Search
Close this search box.

Zagađivači rijeka van domašaja inspekcije

Najveći zagađivači rijeka u Federaciji BiH su van domašaja inspekcije jer ministarstvo već deceniju odlaže rokove za adekvatno pročišćavanje otpadnih voda pa oni bez sankcija truju rijeke i zemljište na kojem poljoprivrednici uzgajaju usjeve i hrane stoku.

Oštar i neprijatan miris isparava iz masnih fleka na rijeci Spreči. Površina se pod suncem presijava u spektru duginih boja pa se čini bajkovitom, ali čim svjetlo zgasne, nekadašnja ljepotica tuzlanskog kraja pokaže pravo lice, unakaženo otrovima industrije.

Ovo je jedna od najzagađenijih rijeka u Bosni i Hercegovini (BiH) jer je već dugo odlagalište komunalnih i industrijskih otpadnih voda koje se često izlijevaju iz neuređenog korita i ostavljaju svoje kancerogene tragove u tlu.

Na poljoprivrednim parcelama duž Spreče u Lukavcu, Gračanici i Doboju Istoku izmjerene su prekomjerne koncentracije žive, arsena, bakra, olova i policikličnih aromatskih ugljikovodika (PAH). Svi su opasni po zdravlje.

„Govore: nema, spriječit će se, obeštetit će se, ukrotit će se Spreča, neće bit poplave, izvršit će se to prečišćavanje, dezinfekcija. Obećanje – nama radovanje! Nema ništa od tog”, kaže Ismet Kovačević iz Miričine kod Gračanice.

Mještani znaju da žive od otrovane zemlje i upiru prstom u tuzlansku industriju, ali institucije nisu još ništa učinile da nađu i sankcionišu odgovorne. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da one umjesto toga već godinama produžavaju rokove za adekvatno pročišćavanje otpadnih voda pa inspekcije i ne mogu kažnjavati za prekomjerno zagađenje rijeka.

Ismet Kovačević iz Miričine kaže da su od institucija dobili samo obećanja: „Godine prolaze, izbori dolaze, izbori prolaze – nema ništa“ (Foto: CIN)

Nesprečavanje Spreče

Penzioner Ismet Kovačević se sjeća da je kao mladić pio rijeku, kupao se i lovio ribu u njoj, “a sad nek ne puštaju benzol i one hemikalije u Spreču, za pet-šest mjeseci pojavi se riba“.

U ovoj rijeci je nekada živjelo 40 vrsta riba, a danas ih je samo deset – onih koje mogu izdržati visoku koncentraciju otrova u vodi.

Avdul Adrović, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Tuzli, kaže da je riblji fond desetkovan isključivo zagađenjem. On kaže da su se utvrđivanja ribljih vrsta u jednom dijelu Spreče morala raditi na osnovu uginulih riba jer žive nisu pronalazili.

„Sva ta riba je bila uginula i bila je tu po rijeci, plutala oko rijeke. To je bio jedan nesnosni smrad“, prisjeća se profesor Adrović.

On kaže da je ljudi uprkos tome jedu: „I ja konzumiram. Na kraju krajeva, kad Vi odete u restoran bilo koji ovdje, pa nećete dobiti ribu koja je došla ne znam odakle, već koja je ulovljena tu.“

Osim otpadnih voda rijeku zagađuje i poljoprivreda, rudnici i divlje deponije, a pomor ribe se desi i više puta godišnje. Agencija za vodno područje rijeke Save i Federalni zavod za agropedologiju već dugo pronalaze PAH-ove, živu, arsen, nikl i kadmij u vodi i okolnom zemljištu.

Riječ je o izuzetno opasnim, toksičnim i kancerogenim supstancama koje se zadržavaju u vodi i zemljištu i ako se ono propisno ne dekontaminira, preko riba i biljaka se potencijalno prenose do ljudi i životinja kroz ishranu.

Zavod od 2014. godine posebno skreće pažnju na živu i arsen zbog njihovog utjecaja na nervni sistem i mozak te izazivanja raka kože, pluća, bubrega, limfnih čvorova, prostate i jetre.

Četiri vodna inspektora u Federaciji BiH (FBiH) su zadužena za kontrolu 10-15 hiljada privrednih subjekata. Oni godišnje izvrše oko 720 nadzora i napišu kazne do pola miliona maraka, ali među njima nisu one za prekomjerno zagađivanje površinskih voda.

„Inspektori su često isfrustrirani jer prilikom nadzora mogu nedvosmisleno utvrditi kakve vode zagađivač ispušta, ali ne mogu ništa poduzeti da to spriječe ili sankcionišu”, kažu iz Federalne uprave za inspekcijske poslove (FUZIP).

Naime, u Zakonu o vodama FBiH ne postoji propisana kazna za prekomjerno ispuštanje zagađenja u rijeku. U Uredbi o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije propisano je da sva nova postrojenja moraju uskladiti kvalitet svojih otpadnih voda sa propisanim vrijednostima, ali se postojećim postrojenjima već više od deset godina odlažu rokovi stalnim izmjenama propisa.

Federalno ministarstvo za okoliš i turizam je 2012. godine dalo rok od pet godina za usklađivanje da bi ga 2015. produžilo do 2018, a potom na još pet godina. Posljednjim izmjenama 2020. određen je rok do 19. decembra 2023. godine.

Da se rokovi ne odlažu, kompanije bi morale primijeniti direktive Evropske unije koje bi iziskivale ogromna novčana sredstva. Izgradnja postrojenja za tretman otpadnih voda je skup i dug proces koji zahtijeva koordinaciju institucija i industrije. Stoga se velike kompanije koriste argumentom da bi neodloživ rok značio zatvaranje industrije ili ukidanje radnih mjesta, smatraju u Inspekciji.

Tim se rukovodi i Ministarstvo pri odlukama o produženju kako bi izbjeglo ili odložilo takve scenarije.

Zahvaljujući tome su stare kompanije, koje su i najveći zagađivači, prethodnih godina radile bez obaveze hitnog uvođenja novih sistema za prečišćavanje i usklađivanja kvaliteta svojih otpadnih voda sa graničnim vrijednostima.

„Primjera radi, evidentno je da kompanija GIKIL ispušta otpadne vode s teškim metalima, a problem prekoračenja se, nažalost, zbog neadekvatnog zakonodavnog okvira ne može riješiti kroz inspekcijski nadzor“, kažu iz Inspekcije, tvrdeći da Uredba nanosi veliku štetu okolišu i stanovništvu.

No, iz ove industrije tvrde da ne ispuštaju teške metale i da zagađenje organskim polutantima, u koje spadaju PAH-ovi, nastoje smanjiti. To bi ih moglo koštati više od 45 miliona maraka – oko tri četvrtine dobiti koju su imali u 2021. godini.

Svjesni su da vrijednosti otpadnih voda nisu uskladili sa Uredbom, ali kažu da je “dolaskom novog menadžmenta evidentan trend smanjenja zagađenja” i da im je cilj postići propisane granične vrijednosti.

“Sisecam soda” i “Termoelektrana Tuzla” su ignorisale više puta ponovljen CIN-ov upit o pročišćavanju otpadnih voda koje ispuštaju u rijeku, a iz fabrike cementa iz Lukavca “Lukavac Cement” tvrde da posluju u skladu sa ekološkim standardima.

Malo razloga za optimizam

Federalni zavod za agropedologiju, Općina Gračanica i mještani kažu da je glavni zagađivač „industrija Tuzlanskog kantona“.

“A, poduzima li se išta? Ništa! Nema ništa, eto, da se poduzima, da je smanjeno, da je povećano, da je… Znači, istim tempom fabrika koksara eno je radi, Termoelektrana radi, Cementara radi, „Soda“ radi, šta ja znam, gore ti rudnici rade, sve to”, kaže Ismet Kovačević.

No, pomoćnik kantonalnog ministra za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Samid Šarac kaže da se to ne zna jer ne postoje čvrsti dokazi da je bilo ko, namjerno ili slučajno, zagadio rijeku i tlo.

Naime, monitoring otpadnih voda, za razliku od monitoringa vode rijeka ne radi Agencija, već ovlaštene laboratorije koje angažuju zagađivači pa Ministarstvo dobija podatke koji pokazuju da su otpadne vode usklađene sa Uredbom.

„Kojoj god vi firmi uputite da li se poštuju dozvoljene količine (materija koje se ispuštaju u vodotoke, op. a.) po vodnom aktu, svi super: ‘Mi se držimo ograničenja, to su dozvoljene količine’“.

Iako bi poljoprivredna proizvodnja zbog zagađenja na ovom tlu morala biti zabranjena, Tuzlanski kanton još nije napravio obavezan program sanacije i obeštećenja vlasnika koje bi morao snositi zagađivač. No, kako Ministarstvo nije utvrdilo ko je zagađivač, tako nije ni zabranilo proizvodnju.

Ministarstvo ovaj posao najavljuje za 2023. godinu, objašnjavajući da za uređenje korita, utvrđivanje zagađivača i dekontaminaciju zemljišta treba angažovati nekoliko institucija. Zbog toga Šarac sumnja u efikasnu realizaciju.

„Kakvi smo mi i kakvo je uređenje naše, nažalost, države, dok se to sve usaglasi, hoće li biti još poplava, hoće li biti povećana kontaminacija poljoprivrednog zemljišta?“

Iako Federalni zavod za agropedologiju već sedam godina u izvještajima navodi da je potrebno urediti i korito kako bi se spriječilo plavljenje poljoprivrednog zemljišta, ova preporuka još nije realizovana, a čišćenja su povremena, nedovoljna i neadekvatna, kažu mještani.

Direktor Federalnog zavoda za agropedologiju Dženan Vukotić kaže da je uz tačke zagađenja potrebno odrediti i tačne granice zagađenja kako bi se napravio plan i program odštete vlasnicima parcela uz rijeku (Foto: CIN)

Iz Agencije za vodno područje rijeke Save, koja je nadležna za regulaciju korita, kažu da izgradnja trajne regulacije iziskuje vrijeme i velika finansijska sredstva koja nemaju pa se za zaštitu od poplava, kao prelazno rješenje, rade preventivne mjere.

U posljednjih desetak godina za regulaciju rijeke Spreče i sanaciju korita u FBiH je uloženo više od osam miliona maraka, ali iz Agencije kažu da će „efekti do sada uloženih finansijskih sredstava sa stanovišta zaštite od voda dati rezultate u punoj mjeri tek nakon završetka svih radova“.

Za dalje radove trenutno je obezbijeđeno više od sedam miliona maraka, uglavnom iz međunarodnih fondova, a počet će kada lokalne zajednice daju odobrenja za gradnju.

Tek nakon uređenja korita i kontrole plavljenja zemlja bi se mogla početi čistiti, kažu iz Zavoda.

„Biljkama koje bi usvajale određene teške metale, izvlačili ih iz tla, spaljivanjem njih dekontaminiramo to tlo i dovodimo u prvobitno stanje, tj. u stanje normalno za proizvodnju“, kaže direktor Zavoda Dženan Vukotić.

Ova ustanova godinama preporučuje da se Federalno ministarstvo okoliša i turizma uključi u zabranu ispuštanja štetnih i opasnih materija, ali pomoćnik ministrice u Sektoru za okolišne dozvole, procjenu utjecaja na okoliš, registar i čiste tehnologije Stjepan Matić kaže da to nije njihov, već posao inspekcije.

„Mi jedino kad izdajemo za neke pogone i postrojenja okolišnu dozvolu, onda im propisujemo mjere za ispuštanje polutanata u vodu, zrak i tlo i ništa drugo. Mi nemamo nikakve veze ni sa čim.“

Hrana sa otrovne zemlje

Spreča prolazi kroz oba entiteta, ali institucije u Republici Srpskoj (RS) nemaju uspostavljen trajni monitoring zemljišta uz rijeku. Mještani Kakmuža, Karanovca i Porječine u Opštini Petrovo na njemu obrađuju svoje njive i hrane stoku.

Bojan Ristić iz Porječine sadi usjeve na više od 30 hektara uz rijeku, a zbog čestog plavljenja, kaže, godišnje ima i do 15 hiljada maraka štete. Niko nije ispitivao ima li otrova u Ristićevoj zemlji, ali je on u medijima čuo da Spreča nosi veliko zagađenje i to ga brine.

„Živim od ovoga posla, nas sedmočlana porodica, tako da, kako me neće zabrinjavati. To je moja egzistencija, to je dalji život.“

Bez obzira na ozbiljnost problema, institucije u Republici Srpskoj (RS) ne poduzimaju mnogo.

Šef Zavoda za agroekologiju Javne ustanove Poljoprivredni institut RS-a Tihomir Predić kaže da je istraživanje zemljišta skupo, a da donosioci odluka nisu prepoznali važnost zaštite. On polaže nadu u nove međunarodne konvencije koje preporučuju uspostavljanje monitoringa zemljišta.

Kontrola zemljišta uz Spreču u Opštini Petrovo je posljednji put sprovedena 2017. godine, ali samo na određene materije i rezultati su pokazali da one nisu predstavljale opasnost za poljoprivrednu proizvodnju. Predić kaže da bi zbog realnog rizika na ovom području trebalo uspostaviti trajni monitoring kako bi proizvođači bili blagovremeno obaviješteni ako je zemljište otrovano, najbolje kroz zajednički projekt Zavoda iz FBiH i Instituta iz RS-a. Iako institucije u FBiH imaju egzaktne dokaze o zagađenosti vode i zemljišta uz Spreču, za razliku od RS-a, one odlažu rješavanje ovog problema.

„Nije to od jučer. Mi ovo pratimo godinama, uspostavljen je monitoring i mi smo tu da kažemo zašto se to, da ljudi dalje ne bi tu proizvodili, da ne bi dolazilo do zdravstvenih problema”, kaže direktor Vukotić.

A mještani sade, prodaju i hrane se usjevima sa obala rijeke.

„Jedan vidi od drugoga. Jedan posije, rodi, obere, hrani, proda. Nit’ ko pita čime si hranio stoku, ni, ni, nego imaš li, i daj i pošto je. Pa onda i drugi, i tako sad rade svi“, kaže Ismet Kovačević iz Miričine.

„Nama su sugerisali, službe iz Opštine, da mi ne sijemo to područje. (…) Međutim, mi nismo imali alternative. Svi su ljudi sijali u to vrijeme i dalje se nastavilo. Znači i dalje, bez obzira što se zna da je to zagađeno“, kaže Mirsad Avdić iz Donje Orahovice kod Gračanice.

Mještani kažu da godinama sade na zatrovanoj zemlji kako bi prehranili porodice jer druge zemlje nemaju (Foto: CIN)

Na parceli Fadila Ahmetaševića iz Donje Lohinje su pronađeni PAH-ovi. On tu na oko 40 duluma sadi kupus koji posebno brzo i lako upija ove otrove. Od toga živi cijela porodica.

Pomalo ljutito govori o istraživanjima Federalnog zavoda za agropedologiju.

„Ja ne znam šta je u interesu tim istraživačima zemljišta. Da li je u interesu da to se sad zapusti sve i da se ostavi, da se prave neke hale, nasipi, fabrike, ovo, ono, da tu proizvodnju unište“, kaže Ahmetašević, tvrdeći da ga niko nije obavijestio koje kulture ne bi smio sijati na zagađenom zemljištu.

CIN-ovi sagovornici iz Gračanice vjeruju da se zbog zagađenja povećao broj malignih oboljenja među njihovim komšijama, ali struka ne može potvrditi njihove sumnje.

„Potrebna su dugoročna populaciona istraživanja koja bi pratila kretanja bolesti u određenom području da bi se dalo mišljenje o uzročno-posljedičnoj vezi kontaminacije zemljišta i produkata proizvodnje teškim metalima“, kažu iz Zavoda za javno zdravlje Tuzlanskog kantona.

Takva istraživanja nisu ni započela pa su građanima na raspolaganju samo teorijska objašnjenja o opasnostima koje vrebaju iz korita i sa obala Spreče.

„Ponovljeni dugotrajni kontakti sa teškim metalima ili njihovim spojevima mogu oštetiti nukleinsku kiselinu, izazvati mutacije, oponašati hormone i tako narušiti endokrini i reproduktivni sistem i dovesti do raka“, upozoravaju iz Zavoda.

Firma „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o Lukavac (GIKIL) je 2019. godine osuđena za onečišćenje okoliša jer je godinu dana ranije izlila katran, amonijačne vode i druge štetne materije u Spreču i okolinu Lukavca. Izmjerene emisije polutanata, od kojih su neki bili i kancerogeni, dosezale su od 500 do 150.000 puta veće vrijednost od dozvoljenih. GIKIL je zbog toga morao platiti 100.000 KM, a direktor Debašiš Ganguli je po podizanju optužnice pobjegao iz zemlje.

„Sisecam soda“ je 2021. godine morala platiti 70.000 KM jer je 2018. godine pukao nasip „bijelog mora“, otpada sa povišenom koncentracijom hlorida, sulfata, karbonata i drugih materija koje su uništile biljni i životinjski svijet oko fabrike i u Spreči. Uz to, direktor Muhamed Fajić je morao platiti osam hiljada maraka.

Tužilaštvo Tuzlanskog kantona trenutno vodi istragu u vezi sa Farmom „Spreča“ zbog onečišćenja Spreče i okolnog zemljišta tokom 2019. i 2020. godine koje je dovelo do opasnosti za biljni i životinjski svijet.

Podrška čitalaca pomaže CIN-u da razotkrije korupciju i organizirani kriminal.
Donacijom ćete podržati istraživačko novinarstvo kao javno dobro.

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Print

POVEZANE PRIČE

SUISSE SECRETS

#istražioCIN