Gojko Knežević više od većine bivših boraca u BiH zna šta znači pomirenje koje je neophodno za postizanje trajnog mira u BiH .

Dok se domaći i međunarodni pravnici pripremaju da ove godine preuzmu prve grupe optuženih za ratne zločine iz Den Haaga, a pojedinci predlažu pokretanje komisija za istinu i pomirenje – sve u ime podrške suživotu među narodima u BiH – Kneževiću je vrlo jasno šta je to što svi traže. Tokom Drugog svjetskog rata, Knežević, Srbin iz BiH je kao osmogodišnjak gledao hrvatske čuvare iz jasenovačkog logora kako ubijaju njegovu majku. Ipak preživjevši logor, Knežević se 60 godina kasnije našao u situaciji da je i sam postao nečiji čuvar. Tada je doživio trenutak u kojem je valjalo razriješiti tugu i mržnju u svom srcu.

Kao rezervni oficir vojske Republike Srpske, Knežević se 1992. godine našao u prilici da kontroliše sudbinu 52 bošnjačke djece, staraca i žena, zarobljenih dok su lutali šumama u okolini Donjeg Vakufa.

Pod njegovom kontrolom su bili zatvorenici i da ih je smaknuo niko to nikada ne bi saznao. Kako sam kaže, odbacio je osjećanja osvete i razmjenio ove Bošnjake sa drugom stranom.

Umjesto da postane njihov dželat, od tada pa do dana današnjeg Knežević ostaje njihov heroj.

Novoformirano Vijeće za ratne zločine u BiH i moguća komisija za istinu i pomirenje pružaju nadu će sve strane olakšati ogorčena srca kao što je to učinio Knežević.

Ako ti napori uspiju, oni će donijeti takvu pravdu kakvu Knežević nije mogao ni zamisliti. Njemu se nikad nije ukazala prilika da svjedoči protiv ubica njegove majke. Bio je premlad da bi zapamtio njihova lica. Jedino čega se sjeća su majčini krici prije nego što je bila osakaćena, a potom i ubijena.

Kada je novo Vijeće za ratne zločine pri državnom sudu otvorilo svoja vrata na novoj zgradi u Sarajevu u martu ove godine, započela je nova era u kojoj će pred lice pravde biti dovedeni optuženi koje su žrtve morale da gledaju posljednjih 10 godina kako se slobodno kreću ulicama.

Ali upućeni u rad suda, međunarodni stručnjaci pa čak i članovi suda upozoravaju da mnogi logistički i politički problemi ugrožavaju uspješan rad suda, uspkros podršci međunarodnih donacija u iznosu od 16 miliona eura u toku naredne dvije godine.

Kako su narasli problemi Suda, ponovo je postala aktuelna ideja o osnivanju komisije za istinu i pomirenje od koje se prvobitno odustalo u njegovu korist. Komisija bi odvojeno djelovala, slično onima koje su se dobro pokazale u zemljama kao što je Južna Afrika.

Tokom tromjesečnog istraživanja mogućnosti za postizanje pomirenja u BiH, koje je proveo tim Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-a), novinari su zatekli novi sud svečano otvorenim sa novom zgradom i skupim međunarodnim sudijama, a bez i jednog predmeta u novim sudnicama.

Tokom istraživanja javnog mnijenja koje je finansirao CIN, a provela agencija Prism Research, otkriveno je da je malo građana BiH oba entiteta upoznato s novim sudom, i da nisu sigurni na koji način bi im on trebao pomoći da nauče da ponovo žive sa svojim komšijama.

U seriji članaka CIN će ukazati na izazove procesa pomirenja sa kojima se suočavaju Sud i zemlja.

Ova priča se bavi različitim načinima da se stigne do pomirenja, kao što su Vijeće za ratne zločine i komisija za istinu i pomirenje, dva načina da se otkrije istina i zakopa prošlost.

„Zločini se stalno ponavljaju,“ kaže Gojko „zato što se ljudi svete jedni drugima, nesvjesni da čine zločin.“

Stručnjaci se sa njim slažu.

Suština teorije pomirenja, kako je shvata profesor Slavo Kukić sa Univerziteta u Mostaru, zasniva se na pokušaju uspostave sistema vrijednosti i načina života koji su u zajednici postojali prije izbijanja konflikta.

Ali, domaći i međunarodni stručnjaci smatraju da se povjerenje između naroda u BiH može ponovo uspostaviti samo ako se tri viđenja događaja između 1992. i 1995. godine mogu ujediniti u istini koja će postati zajednička.

To je Jakob Finci imao na umu kada je 2000. godine pokrenuo aktivnosti na uspostavljanju komisije za istinu i pomirenje u BiH, po uzoru na one iz Južne Afrike i Perua.

Prema Fincijevoj zamisli, komisija bi trebala pružiti priliku svim žrtvama rata da dobrovoljno iznesu sopstvene priče na svjedočenjima otvorenim za javnost, i tako doprinesu sagledavanju proteklog rata u cjelini.

Finci je rekao da bi se od materijala prikupljenog na osnovu pet do sedam hiljada svjedočanstava, napravio konačni izvještaj koji bi postao osnova zajedničke istorije naroda BiH. Ovakva istorija bi se podučavala u školama štiteći buduće generacije od poremećenog sistema vrijednosti koji je doveo do rata, dodao je on.

Ali odmah po predlaganju, ideja o komisiji je došla u sukob sa postojećim sudom za ratne zločine.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu koje je pokrenut 1993. godine, u početku se protivio postojanju komisije, tvrdi Finci.

“Bojali su se da će im komisija uzeti svjedoke”, kaže Finci.

Haški tribunal je danas promijenio svoje mišljenje o prijedlogu o osnivanju komisije. Tužilaštvo haškog tribunala smatra da ni jedna komisija ne bi trebala početi sa radom prije nego što najmanje 100 predmeta bude procesuirano u novoformiranom Vijeću.

„Prvo treba zadovoljiti pravdu, a komisija to ne može učiniti,“ rekla je Florence Hartman, glasnogovornica Tužilaštva tribunala u Den Haagu.

Fincijevo udruženje je 2001. godine izradilo nacrt zakona o komisiji. Međutim, sve se završilo na upućivanju nacrta Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice u BiH, koje se obratilo udruženjima za nestale osobe iz sva tri naroda.

“Svi su imali jedinstven stav,“ prisjeća se Saliha Đuderija, stručni saradnik u Ministarstvu. „Odbacili su ideju o osnivanju komisije tvrdeći da je njima jedino bitno da pronađu članove svojih porodica”, objašnjava Đuderija.

Većina žrtava nije promijenila svoje mišljenje.

Rufejida Buhić, šezdesetčetverogodišnja majka iz Srebrenice koja je izgubila sina u ratu, nedavno je rekla kako, jednostavno, mrzi Srbe.

„Nevine su oduzeli,“ priča sjedeći u kancelariji Udruženja „Majke enklave Srebrenice i Žepe.“ Na zidu iza nje zalijepljene su fotografije nestalih iz njenog gradića. „Kakva komisija? Meni ne može niko pomoći.“

Obrad Milović, šezdesetosmogodišnji Srbin iz Mostara koji je izgubio svog jedinog sina u ratu, podržava ideju o komisiji, ali takvoj koja bi bila posvećena pronalaženju nestalih osoba iz sva tri naroda.

Mnoge žrtve, poput ovih, ne misle da je sud za ratne zločine u Hagu ili novo Vijeće u BiH išta bolje od komisije.

Govoreći o međunarodnim sudijama koji su imenovani u Vijeće Nadija Odović kaže „Bjelosvjetski lopovi rade u začaranom krugu“.

Odović, predsjednica Udruženja porodica šehida i poginulih boraca općine Stari grad u Sarajevu, koja je izgubila sedam članova svoje porodice, kaže da nije impresionirana postignutim rezultatima haškog tribunala.

„Neka se svako obračunava sam sa sobom“, dodaje ona.

Kada je 1993. godine Savjet bezbjedosti Ujedinjenih naroda uspostavio haški tribunal, jedan od osnovnih ciljeva njegove misije, bilo je uspostavljanja zajedničke istine, na osnovu koje bi se mogla preispitivati prošlost.

Profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Zdravko Grebo smatra da je cijela ideja tribunala u vremenu nakon rata bila od presudnog značaja za BiH.

„Budući da nemamo dovoljno ljudske kuraži i snage da priznamo šta je bilo, postojao je jedino Den Haag,“ kaže Grebo.

Do aprila ove godine, haški tribunal sa osobljem od preko 1.200 zaposlenih iz 82 zemlje proveo je 12 godina i potrošio skoro milijardu dolara da podigne 162 optužnice protiv optuženih iz regije. U radu haškog tribunala, koji ima privremeni mandat, ne učestvuju sudije iz regije, a uspostavljen je prema međunarodnom zakonu umjesto zakona zemalja bivše Jugoslavije.

Glasnogovornik haškog tribunala Jim Landale kaže da među uspjehe tribunala treba ubrojati utvrđivanje istorije koju bivše zaraćene strane više ne mogu negirati, i može služiti kao primjer poštovanja vladavine zakona u regionu.

Landale je takođe podvukao da je haški tribunal izveo gotovo 4.000 svjedoka i žrtava i uključio ih u pravosudni proces.

Haški tribunal se, sa 35 izrečenih presuda u 12 godina rada ne može pohvaliti velikim rezultatima, kažu njegovi kritičari, među kojima su i žrtve, koje takođe dodaju da su presude suviše blage.

Istraživanje CIN-a i Prisme-e otkrilo je da je 61 posto građana BiH nezadovoljno sporim napretkom u radu haškog tribunala.

Neki od razočaranih nalaze se i među službenicima državnog suda.

„Ako budemo posmatrali Hag kao uzor mi možemo očekivati katastrofu“, smatra predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Branko Perić. „Moramo (vijeće) biti efikasniji od njih inače neće valjati.“

Službenici suda navode da su prvi predmeti koji su trebali biti prebačeni na Vijeće odloženi za jesen, iako su bili najavljeni za januar ove godine.

Michael Johnson, privremeni registrar pri Sudu BiH i međunarodni supervizor, kaže da će sud moći koristi iskustva tribunala u Haagu i za Ruandu, u kojima je radio kao tužilac.

„Domaća pravda je najbolja pravda“, sažima Johnson ono što smatra da je glavna pouka proizašla iz rada međunarodnih „ad hoc“ tribunala.

Drugi zvaničnici smatraju da razlog za prebacivanje većine predmeta ratnih zločina na sudove nekadašnjih zaraćenih zemalja leži u nagomilanim troškovima Haškog tribunala.

„Mislim da je to stvar…novca, a ne pomirenja,“ kaže Slovodan Kovač, ministar pravde u BiH.

Bez obzira kakav je razlog za promjenu strategije, Vijeće sastavljeno od domaćih i međunarodnih sudija predstavlja šansu da se vrati povjerenje građana u rad institucija BiH.

„Ako se vrati povjerenje građana u institucije kao što je Sud BiH, gdje će se suditi ratnim zločincima“, kaže Šehić „to je odmah refleksija i da građani između sebe stvaraju povjerenje.“

Međutim, prije nego što se to dogodi, povjerenje u sud je već uptinto s obziro na ogromni teret predmeta ratnih zločina koji se prebacuju u BiH.

Advokati odbrane haških osumnjičenika sumnjaju u pravednost suđenja u BiH koji sude Srbima u zemlji gdje su se navodni zločini desili.

Suđenja pred vijećem su već prolongirana do jeseni, što stvara zebnju da će vijeće raditi brzinom Haškog tribunala.

Vijeće takođe još uvijek radi na uspostavljanju programa zaštite svjedoka.

Kredibilitet novog Vijeća takođe će se naći na udaru zbog razlike između sredstava koja su na raspolaganju Vijeću za ratne zločine suda BiH, koga finansiraju zapadni donatori, i kantonalnih sudova, koji neće dobiti dodatna sredstva za gomilu predmeta koji im pristižu.

„To nije naš mandat, niti imamo resurse da reformišemo (cijeli) pravosudni sistem,“ upozorava Johnson. „Ipak imamo dovoljno mogućnosti da izvršimo reformu suda BiH kako bi odgovorio zahtijevima ovih slučajeva (za ratne zločine).

U međuvremenu, dok se Vijeće bori da započne prvo suđenje, Finci sam kaže da je obnovio inicijativu o pokretanju komisije sa novom finansijskom potporom Američkog instituta za mir.

Prema mišljenju još jednog člana udruženja Branka Todorovića, Institut je u početku finansirao kancelariju Fincijevog udruženja.

Bivši zamjenik Visokog predstavnika Donald Hays predstavljao je institut tokom svoje aprilske posjete BiH. Hays i Bruce Hitchner, stručnjak za Dejtonski sporazum sa Tufts univerziteta u Boston, vodili su razgovore u BiH parlamentu oko mogućih ustavnih promjena. Hitchner još dodaje da su se upoznali i sa prijedlogom za komisiju.

Finci kaže da su ga iz Instituta obavijestili da su spremni da zvaničnu saradnju oko uspostavljanja komisije započnu u septembru, u vrijeme kada se očekuje i početak prvih suđenja na Vijeću.

Ako BiH dobije svoju komisiju pridružiće se zajednici od 22 države u kojima su komisije uspostavljene u procesu oporavka od sukoba, kaže Priscilla Hayner koja već deset godina proučava komisije za istinu i pomirenje. Hayner je autor knjige „Prešućene istine, suočavanje sa državnim terorom i zločinima.“

I Južna Afrika i Peru su države koje su u svojoj historiji prošle kroz stravične sukobe, ali su pronašle svoje modele komisije koji se u praksi pomogli oporavku i uspostavi stabilnosti društva.

„Svakao da je najpoznatiji i najuspješniji primjer komisije onaj iz Južne Afrike“ kaže Hayner.

Južnoafrička komisija osnovana je 1995.godine nakon 40 godina aparthejda i terora bjelačke manjine. Komisija se pozabavila zločinima koje su počinili i bijelci i crnci. Glavni zadatak komisije bio je prikupljanje svjedočanstava žrtava vezane za određene događaje, i finansijski nadoknada patnji koje su propatile.

Po prvi put su mnogi od pripadnika bjelačke manjine čuli o ubistvima i torturama koje su počinjeni protiv pripadnika crnačke većine.

Komisija u Peruu unijela je novinu proširivši svoj mandat na pripljanje potpune brojke žrtava ubijenih između 1980. i 2000. godine, u sukobu između vojne hunte i gerilske grupe „Shining Path.“

„Ustanovili su da je ubijeno oko 60 000 ljudi,“ navodi Hayner. „To je bilo dva puta više od broja koji se očekivao prije osnivanja ove komisije“.

Prema riječima Hayner komisija je obišla svako naselje i groblje u državi, prikupljajući svjedočanstva očevidaca. Svijest o tragičnim i smrtonosnim posljedicama konflikta donijeće odlučnost koja je neophodan da se zaustavi buduće nasilje.

Najvažniji faktor uspjeha ovakvih komisija je da im se osigura nezavisnost od samog početka, kaže Hitchner. Prema riječima jednog od bivših članova Komisije iz Srbije i Crne Gore, ona nije bila nezavisna i to je dovelo do toga da je postala nebitna.

Komisija je osnovana u martu 2001. godine. No, već u aprilu uvaženi je profesor međunarodnog prava Vojin Dimitrijević podnio pismenu ostavku predsjedniku Vojislavu Koštunici.

Bez velikih ovlaštenja koja bi uključivla pravo na pozivaje svedoka, za razliku od prava koja je imala komisija u Južnoj Africi, učinili su bespredmetnim sva nastojanja da se dođe do istine, smatra Dimitrijević.

„Komisija sastavljena isključivo od građana Savezne Republike Jugoslavije u kojoj čak nema nikoga iz Crne Gore, neće moći da izgleda nepristrasno“, navodi Dimitrijević u pismenoj ostavci.

Dimitrijević kaže kako su većina članova ove komisije bili historičari koji su htjeli da idu 50 godina unazad tražeći objašnjenje ovog užasnog etničkog rata. On kaže da je Koštunici pisao kako Komisija treba da utvrdi šta se desilo tokom rata, a da dublje historijske uzroke ostavi drugima.

„Ova komisija nije imala precizna ovlaštenja, finansije, izbor njenih članova nije bio transparentan, sudjelovanje javnosti u njenom radu nije bilo zadovoljavajuće i zato nije postigla željeni rezultat“, tvrdi Hajner.

Četiri godine kasnije, komisija je i dalje aktivna, ali nije postigla nikakav značajniji uspjeh, kaže Dimitrijević.

Komisija u BiH bi bila dobar pokušaj da se isprave greške srbijanskog modela time što bi uključivala pripadnike sva tri naroda, čime bi suštinski postala neka vrsta regionalne komisije.

Za razliku od novoformiranog Vijeća ili budućih komisija, bar jedan skroman pokušaj pomirenja je prisutan od 1997. godine i uspjšeno djeluje u praksi.

U Centru za nenasilnu akciju, u multietničkoj grupi koju čine bivši borci pokušava se izgraditi povjerenja kroz težak put, jedna po jedna osoba.

Aktivista ove grupe Adanan Hasanbegović uspio je okupiti 3 bivša ratnika iz sva 3 naroda na nekoliko javnih tribina nazvanih „ Četiri pogleda“.

„Ta četvrta osoba je takođe bila borac, ali smo ljudima pokazali kako dva borca iz iste vojske mogu imati prilično različite priče i motive, iako su se, uslovno rečeno, borili za istu stvar,“ objašnjava Adnan.

Tribine koje su započele 2003. godine i koje pokrivaju cijelu BiH, dovele su do ljutitih prepirki, aplauza i suza, dodaje Hasanbegović.

„Mi smo prepoznali da je to (tribine) jedan potencijal koji nosi u sebi jednu vrstu specifične odgovornosti ali i kredibiliteta u zajednici,“ kaže Adnan. „Njihova priča je priča sviju nas.“