Za bivšim predsjednikom Saveza demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona (TK) Niazom Hodžićem u aprilu 2018. godine raspisana je potjernica. On je u bijegu, a optužen je za pronevjeru 136.200 KM namijenjenih Savezu. Iako je Hodžić već jednom osuđen za zloupotrebu položaja, Skupština Saveza nikada nije donijela odluku o njegovoj smjeni niti je nadležno ministarstvo uskratilo finansiranje ovoj organizaciji.

Savez se preko općinskih organizacija brine o statusu oko 20.000 bivših boraca. Za svoj rad je za šest godina dobio oko milion maraka iz kantonalnog budžeta.

Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazuje da je najveći dio novca potrošen na plate, doprinose, dnevnice i reprezentaciju rukovodstva Saveza, dok su borcima ostajale mrvice.

“Nisu naši borci kao članovi opštinskih organizacija dobili ništa učlanjenjem u Savez demobilisanih boraca. Apsolutno ništa”, kaže Mirza Ahmić koji je istupio iz Saveza.

U Bosni i Hercegovini (BiH) je registrovano skoro 1.600 udruženja proisteklih iz zadnjeg rata. Prema informacijama koje je prikupio CIN, nadležne institucije su za šest godina dale boračkim organizacijama 83,2 miliona maraka.

“Običan borac od tih udruženja nema ništa”, kaže veteran Amel Pervan.

Pare na papiru

Savez čine organizacije demobilisanih boraca 13 općina Tuzlanskog kantona i 4 općine s područja Podrinja. Finansira ga Vlada TK-a koja mu godišnje daje oko 170.000 KM. U Kantonalnom ministarstvu za boračka pitanja kažu da je to davno naslijeđena praksa koja nije mijenjana najmanje deceniju.

Predsjednici općinskih organizacija ujedno su i članovi Predsjedništva Saveza i delegati u njegovoj Skupštini, zajedno sa još nekoliko predstavnika svake općinske organizacije. Skupština bira predsjednika Saveza, a od 2001. godine to je bio Niaz Hodžić iz Kladnja.

Hodžić je imao slobodu da samostalno odlučuje o trošenju novca. Tu slobodu je nekoliko puta zloupotrijebio.

Prema presudi Općinskog suda u Tuzli iz 2015. godine, Hodžić je od početka 2009. do kraja 2011. uzeo sa računa Saveza ukupno 92.390 KM u gotovini na ime akontacija koje nije u potpunosti pravdao. Nešto više od polovine tog novca je vratio, ostalo je zadržao.

U presudi je navedeno i da je Hodžić 2010. godine sa Izetom Đulićem, članom Predsjedništva Saveza i predsjednikom Organizacije demobilisanih boraca „Lukavac“, potpisao ugovor o pozajmici 2.500 KM ovoj organizaciji iako to nije bilo regulisano pravilnicima. Đulić je novac zadržao za sebe.

Kantonalno tužilaštvo ih je optužilo za zloupotrebu položaja. Obojica su priznala i dobila uslovne kazne. Đulić je dobio šest mjeseci zatvora uz uslov da kazna neće biti izvršena ako u toku godine ne počini novo krivično djelo. Uz to, Tužilaštvu je donio potvrdu da je vratio Savezu novac koji je uzeo.

Hodžić je dobio godinu dana zatvora uz uslov da će kazna biti izvršena samo ako u periodu od dvije godine počini novo krivično djelo. Također, morao je vratiti Savezu 34.545 KM jer je Tužilaštvo utvrdilo da je toliko zadržao od gotovine koju je uzeo sa računa.

Hodžić je donio Tužilaštvu dokaze o uplati novca Savezu, ali je nova istraga dvije godine kasnije utvrdila da su dokazi lažni.

Izvještaji Komisije Kantonalnog ministarstva za boračka pitanja pokazuju da prikazivanje lažnih podataka za Hodžića nije neuobičajena praksa. Komisija je 2015. godine uočila da je kroz dokumente prikazano da u blagajni Saveza ima 94.617 KM u gotovini, a uprkos tome za nove troškove podizana je dodatna gotovina sa računa. Komisija je istu situaciju uočavala i prethodnih godina kada im je jedne prilike Hodžić objasnio da su u pitanju fiktivni podaci i da novca u blagajni nema.

Također, Komisija je tokom kontrole evidentirala i da je Savez platio skoro 6.000 KM advokatu Faruku Balijagiću, ali nije mogla utvrditi za koje usluge. Mirza Ahmić, koji je u to vrijeme bio potpredsjednik Saveza, sumnja da je Savez platio Hodžićevu i Đulićevu odbranu na sudu jer je Balijagić bio njihov zastupnik.

„Mi nismo imali spor, Savez nije imao nijedan spor. Koje troškove advokatske?“, pita se Ahmić.

Komisija je uočila i nelogičnosti kod računa za gorivo. Računi često nisu pravdani putnim nalozima niti je postojala evidencija o pređenim kilometrima službenog auta. Bilo je i računa sa „Nestro Petrola“, sa kojim je Savez imao ugovoreno snabdijevanje, na kojima je prikazivana nekoliko puta veća količina goriva nego što može stati u rezervoar od 55 litara službenog vozila Škoda Octavia. Tako je, naprimjer, Hodžić priložio račune prema kojim je 13. aprila 2015. godine u tri navrata sipao gorivo – ukupno 248 litara – i to platio 500 KM.

Komisiji je objasnio da gorivo nije točio u rezervoar, već u kanistre iz kojih je presipao u rezervoar. Rekao je da se tako radilo zbog nerazvijene mreže pumpnih stanica njihovog dobavljača.

Komisija je svoje izvještaje predavala kantonalnim ministrima za boračka pitanja. Jedan od njih je bio i Zudin Mahmutović koji je istovremeno bio ministar i član Predsjedništva Saveza. Mahmutović nije učinio ništa da bi zaštito budžetski novac.

„To su ljudi koji su meni bili prijatelji“, rekao je i razgovor završio spuštanjem slušalice. Mahmutović je za ministra postavljen u martu 2014. godine kao član Stranke demokratske akcije. On je danas načelnik Sapne i ne želi razgovarati o ovoj temi.

Nakon njega za ministra je imenovan Fahrudin Skopljak iz iste stranke. Uz izvještaje koje je dobio od Komisije on je zatražio i inspekcijski nadzor Kantonalnog ministarstva finansija koji je potvrdio nalaz Komisije. Sve je to prošle godine proslijeđeno Tužilaštvu Tuzlanskog kantona.

Na temelju tih dokumenata je u maju ove godine podignuta nova optužnica protiv Hodžića. Optužen je da je oštetio Savez za 136.200 KM, neopravdano trošenje i keš koji je uzeo iz blagajne, a nikada ga nije vratio, iako je Sud u prethodnom postupku naredio da to učini.

U Tužilaštvu su pojasnili novinarima CIN-a da Hodžiću ponavljanje istih djela može predstavljati otežavajuću okolnost pri određivanju kazne. Međutim, trenutno se ne zna da li će do novog postupka doći jer je Hodžić u bjekstvu.

On je bio uhapšen u martu ove godine, ali nije pritvoren jer je dokazao da je teško bolestan. Morao se redovno javljati u policiju i nije smio napuštati mjesto boravka, ali naredbe Suda nije poštovao. Brzo nakon puštanja na slobodu Hodžić je pobjegao i za njim je u aprilu raspisana potjernica.

Novinari CIN-a nisu nikoga zatekli u Hodžićevoj porodičnoj kući u Kladnju. Njegova snaha u susjednoj kući tvrdi da je on na liječenju van BiH i više od toga nije htjela reći. O njemu nisu htjele pričati ni njegove kolege iz Saveza.

Život teče dalje

Uprkos pronevjerama Hodžić je ostao na poziciji predsjednika sve do prošle godine kada je na sjednici Predsjedništva najavio svoju ostavku. Tada se razgovaralo o zloupotrebi novca u Savezu i protestima boraca koje Savez nije podržao.

Hodžić je tada rekao da ne može raditi pod pritiskom i da ne može više biti „mašina ni za jednog borca ni za jednu politiku“, ali nije objasnio šta to tačno znači. Nakon toga je otišao na bolovanje. Za vršioca dužnosti je postavljen Mirza Ahmić, čelnik Organizacije demobilisanih boraca Grada Tuzle, a u maju ove godine za predsjednika je imenovan Muzijet Kahrimanović, raniji član Nadzornog odbora. On ne želi razgovarati o ovoj temi dok slučaj ne bude procesuiran.

Ahmić je rekao novinarima CIN-a da su svi znali šta se dešava u Savezu – i rukovodstvo Saveza i ljudi u Ministarstvu.

„Dozvolili su lopovluk da bi imali političku podršku“, kaže on.

Na jednoj od sjednica Predsjedništva Savez je nazvao „glasnogovornicima Ministarstva“. On objašnjava da se Savez nije borio za zakon koji reguliše prava boraca: „Nijedan ozbiljan zahtjev za donošenje zakona oni nisu poslali. Nijedan ultimatum vladi oni nisu poslali!“

Ahmić kaže da on i delegati iz njegove organizacije u Skupštini nisu podržavali Hodžićeve finansijske izvještaje jer se jedno planiralo, a drugo realizovalo. Na skupštinama bi uvijek bili preglasani pa su izvještaji ipak usvajani. Zbog svega, kaže Ahmić, njegova organizacija je ove godine istupila iz Saveza.

Član Predsjedništva i Skupštine kladanjske organizacije Hamzalija Rustemović tvrdi da nije znao da je Hodžić uzimao novac iz blagajne. Kaže da se jednom pojavio manjak, ali da je izvještaj na Skupštini prihvaćen i da niko nije ništa pitao o utrošku “jer mi dobijemo papire, sve ti na papirima piše gdje šta ide“.

Prema optužnici, Hodžić je u januaru 2016. godine Rustemoviću dao jednokratnu novčanu pomoć od 300 KM, a dokumenti pokazuju da su i drugi članovi Predsjedništva i Skupštine dobijali jednokratne pomoći i pozajmice od Saveza.

Svi su imali i naknade za prisustvo sjednicama. Na ime tih naknada je prošle godine članovima Predsjedništva plaćeno 22.381 KM, dok u isto vrijeme nije isplaćena nijedna marka pomoći socijalno ugroženim nezaposlenim demobilisanim borcima niti suprugama umrlih boraca, iako im je bilo namijenjeno 10.000 KM.

Uprkos prijavi slučaja Tužilaštvu bivši ministar Skopljak nije iskoristio mehanizam zaštite budžetskog novca i nije obustavio finansiranje Saveza, iako je to mogao uraditi.

„Moramo odvojiti Savez demobilisanih boraca od čovjeka koji je obavljao funkciju predsjednika. (…) Ne možete sada zbog jednog čovjeka, kojeg su oni razriješili dužnosti, kazniti Savez demobilisanih boraca“, kaže Skopljak.

Ni aktuelni ministar Enes Gegić iz Pokreta demokratske akcije nema namjeru stopirati finansiranje Saveza. “Zaustaviti ne možemo. Život teče, oni imaju svoje programe i planove.”

On smatra da je veći problem što je iz Saveza istupila Gradska organizacija “Tuzla”. Smanjenje članova Saveza moglo bi značiti i manje novca.

Boračka udruženja za koja nadležne institucije smatraju da su „od društvenog značaja“ dobila su više od 83 miliona maraka za šest godina.

„Ja sada mogu otići na 1.600 udruženja. Od njih 1.000 nema adresu, nema kontakt-telefon, nema ništa (…) mogu doći, poljubiti vrata i vratiti se“, kaže veteran Amel Pervan.

On zajedno sa drugim bivšim borcima Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane mjesecima izlazi na proteste i zahtijeva usvajanje zakona koji bi omogućio isplatu boračkog dodatka, javnu objavu registra boraca i prekid finansiranja boračkih udruženja. Prva dva zahtjeva su na razmatranju u Parlamentu, a o prijedlogu da se prekine finansiranje organizacija se uopće ne razmatra.