Sistem zdravstvene zaštite neuspješan u borbi protiv zaraznih bolesti

Dan prije nego što je sa svojom porodicom trebala krenuti na more, šestoipogodišnja Alma Aličić iz Živinica dobila je glavobolju i počela povraćati. Umjesto u Orebić, zabrinuta porodica uputila se u tuzlansku Infektivnu kliniku, gdje je djevojčici dijagnosticiran virusni meningitis.

Dan prije nego što je sa svojom porodicom trebala krenuti na more, šestoipogodišnja Alma Aličić iz Živinica dobila je glavobolju i počela povraćati. Umjesto u Orebić, zabrinuta porodica uputila se u tuzlansku Infektivnu kliniku, gdje je djevojčici dijagnosticiran virusni meningitis.

Alma se oporavila, ali porodica Šabić iz Zenice nije bila te sreće.

U julu 2005. godine, samo mjesec dana nakon što se zaposlio u rudniku uglja u kome je već radio njegov brat, tridesetdvogodišnji rudar Redžo Šabić požalio se na nesnosnu glavobolju i iscrpljenost, nakon čega je uslijedilo i povraćanje. Mjesec dana kasnije umro je od leptospiroze, rijetke bolesti koju prenose štakori.

Od početka ljeta na hiljade građana Bosne i Hercegovine našlo se na udaru zaraznih bolesti, a ovo su samo dva slučaja. Iako nijedna zemlja na svijetu nije pošteđena ovih bolesti, u BiH je ove godine zabilježeno 64.278 slučajeva oboljelih ili 58 posto više u odnosu na prošlu godinu. Medicinski radnici tvrde da se ponovo susreću sa zaraznim bolestima za koje se mislilo da su iskorijenjene – ali, možda je najgore tek pred nama.

Naučnici širom svijeta upozoravaju na sve veći broj oboljelih od ptičije gripe, a BiH se nalazi na putu kojim se kreću ptice selice koje prenose ovaj virus.

Nadležni ne čine dovoljno da informišu građane o načinima zaštite od ove bolesti ili ponašanju u slučaju zaraze. ‘Mi smo nespremni’, tvrdi portparol Kliničkog centra u Banjoj Luci Marko Radoja i dodaje: ‘Hranu možeš ne dati, vodu možeš pročistiti, ali s vazduhom ništa ne možeš uraditi.’

Iako godišnje na zdravstvo troši milijardu KM, BiH ima brojne organizacione probleme u zdravstvenom sistemu, pokazalo je istraživanje koje je u jesen 2004. godine proveo Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu.

Nastavak istraživanja pokazao je da neki od ovih problema, a naročito loša koordinacija između doktora, nedostatak adekvatne labaratorije za dijagnosticiranje uzročnika bolesti te nepostojanje procedura za uništavanje životinja, drastično smanjuju mogućnost reagovanja u slučaju izbijanja zaraznih bolesti.

Zdravstveni sistem je, kao i svi drugi aspekti društva, pod uticajem rata doživio radikalnu transformaciju – i to na gore.

Razmjena informacija između medicinskih radnika je prije rata bila puno bolja, navodi Danica Hlača, po profesiji virusolog, koja je, nakon 43 godine rada u struci, u penziju otišla sa sarajevskog Instituta za virusologiju.

‘Mi smo prije rata imali svakodnevnu komunikaciju na relaciji – epidemiolog na terenu, mi u laboratoriji, te ljudi u bolnicama, tj. kliničari – i to je bila uhodana praksa. Čak smo pisali i zajedničke naučne radove’, rekla je ona.

Danas BiH nedostaju laboratorije, kao i medicinski stručnjaci specijalizovani iz oblasti virusologije. Stručnjaci za nekoliko godina očekuju pogoršanje situacije odlaskom postojećeg kadra u penziju. S njima će nestati i znanje sticano godinama i nagomilavano ogromnim iskustvom u borbi sa bolestima.

Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti koji je donesen poslije rata ostavio je nadležne u nedoumici oko toga kada trebaju proglasiti epidemiju. Vrijeme je bitan faktor, jer proglašenjem ‘vanrednog stanja’ nadležni dobijaju ovlaštenja da poduzmu mjere predostrožnosti, kao što su deratizacija i dezinfekcija, koje potencijalno mogu spasiti živote, te upozoriti građane da ne piju vodu ili konzumiraju određene namirnice. Odgovorni također mogu odlučiti da stavljanjem u karantin ili na drugi način izoluju oboljele, te da ulože novac u kupovinu opreme i lijekova.

Arif Smajkić, stručnjak za socijalnu medicinu i zdravstvo kaže da je rat u BiH nastupio u trenutku kada je zemlja činila značajne korake u prevenciji zaraznih bolesti.

On objašnjava kako su u vrijeme bivše Jugoslavije ljekari putem mjesnih zajednica i radiostanica informisali građane o higijenskim mjerama, na primjer o prokuhavanju vode koje trebaju poduzeti kako bi se spriječilo ili zaustavilo širenje bolesti. Danas čak ni građani na područjima pogođenim bolešću, kao što je Tuzla, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da su u potpunosti obaviješteni o svemu što trebaju znati kako bi zaštitili sebe i svoje najbliže.

Smajkić tvrdi da BiH danas troši puno manje novca na zdravstveni sistem nego u prijeratnom periodu. Za zdravstvo su izdvajanja po stanovniku u predratnoj državi iznosila 560 KM, a danas su ona 335 KM, navodi Zlatko Vučina, direktor federalnog Zavoda za javno zdravstvo. Njemu nije poznato koliki je iznos budžetskih sredstava namijenjen za prevenciju infektivnih bolesti.

Zdravstveni zvaničnici iz oba entiteta navode da je broj oboljelih od virusnog meningitisa, sa 59 iz prošle godine, porastao na 238 ove godine. Dok je prošle godine zabilježeno 66 slučajeva zaraženih brucelozom, ove godine taj broj iznosi 96. Svi slučajevi bruceloze su zabilježeni u Federaciji BiH. Broj slučajeva leptospiroze je porastao sa prošlogodišnjih 5 na 47 slučajeva u 2005. godini.

(Foto: CIN)

Usporedbe radi, Hrvatska ove godine nije registrovala niti jednu osobu oboljelu od bruceloze, bolesti koja se Bosnom i Hercegovinom širi poput požara. Ni ostale zarazne bolesti u ovoj godini nisu eskalirale nigdje na teritoriji Hrvatske, prema riječima direktorice epidemiološke službe Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Ire Gjenero-Margan.

U isto vrijeme BiH se hrva sa izbijanjem četiri opasna zarazna oboljenja.

Jedna od njih je leptospiroza – bolest koja je nakon decenija zatišja u julu 2005. godine buknula u zeničkom rudniku mrkog uglja ‘Stara jama’ usmrtivši Redžu Šabića i teško narušivši zdravlje još 27 rudara.

Direktor Zavoda za javno zdravstvo Zeničko-dobojskog kantona Salih Tandir smatra da je za epidemiju odgovorna uprava rudnika, jer nije dozvolila kontrolisanje broja glodara. Naime, iako miševi prenose zarazu, oni također mogu ukazati na povećanja nivoa metana u rudnicima.

‘Rudari su živjeli sa miševima’, kaže on i dodaje: ‘Bilo ih je koji su maltene sa njima dijelili kobasicu.’ Redžin brat Selvet, koji je i sam rudar, priča kako Redžo nije smio otići doktoru jer se bojao otkaza. ‘Zadnji dan došao je kući puzajući’, kaže njegov brat.

Prema riječima Sajme Krkić-Dautović, infektologa sa sarajevskog Kliničkog centra, bruceloza je zahvatila čitav teritorij BiH u periodu nakon rata i teško će se iskorijeniti bez poduzimanja radikalnih mjera. Prvenstveno bolest životinja, bruceloza je prenosiva i na ljude, kod kojih izaziva gubitak težine, bol u trbuhu, depresiju i emocionalnu nestabilnost.

Krkić-Dautović tvrdi da se od 2000. godine do danas broj oboljelih od bruceloze konstantno povećava. Broj oboljelih u Federaciji BiH zaključno sa augustom 2005. godine je 82, dok su u istom periodu 2004. godine registrovane 53 oboljele osobe. Predsjednik Udruženja veterinara u BiH, Jasmin Ferizbegović kaže da se bruceloza širi na cijelu državu iz žarišta u Hercegovačko-neretvanskom i Srednjebosanskom kantonu.

Ovaj tuzlanski veterinar je zabrinut pojavom trihofitije, teško iskorjenjive kožne bolesti koja napada životinje i ljude, koja je zabilježena u posljednjih nekoliko mjeseci. On smatra da je za ovo kriva praksa nekontrolisanog uvoza životinja koje su zarazile i domaću stoku.

Trihofitija se lako širi u dječijim domovima, obdaništima i školama, a može biti ozbiljna prijetnja djeci jer u svom najtežem obliku ostavlja trajne ožiljke i ćelavost.

‘Kod nas se pojavio veliki broj obnovljenih zaraznih bolesti kao što je slučaj sa trihofitijom’, kaže Smajkić. ‘Ona je u Bosni bila aktuelna 60-tih godina, ali su doktori i škole u to vrijeme bili energični.’

Nakon što su se početkom juna u Banjoj Luci pojavili prvi slučajevi virusnog meningitisa, bolest se proširila na sjeveroistočni dio BiH. Do proglašenja kraja epidemije u glavnom gradu RS-a predzadnjeg julskog dana 2005. godine zabilježeno je 70 slučajeva oboljele djece. Međutim, oboljeli mališani pristizali su u Klinički centar u Banja Luci i nakon tog dana.

Među oboljelim od seroznog meningitisa u Tuzlanskom kantonu najviše je djece uzrasta od 7 do 14 godina. (Foto: CIN)

Nakon što je oboljelo 97 djece, sredinom septembra je epidemija proglašena i u Tuzlanskom kantonu. Osobe oboljele od virusnog meningitisa pokazuju simptome groznice, gubljenja apetita i bolova u zglobovima. Bolest nastaje zbog nehigijene, naročito kada djeca ne peru ruke i igraju se sa vršnjacima.

Druga osnovna škola smještena u Živinicama najopterećenija je škola u Tuzlanskom kantonu. Sa 1.350 đaka, što je broj dvostruko veći od njenog kapaciteta, ova obrazovna ustanova ima samo jedan mokri čvor. Alma Aličić, koja se nedavno oporavila od virusnog meningitisa, đak je prvačić u toj školi.

Hasan Selimović kaže da je teško održavati higijenu u zgradi u kojoj na 1350 učenika dolazi jedan mokri čvor. (Foto: CIN)

‘Upravo se to odražava na zdravstveno stanje djece’, kaže direktor škole Hasan Selimović. ‘Zamislite jedan mokri čvor i 1.350 đaka, jedan od njih će kroz njega danas prodefilovati 10 puta, znate kakva su djeca. To je izvor zaraze!’

Miralem Aličić kaže da mu se život srušio kada je njegova kćerka oboljela: ‘Znate kako se kaže, ona mi je dijete radosti, poslije rata rođena.’

On je tek jedan od hiljada zabrinutih roditelja čija djeca širom BiH idu u bezbrojne oronule i stare školske zgrade, od kojih neke nemaju ni tekuću vodu.

Ništa se nije promijenilo od kada je prije devet godina Zavod za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona ponudio na uvid kantonalnom Ministarstvu zdravlja analizu sa konkretnim preporukama za sanaciju i renoviranje brojnih zapuštenih škola u tom dijelu BiH.

Danica Stjepanović, spremačica u osnovnoj školi u Ljubačama kod Živinica, navodi činjenicu da dobija samo 5 flaša solne kiseline i malo ‘3D’ deterdženta za suđe i to za period puno duži od mjesec dana. U ovoj i u drugim područnim školama u TK roditelji, nastavnici i ostalo osoblje moraju sami da se dovijaju u nabavci sredstava za čišćenje kojima se bore protiv izvora infekcija.

Ljekari i epidemiolozi ne mogu se usaglasiti ni oko toga kada treba proglasiti epidemiju.

Federalni Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti definiše epidemiju kao neuobičajeno povećanje slučajeva neke zarazne bolesti. Zakon u RS-u je sličan.

To ostavlja prostor za neslaganja i prolongiranja. Više od 100 djece u sjeveroistočnoj BiH zaraženo je virusnim meningitisom prije nego što su odgovorni u Tuzlanskom kantonu odlučili proglasiti epidemiju.

Nisu ispunjeni uvjeti za proglašavanje epidemije, tvrdio je Zijad Bešlagić samo nekoliko dana prije proglašenja epidemije seroznog meningitisa u TK. (Foto: CIN)

Na primjer, nakon što je usporedio broj oboljelih od virusnog meningitisa u 2004. i 2005. godini, načelnik tuzlanske Infektivne klinike Sead Ahmetagić zaključio je da je 2005. epidemijska godina.

Direktor Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona, Zijad Bešlagić na to je odgovorio da među slučajevima zaraženih ne postoji međusobna veza i da nije trebalo proglasiti epidemiju ranije nego je što je to učinjeno.

No čak i kad se epidemija proglasi, problem može nastati i u odlučivanju kada proglasiti njen prestanak.

Međusobna povezanost zaraženih slučajeva, odnosno kontakt sa istim izvorom zaraze, jedan je od razloga neslaganja bh. stručnjaka.

Tako je odlučeno da se 29. jula 2005. godine proglasi kraj epidemije virusnog meningitisa u Banjoj Luci, iako su slučajevi oboljelih iz drugih gradova RS-a nastavili pristizati u banjalučku Infektivnu kliniku, koju vodi dr. Srboljub Golubović.

‘Mi imamo sad slučajeve u Gradišci, recimo Laktašima i oni nisu vezani za banjalučku opštinu’, kaže on, ‘ali kad gori komšijina kuća požar je i u mom dvorištu.’

Jasmin Ferizbegović kaže da su zdravstveni radnici davno trebali proglasiti epidemiju bruceloze kako bi spriječili širenje ove bolesti. (Foto: CIN)

I epidemija bruceloze također je morala davno biti objavljena, smatra Jasmin Ferizbegović. Po njegovom mišljenju ili odgovorni nisu radili svoj posao ili nisu željeli priznati koliko je loša situacija.

Međutim, epidemiolog iz Konjica Armina Lazarević, smatra da se proglašavanjem epidemije ne dobija ništa. ‘S jedne strane nemamo novca za uništavanje stoke i nadoknadu štete, a s druge – širimo paniku i uništavamo naš turizam i stočarstvo.’

Asmira Bilalić iz Lukavca je majka čiji je četverogodišnji sin Almedin u septembru ove godine dobio meningitis. Ona nije znala da su i druga djeca također oboljela i još uvijek ne zna kako je on dobio bolest.

Asmira želi da joj zvaničnici o tome daju više informacija.

U vrijeme kada se čini da su infektivne bolesti u porastu, medicinski zvaničnici su u razgovorima sa novinarima CIN-a izjavili da ne znaju tačno ni koliko novca se troši na prevenciju i iskorjenjivanje bolesti. Glavni federalni epidemiolog Zlatko Puvačić tvrdi da ne zna koliki je budžet Sektora za epidemiologiju pri federalnom Zavodu za javno zdravstvo:

‘Sektor za epidemiologiju ne dobije nikakav fiksni novac’, kaže on i odgovara: ‘Koliko smo potrošili ove godine? Ne znam, niti znam koliko smo i dobili.’

Bivši ministar zdravlja FBiH, Tomislav Lučić nije znao o kojoj sumi se radi. ‘To pitajte direktora Zlatku Vučinu’, sugeriše nam Lučić, a Vučina nas, opet, upućuje da ovo pitanje postavimo Puvačiću.

Novinari CIN-a su iz ureda Ive Komljenovića, entitetskog ministra zdravlja i socijalne zaštite upućeni da razgovaraju sa Mitrom Tešanovićem, epidemiologom Instituta za zaštitu zdravlja RS-a. Na pitanje o visini budžeta Odjela za epidemiologiju pri ovoj instituciji Tešanović je odgovorio da ne zna.

Bez obzira na sve, zvaničnici govore o nedostatku novca i strane pomoći kao o razlozima zbog kojih je BiH jedina zemlja u Evropi bez virusološke laboratorije. Takva ustanova bi dovela do brzih i tačnih dijagnoza bolesti i mogućih izvora zaraze.

Dr. Nermina Mihanović, pomoćnica ministra za zdravstvo u Tuzlanskom kantonu, kaže da se na potvrde o vrsti bolesti čeka danima i sedmicama zato što se uzorci šalju u laboratorije u Italiji i Hrvatskoj ili Srbiji i Crnoj Gori. Doktorima ne preostaje ništa drugo nego da se oslanjaju na utvrđivanje bolesti prema kliničkoj slici, tj. simptomima oboljelih.

Slanje uzoraka u inostranstvo uzrokuje nepotrebne troškove, smatraju medicinski stručnjaci.

‘Mi smo cigani ili kratkoročno mislimo da smo na dobitku’, kaže Šukrija Zvizdić, mikrobiolog i parazitolog sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu, i dodaje da nalazi često dolaze suviše kasno da bi se mogli iskoristiti.

Isti problemi muče i zdravstvene stručnjake iz Republike Srpske.

Dr. Radovan Bratić, epidemiolog na Institutu za zaštitu zdravlja RS-a kaže u razgovoru za CIN: ‘Mi za običnu gripu ne možemo utvrditi koji je tip, nego bolesničke uzorke šaljemo u Zagreb ili Beograd, a epidemiju proglasimo po kliničkoj slici.’

Ova tuzlanska labaratorija nije opremljena za utvrđivanje uzročnika bolesti pa se nalazi moraju slati u Zagreb ili Rim. (Foto: CIN)

Munira Miheljčić, direktorica Zavoda za javno zdravstvo Unsko-sanskog kantona kaže da vlasti nisu spremne da plate cijenu potrebne medicinske opreme dok se ne dogodi smrtonosna epidemija.

Ipak, šef Katedre za zarazne bolesti na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, Tarik Bajrović primjerom potvrđuje da nije sve u novcu već i u inicijativi. Da za to postoji interes, neka od ispitivanja i analiza bi se mogla vršiti i na tom fakultetu.

‘Za utvrđivanje leptospiroze ne treba ništa drugo do termostat i mikroskop’, kaže Bajrović navodeći osnovnu medicinsku opremu. Doktori širom zemlje jednostavno nisu obaviješteni o postojanju te laboratorije, pa najvjerovatnije uzorke zato šalju vani. Razlog za to je nepostojanje mehanizma kroz koji bi mogli komunicirati jedni sa drugima.

Doktor Atif Arnautović, specijalist epidemiolog u mirovini kojega je Vrazova ambulanta u Sarajevu angažirala da honorarno pomaže mladim liječnicima, kaže: ‘Apsurdna je činjenica da ja svake sedmice dobijem izvještaje iz Ženeve i Amerike, a koji se odnose na epidemiološku situaciju u tim zemljama, a ne znam što se dešava u Kiseljaku ili Banjoj Luci.’

Banjalučki doktor Golubović je za izbijanje virusnog meningitisa u Tuzlanskom kantonu saznao od novinara CIN-a. ‘Strašno je da ne postoji centralna kancelarija koja prima i periodično šalje na sve epidemiologije u zemlji stanje o zaraznim bolestima’, kaže on.

Zlatko Vučina, direktor federalnog Zavoda za javno zdravstvo navodi primjer koliko je loša razmjena informacija o stanju na terenu između regionalnih centara. On kaže da sve do trenutka kad je, zbog godišnjeg odmora napustio ured, nije dobio od kantonalnog Zavoda za javno zdravstvo u Tuzli informaciju koliko je djece oboljelo od meningitisa, iako je sutradan na tom području proglašena epidemija.

Ali, nije samo Vučina taj koji je neobaviješten. Kad su novinari CIN-a direktora Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona Zijada Bešlagića pitali o povećanom broju oboljelih od meningitisa u ovom području, on je rekao da ne zna pravu cifru.

Vučina kaže da sankcije nisu dovoljno oštre da bi bolnice ispoštovale obavezu slanja izvještaja u zavode za javno zdravstvo, a doktori taj posao smatraju gubitkom vremena.

Infektolog sa Kliničkog centra u Sarajevu Sajma Dautović smatra da je nepostojanje epidemiološke službe na državnom nivou uzrok loše razmjene informacija. Svaki odjel djeluje sam za sebe.

Izgleda da razmjena informacija ne postoji čak ni između različitih odjela unutar iste vlade.

Zlatko Vučina kaže da se broj oboljelih od bruceloze u prvih osam mjseci ove povećao za 54,7 procenta u odnosu na prošlu godinu. (Foto: CIN)

Nada Rajković, pomoćnica ministra za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo FBiH tvrdi da nije upoznata sa povećanjem broja oboljelih od bruceloze. Ona kaže da je iz federalnog Ministarstva zdravlja na to nisu upozorili, što je Vučina potvrdio.

Širenje bolesti koje prenose životinje u BiH možda je dijelom i posljedica nedostatka koordinacije poljoprivrednika i zdravstvenih radnika.

Nekadašnjeg federalnog ministra poljoprivrede Ahmeda Smajkića smijenio je 2000. godine tadašnji Visoki predstavnik za BiH Wolfgang Petritsch, zbog uvoza bolesnih životinja koje su dovele do širenja Q groznice na ljude.

Međutim, 5 godina kasnije Smajkić tvrdi da se situacija samo pogoršala, jer ni danas ne postoji sistemska kontrola zaštite zdravlja životinja, karantin za bolesne životinje kao i način da ih se sigurno uništi.

Nihad Fejzić, zamjenik direktora Ureda veterinara kaže da je poznata činjenica o uvozu stoke preko rijeke Drine iz Srbije i Crne Gore. Pa ipak, gotovo je nemoguće postići da se nadležni na entitetskim i državnom nivou dogovore oko regulative vezane za domaće životinje.

‘Mi bismo u Uredu za veterinarstvo trebali imati mađioničarske sposobnosti Davida Copperfielda da sve to koordiniramo’, kaže Fejzić.

Nada Rajković, pomoćnica federalnog ministra poljoprivrede Marinka Božića, slaže se da je rješavanje problema kontrole zdravlja životinja prioritetno i suštinsko.

‘Ono što radimo je na lokalnom nivou, trošenje ogromnih sredstava na uništavanje životinja i nadoknadu. Mi snosimo posljedice jednog takvog ponašanja i neuređenosti sistema, snosimo troškove za uništavanje životinja’, žali se ona.

Stručnjaci smatraju da bi se bolja zaštita bh. građana mogla brzo postići nekim jednostavnim rješenjima. Ministarstvo zdravlja na državnom nivou bilo bi rješenje, mišljenje je glavnog čovjeka federalnog Zavoda za javno zdravstvo Zlatka Vučine. ‘Ja nisam za to da sve bude na nivou države, ali neke stvari moraju biti’, kaže on.

Medicinski stručnjak i akademik Grujica Žarković kaže da narod boluje od bolesti od kojih ne bi trebao da boluje.

Akademik Grujica Žarković kaže da bi se osnivanjem državnog ministarstva zdravlja građani bolje zaštitili od bolesti. (Foto: CIN)

Žarković predlaže da se formira zavod za zaštitu zdravlja koji bi trebao imati dva odjeljenja, jedno odjeljenje koje bi se bavilo epidemiologijom a drugo – unapređenjem zdravstvenih usluga i bolnica.

Smajkić tvrdi da je ujedinjavanje zdravstvenog sistema u BiH prvi korak koji bi se trebao napraviti kako bi svaki pojedinac unutar njega bio obaviješten i svjestan potencijalnih opasnosti.

Pored ministarstva zdravlja na državnom nivou, Bosna i Hercegovina mora imati državno ministarstvo poljoprivrede, napominje Ferizbegović. Isto rješenje predlaže i Evropska unija.

Sretko Hadžiabdić, glavni zenički sanitarni inspektor upozorava da sada treba djelovati.

‘Davno je prošlo 12 sati za nas’, upozorava on. Sa ovom izjavom bi se mogli složiti mnogi svjetski stručnjaci koji procjenju da bi epidemija ptičje gripe mogla odnijeti više od 100 miliona života na planeti, ako se hitno ne poduzmu mjere zaštite.

‘Ukoliko država ne bude materijalno pomagala humano i veterinarsko zdravstvo, mi ćemo doći u situaciju da ćemo imati neke kvartove grada koji će biti izolovani, gdje će se pojaviti zaraza ova i zaraza ona’, kaže Hadžiabdić.

Banjalučki doktor Golubović sumirao je važnost odlučnog djelovanja na ovaj način: ‘Kome zvono zvoni? Svima zvono zvoni.’

image_pdfPreuzmite PDF verziju ovog članka