Šta se tačno desilo kada je Zahidu Selak, grafičara u Arhivu Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) sredinom februara prošle godine pozvao u svoj ured njen direktor Mensur Hadžimusić, znaju samo njih dvoje.

Danas je jedino sigurno da je Selak, četrdesetsedmogodišnja majka dvoje djece, tužeći Hadžimusića u augustu prošle godine Općinskom sudu u Sarajevu, postala prva radnica u BiH koja je zatražila odštetu za pretrpljeni mobing, odnosno psihičko zlostavljanje na poslu.

Ona danas nije jedina koja se odlučila na taj korak. U novembru prošle godine je sud zaprimio još jednu tužbu zbog zlostavljanja na radnom mjestu, ali informacije o tužitelju, kompaniji i navodima optužbe nisu objavljene. Istog mjeseca, diplomata, uposlen u Ministarstvu vanjskih poslova Nedžad Hadžimusić, koji nije u srodstvu sa Mensurom, je javno optužen za seksualno uznemiravanje.* (NAPOMENA PRI DNU TEKSTA)

U istraživanju, koje je za potrebe Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva u decembru 2006. godine proveo Prism Research na uzorku od 1.550 ispitanika, 13,4 odsto fakultetski obrazovanih radnika je izjavilo da su bili žrtve mobinga.

Sudski proces, koji treba da pokaže je li Hadžimusić prekršio radnička prava Selak, bi mogao otvoriti raspravu o problemu zlostavljanja na poslu u BiH i ponuditi rješenje svim radnicima koji se nađu u sličnoj situaciji.

Široko prisutan problem o kojem se ne priča

Mobing prema mišljenju stručnjaka je više od obične uredske svađe. Definiše se kao kontinuirano psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe s ciljem ugrožavanja njenog ugleda i ljudskog dostojanstva, a u konačnici i otpuštanje sa radnog mjesta.

Direktorica Centra za kulturu dijaloga Sanja Vlaisavljević kaže da se zlostavljanje na radnom mjestu može povezati sa nedostatkom profesionalne etike, i nerazlikovanjem ponašanja koje je prikladno u privatnom i javnom životu.

Ona kaže da je slučaj Selak jedinstven, jer radnici obično šute i trpe maltretiranja zbog straha i osjećaja da su izolovani. U socijalizmu, kaže Vlaisavljević, jedino što su radnici mogli je bilo da trpe maltretiranja. ‘Tada su za javnu pobunu pojedinci bili i osuđivani’, kaže ona. ‘Ova iskustva negovorenja, zatvorenosti i nedobrodošlice jednoj otvorenoj diskusiji je ono što je još uvijek prisutno na javnoj sceni.’

Psiholog Jasna Bajraktarević kaže da patrijarhalna tradicija na prostorima Balkana nalaže popustljivost prema nadređenima, bez obzira na to kakve prekršaje naprave. ‘Uvriježeno je mišljenje’, kaže ona, ‘da postoji uvijek neko ko se sluša i neko ko je glavni, kako u porodici tako i na poslu.’

U nestabilnoj ekonomiji, gdje su poslovi dragocjeni, još je više razloga da se šuti kada je u pitanju zlostavljanje. Najranjiviji od svih su neprijavljeni radnici. Oni, za razliku od prijavljenih radnika koji se mogu obratiti sudovima ako misle da su im prekršena radnička prava, nemaju skoro nikakvu zaštitu od samovolje i uvreda svojih šefova.

Radnica koja nije htjela da šuti

Selak kaže da su njene nevolje na poslu počele nakon što se u januaru prošle godine žalila Odboru državne službe za žalbe. Protestovala je protiv odluke o visini plata koju je Hadžimusić donio.

To je navodno bio razlog zašto je on pozvao u kancelariju.

Direktor joj je tada, prisjeća se Selak, rekao: ‘Pišeš pisma Vladi, a ja sam dovoljno moćan da spriječim svaku reakciju nadležnih.’ Kaže da joj je onda zaprijetio otkazom i da je ‘lupao rukama po stolu dok je to govorio.’

Priča da je nakon tog sastanka istrčala iz zgrade toliko uznemirena da se našla nasred ulice dok su joj iz automobila trubili.

Posao joj je, kaže, uskoro postao noćna mora. Iako je pohađala višu školu, degradirana je premještanjem na posao za kopir aparatom. Međutim, nisu joj davali nikakve dokumente da kopira, a plata joj je smanjena. Godišnji odmor joj je skraćen za dva dana. ‘Dolazila sam u 8 izjutra i odlazila u 4 sata popodne. Nisam imala ni s kim kontakta, sjedila sam za svojim radnim stolom i gledala u prljave zidove’, kaže Selak, koja je u Arhivu počela da radi 1997. godine. Kaže da je zbog stresa, prouzrokovanog problemima sa šefom, počela da posjećuje ljekare i da uzima sredstva za smirenje. A čitav juni prošle godine provela je na bolovanju.

Hadžimusić je odbio da razgovara na ovu temu. Novinarima je dao kopiju pisma koje je sudu u njegovo ime poslalo Pravobranilaštvo FBiH, a u kojem, između ostalog, piše da poslodavci imaju pravo da uposlenike raspoređuju na druge poslove, da im mijenjaju platu i godišnji odmor i da su navodi Selak o mobingu ‘nedokazani, neosnovani i potpuno irelevantni i nemaju veze sa tužbenim zahtjevom.’

Reakcije zvaničnika

Selak je tada na adrese premijera Vlade FBiH Ahmeta Hadžipašića, te njegovih zamjenika Dragana Vrankića i Gavrila Grahovca, Agencije za državnu službu FBiH, tadašnje ministrice pravde Borjane Krišto, te Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH uputila 28 pismenih žalbi protiv svog direktora.

Hadžipašić joj nije odgovorio. ‘Imam profesionalce koji analiziraju i odgovaraju na pojedinačne slučajeve’, rekao je Hadžipašić u razgovoru sa novinarima CIN-a i dodao kako podržava da oni koji su nepravedno i nezakonito oštećeni budu i obeštećeni.

Selak su na pisma odgovorili Branka Inić, advokat u Helsinškom komitetu i Grahovac.

Inić kaže da je Helsinški komitet ustanovio da je žalba Selak opravdana, te je o tome obavijestio Hadžimusića i preporučio premijeru Hadžipašiću i njegovim zamjenicima da ponovo razmotre navode Selak.

U preporuci Komiteta zvaničnicima FBiH se navodi i da joj je direktor ‘prijetio otkazom, vršeći nad njom mobing na način da joj ne dozvoljava obavljanje poslova i radnih zadataka… Zabranjuje joj i kontakte sa ostalim zaposlenicima.’

S druge strane, Grahovac je od federalnog Ministarstva rada i socijalne politike, te Agencije za državnu službu FBiH pismeno zatražio da ispitaju navode Selak koja tvrdi da je Hadžimusić nezakonito obavljao dužnost ovlaštenog direktora.

Enver Išerić, direktor Agencije za državnu službu u FBiH kaže da su, po zakonu, pozicije vršioca dužnosti dopuštene samo u posebnim okolnostima i da Agencija mora biti obaviještena, što se u ovom slučaju nije desilo. On kaže da je Agencija trebala reagovati u oktobru 2005. godine, odnosno nakon što je premijer Hadžipašić dao ovlaštenja Hadžimusiću.

‘Mi nismo znali…’, kaže Išerić. ‘Mi nismo raspolagali informacijom da je Hadžimusić imenovan za vršioca dužnosti…’

U međuvremenu, nova osoba je imenovana na tu poziciju.

Nedostatak razumijevanja

S druge strane, dok je Selak vodila jednu od najtežih borbi u svom životu, njene kolege su se distancirale i stale na stranu direktora, a neki su poslali dopis u kojem ga podržavaju i brane od optužbi Selakove.

Bajraktarević kaže da su žrtve mobinga često prepuštene same sebi. ‘Često imamo taj problem da pojedinac, upravo zato što je pojedinac, ne može da se izbori’, kaže Bajraktarević dodajući da se većina njegovih radnih kolega udalji i identificira sa nadređenim zbog brige za vlastitu poziciju.

Nakon što se suočila sa degradacijom na radnom mjestu Selak je dobila i lošu ocjenu na evaluaciji. ‘Propisane obaveze obavljala je nedovoljno stručno i nedovoljno kvalitetno, pri čemu nije obavila niti jedan od zadanih poslova’, napisao je direktor Hadžimusić. Njegova ocjena je u suprotnosti sa evaluacijama prethodnih direktora koji su hvalili ‘odgovornost, urednost i blagovremenost izvršavanja zadataka’, koju je pokazala Selak.

U oktobru prošle godine Odbor državne službe za žalbe je odbio većinu primjedbi koje je Selak uputila, ali je naložio da evaluacija mora biti ponovljena, u skladu sa propisanim procedurama.

Nastavak na sudu

Inić kaže da je važno da sud raspravlja o mobingu, iako se tužba Selak protiv Hadžimusića i Odbora državne službe za žalbe tehnički odnosi na nezakonite direktorove odluke.

Čak i ako Selak dobije novčanu naknadu koju traži, to neće nadoknaditi patnju kroz koju je morala proći, kaže Inić. Sve je to utjecalo na njen brak i porodicu.

‘Dođem kući’, kaže Selak, ‘ili šutim ili plačem.’

_______________________________________________________________________________________________________________

Nedžad Hadžimusić dostavio je redakciji CIN-a dokumentaciju iz koje se vidi da je slučaj „seksualnog uznemiravanja“ nastao zbog karikature koju je elektronskom poštom poslao kolegici na poslu. Hadžimusić, koji je u to vrijeme bio na poziciji pomoćnika ministra u sektoru za multilateralne poslove u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (BiH), poslao je kolegici karikaturu kao odgovor na službeni dopis. Slika, koju je poslao, pokazuje ženu i muškarca u uredu. Žena se obraća muškarcu koji sjedi za radnim stolom riječima: „Sve žene u uredu vas tuže za seksualno uznemiravanje. S obzirom da mene nista seksualno uznemiravali, ja vas tužim za diskriminaciju.“

Zbog ovoga je proveden disciplinski postupak.  Disciplinska komisija Agencije za državnu službu BiH izrekla je u decembru 2006. Hadžimusiću pismenu opomenu, na koju je uložio žalbu. U martu 2007. godine Odbor državne službe za žalbe je donio rješenje kojim je Hadžimusićeva žalba uvažena, rješenje Disciplinske komisije poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak.

Protiv tog rješenja Agencija za državnu službu BiH je podnijela tužbu za pokretanje upravnog spora kod Suda BiH ali je Sud ovu tužbu odbacio.