Korupcija u policiji – između istine i predrasuda

Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da javnost smatra policiju veoma podložnom korupciji. Ali ni građani ne koriste dovoljno sistem koji je policija uspostavila kako bi zaustavila korupciju u svojim redovima.

Zlatan Šehić (20) iz Sarajeva kaže da je u dva navrata dao policajcu ukupno 30 KM da ga ne bi kaznio za saobraćajni prekršaj. (Foto: CIN)

Javnost smatra policiju jednim od najkorumpiranijih područja djelovanja bh. društva, uključujući vladu i zdravstvo, pokazala su istraživanja javnog mnijenja.

Ali, predstavnici policije kažu da takva negativna slika ne odgovara stvarnosti.

‘Korupcija nije onoliko prisutna koliko to ljudi obično misle’, kaže Midhat Huremović, šef Jedinice za profesionalne standarde Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (MUP TK).

Kako bi utvrdili stvarno stanje stvari novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva zatražili su podatke o broju prijava koje su podnijeli građani protiv policajaca širom Bosne i Hercegovine (BiH). Nisu svi MUP-ovi bili voljni da ustupe ove podatke, drugi ih nisu imali. Izvještaji pojedinih MUP-ova sadržavali su greške. Prema informacijama sa kojima CIN raspolaže, građani ili pripadnici policije svake godine podnesu između 2.000 i 2.700 prijava.

Srđan Blagovčanin, iz TI-a BiH kaže kako građani ne prijavljuju korumpirane policajce jer misle da policija neće ništa poduzeti. (Foto: CIN)

Srđan Blagovčanin, glasnogovornik organizacije Transparency International BiH (TI BiH), koja redovito provodi istraživanja o stavovima građana o korupciji, kaže da statistike ne oslikavaju stvarno nezadovoljstvo građana.

Blagovčanin kaže da veliki broj građana koji imaju saznanja o korupciji o tome ne obavještavaju policiju, jer misle da su u policiji svi isti i da neće ništa poduzeti.

Istraživanje je također pokazalo da građani naprosto ne znaju kako i kome da se obrate.

Za korupciju je potrebno dvoje

Ponukani istraživanjem TI BiH o korupciji, na sličan poduhvat odlučiti su se i članovi Udruženja diplomiranih kriminalista iz Sarajeva. Njih su zanimali stavovi pripadnika policije i građana iz oba entiteta.

Rezultati istraživanja su slijedeći. Od 894 anketirana građanina, njih 25 posto je priznalo davanje mita. S druge strane, uzimanje mita je priznalo samo 2 posto od 742 anketirana policajaca.

Nedim Bradarić (25) iz Sarajeva kaže da nekoliko puta policajcu dao 10 KM kako bi izbjegao plaćanje kazne. (Foto: CIN)

Istraživanje je prošlog proljeća provela i grupa od 47 studenata sa sarajevskog Fakulteta kriminalističkih nauka. Pod vodstvom profesora metodologije Vladimira Obradovića oni su proveli 63 sata u tajnom posmatranju saobraćajnih policajaca na oko 20 lokacija u gradu. Zabilježili su 269 slučajeva zaustavljanja vozača. Vidjeli su da je 10 građana dalo mito kako bi izbjegli plaćanje nekih skupljih kazni.

Studenti su izračunali kako policijske patrole koje praktikuju mito mogu dnevno ‘zaraditi’ i do 100 KM. Navode da su vozači skupljih marki vozila kao što su Mercedes, BMW ili Volvo, u pravilu skloniji davanju mita za učinjene prekršaje.

Obradović, koji je svojevremeno radio kao inspektor pri zagrebačkoj policiji, kaže da su građani glavni krivci, jer su oni ti koji nude novac policajcima.

‘Ne vjerujem da bi itko bio imun od toga’, kaže Obradović.

Kazna za korupciju

Usprkos široko rasprostranjenom uvjerenju o korupciji u policijskim redovima, inspektori provode mali broj istraga, a još manji je broj policajaca koji bivaju kažnjeni, a kamoli procesuirani.

Darko Datzer, član Udruženja diplomiranih kriminalista iz Sarajeva, tvrdi kako samo 5 posto počinjenih krivičnih djela biva prijavljeno. Većina djela ostaje neprijavljena, zataškana ili ignorisana, kaže on.

S druge strane, policijski i zvaničnici odjela unutrašnje kontrole tvrde kako je veliki broj prijava bez osnova. Ramo Brkić, komesar policije Unsko-sanskog kantona, kaže kako je u proteklih šest godina njihov odjel unutrašnje kontrole zaprimio 1.043 prijave, od čega samo 21 za mito i korupciju. U samo 11 predmeta utvrđeno je postojanje osnovane sumnje, pa je 12 policajaca disciplinski kažnjeno.

‘Bilo je svega. Primanje novca, ali i primanje dara kako bi se izvršila radnja za nešto što je to lice bilo dužno da uradi i bez primanja dara i novca’, kaže Brkić.

Na neosnovane prijave žali se i Huremović. ‘Ja to mogu da povežem sa nekim poslijeratnim sindromom, da se svijet pokušava baviti svim i svačim’, kaže on.

Huremović da je protiv njega u januaru ove godine podnesena anonimna prijava za uzimanje mita dok je radio kao član komisije za polaganje vozačkog ispita. On je svoje podređene zadužio za istraže navode iznesene u prijavi. Novinarima CIN-a je rekao da dokazi nisu pronađeni. Od svojih podređenih je zatražio da istragu ostave otvorenom u slučaju da dođu do novih informacija. Kada je dobio prijavu, kaže, nije mu bilo prijatno. ‘Ali, moja savjest je bila čista i tada. Znao sam da je to napisao neko ko je imao zlobne namjere. Ni jednog argumenta on nije dao’, kaže Huremović.

‘Smatram da je sukob interesa da šefa unutrašnje kontrole ispituje inspektor’, kaže Jasmin Idrizović, načelnik policijske uprave za sarajevske općine Stari Grad i Centar. ‘To je smiješno. To je neobjektivno.’

Korupciju u policiji teško je dokazati

Tužioci i zvaničnici unutrašnjih kontrola tvrde da je korupciju teško dokazati i da je to glavni razlog za veliki broj odbačenih pritužbi.

‘Imate one koji daju mito i one koji primaju mito. Tu imamo dvije zadovoljne strane. Što znači, da onda kada se postigne takav dogovor, niko nije zainteresiran da slučaj prijavi’, kaže Zdenko Ružević, načelnik Jedinice za profesionalne standarde MUP-a Republike Srpske.

Kad se od građana zatraži da daju mito, obično tu postoji malo ili nimalo dokaza, pa sve obično završava na riječi jednog protiv riječi drugoga. Bez fizičkih dokaza slučajevi se obično odbacuju.

Mustafa Bešić, načelnik Jedinice za profesionalne standarde MUP-a Kantona Sarajevo, smatra da određene zakonske odredbe onemogućavaju inspektorima odjela unutrašnje kontrole da uspješnije obavljaju svoj posao.

‘Imamo ograničene mogućnosti istražnih radnji’, kaže Bešić.

Kada za to postoji osnovana sumnja, tužilaštvo i policija mogu pribjeći metodama telefonskog prisluškivanja, tajnu prismotru, korištenje prikrivenog istražitelja ili doušnika. Međutim, sudije ove istražne radnje dozvoljavaju samo u slučajevima težih oblika korupcije.

Kolegijalnost na snazi

I policajci nerado primjenjuju takve metode protiv svojih kolega.

Prema etičkom kodeksu policijskih snaga, policajci imaju obavezu da prijave svoje kolege ako imaju saznanja da krše zakon ili pravilo službe. Ali, ovo se u praksi rijetko dešava. Primjera radi, prema istraživanju koje je 2006. godine provelo Udruženje diplomiranih kriminalista, 65 posto policajaca kaže da ne bi prijavili svog kolegu.

O tome svjedoči i Obradović, koji kaže kako se od kazni u saobraćaju uvijek izvuče na policijsku značku. No, to mu nije pomoglo u Sloveniji gdje mora platiti kaznu kao i svi drugi.

‘Vrlo rijetki su oni koji će uprijeti u svog kolegu i reći da se bavi tim radnjama. Mislim da ima slučajeva gdje jedni druge štite’, kaže Marko Dominković, komesar MUP-a Posavskog kantona.

U koje krajnosti su policajci spremni otići iz solidarnosti, pokazuje primjer Sarajlije Emira Kadrića. On je 2001. godine pružio utočište kolegi Arminu Gazibari nakon što je ovaj ubio svoju djevojku. Također je sakrio pištolj kojim je djelo počinjeno.

Advokat Duško Tomić tvrdi da i kada se pokrene postupak protiv policajaca, na sudu uglavnom završe ‘sitne ribe’, a ne krupne. Tomić zastupa Milorada Vladića, pripadnika policijske uprave u Ugljeviku, koji je optužen za šverc cigaretama.

I u izvještaju TI BIH iz 2007. godine navodi se da je ‘interesantno primijetiti, da se krivično gone ili se pokreću disciplinske mjere, samo protiv niže rangiranih policijskih službenika.’

Puno priče, ali malo rezultata

I dok je javnost složna oko toga da se protiv korupcije treba boriti, malo građana daje svoj doprinos toj borbi. Najočitiji primjer su naplate saobraćajnih kazni. Mali je broj građana koji su spremni učiniti pravu stvar i podnijeti prijave.

Obradović kaže kako se ipak mora napraviti razlika između toga šta je tolerantna korupcija u odnosu na onu koja nije. On kaže da je u vrijeme dok je radio u policiji jednom primio na dar srneći but, ali to ne smatra korupcijom. Dar je podijelio sa kolegama.

Dominković smatra kako građani nisu spremni prijaviti korupciju iz straha od policijske osvete. ‘Pogotovu u situaciji ako se stvar ne dokaže’, kaže Dominković.

Svaki policajac zna od koga je uzeo mito, tako da brzo može otkriti ko ga je prijavio. ‘Ako radite danas osam sati na cesti, nećete od svakog učesnika u prometu uzeti novac, već od njih dva ili tri’, kaže Dominković. ‘Tako da vi možete pretpostaviti ko je prijavio.’