Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu danas je oslobodilo Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, optužbe za zloupotrebu položaja u slučaju Lijanović.
Čović je bio optužen da je 2000. godine, kao ministar finansija Federacije BiH, donio sporni akt kojim je firmama u vlasništvu porodice Lijanović omogućio da izbjegnu plaćanje 1,8 miliona KM carinske takse na uvoz piletine.
Jasenko Ružić, predsjednik Sudskog vijeća, rekao je da Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz kojim bi potkrijepilo navode iz optužnice.
Kantonalni tužitelj Aziz Jahjaefendić je najavio žalbu Vrhovnom sudu FBiH, ali o osnovama žalbe nije želio govoriti.
Po istoj optužnici Sud Bosne i Hercegovine je u novembru 2006. godine nepravomoćno osudio Čovića na pet godina zatvora. Nakon žalbe, 2008. godine Apelaciono vijeće Suda BiH se u ovom predmetu proglasilo nenadležnim. Dvije godine je trebalo Tužilaštvu i Sudu BiH da prenesu predmet Tužilaštvu Kantona Sarajevo. Dokazni materijal je između pravosudnih institucija transportovan najmanje devet puta, pri čemu je dio dokumentacije izgubljen, o čemu je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pisao prošle godine.
Sudija Ružić je u presudi naveo da veza između Čovića i Lijanovića nije dokazana i da su firme porodice Lijanović iz Širokog Brijega zatražile oslobađanje plaćanja takse na uvoz piletine od Filipa Andrića, direktora Carinske uprave FBiH (CU). U presudi je navedeno da je Andrić dozvolio uvoz mesa na koje nije plaćena posebna taksa. On se pri tome pozvao na dokument sa faksimilom Čovićevog potpisa koji sud nije priznao kao dokaz, s obzirom da ga je bilo ko mogao falsifikovati, naveo je Ružić.
Pošto nije dokazano da je donio sporni akt, naglasio je sudija Ružić, Čović ga nije mogao ni staviti van snage, kako su od njega tražili Andrić, direktor Carinske upreve, zatim njegov zamjenik Fuad Kasumović te Mirsad Kurtović, tadašnji ministar za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose u BiH. Dopisi trojice funkcionera Ministarstvu finansija FBiH bili su priloženi kao dokaz da je Čović imao namjeru da počini krivično djelo.
Čak i da je Čović donio sporni akt, on nije bio obavezujući za Carinsku upravu FBiH i Andrić ga je mogao staviti van snage, kao što je to uradio njegov nasljednik Slavko Sikirić u aprilu 2002. godine, nakon što je Čović otišao iz Ministarstva, rekao je sudija. Sikirić je, također, zatražio naknadno plaćanje uvozne takse od Lijanovića, ali je to bilo mnogo kasnije i nema dokaza da je zbog postupaka Čovića mogla biti ostvarena bilo kakva korist za Lijanoviće. Sud je presudom pozvao Federaciju BiH da kao oštećena strana u parničnom postupku pokuša naknadno naplatiti taksu.
Kantonalni sud u Sarajevu odlučivao je o dijelu prvobitne optužnice koja je iznijeta pred Sudom BiH u martu 2005. godine. Čović i šesterica zvaničnika bili su tada optuženi za organizovani kriminal, zloupotrebu položaja, uzimanje mita i utaju 38,7 miliona KM. Uz Čovića su tada bili optuženi Jozo, Jerko, Mladen i Slavo Ivanković Lijanović, vlasnici Mesne industrije Lijanović iz Širokog Brijega, tadašnji predsjednik Ustavnog suda BiH Mato Tadić i advokat Zdravko Lučić.
Nakon što su Lijanovići, Tadić i Lučić oslobođeni optužnice u prvostepenom postupku, sudilo se samo Čoviću. On je nepravosnažno osuđen na temelju samo jednog od dva sporna dokumenta sa faksimiom njegovog potpisa, na osnovu kojeg su Lijanovići izbjegli platiti 1,8 miliona KM. Sud BiH nije ni razmatrao drugi dokument, gotovo iste sadržine, na osnovu kojeg je izbjegnuto plaćanje dodatnih 36,9 miliona KM takse, jer u Ministarstvu finansija FBiH nije nađen njegov original – samo fotokopija.
