Faris Vehabović, sudija Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), jedan je od pravnih stručnjaka koji smatraju da Ustavni sud BiH u nekim odlukama izlazi iz okvira svoje nadležnosti.

Vehabović, koji je ranije bio registrar Ustavnog suda BiH, kaže da ovaj Sud možda i prečesto ulazi u utvrđivanje činjenica i primjenu prava u odlukama redovnih sudova i time na sebe preuzima ulogu nepostojećeg vrhovnog suda BiH. On dodaje da Sud ne bi trebao djelovati na ovaj način i postupati kao redovni sud.

S druge strane, predstavnici Ustavnog suda BiH kažu da su u pitanju pravne nijanse i da je logično da postoje razna pravna gledišta u vezi nadležnosti Suda i sudske prakse. No, sve je to u okviru Ustava i u službi zaštite ljudskih prava građana, kažu oni.

Registrar Ustavnog suda BiH Zvonko Mijan kaže da je ‘grijeh’ ovog Suda možda i u tome što je, ukidajući presude nižih sudova, povrijedio sujetu pojedinih sudija i time izazvao kritike.

Mijan objašnjava da Sud pored osnovnih nadležnosti – da štiti Ustav i provjerava ustavnost donesenih zakona – ima i apelacionu nadležnost: da razmatra žalbe građana koji tvrde da su redovni sudovi povrijedili njihova ljudska prava zagarantovana Ustavom.

Prema evidenciji Ustavnog suda BiH, ovaj Sud godišnje prima između 3.500 i 4.000 predmeta. Više od 99 posto su upravo žalbe građana na odluke redovnih sudova.

‘Mi često nailazimo na debele povrede ljudskih prava građana, koje se ne bi smjele događati’, kaže predsjednica Ustavnog suda Seada Palavrić.

U ovim predmetima Sud se kreće tankom linijom nadležnosti i može lako postati meta kritika.

‘Moje je mišljenje da je Ustavni sud malo previše ušao u razmatranje činjenica, a naročito u predmetima u kojima se spominje arbitrarna primjena prava u odlukama redovnih sudova’, kaže Vehabović. Pod arbitrarnom primjenom prava pravnici podrazumijevaju proizvoljnu primjenu zakona koja nema pravnu osnovanost ili nije odgovarajuće objašnjena u obrazloženju presude.

Nepostojanje vrhovnog suda na državnom nivou

Takvo stanje Vehabović pripisuje činjenici da je BiH jedina zemlja na svijetu koja nema vrhovni sud na državnom nivou, koji bi ujednačavao sudsku praksu redovnih sudova i obezbijedio ravnopravnost svih građana pred zakonom. Ta činjenica dovodi Ustavni sud BiH u položaj vrhovnog suda, kaže Vehabović i dodaje: ‘Da postoji neko tijelo koje može utvrditi obavezujuću praksu onda Ustavni sud BiH ne bi imao nikakvih opravdanja da se bavi činjenicama.’

Predstavnik BiH u Venecijanskoj komisiji Vijeća Evrope i bivši sudija Ustavnog suda BiH Ćazim Sadiković kaže da je BiH vjerovatno jedina zemlja u svijetu koja ima Ustavni, ali ne i vrhovni sud na državnom nivou.

Neophodno je uspostaviti pravosudni sistem koji se završava vrhovnim sudom BiH ‘jer ne može Ustavni sud djelovati uspješno u ovim uslovima’, kaže Sadiković. On podsjeća da su ‘demokratije postojale i postoje bez ustavnog suda, ali bez pravosudnog sistema ne. Nepostojanje (državnog) pravosudnog sistema je veliki problem.’

Sudija Kantonalnog suda u Mostaru i profesor Ustavnog prava Nurko Pobrić kaže: ‘Ustavni sud ne prekoračuje svoju nadležnost direktno ali na jedan suptilan, zaobilazni način on, štiteći ljudska prava, izlazi iz svojih okvira.’

Profesor Pobrić dodaje da se ovdje radi o pravnim nijansama.

Potpredsjednik Ustavnog suda BiH David John Feldman kaže da je uvijek teško odvagati da li su odluke redovnih sudova bile neosnovane, proizvoljne, te da su mnogi predmeti dovodili do rasprava među devet sudija ovog suda i iznošenja različitih pravnih mišljenja.

‘Ustavni sud BiH je do sada uvijek zauzimao stav da to nije razlog za zatvaranje očiju pred greškama koje lišavaju ljude njihovog ustavnog prava na pravedno suđenje’, kaže Feldman i dodaje da Sud smatra važnim da zaštiti građane od proizvoljnih i neosnovanih odluka redovnih sudova.

U odlukama ove vrste standardno objašnjenje Ustavnog suda je da on nije nadležan utvrđivati činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u presudama redovnih sudova osim u slučajevima kad odluke redovnih sudova ugrožavaju neka od ljudskih prava zagarantovanih Ustavom.

Nedefinisani standardi

Registrar ovog Suda, Mijan kaže kako je to kompleksno pitanje upravo jer je riječ o ljudskim pravima koja su vrlo uopšteno definisana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. ‘Tako u Konvenciji stoji da svi imaju pravo na pravičan postupak ali se uopšte ne navode standardi koje treba ispoštovati u tom sudskom postupanju.’

‘Ustavni sud crpi osnovu za svoju nadležnost iz standarda koji je uspostavio Evropski sud (za ljudska prava) kroz svoju praksu. Ali on (Evropski sud) daje samo jedan minimum ljudskih prava’, kaže Mijan i dodaje da je državama koje su kao i BiH potpisale Konvenciju ostavljena mogućnost da pruže viši stepen zaštite ljudskih prava.

Na zamjerke pravnika koji kažu da Ustavni sud BiH prekoračuje nadležnost kada djeluje kao redovni žalbeni sud, Mijan odgovara da ovaj Sud ne pokušava preuzeti ulogu redovnog apelacionog suda. Umjesto toga, ovaj Sud uglavnom ne utvrđuje činjenice niti primjenu materijalnog prava osim u određenim izuzecima kada procjeni da redovni sudovi prekršili neko od Ustavom zagarantovanih prava.

Ustavni sud BiH nikad ne kaže direktno da je redovni sud pogrešno protumačio nečiju izjavu, već ispituje kako je redovni sud to obrazložio u presudi. Problem nastaje kada niži sud ne obrazloži adekvatno zašto je donio određenu odluku, kaže Mijan.

U velikom broju svojih odluka Evropski sud iz Strazbura navodi da stranka ne može iskoristiti svoje pravo na žalbu niti viši sud može preispitati valjanost presude ukoliko presuda nije potpuno obrazložena, kaže Mijan. To su nijanse i ‘mi smo svjesni da i sudije koje se time bave imaju problema s tim.’

Kao primjer Mijan navodi bivši Zakon o parničnom postupku koji je nalagao da vrhovni sudovi entiteta imaju pravo odobriti reviziju predmeta samo ako je vrijednost sudskog spora veća od 15.000 KM.

Ako je entitetski vrhovni sud bez obrazloženja odobrio reviziju predmeta čija je vrijednost samo 3.000 KM, onda se apelant žali i kaže da je njegovo pravo na pravedno suđenje povrijeđeno. Ovo je i utvrđivanje činjenica i preispitivanje primjene materijalnog prava, dodaje on, ali u ovakvim predmetima Ustavni sud BiH ne može jednostavno reći: ‘Uredu je i vaše pravo nije narušeno.’

Mijan smatra da bi ovaj problem trebalo posmatrati kroz svaki pojedinačni predmet, te da je stoga dobro što su odluke Suda kolektivne i što najprije odlučuje Vijeće sudija, pa odluku kasnije detaljno pregleda i grupa pravnih savjetnika. Tek ako se svi skupa slože da je u odluci sve što treba ona biva donesena i objavljena.

Čak i ako Ustavni sud ponekad pređe okvir nadležnosti ne postoji realna šteta, kaže Mijan. Prema njegovim riječima, u pravosuđu uvijek postoji neki viši autoritet koji će preispitati odluku. U slučaju sporne odluke Ustavnog suda BiH, taj autoritet je Sud za ljudska prava u Strazburu.