Dvojica bivših premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), Nedžad Branković i Edhem Bičakčić, brane se pred Općinskim sudom u Sarajevu od optužbi da su 2000. godine zloupotrijebili položaj i državnim novcem kupili Brankoviću luksuzni stan.
Njih dvojica su novcem Vlade FBiH i državnog preduzeća Energoinvest platili 264.000 KM za stan koji je Branković sebi izabrao. Naknadno je uplaćeno i 26.400 KM poreza, dok je Branković stan otkupio certifikatima vrijednosti 900 KM.
Međutim, ovo suđenje je također iznijelo na vidjelo i pojedinosti oko Brankovićevog prethodnog pokušaja da nezakonito riješi svoje stambeno pitanje. Branković je i ranije, između 1994. i 2000. godine bezuspješno pokušao da besplatno prisvoji luksuzni stan, otkrila su svjedočenja tokom ovog suđenja.
U januaru 1994. godine on je kao generalni direktor Željeznica na teritoriji BiH uselio u jedan od najluksuznijih sarajevskih stanova- stan Hajrije Balorde, bivše guvernerke Narodne banke BiH. Branković je 1997. godine od Željeznica kojima je rukovodio dobio trajno rješenje za korištenje spornog stana na koji nije imao zakonsko pravo.
Dokumenti koje je Balorda ponudila sudu svjedoče o njenoj šestogodišnjoj pravnoj borbi da se vrati u svoj stan na Mehremića trgu 7, koji je uz pomoć stranačkih veza Branković, tada mladi i perspektivni kadar Stranke demokratske akcije (SDA), pokušavao prisvojiti.
‘Ovo je sve moje!’
Balorda je naslijedila stan nakon muževe smrti u augustu 1991. godine. Ubrzo nakon izbijanja rata ona odlazi u Beč gdje je živjela njena kćerka Vedrana. Svom vozaču Esadu Avdiću je ostavila sudsku punomoć da brine o njenom stanu svjesna da lokalne vlasti brzo i olako dodjeljuju atraktivne prazne stanove svojim kadrovima.
Međutim, Avdić nije mogao spriječiti da u Balordin stan najprije useli general Armije BiH Munib Bisić. Potom je u januaru 1994. godine, Gradski sekretarijat za stambene poslove Sarajevo dodijelio stan Brankoviću na privremeno korištenje. On je promijenio bravu na vratima, te je, koristeći stranački uticaj i položaj, godinama sprječavao vlasnicu stana da se vrati kući.
‘Sad ste došli i nikad više da niste došli da nas uznemiravate’, rekao je Branković kada je vlasnica tražila nazad svoj stan, izjavila je Balorda pred Osnovnim sudom u Sarajevu.
‘Rekao je da nikad neću doći u posjed stana jer je on dobio i stan i stvari i da je to sad njegovo’, izjavila je tada Balorda dodajući da je tokom godina napisala 104 stranice žalbi, molbi i zahtjeva kako bi dobila nazad svoj stan.
Neugodan susret sa Brankovićem je u proljeće 1994. godine imala i njena kćerka Vedrana, koja danas nosi muževo prezime Ajvazović i živi u Kanadi. Ona je u to vrijeme radila u Beču za humanitarnu organizaciju Hope 87 (Nada 87), koja je tada brinula za oko 800 sarajevskih amputiraca. Šest puta je tokom 1993. i 1994. godine posjetila ratno Sarajevo. Tokom jedne od tih posjeta obišla je i stan svoje majke u kojem je i sama živjela prije rata.
‘Izuj se!’ povikao je Branković iz dnevnog boravka, prisjeća se Vedrana. Rekla je da je počela izuvati cipela, ali se onda sjetila da je to njen stan, i produžila do dnevnog boravka.
Tokom telefonskog razgovora sa novinarom Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, Ajvazović ispričala je da se Branković nasmijao na njen zahtjev da se vrati da živi u svom stanu, kao i na ponudu da on sa porodicom također ostane u stanu ukoliko nema gdje.
‘Ne dolazi u obzir. Ovo je sve moje. Ima i spisak stvari i to je sve moje’, prisjetila se Vedrana Brankovićevih riječi.
Zatražila je nazad jednu manju sliku poznatog slikara Affana Ramića, koja joj je bila drag poklon, ali je Branković to odbio vrativši joj jedino dva foto albuma.
Ratna prava i zakoni
Imovinska prava su bila među najčešće kršenim tokom i nakon rata u BiH.
Ured visokog predstavnika (OHR) je tokom 1998. i 1999. godine, izmijenio niz ratnih i poslijeratnih zakona o imovinskim i stambenim pitanjima, kojima su nove vlasti pokušale legalizovati praksu oduzimanja stanova nosiocima stanarskih prava. Tako je izmijenjen i Zakon o napuštenim stanovima, na osnovu kojeg je Branković dobio rješenje da privremeno useli u Balordin stan.
Napredovanje uz podršku stranke
Branković je početak rata dočekao kao zaposlenik Instituta za saobraćaj – IPSA gdje je radio i Alija Izetbegović, prvi čovjek Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj je Branković kasnije gradio političku karijeru.
Do 30. aprila 1991. godine Branković je bio podstanar na adresi Kasindolska ulica 60, stoji u rješenju Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo
Prve mjesece rata proveo je kao pripadnik novoosnovane Armije BiH učestvujući u izgradnji tunela ispod aerodroma, kroz koji su tokom opsade u grad pristizale namirnice i kretali se ljudi. SDA je pokazala da ima velike planove za Brankovića 1993. godine kada ga je postavila za generalnog direktora Željeznica FBiH, čime postaje jedan od najmlađih generalnih direktora u istoriji te kompanije.
Brankoviću je vjerovatno već tada za oko zapao stan koji je bio u vlasništvu Željeznica BiH. Na stan je prije rata trajno stanarsko pravo dobio Maksimir Balorda, a njegova supruga ga je naslijedila. Branković je 11. januara 1994. godine dobio privremeno rješenje za useljenje u stan. Rješenje je izdao Gradski sekretarijat za stambene poslove čiji je direktor bio Brankovićev stranački kolega Jusuf Zahiragić.
OHR je 1999. godine smijenio Zahiragića, tada ministra pravde Kantona Sarajevo, pod optužbom da je zloupotrijebio položaj radi sticanja imovinske koristi, i da je sprječavao provođenje imovinskih zakona. Zahiragić se nakon toga zaposlio u Energoinvestu čiji je generalni direktor tada bio Branković.
Renomirana bankarka – potencijalni terorista
Iako je Hajrija Balorda bila guverner Narodne banke BiH, te živjela u Sarajevu prije rata, ambasada BiH u Austriji joj je u septembru 1995. godine odbila dati pasoš.
Hadžo Efendić, tadašnji Brankovićev stranački kolega, obrazložio je odbijanje sprječavanjem ‘terorističkih i drugih djelatnosti usmjerenih na nasilnu promjenu Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja.’
Bez pasoša Balorda se nije mogla vratiti u BiH pa je u februaru 1996. godine Gradski sekretarijat za stambene poslove njen stan proglasio napuštenim. Tek nakon skoro godinu dana i intervencije Ombudsmena FBiH Balorda je napokon u augustu 1996. godine dobila Putni list pomoću kojeg je došla u BiH i izvadila pasoš.
Branković je 11. jula 1997. godine dobio trajno rješenje da može koristiti Balordin stan. Rješenje su mu izdale Željeznice, čiji je direktor u to vrijeme bio. Narednog mjeseca je potpisao i ugovor.
Šestogodišnja pravna bitka Hajrije Balorde i hiljada drugih građana u sličnoj situaciji je završena nakon što je OHR donio niz izmjena imovinskih i stambenih zakona tokom 1998. i 1999. godine. Primjenjujući te odluke, novoosnovana Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo je rješenjem od 12. jula 2000. godine naložila Brankoviću da u roku od 15 dana napusti Balordin stan.
Odlukom je također precizirano da, prema Zakonu o stambenim odnosima, Branković nema pravo na stan.
To ga, međutim, nije spriječilo da 2000. godine ponovo pokuša doći gotovo besplatno i do drugog stana. Ovaj drugi pokušaj ga je koštao premijerske pozicije i donio mu optužnicu od koje se trenutno brani pred Općinskim sudom u Sarajevu. Sljedeće ročište je zakazano za 25. januar naredne godine.
