Radenko Momić (34) jedini je policajac u Bosni i Hercegovini (BiH) koji izdržava zatvorsku kaznu zbog kaznenog djela prevare u službi. On kaže da nije jedini i tvrdi da su mnogi od oko 16.600 bh. policajaca iskoristili svoju profesiju da bi se obogatili preko noći.

Osuđen je na osam mjeseci zatvora jer je u dva navrata sačinio i službenim pečatom ovjerio lažne zapisnike o uviđaju prometne nesreće kako bi on i njegov saučesnik mogli naplatiti štetu od osiguranja. No, priznaje da je to učinio mnogo puta prije toga i tako za 10 godina stekao imetak u vrijednosti od nevjerojatnih 300.000 KM, što mu je bilo više nego dovoljno da pokrene privatni biznis od koga danas živi.

‘U suštini, to svi rade’, tvrdi Momić. Slučajevi se zataškaju jer, kako kaže, policajci štite jedan drugoga.

Momić nije jedini policajac koji je završio iza rešetaka. U zatvorima širom BiH još 17 policajaca služi kazne zbog teških krivičnih djela ubistva, pljačke, trgovine drogom, falsifikovanja dokumenata ili ubojstva u prometu.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su proljetos posjetili ove bivše policajce. Sa njima su razgovarali o korupciji i tretiranju policijskih prekršaja.

Došli su do zaključaka da se većina policajaca uhvaćenih na djelu kažnjava smanjenjem plaće, suspenzijom ili, u najgorem slučaju, otkazom. Veoma malo njih završi u zatvoru, posebno kad se radi o djelima korupcije.

Kad se sve uzme u obzir, čini se da Momić uistinu nije imao sreće.

Osnove policijskog posla naučio je u srednjoj školi u Zagrebu. Uvjerenje da će pošteno zarađivati kruh u ovoj profesiji promijenio je nakon četiri godine policijskog rada. Deset godina je proveo na radeći u Kragujevcu i Banjoj Luci. Momić danas služi kaznu u banjalučkom zatvoru zbog počinjenog djela prevare u službi.

Nije se nadao da će se dopasti zatvora. ‘Ali sam uvijek bio spreman’, kaže Momić, svjestan da je kršio zakon. ‘Napraviš jednu grešku i košta te.’

Kaže da ga ne bi ni zatvorili, da ga kolege nisu odale.

Momić je osuđen 2006. godine nakon sudskih procesa koji su vođeni na sudovima u Kotor Varoši i Banjoj Luci. U presudi se navodi da je Momić uvjerio Sladomira Đurića iz Banje Luke da preda zahtjev za naplatu osiguranja za saobraćajnu nesreću koja se dogodila ranije. Momić je falsifikovao izvještaj o nesreći i ovjerio ga službenim pečatom. Potom ga je predao u Osiguravajuće društvo ‘Bobar’.

Momić se ne kaje i tvrdi da je policija odgovorna za 70 posto kriminalnih aktivnosti u gradu. ‘Ja sam ubijeđen i iz iskustva vjerujem u to.’

Ipak, na suđenju nije otkrio imena drugih umiješanih policajaca. ‘Čuj, teško da pošten čovjek ostane u policiji… Ne može se naplatiti šteta, ne može se ništa uraditi bez policije. Prvo su oni, pa sve ostalo’, kaže on.

Ovaj bivši policajac je od dvije prevare zaradio 10.000 KM. Taj novac mu je bio potreban da plati advokate.

‘Sitno, znači, nikada nisam uzeo. Ako sam uzeo, uzeo sam da napravim nezgodu. Ja koga sam opleo po ušima, nije bilo ispod 500 KM’, kaže Momić.

Kaže da iskusan prometni policajac može zaraditi dosta novca sa strane. U ljetnim mjesecima može se uzeti i do pet policijskih plaća.

‘Trideset posto policajac se tali sa komandirom. Kažeš mu daj mi da radim na autoputu, na video nadzoru imaš mjesečno 2.000 KM’, kaže Momić.

No, korupcija nije za policajce novajlije. Potrebno je vrijeme da se izuči zanat i da se stekne povjerenje nadređenih. I njemu je trebalo četiri godine rada u policiji da nauči kako da krivotvori izvještaje o saobraćajnim nesrećama. Kaže da niko ne kontrolira način na koji se vrši uviđaj.

Tokom svoje policijske karijere na ovakav način zaradio je oko 300.000 KM. Osnovao je firmu za proizvodnju lovačke opreme u koju je uložio 150.000 KM u gotovini. Kredit mu nije trebao, kao što mu više ne treba ni posao u policiji.

‘Šta će mi više?! Policijski posao je paravan.’

Policajac i falsifikator

Bivši policajac iz Tuzle Nusret Mešić, nije mogao prikupiti 4.500 KM, koliko iznosi novčana kazna na koju je osuđen jer je lažnu diplomu predao u kadrovsku službu. Zato je završio u zatvoru.

Iza rešetaka tuzlanskog zatvora provesti će 81 dan.

Da je platio, kaže Mešić, njegova djeca bi ostala bez financija za školovanje.Jedna kćerka studira na Medicinskom, a druga na Saobraćajnom fakultetu u Sarajevu. ‘Treba mi oko 600 KM svakoga mjeseca’, računa on.

Samo njegova supruga zna da je u zatvoru. Kćerkama, široj rodbini i susjedima ništa nije rekao, jer ga je sram. Na razgovor sa novinarima se odlučio, kaže, zbog grižnje savjesti.

‘Morao sam nekome reći.’

U zatvoru je bilo provokacija, naročito kada se među zatvorenicima pokrene tema policije. ‘Smiju mi se’, kaže Mešić.

Policajci – ubojice i pljačkaši banaka

Od 18 policajaca-osuđenika sa kojima su razgovarali novinari CIN-a, njih 12 ih je u zatvoru zbog ubojstva. Oni uglavnom negiraju svoja djela.

Ali ne i Denis Matić, policajac iz Čapljine. To što je pucao iz službenog pištolja na suđenju je uzeto kao otežavajuća okolnost. Matić je optužen da je, nakon prepirke koja se dogodila prvog dana novembra 2003. godine u ranim jutarnjim satima na prostoru benzinske pumpe u Čapljini ubio jednu, a ranio još jednu osobu. Kaže da je pucao u samoobrani. Međutim, tokom uviđaja u tijelu ubijenog su pronađena četiri metka. Osuđen je na 10 godina zatvora.

Slaviša Lonco zbog pljačke služi kaznu u sarajevskom zatvoru Kula. Sedam godina je proveo kao pripadnik nekadašnjih specijalnih snaga policije RS. Kaže da je bio svjestan mogućnosti da završi u zatvoru.

‘Ne možeš živjeti od tuđih para, a da ne robijaš. Put do uspjeha vodi preko zatvora’, kaže Lonco u šali.

Lonco je sudjelovao u pljački Union banke u Tuzli. Dok je njegov saradnik kupio pare iz sefa, on je na nišanu držao službenike banke. Kaže da je bio spreman pucati, da je bilo potrebe. Njegov ortak je pobjegao.

‘Ja koji god posao radim, radim temeljito. Ne bih naravno odmah pucao, ali kada bi se moralo… Što se mora nije ni teško’, smije se Lonco.

Upravnici zatvora kažu da policajci nemaju poseban tretman.

Prema tvrdnjama upravnika zatvora, aktivni policajci ne dolaze često u posjete bivšim kolegama, barem ne u uniformi. ‘Valjda se nastoje distancirati’, kaže Ibrahim Prohić iz uprave tuzlanskog zatvora.

Policajci – osuđenici kažu da ih kolege posjećuju. Ne osuđuju ih, niti ih prekorijevaju.

Momić kaže da ga kolege ne mogu osuđivati jer oni na slobodi rade ono zbog čega je on u zatvoru. ‘Ja znam kako ko radi i šta’, kaže on.