Zakopano arheološko blago Bosne i Hercegovine leži nezaštićeno i neiskorišteno. Izgleda da su nalazišta koja bi mogla privući turiste, dati podstrek ekonomiji, stvoriti nova radna mjesta, te omogućiti stručno usavršavanje, za sada predmet interesovanja jedino studenata i arheologa iz inozemstva.

Objašnjenja koje nude mnogi stručnjaci i službenici iz institucija kulture stara su priča u poslijeratnoj BiH: nedostatak novca i nepostojanje državnih institucija koje bi izdavale dozvole čine provođenje arheoloških istraživanja gotovo nemogućim. Stoga ne čudi što je arheologija, koja je prije rata smatrana respektabilnom naukom zbog aktivnog učešća na očuvanju postojećih i otkrivanju nepoznatih starina, u međuvremenu gotovo izumrla.

Nastavak istraživanja Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) otkriva da razloge za anemične napore na očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa u BiH ne treba tražiti samo u nedostatku novca i birokratiji.

BiH nema stručni kadar koji bi vršio iskopavanja zakopanog naslijeđa. Jedini studij arheologije u BiH postoji na Sveučilištu u Mostaru i ima 11 studenata i gostujuće profesore.

Mnogi arheolozi iz BIH morali su otići u inostranstvo, između ostalog i u Njemačku, jer se, i pored značajnog broja nalazišta, u BiH vrši mali broj arheoloških istraživanja.

Inicijativa pokrenuta u januaru 2005. godine, da se na državnu komisiju prenesu ovlasti kojima bi se razriješila zbrka oko nadležnosti za zaštitu spomenika, za sada se nije pomakla sa mrtve tačke.

I dok mnogi kulturni radnici krive nedostatak novca za mali broj domaćih projekata, Zemaljski muzej i nekoliko drugih bh. ustanova uspjeli su obezbijediti strana sredstva za finansiranje arheoloških projekata.

Prije rata arheološka djelatnost nije zavisila od pomoći sa strane. Institucije za brigu o kulturnoj baštini bile su uvezane preko jedne krovne institucije koja je bila zadužena za kontrolu arheoloških istraživanja i izdavanje dozvola za iskopavanje.

Danas se tim poslom bave dva entitetska zavoda za zaštitu spomenika, a u Federaciji od 10 kantona njih četiri imaju svoje zavode. Spomenute institucije su često u sukobu sa državnom komisijom koja nema ovlasti da koordinira njihov rad.

Zilka Kujundžić-Vejzagić, arheolog iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu sa četrdeset godina profesionalnog iskustva, prisjeća se kako je u nekadašnjoj državi bila uređena ova oblast.

‘Imali smo strategiju kako da se radi, gdje se istražuje, ko istražuje, šta je prioritet i sve to je finansirala država’, objašnjava ona i zaključuje: ‘Sada nemamo ništa.’

Čak i u slučajevima kad vlasti slučajno naiđu na ostatke zakopanog blaga, ovakve šanse često bivaju propuštene zbog nedostatka inventivnosti i kreativnog planiranja. Često ovakvi darovi historije bivaju protraćeni uz izgovor da se nema novca.

Kada je prošle godine Ago Vajzović iz Orašja, naišao na 6 metara dugačak drveni čamac kupajući se u rijeci Savi, o otkriću je obavijestio Zemaljski muzej. Stručnjaci pretpostavljaju da čamac potiče iz Otomanskog perioda, ali mu je odgovoreno da nema novca za otkup, pa ga je on poklonio prijatelju.

Slično se desilo i sa Rimskom grobnicom koju su u goraždanskom naselju otkrili radnici dok su kopali kanalizacionu mrežu. Kada su obavijestili nadležne o otkriću rečeno im je da nema novca. Radnici su potom asfaltirali grobnicu u kojoj se nalazio kameni kovčeg.

Istorijat arheoloških istraživanja u BiH počinje još davne 1888. godine, navodi Enver Imamović, arheolog i profesor sa univerziteta u Sarajevu. U ranom periodu Austrougarske vladavine otkrivena su neka od svjetski poznatih nalazišta. Kao primjere nalazišta za čiju su zaštitu zaslužni bh. arheolozi Imamović navodi prethistorijska naselja Butmir kod Sarajeva, Glasinac kod Sokoca i ribarsko naselje na obali rijeke Save.

Zemlja sa 120 godina dugom arheološkom tradicijom, današnja Bosna i Hercegovina ne ulaže niti jedan pfening u još uvijek neistražena nalazišta. Republika Srpska je za arheologiju iz budžeta za 2005. godinu izdvojila 10.000 KM a Federacija 150.000 KM.

Ali, arheolozi tvrde da za jedno dugotrajno i detaljno istraživanje prosječne arheološke lokacije potrebno obezbijediti najmanje 500.000 KM. Susjedna Republika Hrvatska je u ovoj godini izdvojila duplo više sredstava za arheologiju nego oba bh. entiteta zajedno, odnosno oko 350.000 KM.

Stručnjaci navode da su u opasnosti od propadanja neki od najznačajnijih potencijalnih arheoloških nazišta u BiH. Među njima treba izdvojiti prethistorijsku špilju Vjetrenica u delti Neretve, ilirski grad Ošaniće kod Stoca, antičko naselje Mošunj kod Viteza, i Arnautovići kod Visokog, krunidbeni grad srednjovjekovnih bosanskih kraljeva. Većina ovih nalazišta zapuštena je i prepuštena sudbini.

Arheolog Snježana Vasilj sa mostarskog Univerziteta za Ošaniće kaže da su ‘danas jad i bijeda, sve je zaraslo’, a da je špilja Vjetrenica zarasla u šiblje.

Prema mišljenju stručnjaka, nadležni koji tvrde da nema sredstava za arheologiju, jer postoje važnije stvari za društvo, vjerovatno nisu upoznati sa činjenicom da se u BiH na 25 arheoloških lokacija nalazi na stotine i stotine arheoloških nalazišta

Troškovi arheoloških iskopavanja jednostavno su van domašaja budžeta većine institucija kulture čiji djelatnici kažu da jedva uspijevaju održati u životu ustanove kojima rukovode. Direktor muzeja Unsko-sanskog kantona Enver Mulabdić tvrdi da kantonalne vlasti ne mogu priuštiti čak ni obilazak 500 arheoloških lokacija na svojoj teritoriji, a da je nemoguće pronaći izvore finansiranja sa strane.

‘Ljudi misle da nas stranci jedva čekaju, eto sad će oni donijeti pune kese para, ali to nije tako’, kategoričan je Mulabdić.

On dodaje i to da njegov muzej nikada nije ni pokušao da uspostavi saradnju sa nekim od inostranih instituta ili fakulteta jer smatra da oni nisu prestižna institucija kao što je Zemaljski muzej i da takav projekat ne bi imao šanse u inostranstvu.

Direktor muzeja Hercegovina Zlatko Zvonić kaže da on ima puno većih problema od traženja novaca za arheološka iskopavanja.

‘Kao prvo da mi preživi muzej. Prvo se moram toga rasteretiti, pa tek onda misliti o tome (iskopavanjima).’

Ali Zemaljski muzej nije jedina bh. ustanova kojoj je pošlo za rukom da obezbijedi strana sredstva iz kojih će finansirati arheološke projekte. Đorđe Odović, jedan od arheologa iz RS-a i direktor regionalnog muzeja u Trebinju navodi da je u kontaktu sa američkim arheolozima sa Univerziteta u Mičigenu koji su zainteresovani za istraživanje naseobine iz kamenog doba koja se nalazi u blizini Crvenih stijena na granici između BiH i Crne Gore.

Arheolog Franjevačkog muzeja i galerije ‘Gorica’ u Livnu Marija Marić kaže da stalno apliciraju za nove istraživačke projekte.

Američka ambasada im je u dva navrata dala oko 50.000 KM, a 30.000 KM su dobili od Federalnog zavoda za zaštitu spomenika.

No, čak i ako obezbijede finansijska sredstva, problemi tek predstoje.

Prema mišljenju većine muzejskih djelatnika, provođenje lokalnih arheoloških projekata onemogućava paukova mreža kontradiktornih i neefikasnih kantonalnih i entitetskih zakona koji uređuju arheološku djelatnost i pokušavaju nadomjestiti nedostatak državnog zakona.

Nesređena zakonska regulativa, osim što odbija potencijalne strane i domaće sponzore, također je dovela do suprotstavljanja predstavnika dva muzeja oko toga u čijoj su nadležnosti iskopavanja u Okolištu.

Djelatnici iz Zemaljskog muzeja pronašli su partnera u njemačkom timu i dobili su dozvolu od Federalnog zavoda za zaštitu spomenika za iskopavanja u selu pored Visokog, gdje se nalazi veliko naselje iz kamenog doba.

Ali, prema Zakonu za zaštitu spomenika Zeničko-dobojskog kantona područje Okolišta je pod nadležnošću Zavičajnog muzeja u Visokom.

Iz toga, prema mišljenju direktora Zavičajnog muzeja, proizlazi da su njemački arheolozi izabrali pogrešnog partnera kada su odlučili da se udruže sa Zemaljskim muzejom.

‘Oni moraju poštivati zakon iz Zeničko-dobojskog kantona’, negoduje Hodović. ‘Ja sam stvarno nadležan za to područje i mi potpisujemo da smo partneri.’

Očekivalo se da će Komisija za zaštitu spomenika BiH staviti tačku na takve rasprave i unijeti red u oblast kulturno-historijskog naslijeđa. Ali, na kraju su se komisija i entitetski zavodi našli u političkom sukobu oko nadležnosti.

Državna komisija za očuvanje spomenika BiH predložila je u januaru ove godine zakon koji bi joj trebao osigurati pravo odlučivanja u odnosu sa entitetskim zavodima.

Sa novim ovlastima državna komisija je, navodno, trebala unijeti red u zakonodavni haos u kome četiri kantona imaju svoje zakone o zaštiti naslijeđa, šest kantona nema, a RS ima zakon za sebe. Bez obzira na to što ima Zavod za zaštitu spomenika, Federacija BiH nema Zakon o zaštiti spomenika.

Iz državne komisije su najavili da će zakon za mjesec dana poslati u parlament na usvajanje.

Međutim, Ministarstvo civilnih poslova BiH, koje bi zakon trebalo doraditi i poslati u parlamentarnu proceduru, uopće nema informaciju da je taj zakon stigao u Ministarstvo, kaže zamjetnik ministra Zoran Tešanović, koji je ljut zato se što njegovo ministarstvo ne bavi dovoljno kulturom.

Ne ulazeći u detalje, Tešanović kaže: ‘Ovo ministarstvo se ne bavi problemom kulture. Nikako.’