Poduzetnici spremni na rizik koji nosi pokretanje biznisa u Bosni i Hercegovini (BiH) ponekad moraju da se naoružaju, ne samo strpljenjem, nego i municijom.

Kada je Ante Rajković 1998. godine osnovao trgovačko preduzeće Ecos u Vitezu, nije mogao pretpostaviti da će mu devet godina kasnije i pištolj postati osnovno sredstvo za rad. Da bi nastavio raditi svoj posao morao se zaštiti od reketaša.

Sredinom septembra prošle godine, usred sastanka sa predstavnicima jedne banke, Rajković je dobio telefonski poziv. Anonimni muškarac s druge strane telefonske žice mu je saopštio da će život svog djeteta dovesti u opasnost ako ne plati 100.000 eura.

Skamenio se od šoka. Njegov sin Bojan, šef Ecosove transportne službe, bio je u to vrijeme na službenom putu u Banjoj Luci.

Umjesto policiji, u koju nije imao povjerenja, Rajković se obratio poslovnim prijateljima, koji su mu pronašli sina.

Nakon svega Rajković je pozvao policiju koja je jedno vrijeme nadzirala njegovo poduzeće. No, ambiciozni reketaš nikad nije pronađen. Rajković nije platio traženu sumu, ali je sebi i sinu kupio pištolje.

Policija nemoćna u borbi protiv reketaša

Rajkovićev slučaj je šokantan po tome što su ga pokušali ‘orobiti’ za ogromnu sumu novca. No, iznuđivanje novca od malih, srednjih, pa čak i velikih preduzeća je uobičajena u BiH. Reket, kamatarenje, ucjene i druge vrste iznuda dodatni su teret za vlasnike malih i srednjih preduzeća koji se svakodnevno suočavaju sa mnoštvom administrativnih prepreka, raznim dažbinama i nepovoljnim bankarskim kreditima. Ipak, zbog straha od odmazde, nepovjerenja u policiju i pravosudni sistem, samo neznatan broj žrtava prijavljuje slučajeve iznuđivanja. Pojedini poduzetnici sumnjaju da kriminalci rade sa policijom.

Petar Ćoruka iz Gruda, vlasnik preduzeća za trgovinu papirnom konfekcijom Prodex, našao se na meti reketaša za kojeg vjeruje da je imao vezu u policiji. Četrdesetogodišnji Senad Kobilić, čovjek iza kojeg stoji pozamašan policijski dosje, osuđen je krajem 2006. godine na uvjetnu kaznu. Kobilić je priznao da je 2003. godine od Ćorluke pokušao na prevaru uzeti novac, tvrdeći da posjeduje povjerljive informacije o zahtjevu Interpola za provjeru poslovanja Prodexa, i obećavajući da će pomoći u stopiranju te istrage.

Na sudu nisu dokazani navodi da je zamjenik direktora Interpola BiH Asim Fazlić snadbjevao optuženog povjerljivim informacijama. No, neosporno je da je Kobilić na neki način saznao za zahtjev Europske Unije (EU) za provjeru Prodex-a i još nekoliko bh. preduzeća koja su se ranije bavila trgovinom šećera.

Edin Vranj, načelnik Sektora za organizirani kriminal Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije BiH (MUP FBiH) upozorava da je iznuđivanje daleko prisutnije nego što građani misle i priznaje da mnogi kriminalci neometano rade zbog loše saradnje između policije i pravosuđa.

Njegov kolega, šef Kriminalističke policije Republike Srpske (RS) Gojko Vasić tvrdi da se reketarenjem bave čak i ljudi iz mreže za podršku osumnjičenima za ratne zločine. MUP RS istražuje slučajeve u kojima su iznuđivane sume i do 100.000 KM.

Pritisci na poduzetnike u Vitezu

Pokušaj raketiranja vlasnika Ecosa samo je jedan u nizu sličnih koji stižu poduzetnicima u Lašvanskoj dolini.

U maju i aprilu prošle godine, grupa kriminalaca je pokušala iznuditi novac od 20-tak privatnih poduzetnika i direktora državnih preduzeća iz Viteza i Busovače. Prema policijskim izvještajima žrtve reketaša su između ostalih bili Josip Rajić, Ivan Mišković, Perica Blaž, Dragan Stojak, Nikola Garić, Goran Silić, Mario Šakić, Ivica Šafradin, Franjo Livančić, te Dragan Lekić.

Policija Srednjobosanskog kantona (SBK) sa sjedištem u Travniku tvrdi da je novac iznuđivan od gotovo svih vlasnika preduzeća u Vitezu, premda to neki od njih ne žele priznati. Primjera radi, policija vjeruje da je direktor javnog komunalnog preduzeća u Vitezu Dragan Stojak platio 1.500 KM reketa. On kaže da to nije tačno. Smatra da su njegovo ime koristili kako bi zaplašili druge da plaćaju novac za zaštitu, uključujući i Pericu Blaža, strica njegove žene, i direktora javnog preduzeća Vlašić.

Desetak njih je platilo.

Jedan od njih je i Josip Rajić, vlasnik trgovačkog preduzeća Citron iz Viteza, za kojeg anonimni pozivi nisu nepoznanica.

Rajić je prije par godina platio da mu vrate ukradeni kamion. Prošle godine prijetili su da će izgubiti automobil marke Passat. Tražili su da im plati između 4.000 i 6.000 KM u eurima. No, Rajić nije pristao na rečenu sumu, i uz smijeh tvrdi da je sa iznuđivačima pregovarao i da su se dogovorili da cifra bude 2.000 KM.

Novac je ostavio u podnožju jedne bandere u blizini bolnice u Novoj Biloj. Na tom mjestu su novac ostavljali i drugi raketirani Vitežani. Plaćali su između 500 KM i 4.000 KM. Na ovaj način je prikupljeno oko 20.000 KM.

Kada su shvatili da je raketiranje uzelo maha, preduzetnici su pozvali policiju.

Uhapšena su trojica osumnjičenih, a krivicu je preuzeo sitni kriminalac iz Viteza Franjo Buha (24), koji je osuđen na dvije godine zatvora.

Vlasnici preduzeća iz Viteza nisu zadovoljni rezultatom istrage. Neki od njih smatraju da je Buha zapao u velike dugove i da je raketiranje privrednika, zapravo bio način kojim je otplaćivao pozajmicu koju je uzeo od kamatara. Rajić kaže da glas iznuđivača nije Buhin, nego Ivana Franjića kojeg poznaje iz kafane, što je rekao i policiji. Franjić je prvo uhapšen, a potom pušten u nedostatku dokaza. Ipak, vlasnik Citrona ne vjeruje da Buha i Franjić stoje iza plana za iznuđivanja poduzetnika, cijeneći da nisu dovoljno inteligentni za tako što.

Stojak smatra da je krug odgovornih za raketiranje širi i da su organizatori opasniji od imena koje policija otkriva javnosti. Vranj kaže da je kao treća osoba uhapšena u ovom slučaju bivši policajac Dario Buzuk, ali da njegova odgovornost nije dokazana. Vranj se slaže da policija nije uspjela otkriti glavnog organizatora ove grupe.

‘Jasno nam je da nismo završili posao u SBK’, kaže Vranj.

Ana, majka Franje Buhe, koja živi u vitežanskom naselju Dubravica, rekla je novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva da nije znala da je njen sin iznuđivao novac niti sa kim se družio. Kaže da mu je često davala novac za cigarete.

Sa druge strane, Josip Rajić kaže da se Buha razbacivao parama, zvao je ture pića u kafićima. Novinari CIN nisu uspjeli pronaći Buhu koji je čekao poziv za zatvor. Nije bio kod majke. Novinari CIN-a su ostavili svoj broj telefona njegovoj majci na koji se on javio. Nakon što je pristao na razgovor, nikad se više nije javio kako bi dogovorili vrijeme i mjesto sastanka.

Pomoć zvaničnih organa

Udruga poslodavaca iz Viteza se 2003. godine obratila za pomoć domaćoj policiji i Policijskoj misiji EU-a. Niko nije uhapšen, niti se ko osvrnuo na njihovu zabrinutost, zbog čega su izgubili povjerenje u policiju.

Antin brat, Franjo Rajković, predsjednik Udruge i direktor firme Economic koja se bavi proizvodnjom i trgovinom sanitarne opreme, kaže da su reketaši tada bili žešći, i da policija i tužiteljstvo nisu obavili svoj posao.

Nasuprot ovome, Jugoslav Jovičić, bivši menadžer tri benzinske pumpe u Laktašima i Trebinju i kandidat SDP za srpskog člana Predsjedništva BiH kaže da je policija u njegovom slučaju posao obavila maksimalno profesionalno.

Početkom 2007. godine Jovičića su telefonom pozivali i zatražili da im mjesečno plaća reket od 7.000 KM. Upozoren je da vodi računa o porodici.

Uzaludno im je pokušavao objasniti da benzinske pumpe pripadaju kompaniji Auro čiji je vlasnik Milan Lučić, poznati tajkun iz Ljubuškog. Rekao im je da ne može davati tuđi novac. Iznuđivače to nije zanimalo.

Ne želeći trpjeti pritiske i prijetnje, Jovičić se obratio policiji. Deset dana kasnije policija je uhapsila osumnjičenog. On je kasnije pušten na slobodu, a slučaj je proslijeđen tužilaštvu. Ipak nakon policijske intervencije prijeteći telefonski pozivi su prestali.

Tek mali broj osumnjičenih biva izveden pred sudiju i uglavnom se ponovo vraćaju na ulicu da prijete i iznuđuju novac. Policija, tužioci i sudije krive jedni druge za takvu situaciju.

Policija kritizira Općinski sud u Sarajevu, najveći u zemlji, zbog toga što ne odobrava njihove zahtjeva za hapšenjem. Predstavnici suda odgovaraju da policija mora obezbijediti više dokaza ukoliko žele smjestiti kriminalce iza rešetaka.

Vranj kaže da je policija proslijedila dosta prijava o iznudama Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, ali da tek mali broj osumnjičenih završi u pritvoru. Kaže da je problem u Općinskom sudu čije sudije ne odgovaraju na zahtjeve za privođenjem osumnjičenih što poražavajuće djeluje i na policiju i na svjedoke.

‘Tek kada budu iza brave, građani će povratiti povjerenje u policijski i pravosudni aparat i smoći snage da kažu – i mi smo raketirani’, objašnjava Vranj. ‘Ovako imamo tužnu situaciju da jedan broj brutalnih, beskrupuloznih kriminalaca u ovom gradu, skoro pa neometano radi.’

Šef krivičnog odjeljenja Općinskog suda u Sarajevu Amela Huskić kaže da policija jednostavno ne dostavlja dovoljno dokaza da bi sudije imale valjanog osnova za određivanje pritvora.

Čak i kada slučaj završi na sudu policajci smatraju da je kaznena politika suviše blaga. Najveća zakonom predviđena kazna za djela iznude je pet godina. Međutim, podaci iz 2006. i 2007. godine pokazuju da je Općinski sud u Sarajevu uglavnom izricao kazne zatvora u trajanju od šest do deset mjeseci.

Najvišu kaznu za iznudu na ovom sudu u protekle dvije godine dobili su Eldin Kuka i Edin Smajić. No, ova dvojica ne samo da su iznudili novac od Edina Sabljice, vlasnika sarajevskog restorana Boston, nego su ga i brutalno pretukli. Kuka je osuđen na dvije, a Smajić na godinu i osam mjeseci zatvora.

Sudija Huskić kaže da je opravdano izreći kaznu nižu od maksimalne, osim ako se radi o ponovljenom djelu.

Sa sudovima i policijom koji nude tek slabu zaštitu i uz sve veći pritisak reketaša ne čudi što je Rajković nabavio pištolj kako bi se zaštitio.

Ili kako policijski načelnik Vranj poručuje biznismenima:

‘Neka im je Bog na pomoći.’