Hasija Šaldić iz Gradačca već 23 godine brine o svom bolesnom mužu Raifu. Svaki odlazak kod ljekara za njih je mukotrpan. Ima dana kada moraju putovati 80-ak kilometara do Tuzle samo da preuzmu nalaze u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC). Nakon toga se vraćaju kući i čekaju red kod porodičnog ljekara.

„Oduzima mi koliko hoćeš i vremena i prostora. Idi tamo, idi vamo. Svakom ljekaru moraš drugu uputnicu dati i moraš mu sve odnijeti pa se vratiti. Pa ako nešto fali, pa se vratim, pa onda opet dođem drugi dan“, opisuje Šaldić odlaske ljekaru.

Šaldićima i drugim pacijentima bi bilo lakše da ljekari u Domu zdravlja „Gradačac“ koriste elektronske zdravstvene kartone. To bi značilo da pacijenti ne bi morali raznositi nalaze jer bi svi podaci o bolestima, pretragama i lijekovima bili nadohvat ruke doktorima u zdravstvenim ustanovama – u njihovim kompjuterima. Međutim, doktori u Gradačcu to ne čine, iako ih imaju. I nisu jedini.

Za projekt jačanja zdravstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) u periodu 2011-2017. godine je potrošeno oko 20 miliona KM. Više od polovine je uloženo u informatizaciju zdravstvenih ustanova. Tim novcem kupljeni su računari i računarska oprema za domove zdravlja. Osim toga, ustanove u četiri kantona su dobile softvere koji bi informacije o zdravlju pacijenata povezali i držali na jednom mjestu. Danas se ovim sistemom u potpunosti služe samo domovi zdravlja u Zeničko-dobojskom kantonu (ZDK).

Bez obzira da li se koristi, sistem se mora održavati, a to bi trebale plaćati zdravstvene ustanove.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da su one primorane poslove održavanja ugovarati isključivo sa firmama sa kojima je Federalno ministarstvo zdravstva zaključilo ugovor o kupovini softvera. Tako je jedna od njih – sarajevska firma „MedIT“ – u startu dobila sigurne poslove održavanja softvera u tri od četiri kantona.

Direktorica Zavoda zdravstvenog osiguranja (ZZO) ZDK Mirzeta Subašić misli da je to monopol, a suvlasnik firme „MedIT“ Samir Dedović kaže da i druge softverske kuće održavaju svoje sisteme i da je takva praksa i u drugim državama.

Informatizacija na papiru

Federalno ministarstvo zdravstva je 2011. godine počelo provoditi projekt jačanja zdravstvene zaštite. Finansiran je kreditima Svjetske banke i Razvojne banke Vijeća Evrope te novcem budžeta FBiH. Do kraja 2016. godine potrošeno je oko 20 miliona KM, a kredite će građani vraćati do 2031. godine.

Cilj projekta je bio ambulantama i domovima zdravlja u FBiH obezbijediti medicinsku opremu i namještaj, uposlenicima dodatnu obuku, a pacijentima pojednostavljenu proceduru liječenja u vidu elektronskog zdravstvenog kartona. Federalno ministarstvo zdravstva je nabavilo računare i drugu opremu, a 2014. godine je raspisan tender za nabavku servera i softvera za elektronski karton.

Za nešto manje od 690.000 KM posao nabavke servera za šest kantona je dobila firma QSS. Nabavka softvera je povjerena dvjema firmama – „SK Tradeingu“ za 138.000 KM u Bosansko-podrinjskom kantonu (BPK) i firmi „MedIT“ u Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom i Unsko-sanskom kantonu (USK) za nešto više od tri miliona maraka. Ministarstvo je potom servere i softvere predalo kantonalnim zavodima zdravstvenog osiguranja.

Kanton Sarajevo i Hercegovačko-neretvanski kanton su već imali ove kompjuterske programe pa nisu ni bili u planu za nabavku. Četiri kantona na kraju nisu dobila ove softvere. Posavski kanton je očekivao da će softver dobiti kroz donaciju pa je Ministarstvo zdravstva procijenilo da tu ne treba trošiti novac od kredita. Zapadnohercegovački i Kanton 10 već su koristili određene aplikacije i nisu bili zainteresovani za federalni projekt. Srednjobosanski kanton nije na vrijeme dobio saglasnost Vlade bez koje nabavka u tom trenutku nije mogla biti provedena.

U septembru 2015. godine tadašnji vršilac dužnosti direktora Zavoda BPK Emir Pršeš je na hodnicima zatekao računarsku opremu. Odbio je potpisati zapisnik o preuzimanju opreme jer, kako kaže, nije dobio ugovor o softveru.

„(…) nisam znao o čemu se radi. Mislim, htio sam i sastanak da se objasni, da vidim tu dokumentaciju, da mi neko pojasni o čemu je riječ“, rekao je Pršeš novinarima CIN-a.

Kaže da su uposlenici Federalnog ministarstva zdravstva tražili da potpiše dokumente kako bi oni završili projekt: „Bila je napeta situacija jer sam vidio da su oni sa federalnog nivoa vršili pritisak i preko Vlade i nas da se to što prije zatvori jer su oni imali taj određeni rok gdje su morali da zatvore tu priču“.

Pomoćnica federalnog ministra zdravstva za implementaciju projekata Vildana Doder kaže da to nije tačno.

I direktor tuzlanskog zavoda Mirsad Hodžić kaže da je bio pod pritiskom prije preuzimanja softvera i servera čija je vrijednost 1,7 miliona maraka: „Mi zaista nismo bili uključeni u tom dijelu – i prilikom nabavke, i prilikom odabira firmi, i bilo koga kad je u pitanju ovaj ambulantni informacioni sistem. Sve nam je odozgo servirano“.

Milionska investicija uložena u zdravstveni informacioni sistem do danas nije opravdala svrhu, jer su problemi počeli čim su zavodi preuzeli softvere i opremu.

U BPK su rekli novinarima CIN-a da je sistem elektronskih kartona kod njih funkcionisao šest mjeseci tokom 2015. godine. Direktor Doma zdravlja „Dr. Isak Samokovlija“ Edin Čengić kaže da je sistem bio dobar jer su se doktori lako informisali o stanju pacijenta, njegovim pretragama i lijekovima.

Međutim, za dalji rad je nedostajao dio opreme, što pomoćnica federalnog ministra Doder negira. Pomoćnik direktora Zavoda Pršeš kaže da nisu imali novca da kupe ono što je nedostajalo i tako je u BPK-u sve vraćeno na staro – doktori su podatke o liječenju pacijenata ponovo upisivali samo u papirne kartone, a pacijenti su nalaze i uputnice za preglede nosili od ustanove do ustanove.

„Meni je potrebno, ako pošaljem uputnicu odavde, da to stigne u Goražde, razumijete? Kad pacijent ode dole, da to već ima kod njih u kompjuteru da sam ga ja uputila, ali to nema”, kaže doktorica Doma zdravlja Prača Enka Burić.

„SK Tradeing“, fima koja je instalirala softver, u međuvremenu je prestala raditi. Bivši suvlasnik Kerim Kapetanović je osnovao novu firmu i početkom 2018. godine popravio softver, nabavio opremu koja je nedostala i o tome obavijestio Vladu i direktore zdravstvenih ustanova. Međutim, rukovodioci dva doma zdravlja u BPK-u uopće nisu znali da elektronski kartoni u njihovim ustanovama već skoro godinu dana rade. Direktor Čengić tvrdi da je za ovo saznao od novinara CIN-a i da mu niko prije nije javio. Nakon što su novinari otkrili da sistem u BPK-u ipak radi, Kapetanović je pozvao redakciju CIN-a i rekao da su ga uposlenici počeli odjednom koristiti.

Dvije godine nakon što je softver instaliran uposlenici Zavoda su obavijestili Kantonalno ministarstvo da Firma „SK Tradeing“ nije izvršila sve obaveze navedene u ugovoru vrijednom 138.000 maraka. Naime, firma se obavezala da će obučiti uposlenike Zavoda upravljanju aplikacijom, pohranjivanju podataka te integraciji novog sistema sa starim.

„Niti smo preuzeli, niti nam je iko dao kakve obaveze ni administratora, niti imamo tu aplikaciju kod nas u Zavodu da možemo pristupiti“, kaže za CIN informatičar ZZO-a Bosansko-podrinjskog kantona Mersudin Krajišnik.

U Federalnom ministarstvu zdravstva kažu da im se niko nije žalio na elektronski zdravstveni karton, ali i da nikada nisu provjeravali koliko doktori koriste ovaj sistem.

„Ukoliko se, znači, strateškim planom i prioritetima ovog ministarstva u narednom periodu mi za to opredijelimo, mi ćemo uraditi tu vrstu analitike“, kaže Doder.

Ili dupla evidencija, ili manje pacijenata

Informatizacija u Tuzlanskom kantonu je bila malo uspješnija, ali ni ovdje nije svim pacijentima olakšano liječenje preko elektronskih kartona. Novinari CIN-a su otkrili da doktori u četiri doma zdravlja i dalje popunjavaju kartone samo na papiru.

Među njima je i Dom zdravlja „Gradačac“ pa Hasija Šaldić zbog toga i dalje mora nositi nalaze i uputnice bolesnog muža u UKC „Tuzla“. Nije znala da njen dom zdravlja ima elektronske kartone.

„To je i grehota i sramota da mi idemo se mučiti, a da to postoji i da se ne koristi“, kaže Šaldić.

Dom zdravlja „Gradačac“ je za dvije godine održavanje sistema platio firmi „MedIT“ 17.627 maraka.

„Imamo obavezu od Zavoda“, kaže direktorica Alma Šakić. Ona je objasnila da su tokom 2018. godine samo tri od devetnaest ljekara kratko koristila elektronski karton, ali da ni oni više to ne rade.

Iako je CIN tražio informaciju za cijelu godinu, „MedIT“ je dostavio samo podatke za novembar iz kojih se vidi da su tri ljekara u Gradačcu koristili sistem. 

U drugim domovima zdravlja, koji ne koriste ovaj sistem, kažu da nemaju dovoljno računara ili vremena da unose podatke. Direktor Doma zdravlja „Sapna“ Edin Jahić kaže da ljekar svakodnevno primi oko 50 pacijenata pa ne stigne unijeti podatke i u papirni i u elektronski karton.

„Imam dvije opcije: ili ovako da ide kako ide, ili druga opcija da onemogućim ulaz većeg broja od 25 pacijenata dnevno“, kaže Jahić. Naime, zakon je odredio da bi podaci o pacijentu trebali postojati i u elektronskoj i u papirnoj formi.

I u Domu zdravlja „Srebrenik“ imaju problema. Kažu da nisu dobili dovoljno računara i zato ne mogu u potpunosti koristiti sistem. „Imaš jedan kompjuter na četiri sestre u porodičnoj medicini, fizički ga ne može unijeti. Zato je ta informatizacija površna“, kaže direktor Ibrahim Zukić, objašnjavajući da su na teret dobili sistem koji nisu ni ugovarali ni kupovali. „To je apsurd“, kaže on.

U Zavodu Tuzlanskog kantona su svjesni problema i imaju isto mišljenje kao i kolege. „Ovo što su oni nama instalirali, zaista ja ne vidim neku korist od svega toga”, kaže direktor Mirsad Hodžić.

Pomoćnica ministra Doder je novinarima CIN-a rekla da je Federalno ministarstvo zdravstva na početku projekta napravilo analizu opreme koja je trebala domovima zdravlja. Neke ustanove su kasnije imale dodatne zahtjeve koje Ministarstvo nije moglo ispuniti.

„Menadžmenti domova zdravlja najmanje što su mogli učiniti u susret procesu razvoja informacionih tehnologija jeste dokupiti par računara“, kaže Doder.

Javne nabavke bez konkurencije

Iako je Ministarstvo doniralo ovaj sistem, on nije potpuno besplatan jer ustanove moraju plaćati njegovo održavanje. Zbog toga svake godine ugovaraju poslove popravke kvarova, pohranjivanja podataka i pristupa aplikaciji.

S obzirom na to da Ministarstvo zdravstva nije kupilo i izvorni kod na osnovu kojeg aplikacija radi, obavezalo je domove zdravlja i ambulante da poslove održavanja mogu dati samo firmi koja im je prodala softver, jer jedino ona ima pristup sistemu. Druge informatičke firme nemaju ni mogućnost da dobiju ovaj posao.

Sagovornici CIN-a kažu da je izvorni kod skup te da nije uobičajeno da se za ovakve softvere prodaje. U suprotnom, softverske kuće ne bi imale interes u prodaji. „Ulože se ogromna sredstva da proizvedete kod koji vi registrujte kao svoje intelektualno vlasništvo. (…) Na taj način poslujete na tržištu“, kaže suvlasnik firme „MedIT“ Dedović.

U ZDK, koji je tek od ove godine počeo koristiti sistem elektronskih kartona u potpunosti, kažu da su dva puta raspisivali tender za održavanje softvera. Oba puta posao je dobio „MedIT“ i za posljednje dvije godine ugovoreno je održavanje svih sistema u ovom kantonu za 418.200 KM.

„Pri raspisivanju ovih procedura nama se niko drugi ne može javiti, dakle, da dobijemo nižu cijenu održavanja sistema“, kaže direktorica Zavoda Subašić, dodavši da je to monopol.

Isti problem ima i Zavod Tuzlanskog kantona koji bi sa domovima zdravlja trebao firmi „MedIT“ godišnje plaćati više od 140.000 maraka. Međutim, neke ustanove ne koriste ovaj sistem i odbijaju platiti održavanje.

“Nemamo mogućnost izbora, oni su nam ti koji su ekskluzivni”, kaže direktorica Doma zdravlja „Banovići“ Munevera Bećarević. Suvlasnik firme „MedIT“ Dedović kaže da je cijena održavanja ista za sve ustanove i da su zavodi zdravstvenog osiguranja preuzeli obavezu da finansiraju održavanje sistema.