Iako je osuđen na četiri mjeseca zatvora, političar Hazim Vikalo ne samo da nije odslužio kaznu već je dobio i uvjerenje o nekažnjavanju. To su mu omogućili predsjednici Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) Borjana Krišto i Živko Budimir. Krišto je Vikalu dala pomilovanje u kojem ga je oslobodila zatvorske kazne a Budimir je dozvolio brisanje presude iz kaznene evidencije.

Potpisnik drugog akta milosti za Vikala, Budimir, prekršio je Zakon o pomilovanju FBiH u kojem stoji da jedna osoba ne može biti više puta pomilovana za isto krivično djelo. Međutim, ovaj zakon ne predviđa kazne za njegove prekršioce.

Prema podacima objavljenim u Službenim novinama FBiH, u periodu od maja 2011. do aprila 2013. godine od Budimira je pomilovanje zatražila 521 pravosnažno osuđena osoba. Njih 195 je pomilovanje i dobilo.

Ukazi o pomilovanjima koje je donosio Budimir došli su u žižu javnosti krajem aprila, kada je uhapšen po nalogu Tužilaštva BiH. Iz pritvora je pušten nakon mjesec dana, a ni do danas nije podignuta optužnica.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su otkrili da je Budimir tokom svog mandata pomilovao najmanje tri osobe za djela za koja su već bile pomilovane. U dva slučaja se radilo o brisanju iz kaznene evidencije, kako bi osobe mogle dobiti uvjerenje o nekažnjavanju, a treća je umjesto zatvorske dobila uvjetnu kaznu.

Predsjednik Federacije nije želio razgovarati sa novinarima CIN-a.

Tužilaštvo navodi da je Budimir znao da je dvostruko pomilovanje za isto djelo protuzakonito i da ga je na to upozorila Komisija za pomilovanje.

Sudija Suda BiH Branko Perić kaže da je „dva puta vršiti pomilovanje potpuno apsurdno“ te da brisanje presude ne bi trebalo biti obuhvaćeno pomilovanjem.

Pomilovanje u vrijeme sudskog postupka

Vikalo je pravosnažno osuđen 2006. godine jer je osam godina ranije kao predsjednik Vlade Tuzlanskog kantona naložio da se od firme AB Behapol iz Sarajeva kupi 140 tona boje za krečenje, iako nije postojala potreba za tim proizvodom.

Izvršenje sudske presude izbjegavao je na više načina. Mijenjao je adresu prebivališta, a time i mjesnu nadležnost suda odgovornog za njegovo slanje u zatvor. Vodio je pravnu bitku na Ustavnom sudu BiH, žaleći se na pravično suđenje. Pošto u tome nije uspio, u novembru 2008. godine je od Suda zatražio da ostane na slobodi, jer radi „na poslu koji je od državnog interesa“.

U molbi je naveo da je zaposlen u agenciji za konsalting Omega 2000 Gračanica i da je većina njegovih aktivnosti vezana za firmu Witnet iz Tuzle, čiji je i osnivač. Naveo je da ove firme rade na izgradnji informacionog sistema Federalnog zavoda za zapošljavanje.

CIN doznaje da je samo Witnet bio angažiran na ovom poslu, ali tri godine ranije. Zapravo, u vrijeme kada je Vikalo tražio odgodu kazne, državno tužilaštvo je vodilo istragu protiv Witneta, zbog sumnje da su Zavodu umjesto licenciranih softvera isporučili piratske kopije.

„Mi smo prevareni“, kaže direktor Zavoda Kenan Rešo.

Ipak, Sud je uvažio molbu Vikala i odobrio mu tromjesečnu odgodu odlaska u zatvor. Na slobodi je dočekao ukaz o pomilovanju predsjednice FBiH Krišto kojim ga je u decembru 2009. godine oslobodila odlaska u zatvor.

Dvije godine kasnije državni sud je utvrdio da je Witnet oštetio Zavod za oko 370.000 KM, no Vikalo je ugasio firmu u toku sudskog postupka. Osim firmi, novčana kazna od 36.500 KM je izrečena i Fahrudinu Gološu, direktoru Witneta.

U septembru 2011. godine Vikalo je pokrenuo postupak za drugo pomilovanje u kojem je tražio da se iz krivične evidencije izbriše njegova presuda iz 2006. godine. U molbi za pomilovanje je naveo da je osnovao  firmu Witsoft u Tuzli, ali da mu probleme u poslovanju stvara presuda. Firma je registrirana u aprilu 2008. godine.

“Na iole ozbiljnijim tenderima traže se mnogobrojne potvrde i uvjerenja, od kojih kao firma i direktor ne ispunjavam samo jednu – uvjerenje o nekažnjavanju”, navodi Vikalo u molbi. On je naveo da je već pomilovan od izdržavanja zatvorske kazne.

Akt o brisanju presude protiv Vikala predsjednik Budimir je potpisao početkom aprila 2012. godine.

S čistim dosjeom Vikalo je u oktobru prošle godine izašao na izbore kao kandidat Stranke demokratske akcije za načelnika Općine Gračanica. Za njega su glasale 11.732 osobe, što ga je skoro dovelo do načelničke fotelje.

O pomilovanjima Vikalo nije želio razgovarati sa novinarima CIN-a.

Sud protiv pomilovanja Delimustafića

Postupak za pomilovanje započinje podnošenjem molbe Komisiji za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde. Ona potom traži mišljenja suda pred kojim je podnosilac zahtjeva osuđen te zatvora u kojem se osuđenik eventualno nalazi. Na kraju, Komisija sva mišljenja, uključujući i svoje, dostavlja predsjedniku Federacije koji ima ovlasti da potpiše pomilovanje ili da ga odbije. Pri tome nije dužan da se rukovodi mišljenjima Komisije i pravosudnih institucija.

Bivši ministar Policije Bosne i Hercegovine Alija Delimustafić je dva puta uspješno prošao ovu proceduru. Prvi put je u julu 2005. godine pomilovan od dijela zatvorske kazne, a drugi put – prije tri mjeseca – odobreno mu je brisanje presude iz krivične evidencije.

Komisija je imala informaciju o ranijem pomilovanju Delimustafića, na što ih je upozorila sutkinja Kantonalnog suda Sarajevo Dalida Burzić. Ona je bila protiv pomilovanja.

U ranijem razgovoru za CIN Burzić je objasnila da sudije, uglavnom, daju negativno mišljenje u vezi sa pomilovanjem, jer su u presudama već uvažili olakšavajuće okolnosti na koje se pozivaju podnosioci molbi: poput obiteljskog, zdravstvenog ili materijalnog stanja.

Delimustafić je u molbi za brisanje presude naveo da radi u preduzeću A-MONIQUE Sarajevo i da posao od njega zahtijeva predstavljanje firme u inostranstvu. Zbog ranije osude nije mogao dobiti uvjerenje o nekažnjavanju, što mu je otežavalo dobijanje putne vize. On je, također, naveo da obezbjeđuje egzistenciju za stotine uposlenika te da je njegovo pomilovanje “potencijalni interes svih uposlenih”.

U razgovoru za CIN Delimustafić, ipak, kaže da ne radi za ovu firmu, već da joj samo iznajmljuje svoj poslovni prostor. „Umjesto kirije daju mi platu“, kaže Delimustafić i dodaje da mu je to potrebno radi zdravstvenog osiguranja. Kaže da se liječi u BiH i Sloveniji.

Delimustafić je 2003. godine osuđen na četiri godine zatvora zbog organizacije otmice Kasema Bjelavca 1996. godine u Minhenu. Prema navodima iz presude, Bjelavac je suprug njegove bivše ljubavnice Enise Turković, a ovo je bio pokušaj da ih Delimustafić razdvoji. Dobio je četiri godine zatvora, a odslužio je oko tri godine.

U aprilu 2005. godine uputio je prvu molbu za pomilovanje. U toj molbi pozvao se na loše zdravlje zbog kojeg neprestano mora biti pod kontrolom liječnika, navodeći da mu je potrebna tuđa njega i konstantna pratnja, kao i da mu je psihičko stanje delikatno i zabrinjavajuće. Krajem jula 2005. godine tadašnji predsjednik FBiH Niko Lozančić ga je oslobodio neizdržanog dijela kazne.

Pomilovanje sudske službenice

Budimir je po drugi put pomilovao za isto djelo i Irenu Obradović, bivšu blagajnicu Općinskog suda u Čapljini. Ona je 2007. godine osuđena na godinu dana i tri mjeseca zatvorske kazne. U zatvoru nije provela ni dana.

U presudi je navedeno da je kao službenica Suda od 1999. do augusta 2004. godine  prisvojila nešto manje od 29.000 KM koje su uplaćivale stranke u postupcima ili je novac bio namijenjen za isplatu vještacima.

U dopisu sa Suda u Čapljini je navedeno da Obradović u zatvor nije otišla zbog odlaganja izvršenja kazne, a razlog je bio njezino psihofizičko liječenje. Predsjednica FBiH Krišto pomilovala ju je u junu 2010. godine, smanjivši joj zatvorsku kaznu za šest mjeseci.

Na slobodi ju je dočekalo i drugo pomilovanje koje je uslijedilo dvije godine poslije. U maju 2012. godine Budimir joj je zamijenio zatvorsku kaznu za uvjetnu osudu, s periodom kušnje u trajanju od tri godine.

Za oba pomilovanja Općinski sud u Mostaru, na kojem je vođen sudski postupak, dao je pozitivno mišljenje. Sudija Tarik Mahmutagić je u odluci naveo da je Irena uz molbu dostavila i mišljenje ljekara specijaliste da joj je potrebno liječenje, da je majka dvoje djece i da nije zaposlena. Isti razlozi su joj uvaženi kao olakšavajuće okolnosti prilikom izricanja presude.

Tužilaštvo sumnjiči Budimira da se prilikom donošenja odluka nije rukovodio Zakonom i Ustavom, već je pomilovanja donosio zbog vlastitog interesa, korupcije, urgencija i molbi svojih suradnika, ratnih drugova, stranačkih kolega, koalicijskih partnera te da mu je bio cilj da on ili neko drugi stekne protupravnu imovinsku korist.

Pod istragom Tužilaštva BiH su, uz predsjednika Budimira, i: njegov savjetnik Petar Barišić, Saud Kulosman i predsjednik Komisije za pomilovanje FBiH Hidajet Halilović. U Ministarstvu pravde FBiH ne žele razgovarati o ovoj temi.

Većina optužbi se odnosi na navodno namještanje pomilovanja i one uglavnom počivaju na prisluškivanim razgovorima između Budimirovih saradnika i osoba koje su povezane sa pomilovanim. Optužba za dvostruka pomilovanja zasnovana je isključivo na dokumentima.

OVDJE MOŽETE PREUZETI KOMPLETAN SPISAK OSOBA KOJE JE POMILOVAO ŽIVKO BUDIMIR