Kuća u nekadašnjoj Ulici Arčibalda Rajsa u Gradišci tri godine je skrivala tajnu o naizgled normalnoj hraniteljskoj obitelji u kojoj su bile smještene djevojčice bez roditeljskog staranja. I danas tek rijetki znaju da su iza tih vrata djevojčice bile višestruko silovane.

Sistem hraniteljstva, odnosno smještaj djece u drugoj obitelji u Bosni i Hercegovini (BiH) nije zakonski uređen. Ne postoje jasne nadležnosti i kontrola pa se dešava da djeca budu zlostavljana, zanemarivana pa i izgladnjivana. U BiH je najmanje 589 djece bez roditeljskog staranja smješteno u hraniteljske obitelji, pokazuju podaci koji su Centru za istraživačko novinarstvo (CIN) dostavile službe za socijalni rad iz 136 općina. Međutim, ovi podaci nisu potpuni, jer ne postoji zvaničan registar hraniteljskih obitelji i djece na području BiH.

Prijateljima hraniteljske obitelji iz Gradiške sve je izgledalo normalno i djevojčice su se činile sretne. Bračni par kod kojeg su bile smještene su zvale mamom i tatom. Tek poslije će se otkriti da su njih dvije živjele u strahu.

Biološki sin hranitelja, osnovnoškolac, silovao ih je u periodu od 2003. do 2006. godine. Sve je počelo kada su djevojčice imale sedam i devet godina. Kada su za to saznali roditelji, istukli su ga i zatražili od njega da to više ne radi. Hranitelj je djevojčice tukao kaišem, motkom i drškom metle te im prijetio da o tome nikome ne govore.

Slučaj je otkriven u školi i predat pravosuđu. Nakon šestogodišnjeg postupka hranitelji su prošle godine nepravosnažno osuđeni zbog zapuštanja i zlostavljanja maloljetnih osoba. Izrečena im je novčana kazna od 2.000 KM. Drugostepeni postupak je u toku, dok suđenja za silovanje nije ni bilo.

Sudska dokumentacija pokazuje da je Centar za socijalni rad u Gradišci raskinuo ugovor sa ovim bračnim parom, odmah nakon što je slučaj otkriven.

Nemiješanje u svoj posao

Službe socijalne zaštite u Kantonu Sarajevo nisu bile tako ažurne u slučaju hraniteljice Umije Pozder. Iako je četrnaestogodišnja djevojčica nakon pritužbi za zlostavljanje izmještena iz njene kuće u SOS Dječije selo, Pozder je još uvijek hraniteljica troje djece.

Kod obitelji Pozder bilo je smješteno četvero djece. Za brigu o dvoje djece je bila nadležna Služba socijalne zaštite Novi Grad, a za drugo dvoje Službe socijalne zaštite Vogošća.

Nekoliko osoba koje su bile u kontaktu sa ovom obitelji potvrdilo je za CIN da su Pozderi fizički kažnjavali djecu, da im nisu davali dovoljno hrane te da nemaju džeparac, iako je porodica za njihovo izdržavanje primala skoro 2.000 KM mjesečno iz budžeta Kantona Sarajevo.

Djevojčicine školske prijateljice kažu da je imala tragove batina svuda po tijelu. Zbog toga je nosila dužu odjeću kojom je to skrivala. Prema informacijama do kojih su došli novinari CIN-a, prije nekoliko mjeseci je djevojčica bez odobrenja Pozder potrošila dvije marke koje je imala od kusura, zbog čega se plašila povratka kući iz škole.

Umjesto da ide kući, ona je pobjegla kod prijateljica koje su je sakrile. Samila Žepčan, baka jedne od njih, pozvala je policiju. Prema njezinim riječima, prilikom policijske intervencije došla je i Pozder sa kćerkom Aminom koja je fizički nasrnula na djevojčicu.

Nakon toga djevojčica je smještena u SOS Dječije selo.

Sa Pozder je raskinut ugovor o hraniteljstvu za ovu djevojčicu, ali ne postoji namjera da se izmjesti ostalo troje djece koja su kod nje smještena. Mirsada Poturković, glasnogovornica Kantonalnog centra za socijalni rad, kaže da se u ovakvim slučajevima izmješta dijete nad kojim je vršeno nasilje, dok se ostala djeca ne izmještaju „ako ne postoji sumnja da je život i zdravlje i druge djece ugroženo“.

Postoje oprečne informacije da li se provela detaljna istraga kojom bi se utvrdilo jesu li djeca ugrožena. Ernest Jović, staratelj dvojice dječaka smještenih kod Pozder, kaže da se nije raspitivao zbog čega je djevojčica izmještena u SOS Dječije selo.

„Šta je to, kako je bilo, ja ne ulazim, jer, nažalost, moram biti toliko sebičan – to nije moj biznis“, kaže on.

Nekoliko sagovornika CIN-a je reklo da socijalni radnici nisu redovno vršili nadzor nad hraniteljskim obiteljima. Penzionisana Atifa Mutapčić iz Službe za socijalnu zaštitu u Vogošći, koja je bila nadležna za skrbništvo nad djevojčicom, kazala je: „Ono što se dešava unutar porodice, mi to i ne znamo jer nemamo dovoljno vremena da mi to spoznajemo i da razgovaramo“.

U kući Umije Pozder na Ilidži žive i njezini sin i kćerka sa supružnicima i djecom. Prema njezinim riječima, nakon što je djevojčica otišla, obitelj namjerava uzeti još djece u hraniteljstvo.

Pušač od 9 godina

Hraniteljstvo je definisano entitetskim zakonima o socijalnoj zaštiti. Za djecu bez roditeljskog staranja nadležni su centri za socijalni rad na čijem području dijete ima prebivalište. Socijalni radnici su, uglavnom, staratelji za nekoliko djece bez roditeljskog staranja i odraslih kojima je oduzeta poslovna sposobnost.

Poturković kaže da socijalni radnici imaju više posla nego što ga mogu obaviti i ne mogu biti u isto vrijeme na svim mjestima gdje bi trebali biti. „Jedan socijalni radnik može kvalitetno raditi hraniteljstvo pod uvjetom da radi samo hraniteljstvo“, kaže Poturković.

Prema zakonima, socijalni radnici bi trebali vršiti kontrolu nad hraniteljima, ali nije propisano kada, koliko i na koji način se kontrola sprovodi.

Aleksandra Babić-Golubović iz Nevladine organizacije „Hope and Homes for Children“ BiH kaže da je dužnost centara za socijalni rad da prate šta se dešava sa djecom nakon smještaja kod neke obitelji, ali da se to u većini slučajeva ne radi. „Ima tu raznih situacija do kojih ne bi trebalo doći da centri to prate kako treba.“

Bez puno kontrole nadležnih centara prolazi i Hasnija Džaferagić iz Sarajeva. Ona kaže da je hraniteljica od 1971. godine i da je bilo situacija da ima i po sedmero djece u hraniteljstvu. Prema dokumentaciji do koje je došao CIN, obitelj Džaferagić prolazi prave drame. Svađe između članova obitelji, izbacivanja iz kuće i sukobi sa susjedima nisu rijetke scene. Prema federalnom Zakonu, dijete se ne može smjestiti u obitelj u kojoj su poremećeni odnosi. Rodbina i susjedi su nadležnim centrima za socijalni rad više puta prijavljivali Hasniju Džaferagić. Uz ostalo, u prijavama je naveden i loš odnos prema djeci.

Međutim, do sada te prijave nisu ozbiljno razmatrane.

Kod Hasnije djeca od 9 godina puše, piju kafu i obavljaju teške fizičke radove, kao što je nošenje maltera za kuću. Kod nje je svojevremeno bio smješten i Alen Makaš koji je u februaru 2010. godine ubijen dok je pljačkao kladionicu u sarajevskom naselju Ciglane.

Imao je 17 godina.

Prema riječima Džaferagić, on je bio jedan od preko stotinu djece koja su prošla kroz njezinu kuću. Neka od te djece su kao i Makaš imala problematično ponašanje. U uređenim sistemima takva djeca se smještaju u obitelji koje su prošle specijalističku obuku, što ovdje nije bio slučaj.

Prema navodima Džaferagić, dječak je ovu obitelj napustio nakon tri godine boravka, kada je iz kuće ukrao mobilni telefon. Kaže da je ona predložila Centru za socijalni rad da Makaša puste na ulicu jer nije podoban ni za domove ni za hraniteljske obitelji.

Makaševa starateljica, socijalna radnica Mutapčić, znala je za njegovo problematično ponašanje. U razgovoru za CIN kaže da je on iz prodavnice krao samo najbolje stvari i da je od njega naučila „šta je dobro“ od hrane. Ona kaže da je mladić uvijek bio sam i napušten: „I od nas je isto bio napušten, i onda se preda (…)“.

Novac za hraniteljstvo

Hraniteljstvo bi trebalo biti jedan od boljih oblika zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja zbog mogućnosti da dijete odrasta u porodičnom okruženju. Hranitelji bi trebali djecu pripremiti za samostalan život. Za izdržavanje djece hranitelji od države dobiju novac. U zavisnosti od mjesta stanovanja, taj iznos se kreće od 150 do 740 KM.

Najmanje devet CIN-ovih sugovornika kaže da je novčana naknada najveći mamac za uzimanja djece u hraniteljstvo. Mirsada Poturković kaže: „Koliko god se mi profesionalci zanosili nekakvim idejama da neko dijete primi na hraniteljstvo samo zato što voli tu djecu, vrlo je to lažno zanošenje i lažna ideja“.

Ova naknada se u Federaciji isplaćuje iz kantonalnih budžeta te se razlikuje ovisno o platežnoj moći kantona, što dovodi do „direktne diskriminacije djece iz finansijski slabijih kantona“, kako je navedeno u dopisu Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Trenutnim zakonom nisu jasno definisani ni način ni nadzor za trošenje naknade za obiteljski smještaj. U Federaciji je u pripremi nacrt zakona o hraniteljstvu koji bi jasnije definisao pravila ove oblasti. U Republici Srpskoj se sredstva isplaćuju iz općinskog budžeta, a visina naknade razlikuje se od slučaja do slučaja.

Šest hranitelja sa kojima je CIN razgovarao, kao i predstavnici udruženja hranitelja kažu da naknade nisu dovoljne za potrebe djeteta i da su isplate neredovne.

Za razgovor sa djecom hraniteljskih obitelji je potrebna dozvola i najčešće mogu razgovarati uz prisustvo staratelja. Njihovi identiteti nerado se daju javnosti, uz obrazloženje da se time štite djeca. Iz istih razloga sudski postupak u Gradišci je zatvoren za javnost. Zbog toga će za većinu ostati nepoznat identitet i dječaka koji je silovao djevojčice. On je danas punoljetan i na slobodi je.