Šta je „Suisse Secrets“?

Podatke o „Suisse Secrets“ dobio je njemački list „Süddeutsche Zeitung“ koji je koordinirao projektom zajedno sa mrežom "Organized Crime and Corruption Project" (OCCRP).

Photo: James O’Brien, OCCRP

Šta je „Suisse Secrets“?

„Suisse Secrets“ je međunarodna istraga jedne od najbogatijih i najvažnijih svjetskih banaka.

Više od 163 novinara iz 48 medijskih kuća i 39 zemalja diljem svijeta mjesecima su analizirali informacije o bankovnim računima koje su „procurile“ iz „Credit Suisse“, druge najveće banke u Švicarskoj. Podaci se odnose na preko 18.000 računa koji su zajedno, na svom vrhuncu, vrijedili preko 100 milijardi američkih dolara. Riječ je o jedinom curenju podataka o klijentima velike švicarske banke koje je došlo do novinara.

Švicarska je dobro poznata kao mjesto na kojem se čuva novac iz cijeloga svijeta, uglavnom zbog svojih zakona o bankarskim tajnama. Imati račun u švicarskoj banci, samo po sebi, nije loša stvar, no banke bi trebale izbjegavati klijente koji su nezakonito zaradili novac ili su bili umiješani u zločine. Novinari su među vlasnicima računa banke „Credit Suisse“ identificirali na desetine korumpiranih državnih funkcionera, kriminalaca i onih koji krše ljudska prava.

Uprkos njihovoj ozloglašenoj reputaciji, koja je nekada očita iz kratkog pretraživanja na Googleu, „Credit Suisse“ je godinama održavao odnose i sa takvim klijentima, premda je moguće da su organi za sprovođenje zakona nalagali zamrzavanje nekih od tih računa.

Projekat „Suisse Secrets“ istražuje vlasnike računa koji su iskorištavali švicarski zakon o bankarskim tajnama i predstavlja najbolji primjer kako međunarodna finansijska industrija omogućava krađu i korupciju. S obzirom na brojna obećanja „Credit Suisse“ da će reformisati svoju praksu detaljnije provjere klijenata, projekat naglašava potrebu za većom odgovornosti u ovom sektoru.


Podatke o „Suisse Secrets“ dobio je njemački list „Süddeutsche Zeitung“ koji je koordinirao projektom zajedno sa mrežom “Organized Crime and Corruption Project” (OCCRP).  „Suisse Secrets“ su istraživali mediji širom svijeta.


  1. Odakle su došli podaci? Šta se o tome zna?

Anonimni izvor je dao podatke o „Suisse Secrets“ njemačkom listu „Süddeutsche Zeitung“ prije više od godinu dana. O identitetu izvora ništa se ne zna.

Izvor je, ipak, dao izjavu u kojoj, između ostalog, objašnjava i svoje motive:

„Smatram da su švicarski zakoni o bankarskoj tajni nemoralni. Krinka zaštite finansijske privatnosti samo je smokvin list koji pokriva sramotnu ulogu švicarskih banaka kao saradnika utajivača poreza. (…) Ova situacija omogućava korupciju i lišava zemlje u razvoju prijeko potrebnih poreznih prihoda.“

„Želim istaknuti činjenicu da odgovornost za ovakvo stanje nije na švicarskim bankama već na švicarskom pravnom sistemu. Banke su, jednostavno, dobri kapitalisti koji maksimalno uvećavaju svoj profit unutar pravnog okvira u kojem posluju. Jednostavno rečeno, švicarski zakonodavci su ti koji su odgovorni za omogućavanje finansijskog kriminala i, posredstvom svoje direktne demokratije, Švicarci imaju moć učiniti nešto po tom pitanju.”

„Svjestan/na sam da imati offshore račun u švicarskoj banci ne implicira nužno utaju poreza ili bilo koji drugi oblik finansijskog kriminala. Siguran/na sam da neki računi (…) imaju legitiman razlog ili su prijavljeni poreznim tijelima u skladu sa relevantnim zakonskim regulativama. Međutim, vrlo je vjerovatno da je značajan broj tih računa otvoren s jedinom svrhom – skrivanja bogatstva njihovog vlasnika.“

„Süddeutsche Zeitung“ je objavio cijelu izjavu na engleskom i njemačkom jeziku.

  1. Šta se nalazi u procurenim podacima?

Podaci uključuju informacije o preko 18.000 računa i 30.000 vlasnika računa u banci „Credit Suisse“. (Neki klijenti imaju više računa, a mnoge račune kontroliše više osoba.)

Informacije o svakom računu obuhvataju broj računa, ime vlasnika ili imena vlasnika, datum otvaranja i zatvaranja te najveći zabilježeni iznos na računu. Nema naznaka da li se radi o čekovnim, štednim ili investicijskim računima.

„Credit Suisse“ ima više podružnica, a prethodnih godina je, također, kupio nekoliko banaka. U podacima nije precizirano da li su neki od tih računa bili otvoreni u nekoj od tih drugih banaka prije nego što su prebačeni u „Credit Suisse“ ili pripadaju podružnici. Svi računi se u ovoj istrazi nazivaju računima „Credit Suisse“ banke.

Neki vlasnici računa su fizička lica, dok su drugi pravne osobe – vlasnici/predstavnici kompanija. Vlasnici računa imaju prebivališta u više od 120 država i predstavljaju više od 160 različitih nacionalnosti.

Najveći zabilježeni ukupni iznos novca na ovim računima prelazio je 100 milijardi američkih dolara dok je maksimalni iznos prosječnog računa bio oko 7,5 miliona švicarskih franaka. No, bilo je i odstupanja: na više od deset računa bilo je deponovano preko milijardu švicarskih franaka. Ove brojke ne daju nikakve naznake o ukupnom iznosu novca koji je godinama prolazio kroz račune i koji je nepoznat, ali se vjerovatno radi o mnogo većem iznosu.

Podaci koji su procurili ne sežu do trenutka objavljivanja informacija, iako su mnogi računi ostali otvoreni tokom velikog dijela prošle decenije. Najveći broj računa otvoren je 2007. i 2008. godine. Najviše računa je zatvoreno 2014. godine, u vrijeme donošenja novih propisa u Švicarskoj koji zahtijevaju automatsku razmjenu poreznih podataka o klijentima sa prebivalištem u drugim zemljama. Prosječan račun bio je otvoren oko 11 godina.

  1. Zašto klijenti iz nekih zemalja nisu zastupljeni u podacima?

Iako podaci koji su procurili iz „Credit Suisse“ banke obuhvataju informacije o klijentima iz više od 120 država, neke od najvećih svjetskih zemalja, uključujući Sjedinjene Američke Države (SAD), Rusiju, Kinu i Brazil, nisu u velikoj mjeri zastupljene.

Razlozi za to nisu sasvim jasni, ali novinari su primijetili da mnogi klijenti Banke dolaze iz zemalja koje se nisu obavezale na primjenu Common Reporting Standard (CRS), globalne inicijative protiv utaje poreza koja zahtijeva od zemalja da automatski razmjenjuju osnovne bankovne podatke sa nadležnim institucijama, ili su pristupili ovoj inicijativi tek u posljednjih nekoliko godina.

S druge strane, postoje zemlje koje se još nisu obavezale na razmjenu podataka u okviru CRS-a, kao što su Egipat, Ukrajina i Venecuela, a itekako su zastupljene u informacijama koje su procurile.

Netipičan primjer su Sjedinjene Američke Države, koje također nisu potpisnice CRS-a, ali nisu u velikoj mjeri zastupljene u dostupnim podacima. Međutim, SAD su zaključile brojne bilateralne porezne sporazume, između ostalog i sa Švicarskom, koji poreznim institucijama omogućavaju recipročan pristup informacijama o bankovnim računima klijenata osumnjičenih za utaju poreza i druga finansijska krivična djela.

  1. Kako je provjerena istinitost podataka? Šta znamo, a šta ne znamo?

Novinari su mjesecima intervjuisali upućene osobe i provjeravali podatke, poredivši ih s drugim izvorima, između ostalog, i sa evidencijama kompanija, službenim novinama, sudskim spisima i krivičnim istragama.

U desecima slučajeva brojevi računa u podacima podudarali su se sa onima pronađenim u vanjskim dokumentima. Datumi rođenja više od 150 vlasnika računa u informacijama koje su procurile također su se podudarali sa onima pronađenim u javnim evidencijama.

Novinari su dodatnu potvrdu mnogih bankovnih računa obuhvaćenih projektom “Suisse Secrets” pronašli u podacima o bankovnim računima koji su “curili” u dva navrata prethodnih godina.

Računi koji pripadaju sinovima visokog azerbejdžanskog dužnosnika i jednog od njihovih poslovnih partnera pojavili su se u podacima Troika i Azerbejdžanska praonica, dva velika sistema za pranje novca koje je OCCRP razotkrio ranije. Podaci o transakcijama pokazuju da su shell kompanije povezane sa ovim praonicama slale milione dolara na račune „Credit Suisse“ u periodu od nekoliko godina. (Saznajte više o švicarskim bankovnim računima porodice Talibov)

Novinari su se obratili i klijentima o kojima su informacije procurile i neki su potvrdili postojanje računa.

Pozivajući se na privatnost klijenata, „Credit Suisse“ niti je potvrdio niti opovrgnuo istinitost podataka koji su procurili.

Značajno ograničenje podataka je u tome što novinari nisu mogli utvrditi jesu li računi, koje su istraživali, u bilo kojem trenutku bili blokirani. Kada su novinari kontaktirali klijente, neki su rekli da su im računi blokirani, ali u podacima iz tih slučajeva nije utvrđen jasan obrazac koji bi se mogao primijeniti i na druge.

  1. Kako su novinari birali čije informacije će objaviti? Šta je sa pitanjem privatnosti?

Otvoriti račun u švicarskoj banci nije zločin i svi novinari koji su radili na ovom projektu polazili su upravo s tog stajališta. U odgovornom novinarstvu nema opravdanja za objavljivanje privatnih bankovnih podataka koji nisu od velikog javnog interesa.

U projektu „Suisse Secrets“ korišteni su podaci koji su procurili samo kao polazna osnova jer nikada neće biti objavljeni u sirovom obliku.

Novinari su mjesecima potvrđivali istinitost procurenih informacija i istaživali klijente banke „Credit Suisse“, slijedeći smo one tragove gdje je postojao razlog za sumnju da klijenti iskorištavaju švicarski bankarski sistem za kriminalne ciljeve. Korišteno je konzervativno uredničko prosuđivanje o stotinama računa koji su izazivali sumnju, ali o kojima, u konačnici, nismo pisali.

Slučajevi koji su zavrijedili objavu odnose se na klijente za koje se zna da spadaju u kategoriju visokorizičnih: osobe koje su u vezi sa politikom ili osobe optužene/osuđene za teška krivična djela. Interaktivni sadržaji OCCRP-a također slijede ovaj okvir, prikazujući na desetine računa banke „Credit Suisse“ koji pripadaju istaknutim ličnostima, uporedo sa skandalima, krivičnim istragama ili političkim događajima visokog profila u koje su bili uključeni.

Takav primjer je Rodoljub Radulović, visokopozicionirani član jednog od najvećih istočnoevropskih kartela za krijumčarenje kokaina na čijem čelu je zloglasni srpski narkobos Darko Šarić. Uprkos dugoj historiji umiješanosti u finansijske afere u SAD-u, Radulović je uspio otvoriti račun u “Credit Suisse“ koji je potom iskoristio da opere preko tri miliona eura novca od droge, navode iz tužilaštva Srbije.

Drugi je Eduard Seidel, bivši izvršni direktor njemačkog telekomunikacijskog diva „Siemensa“ u Nigeriji, čiji su računi bili teški desetine miliona švicarskih franaka. Dva su računa bila otvorena gotovo čitavu deceniju nakon što su se pojavile prve optužbe na račun njegove umiješanosti u veliki skandal koji je povezan sa korupcijom u Nigeriji.

Zatim, tu je Muller Conrad ‘Billy’ Rautenbach, rudarski tajkun koji se

otvoreno hvalio svojom spremnošću da mitom prokrči svoj put do vrha, a kojem su SAD i Evropska unija izrekle sankcije. Otvorio je račune u „Credit Suisse“ na koje je deponovao velike iznose novca, čak i nakon što su Ujedinjene nacije upozorile da on, navodno, nadzire korupcijske poslove u rudarskoj industriji u Demokratskoj Republici Kongo.

Šira priča koja ujedinjuje sve ove slučajeve je priča o velikoj finansijskoj instituciji koja je klijentima omogućila da sakriju opranu ili ukradenu imovinu. Gotovo sve priče oslanjaju se na javno dostupne informacije, što znači da je ovim informacijama također mogao pristupiti i odjel banke „Credit Suisse“ koji je odgovoran za detaljnu provjeru klijenata.

„Svi bi trebali imati pristup bankarskom sistemu“, rekao je Graham Barrow, stručnjak za finansijski kriminal. „Ono što ne bi trebalo dozvoliti jeste da se bankarski sistem koristi za ubacivanje u legalne tokove i ozakonjivanje bogatstva stečenog korupcijom.“

Na koncu, cilj istraživačkog novinarstva je identificirati i razotkriti sistemske propuste. Tokom posljednjih 20 godina „Credit Suisse“ je bio upleten u više od deset velikih skandala koji uključuju korupciju, utaju poreza, pranje novca ili druga krivična djela klijenata. Banka je platila brojne kazne i postigla brojne nagodbe sa nadležnim tijelima, povremeno obećavajući da će ojačati svoju praksu usklađivanja sa propisima. Ali, skandali nisu prestali.

  1. Koja je odgovornost Banke prema svojim klijentima?

Novinari su razgovarali s mnogim finansijskim stručnjacima, istraživačima i ljudima unutar bankarskog sistema o tome koje je mjere „Credit Suisse“ trebao poduzeti kako bi spriječio ulazak sumnjivih klijenata u njegov portfolio.

Ross Delton, američki stručnjak za borbu protiv pranja novca i advokat, rekao je da visokorizičnim i politički utjecajnim osobama nije zabranjeno da otvaraju bankovne račune, ali oni moraju biti podvrgnuti pojačanoj kontroli. Porijeklo njihovog bogatstva treba ispitati, a uprava banke, ističe on, mora odobriti njihov ulazak u portfolio klijenata.

Što se tiče osoba osuđenih za korupciju, „to je sasvim drugi nivo“, dodaje on. „Tu bi se trebalo zapitati da li uopće uzeti takve osobe za klijente.“ Isto vrijedi i za osobe koje su osuđene za trgovinu drogom, osobe koje su na popisu subjekata koji su podvrgnuti sankcijama ili za kojima su raspisane Interpolove potjernice.

„Iako banke nerado odbijaju klijente, to bi trebale činiti“, kaže Delton. „Vjerovatnoća da će se banka, u takvim slučajevima, otvoriti za pranje novca toliko je velika da račun uopće ne bi trebalo otvarati.“

Drugi stručnjaci objašnjavaju zašto su institucije poput banke „Credit Suisse“ sklone zanemarivanju ovih pravila.

„Banke će, možda, izračunati da im je zarada od tog posla veća od štete po ugled“, kaže Graham Barrow, stručnjak za finansijski kriminal.

Drugo pitanje koje je bitno u pogledu veličine banke „Credit Suisse“ je pitanje stepena odgovornosti koji bi Banka trebala poduzeti kada preuzima klijente kroz proces spajanja. Naprimjer, u martu 2013. godine Banka je preuzela sredstva od 13 milijardi dolara koja pripadaju bogatim klijentima Odjela za upravljanje privatnim bogatstvom investicijske banke „Morgan Staneley“.

Monika Roth, švicarska advokatica i ekspertica za zakonodavstvo o finansijskom tržištu i privrednom kriminalu, kaže da ne postoji službeni rok u kojem banka mora provesti provjere novih klijenata koje preuzima u procesu spajanja, ali da je i dalje odgovorna za rizik njihovog preuzimanja.

„Što je mjesto egzotičnije, podložnije korupciji, odnosno što je zemlja porijekla ili prebivališta klijenta ranjivija i što su veća sredstva koja klijenti donose, to prije treba izvršiti provjeru“, kaže Roth.

„Obično, prije nego se spajanje odobri, treba napraviti opsežnu analizu, uključujući rizike od pranja novca“, kaže Maira Martini iz Transparency Internationala. „Ne mogu reći da nisu bili svjesni (rizika od pranja novca, op. a.) jer klijenti dolaze iz druge banke.”

  1. Šta stručnjaci kažu da treba promijeniti?

Mnogi finansijski stručnjaci, koji su konsultovani u vezi sa bankom „Credit Suisse“, te klijenti, koje su novinari identifikovali kao sumnjive, navode da ovaj problem nadilazi propuste Banke da uradi valjanu detaljnu provjeru klijenata i da najprije leži u slabim propisima koji uređuju bankarsku industriju u Švicarskoj.

Hervé Falciani, francusko-talijanski inženjer sistema zaslužan za razotkrivanje više od 130.000 osumnjičenih utajivača poreza koji su prvenstveno bili klijenti švicarskog bankarskog odjela HSBC-a, bio je vrlo otvoren: „Problem je sistem.“

Kako navodi, jedini način da se razotkriju njegove nepravilnosti je da se probije veo tajni koji ga štiti.

„Prođe li sedmica bez skandala – poreznog skandala ili skandala u vezi sa pranjem novca u kojem se spominje Švicarska?“, pita Sebastian Geux, švicarski historičar koji je gotovo četiri decenije proučavao bankarski sektor svoje zemlje.

Osnovni je problem, kažu stručnjaci, nedovoljno provođenje propisa.

James Henry, ekonomista i savjetnik mreže „Tax Justice Network“, objašnjava da je plaćanje novčane kazne „sankcija po izboru“ banaka koje posluju u Švicarskoj, ali „ovo je samo greška u zaokruživanju“ koju oni dodaju svojim klijentima ili nešto što tretiraju kao „trošak poslovanja“.

Kad je 2014. godine američko Ministarstvo pravosuđa kaznilo „Credit Suisse“ sa 2,6 milijardi dolara za nešto što su okarakterisali kao „planiranje pomoći američkim utajivačima poreza“, novčana kazna je bila oslobođena poreza, ističe Henry. Niko nije otišao u zatvor i niko nije ostao bez licence. „Neki izvršni direktori moraju u zatvor“, kaže on. „Moraju odležati svoje da bi ovo urodilo rezultatima.“

Švicarski zakon, također, otežava izvještavanje novinara o finansijskom kriminalu.

Na temelju člana 47 švicarskog Zakona o bankama novinari u zemlji rizikuju kazneni progon već u slučaju posjedovanja, a kamoli objavljivanja privatnih bankovnih podataka. Iz tog razloga, „Tamedia“, švicarske novine kojima smo se obratili kao partneru, odlučile su ne sudjelovati u istrazi „Suisse Secrets“.

„Ovaj zakon predstavlja ogromno ograničavanje slobode medija u Švicarskoj”, kaže Arthur Rutishause, glavni urednik ovih novina. „Svrha mu je da cenzuriše i zastrašuje medije. Zakon može zaštititi kriminalce i njihovu imovinu, a novinarima koji ih pokušavaju razotkriti prijeti opasnost od pokretanja krivičnog postupka.”

  1. Kakvo je stajalište banke „Credit Suisse“? Kako je Banka odgovorila?

Kao odgovor na detaljan popis pitanja novinara koji rade na projektu „Suisse Secrets“, iz banke „Credit Suisse“ kažu:

„’Credit Suisse’ snažno odbacuje optužbe i zaključke o, navodnim, poslovnim praksama Banke. Slučajevi o kojima se govori pretežno su iz ranijeg perioda, neki datiraju još iz ’70-ih godina, a prikazi tih pitanja temelje se na djelimičnim i selektivnim informacijama, izvučenim iz konteksta, što rezultira tendencioznim tumačenjima o poslovanju Banke. Iako ‘Credit Suisse’ ne može komentarisati odnose sa potencijalnim klijentima, možemo potvrditi da su u relevantno vrijeme poduzete radnje u skladu sa primjenjivim politikama i regulatornim zahtjevima te da su ta pitanja već riješena.”

„Kao vodeća globalna finansijska institucija ‘Credit Suisse’ je duboko svjesna svoje obaveze, kako prema klijentima tako i prema finansijskom sistemu u cjelini, da osigura poštivanje najviših standarda poslovanja. Ove su medijske tvrdnje, kako se čini, udruženi napor da se diskredituje ova banka i švicarsko finansijsko tržište koje je posljednjih nekoliko godina doživjelo značajne promjene. U skladu sa finansijskim reformama u cijelom sektoru i u Švicarskoj, ‘Credit Suisse’ je u posljednjoj deceniji poduzeo niz značajnih dodatnih mjera i uložio značajna sredstva u borbu protiv finansijskog kriminala. ‘Credit Suisse’, unutar cijele svoje strukture, nastavlja jačati svoj okvir usklađenosti i kontrole i, kao što smo jasno istaknuli, naša strategija upravljanje rizicima stavlja u samu srž našeg poslovanja.”

Iz banke „Credit Suisse“ su, također, dali dodatne odgovore na nekoliko tema. Nakon onoga što je Banka opisala kao „preliminarni pregled“ „velikog broja računa“ o kojima su novinari postavljali pitanja, Banka je primijetila da je „više od 90 posto“ sada „zatvoreno ili je u procesu zatvaranja“.

„Što se tiče preostalih aktivnih računa,“ napisao je predstavnik „Credit Suisse“, „sa zadovoljstvom možemo reći da su poduzete odgovarajuće provjere, pregledi i drugi koraci u vezi sa kontrolom, uključujući i zatvaranje računa koje je u toku.“

Predstavnik banke „Credit Suisse“ je napisao da Banka ima „strogu politiku nulte tolerancije prema utaji poreza“, „da žele raditi samo sa klijentima koji ispunjavaju svoje porezne obaveze“ i „da su implementirali brojne programe usklađivanja poreza klijenata koji obuhvataju više jurisdikcija“.

Osvrnuvši se na sprečavanje pranja novca, predstavnik je napisao da „Credit Suisse“ ima „stroge mehanizme kontrole“ i da „provodi provjeru imena u skladu sa standardima u bankarskoj industriji, (…) kako prilikom otvaranja novih računa tako i u odnosu na postojeće račune.“

„Tamo gdje pronađemo bilo kakve veze koje bi mogle biti iskorištene (za pranje novca, op. a.) ili druge nezakonite aktivnosti, poduzimamo brze i odlučne mjere“, napisao je predstavnik.

Predstavnik „Credit Suisse“ je, također, naveo niz inicijativa za upravljanje rizicima koje su „već poduzete ili su u toku“ i koje su dio „sveobuhvatnog pregleda rizika u cijeloj banci“ u 2021. godini:

  • osnovni pregled rizika koji ispituje kako se rizici procjenjuju, kako se njima upravlja i kako se kontrolišu u cijeloj Grupi
  • jasna definicija uloga, dužnosti i odgovornosti u svim odjelima jer „Credit Suisse“ nastavlja provoditi napore saniranja koji su započeti ranije tokom godine
  • razvoj alata i procesa za poboljšanje poslovne odgovornosti i vlasništva kao prve linije odbrane rizika i kontrole
  • revizija procesa i strukture kompenzacije koja učinke osjetljive na rizik i nefinansijske ciljeve ugrađuje u poboljšane tablice rezultata
  • njegovanje kulture koja jača značaj lične odgovornosti i odgovornog upravljanja

Pozivajući se na švicarski zakon o bankarskoj tajni, Banka nije dala nikakve odgovore o konkretnim klijentima koje su novinari identificirali kao problematične.

„Nastavit ćemo analizirati stvari i poduzimati dodatne korake po potrebi“, dodao je predstavnik „Credit Suisse“.

  1. Kakav je odgovor OCCRP-a na kritike Credit Suisse-a?

U konačnici, zapadne banke poput „Credit Suisse“ upravljaju većinom svjetskog novca, stečenog kriminalom i korupcijom. Stoga, oni snose najveću odgovornost za njegovo identificiranje i ograničavanje. „Credit Suisse“ priznaje da je potrebno slijediti stroge procedure koje banci pomažu da shvati ko su njezini klijenti i provjeri jesu li njihovi izvori prihoda legitimni. Kada banka ne provede detaljnu provjeru, kriminal i korupcija postaju lakši, unosniji i uspješniji – i mi ćemo o tome pisati.

Činimo to jer je finansijska tajna više od akademske apstrakcije – mutan novac znači mutnu moć. Kada korumpirani novac nesmetano ulazi u finansijski sistem, imamo više kriminala, više ekstremizma i više potkopavanja demokratskih normi. Mnoge zemlje sada mračni novac smatraju pitanjem od značaja za nacionalnu sigurnost.

Švicarski sistem, koji tajnosti daje prednost nad odgovornosti, posebno je podložan zloupotrebama. Švicarske banke imaju dugu historiju čuvanja loših klijenata – od nacista do nekih od najgorih autokratskih diktatora savremenog svijeta. Obavezali su se više puta da će eliminisati mnoge loše osobe s popisa svojih klijenata i, doista, su to radili. Ti postupci su hvale vrijedni. Ali, oni su odgovorni samo regulatornom sistemu koji je sputan zakonima o tajnosti i vladom koja prioritet daje tajnosti. Podaci koji su procurili i na kojima se temelji projekat „Suisse Secrets“ novinarima pružaju jedinstvenu priliku da neovisno ovaj sistem pozovu na odgovornost.

Vjerujemo da desetine primjera koje smo naveli postavljaju ozbiljna pitanja o učinkovitosti i predanosti banke „Credit Suisse“ ispunjavanju svojih dužnosti. „Credit Suisse“ tvrdi da je riješio 90% slučajeva koje smo spomenuli, ne nudeći bilo kakve informacije koje to potvrđuju. Čak i ako to prihvatimo kao tačno, još uvijek postoji niz ozbiljno korumpiranih ili kriminalnih likova koji imaju švicarske račune – a to su samo slučajevi za koje su novinari pitali. Moglo bi ih biti mnogo više.  

Iz „Credit Suisse“ su, također, rekli da su slučajevi o kojima pišemo „iz prošlosti“, ali to je nebitno. Naši podaci pokazuju da je Banka dugi niz godina za klijente imala osobe za koje se javno znalo da su pod optužnicama za teške zločine ili da imaju članove porodice na pozicijama moći u autokratskim režimima. U nekim slučajevima vlasnici računa, koji se pojavljuju u podacima, potvrdili su nam da su njihovi računi još uvijek otvoreni.

Čak su i mnogi zaposlenici „Credit Suisse“ banke, do kojih su novinari došli, rekli da u Banci postoje posebna pravila za najbogatije klijente, bez obzira na njihovu kriminalnu djelatnost, te da Banka nije učinila dovoljno da iskorijeni nezakonita sredstva.

Jedna je osoba u to vjerovala dovoljno snažno da napravi korak – osoba koja je odala podatke.

Priču kolega iz OCCRP mreže možete pročitati OVDJE.