Inspektori rada nisu bili od mnogo pomoći dvadesetosmogodišnjoj prodavačici Mireli Tasić.

Rijetko su kontrolisali prodavnicu u Sarajevu, u kojoj je pet godina radila na crno. Kada su i dolazili, obično bi završili u obližnjem hotelskom restoranu, gdje bi ih vlasnik prodavnice počastio ručkom.

Tasić kaže da je prihvatila posao znajući da neće biti prijavljena, ali joj je šef mjesecima obećavao da će je uskoro prijaviti i da će početi plaćati doprinose za njeno zdravstveno i penziono osiguranje.

Tasić je samo jedna od preko 240.000 neprijavljenih i nezaštićenih radnika na crnom tržištu rada u Bosni i Hercegovini (BiH), a kojima je pomoć inspektora neophodna. Međutim, inspektori kažu da ne mogu uraditi mnogo, jer nemaju ni opremu, ni ovlasti, a ni povjerenje radnika.

Svoj posao opisuju kao nemoguć i bez mnogo svrhe.

Nedovoljan broj inspektora

Inspektori se slažu sa Tasić i priznaju da su njihove kontrole rijetke. Da bi dobro obavili svoj posao, trebalo bi da svaku kompaniju, koja je pod njihovom nadležnošću, kontrolišu bar jednom godišnje i usporede isprave radnika sa podacima kompanije o odmorima, plaćenim beneficijama i osiguranjem. Ali, neke kompanije nisu bile provjeravane i po tri ili četiri godine.

Za više od 57.000 kompanija u Republici Srpskoj (RS), zaduženo je 38 inspektora rada. Da bi inspektori posjetili sve ove kompanije, svaki od njih bi trebao da izvrši 1.500 kontrola godišnje. U Federaciji BiH (FBiH) trenutno je registrovano više od 100.000 kompanija za koje je zaduženo 40 inspektora. Da bi imali potpunu kontrolu nad stanjem u kompanijama svaki inspektor bi dnevno trebao posjetiti najmanje njih 11. Prosječna inspekcijska kontrola traje oko dva sata.

Ali, tih 40 inspektora je neravnomjerno raspoređeno u deset kantona i odgovorni su samo za određena područja. U Bosansko-podrinjskom kantonu uopšte nema inspektora rada, pa tamošnje kompanije niko ne kontroliše. Za Hercegovačko-neretvanski kanton su zadužena četiri inspektora, što je za četiri manje u odnosu na prošlu godinu. Goran Bilić, zamjenik ministra rada u tom kantonu kaže da je bilo teško nadgledati 8.000 firmi sa osam ljudi, a sa četiri je to nemoguće.

Kaže da je do smanjenje broja inspektora došlo zbog redukcije troškova, a da se nije razmišljalo o tome kako inspektori rada, tjerajući poslodavce na poštivanje zakona, mogu znatno povećati priliv novca u budžet. Primjera radi, od novca koji se prikupi naplatom kazni od poslodavaca koji krše Zakon o radu u Sloveniji se isplaćuju plate sudijama. Ovom mjerom se rasterećuje državni budžet, a služi i kao poticaj za primjenu zakona.

Premalo povjerenja

Preopterećenim inspektorima odmaže i to što im radnici, koje bi trebali štititi, ne vjeruju.

Većina inspektora ne djeluje na osnovu anonimnih dojava, tako da radnici koji žele prijaviti nepoštenog šefa moraju istupiti javno i time dovesti svoje radno mjesto u pitanje. Što je još gore, novi Zakon o inspekcijama zahtijeva i kažnjavanje radnika za koje se otkrije da rade neprijavljeni.

Azra Šehbajraktarević, predsjednica sindikata trgovine BiH kaže da radnici ne sarađuju sa inspektorima, čak ni kada oni reaguju na opravdane dojave o zloupotrebi zakona. Prema njenim riječima, radnici se sakriju kada inspektori dođu, ili lažu o tome da su prijavljeni, jer ne žele biti otpušteni. Kada inspektori dođu, kaže Šehbajraktarević, radnje su već zatvorene ili su neprijavljeni radnici otišli.

Ipak, inspektorima su smiješne tvrdnje sumnjičavih radnika da oni uzimaju mito od poslodavaca te da neke od njih favoriziraju. Inspektori su, također, svjesni da ne predstavljaju nikakvu prijetnju za poslodavce.

Danijela Orkić, inspektor rada u Posavskom kantonu, kaže da joj za osam godina rada nijedan poslodavac nikad nije prijetio, niti joj je ponudio novac za pozitivan izvještaj. Jagoda Smajoš, šefica inspekcije rada u Sarajevskom kantonu, kaže da bi otpustila inspektore za koje bi otkrila da primaju mito, ali da zasada nema posebnog razloga za brigu. Ona kaže da su kazne za poslodavce koji krše zakon toliko niske da bi ih svako podmićivanje inspektora puno više koštalo.

Novi Zakon o inspekcijama, koji je već stupio na snagu, bi mogao pomoći inspektorima koji za sebe kažu da su nemoćni i da ih se ne isplati potplatiti. Zakon inspektorima dopušta da traže zatvaranje kompanija za koje se pokaže da krše zakone o radu. Ali niko ne piše podzakonske akte kojima bi se omogućila primjena zakona i koji bi definisali procedure koje treba slijediti prilikom pečaćenja firmi. Inspektori su pasivni i skeptični kada je riječ o mogućim korjenitim promjenama u ovoj oblasti.

Branislava Džuričić, inspektor rada u Srednjobosanskom kantonu, kaže da se inspektori nikad ne sastaju sa kolegama da razmatraju strategije i zajedničke akcije. Ne održavaju ni časove obuke. Samo ispunjavaju naređenja.

‘Nas niko ni za šta ne pita, mi radimo samo po nalozima koje nam pošalje naš direktor. Naši komentari ili primjedbe da bi moglo biti drugačije, ili neki prijedlog kad dam, to se nikad ne uvažava niti se razmatra. Cijeli sistem ne funkcioniše dobro.’

Prošle zime, kaže ona, inspektori su dobili direktivu da traže drvosječe koji rade ilegalno. Inspektori su u potrazi za takvim radnicima gazali kroz šumu po vjetru i snijegu do koljena, iako su unaprijed znali da će teško po ovakvom vremenu ikoga pronaći. Inspektori se nisu bunili, ali nisu nikoga ni pronašli.

Političari, kažu inspektori, ne žele da rizikuju i da postanu nepopularni među poslovnim ljudima ili među radnicima koji mogu izgubiti posao ako se izvrši pritisak s ciljem eliminacije rada na crno.

Mnogi inspektori rada osjećaju nedostatak podrške vlasti kroz to što su prisiljeni da koriste stara vozila i neispravne kompjutere. U Sarajevu, sedam inspektora dijeli jedan kompjuter, i nemaju Internet konekciju.

Amnar Muratagić, inspektor rada u Unsko-sanskom kantonu, kaže da je on radio bez vozila čitava dva mjeseca što, prema njegovom mišljenju, pokazuje koliko se vodi računa o efikasnosti inspekcije rada. Muratagić je odgovoran za 8.000 kompanija koje bi trebalo kontrolisati svake godine.

‘Vladi kao da nije u interesu da spriječi rad na crno’, kaže on, ‘a poslije tvrde da su inspektori krivi i sva krivica spada na inspektore… Neće vlast da ima vlast.’

Glavni inspektor Džemal Hrustić iz Tuzlanskog kantona, gdje šest inspektora nadgleda 18.000 kompanija, kaže: ‘Reći ću vam da kod nas politika taktizira – borci, invalidi, socijalni problemi, čuva se socijalni mir.’

U nemoći, inspektori pokušavaju sa uvjeravanjem

U RS-u, Gordana Jugović, glavni inspektor, kaže da inspektori mogu biti sigurni da će u većini kompanija koje provjeravaju pronaći da je oko jedne trećine uposlenika neprijavljeno. Kada se to desi, kaže ona, inspektori pokušavaju da uvjere poslodavce da poštuju zakon. Ako i nakon toga ne prijave radnike, onda pišu prekršajne prijave.

Inspektori u Sarajevskom kantonu su do kraja oktobra prošle godine otkrili 571 neprijavljenog radnika. Poslodavcima je data šansa da ispoštuju zakon, nakon čega je 407 radnika prijavljeno. Prekršajne prijave su podnijete protiv onih poslodavaca koji nisu reagovali na upozorenje.

Kada se podnese prijava, inspektori čekaju na reakciju sudova ili ministarstva rada. To se obično ne desi.

Do 2004. godine, kaže Janjoš, do 80 odsto prijava koje su podnijeli inspektori je propalo jer su ušle u zastaru prije nego što je išta urađeno. Kaže da se situacija samo malo poboljšala nakon što su se inspektori žalili ministarstvu.

Đuričić kaže da je nedopustivo dozvoliti poslodavcima da se izvuku bez kazne. Ona dodaje da bi svi poslodavci, kada bi znali kako prijave zastarijevaju, bili još hrabriji u iskorištavanju radnika.

‘Prijetimo iz prazne puške, to je moje opažanje’, kaže ona.

Lako je žaliti se

Inspektori iz FBiH su više puta optužili Lidiju Karan-Žigić, šeficu Odjeljenja za vođenje prekršajnog postupka pri federalnom Ministarstvu rada, što je dopuštala da u prošlosti prijave protiv poslodavaca zastare.

Karan-Žigić kaže da je za poduzimanje akcija protiv poslodavaca potrebno mnogo vremena zbog velikog broja prijava koje treba obraditi. Ilustracije radi, trenutno ih ima 3.000.

Uvođenjem nove procedure, u januaru 2007. godine, njeno Odjeljenje će biti zaobiđeno i nove prijave, kao i one zaostale će se slati direktno na sud kao što je to do sada bio slučaj u nekim kantonima i u RS-u.

‘Inspektori se mogu žaliti’, kaže ona. ‘Najlakše je cijeniti svoj posao, a kritikovati tuđi kad ga ne poznaješ.’

Ministar rada u RS-u, Boško Tomić također problem prebacuje na inspektore i kaže da oni koji su umorni i imaju probleme trebaju potražiti drugi posao. ‘Taj posao je odgovoran i savjestan i mnogo košta ako se ne uradi kvalitetno.’

Karan-Žigić je izjavila: ‘Radili smo koliko smo mogli da spriječimo pojavu rada na crno, a koliko smo u tome uspjeli ja zaista ne znam.’ Ona dodaje da nema statističke podatke o poslodavcima koji su prijavljeni i o ishodima tih prijava.

Gledanje kroz prste

Nekoliko poslodavaca, koji su snosili odgovornost za kršenje Zakona o radu, je dobilo blage kazne.

Zakon predviđa novčane kazne do 10.000 KM za poslodavce koji ne prijave radnike. Međutim, uglavnom se izriču minimalne kazne u iznosu od 1.000 KM, bez obzira koliko se neprijavljenih radnika pronađe u kompaniji.

Poslodavci često uspijevaju izbjeći čak i plaćanje tih kazni, kaže Tomislav Ćužić, sekretar Vlade Zapadno-hercegovačkog kantona.

‘Kazna je 1.000 KM, ali i nju sudije na sudu iz ovog ili onog razloga, loše gospodarske situacije i slično, smanje na 100 KM i onda se gazdi više isplati da to plati, nego da prijavi radnika.’

Ekonomski se više isplati ne poštovati zakon. Inspektor rada Romana Duran iz Livanjskog kantona kaže da je za radnika, koji prima minimalnu platu, potrebno platiti 200 KM mjesečno za doprinose. To je 2.400 KM godišnje, ili duplo više nego što je kazna za neprijavljivanje tog istog radnika.

Midhat Hadžiomerović, šef inspekcije u Bosansko-podrinjskom kantonu čitavu godinu nije imao nijednog inspektora rada.

‘To da li su radnici zaštićeni ili nisu, odmah da vam kažem, ne znam’, kaže on. ‘Ja samo znam da smo mi u ovom trenutku nemoćni.’

Tasić je poznat taj osjećaj. Pet godina je šutjela jer nije htjela da rizikuje gubitak plate od 350 KM. Nije prijavila šefa, radila je sedam dana sedmično po deset sati, čak i dok je bila trudna, kada je i dalje, kao i obično, nosila robu iz skladišta. Molila se da ostane zdrava. Njen spas nije došao od inspektora ili od poslodavca koji se promijenio, nego u obliku novog radnog mjesta. Ona sada radi u jednoj auto-školi i uredno je prijavljena.