterima pred „Kineskim zidom’, kako Pavlović zove nasip koji podupiru masivni betonski blokovi. On kaže da je na taj način podigao nivo zemljišta kako bi zaštitio grad od poplava.

Još jedno mjesto za fotografisanje nalazi se u blizini dvije statue azijskih slonova u prirodnoj veličini. Pavlović priča da je statue majke i mladunčeta kupio na rasprodaji u Chicagu i potom ih transportovao u dvorište univerziteta. Slonovi su jaki i mudri, kaže on tokom jednog od obilazaka Slobomira. I spori, dodaje.

On priznaje da je razočaran sporim rastom Slobomira. Za razliku od njega, rat i opća nesigurnost doveli su do toga da se investitori nerado odlučuju na ulaganja u RS i on kaže da ne zna koliko to još može potrajati.

Zvaničnici Slobomira sa ponosom tvrde da su povlastice koje se nude kompanijama mnogo više od pukog oslobađanja od poreza. Povlastice se odnose na mogućnost dobijanja stranih kredita za aktivnosti u zoni, te deponovanje deviza u bankama unutar zone. No, Pavlović International Bank ostaje i dalje jedina banka, odnosno kompanija koja djeluje u tom području.

U bescarinskoj zoni još uvijek nema ni fabrika niti skladišta, iako Pavlović tvrdi da je ponudio zemljište po cijeni troškova infrastrukture koju je na njemu izgradio.

Vlada RS-a i Vijeće Ministara BiH odobrili su svojevremeno otvaranje zone uvjereni da će time podstaći investicije u ovo nerazvijeno područje. Međunarodna zajednica se usprotivila ovoj odluci tvrdnjom da u zemlji već ima previše bescarinskih zona. Evropska unija, u koju se BiH nada da će ući jednog dana, protivi se otvaranju takvih zona jer su u suprotnosti sa njenim ciljevima.

Možda bi stipendije ipak bile bolje

Pavlović je također imao teškoća u pronalaženju dugoročnog međunarodnog partnera za Univezitet Slobomir.

On i predstavnici univerziteta izjavljuju kako imaju sporazum sa Univerzitetom u Washingtonu oko razmjene profesora i studenata. Međutim, profesori sa ovog američkog univerziteta za CIN su izjavili da ne postoji nikakav sporazum. Kada smo ga upoznali sa njihovim komentarima, Pavlović je odgovorio da se radi o nesporazumu koji će nam on razjasniti.

Predstavnici Slobomir Univerziteta imaju na svojoj web stranici dokument za koji tvrde da je ugovor koji su potpisali sa vašingtonskim univerzitetom u septembru prošle godine.

Ali, američki akademski radnici kažu da taj dogovor nikad nije bio finaliziran i da su se iz svega povukli.

Teško je bilo naći modus dogovora koji bi zadovoljio obje strane.

Vašingtonski univerzitet, kao američka javna ustanova, obavezan je da garantuje ravnopravan pristup svim studentima, bez obzira na religiju, rasu ili etničku pripadnost. Kako profesori tvrde, zvaničnici Slobomir Univerziteta su uklonili taj član iz sporazuma, te su tražili da i oni odlučuju o tome koji od njihovih studenata će učestvovati u razmjenama.

Uprava američkog univerziteta, zabrinuta zbog problema koje su prijavili Huber i Kelly, odlučuje da odustane od potpisivanja dogovora sa Slobomir Univerzitetom.

Ovo nije bio prvi američki univerzitet sa kojim je Pavlović pokušao uspostaviti međunarodnu saradnju. Ranije kontaktirani National Louis University u Chicagu se također povukao iz pregovora. Pavlović tvrdi da dogovor nije postignut zbog razmimoilaženja oko finansiranja.

Ellen McMahin, koja je u sklopu Fulbright programa angažovana na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu do polovine februara, imala je zadatak da izradi elaborat za Slobomir Univerzitet. Kaže da su zvaničnici sa njenog Louis Univerziteta bili zabrinuti zbog činjenice da je univerzitet Slobomir institucija čija je svrha profit i da bi se moglo desiti da će na njemu studirati samo Srbi.

Kelly i Huber kažu da su velika većina predavača na Slobomir Univerzitetu muškarci srpske nacionalnosti i da takvi profesori imaju prednost pri zapošljavanju. Njih dvije su također bile kritične prema načinu predavanja koji smatraju staromodnim, te prema činjenici da profesori na univerzitetu provode samo dio radnog vremena. Dodaju i da obećanja studentima o modernoj nastavi i programu nisu ispunjena.

Pavlović je za CIN izjavio da će riješiti sve probleme sa Univerziteta u Washingtonu. On smatra da je do nesporazuma došlo zbog sukoba između Kelly i rektora Slobomira. On je podvukao da se nada kako će profesori sa Univerziteta u Illinois doći na Slobomir slijedeće godine.