Sredinom decembra 2008. godine, skoro tri mjeseca nakon kraha Lehman Brothers i krize na međunarodnom finansijskom tržištu, tadašnji ministar finansija Crne Gore Igor Lukšić – današnji premijer, izjavio je da će Vlada pomoći jednoj od najvećih crnogorskih banaka da ponovo stane na noge. Odobravanje kratkoročne pozajmice Prvoj banci, pod kontrolom porodice Mile Đukanovića, crnogorskog lidera sa najdužim premijerskim stažom, okarakterisano je kao odgovoran čin, jer je banka u suštini zdrava, ali nedostaje joj novca.

Međutim, dokumenti u posjedu mreže istraživačkih novinara Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) pokazuju da je kratkoročna pozajmica imala sasvim drugačiji cilj. Pozajmica je bila tek privremena slamka spasa do pronalaska trajnog rješenja.

U obraćanju medijima Lukšić je rekao da je ugovor sa Bankom vrlo strog i zahtjevan te da njegovo nepoštivanje može rezultirati jednostranim raskidom. Iako se iz dokumenata vidi da je Banka u više navrata prekršila odredbe ugovora, isti nije raskinut.

Dok je Centralna banka upozoravala da se stanje u Banci sve više pogoršava, predlažući da država preuzme upravljanje, Vlada je ostala nijema. No, da su postupili po prijedlogu, jedna od najvećih investicija prve porodice bila bi izbrisana. Ali, to se nije dogodilo.

Prva banka je bila bolesnik priključen na aparate za održavanje života, a niko nije imao niti ovlaštenje, niti hrabrost da ih isključi.

Predviđanja zvaničnika Centralne banke pokazala su se tačnim, a jedini razlog zašto je Banka još uvijek u životu jeste prodaja dijela državnih zapisa Elektroprivrede Crne Gore italijanskoj kompaniji A2A. Prodaja je spasila investiciju prve familije. Ali, kakva je cijena toga?

Banka u krizi

Centralna banka je još sredinom 2007. godine utvrdila da Prva banka neadekvatno upravlja rizikom likvidnosti. I pored stalnih upozorenja, Banka je nastavila rasti – prebrzo i previše – za svoje dobro.

Kontrolori su iz izvještaja u izvještaj upozoravali da:

• Banka loše upravlja kreditnim portfoliom – prevelik broj kredita u milionskim iznosima je bio odobravan sa dugim grejs periodima, čak i do četiri godine, tokom kojih dužnici nisu morali plaćati ni kamatu, čime je Banka ostajala bez prihoda.
• Banka ne pribavlja odgovarajuća sredstva obezbjeđenja (hipoteke, kolaterale) iz kojih bi mogla naplatiti kredit, ukoliko dužnik ne bude u mogućnosti da plaća. Brojni su primjeri neobezbijeđenih kredita, a u nekim slučajevima Banka je dozvoljavala povlačenje depozita, iako kredit nije bio vraćen.
• Banka odobrava prevelik broj kredita za kupovinu zemljišta ili izgradnju objekata. Takvi krediti su predstavljali prevelik rizik.
• Banka daje prevelik broj kredita VIP osobama, po toliko povoljnim uvjetima da je i sama na njima gubila novac.

Neki od kredita, koji su odobravani osobama povezanim sa porodicom Đukanović i drugim akcionarima banke, su odgovarali tipu kredita koje preferiraju špekulanti – ljudi koji kupe imovinu, zadrže je neko vrijeme u svom vlasništvu, a zatim je prodaju za ogroman profit. Uzimajući u obzir da se na priobalnom tržištu nekretnina desio bum, do kojeg je došlo ulaskom Rusa, krediti su trebali pomoći crnogorskoj političkoj eliti da se dodatno obogati.

Već u proljeće 2008. godine Banka nije bila u stanju da izvršava naloge svojih klijenata. Kontrolori su utvrdili da je Banka veliki broj naloga slala izvan radnog vremena sistema za transfere novca, zbog čega su oni bili automatski odbijani. Kod drugih je datume naloga mijenjala, upisujući dan kad je novac, uistinu, prebačen.

Ipak, VIP klijenti su i dalje imali VIP tretman. Kad je trebalo platiti dolazak Madonne u Budvu, Banka je sa računa, bez ikakvog ugovora ili dokumenta, prebacila 7,5 miliona dolara.

Tokom ljeta stanje se sve više pogoršavalo, da bi, konačno, kulminiralo u septembru 2008. godine, u vrijeme kraha Lehman Brothers-a.

Sve na što je Centralna banka upozoravala pokazalo se istinitim.

Trenutak kojeg su se svi pribojavali

Prva banka je 26. novembra 2008. godine uputila Lukšiću zahtjev da joj, po hitnom postupku, odobri kratkoročni kredit za likvidnost, u iznosu od 44 miliona eura. Zahtjev je upućen na osnovu Zakona o zaštiti bankarskog sistema kojeg je Skupština Crne Gore po hitnom postupku usvojila samo mjesec dana ranije.

U trenutku kada je Banka zatražila pomoć, Odborom direktora predsjedavao je Radoje Žugić, današnji guverner Centralne banke. U dopisu se navodi da ‘zbog neuređene dokumentacije Odbor direktora vrlo teško nalazi prave podatke o stanju Banke’ te da im nedostaje između 30 i 40 miliona eura samo za izvršavanje tekućih obaveza.

Uz to su izjavili da je banka učinila sve što je mogla na rješavanju problema, uključujući susponziju lica koja su bila u najvećoj mjeri odgovorna za situaciju u banci. Dodali su da će za trajno rješavanje problema trebati dodatnih 110 miliona eura.

Kontrolori Centralne banke su utvrdili da je Banka na dan kad je podnijela zahtjev dugovala 33,2 miliona eura po zahtjevima povjerilaca i deponenata.

Da se ovo desilo u nekoj drugoj državi, banka bi otišla u stečaj ili bi prešla u vlasništvo države. No, u ovom slučaju stečaj bi bio najgore rješenje jer je Vlada samo mjesec dana ranije donijela zakon kojim se obavezala da će isplatiti sve depozite u punom iznosu – što bi je samo u slučaju Prve banke koštalo oko 300 miliona eura.

Centralna banka se ranije protivila takvim odredbama, jer bi za isplatu 99 posto štediša u Crnoj Gori bilo dovoljno garantovati iznos do 50.000 eura.

Pomoć je odobrena. Lukšić je u izjavi za medije 11. decembra 2008. godine rekao da je ugovor o pomoći posebno strog i zahtjevan, jer je radi o novcu građana, ali da je u slučaju neispunjavanja obaveza predviđena mogućnost jednostranog raskida ugovora.

Centralna banka je samo dan kasnije donijela rješenje kojim je Banci naloženo da odmah napravi Plan namjenskog korištenja sredstava, kao i da ta sredstva ne može koristiti bez njenog odobrenja.

Ugovor je potpisan 17. decembra 2008. godine. Banka se obavezala da će 44 miliona eura vratiti u roku od tri mjeseca, a najduže za godinu dana.

Novac je uplaćen, ali kao i ranije, Banka je ignorisala zahtjeve Centralne banke.

U izvještaju Centralne banke iz januara 2009. godine stoji: ‘I pored brojnih preporuka Centralne banke o preduzimanju dodatnih aktivnosti, namjeni i dinamici korišćenja sredstava obezbijeđenih kreditnom podrškom, Banka je koristila kreditna sredstva po sopstvenom nahođenju. Banka je naknadno izvještavala ovlašćena lica o realizovanim aktivnostima’.

Iako je ugovorom određeno da će Vlada raskinuti ugovor ukoliko dođe do ‘nenamjenskog korišćenja kredita ili onemogućavanja Davaoca ili ovlašćenog lica koje je imenovala Centralna banka (…) da kontroliše korišćenje sredstava’, to nije učinjeno.

Osim toga, prema odredbama ugovora Banka je zahtjev za produžetak korištenja sredstava morala podnijeti najkasnije u roku od 15 dana prije isteka roka od tri mjeseca od potpisivanja ugovora.

Iako je zahtjev za produžetak ugovora trebala uputiti najkasnije 2. marta 2009. godine, Banka je to učinila tek 10 dana kasnije.

U dopisu su obećali da će uplatiti 11 miliona eura, ali da im za plaćanje ostatka duga od 33 miliona eura treba još vremena.

Također, naveli su: ‘da bi se prolongiranjem dijela obaveza (…) očuvala likvidnost Banke i obezbijedilo njeno normalno funkcionisanje’.

Vlada je, potom, u vezi sa njihovim zahtjevom zatražila mišljenje Centralne banke.

Velibor Milošević, zamjenik generalnog direktora Centralne banke, u dopisu od 17. marta 2009. godine navodi da nakon dobijanja kreditne podrške situacija u Banci ne samo da se nije popravila, nego se još više pogoršala. Centralna banka je procijenila da Banci u kratkom roku treba najmanje 110,6 miliona eura kako bi preživjela.

‘Informacije kojima kontrola trenutno raspolaže ukazuju da je finansijsko stanje u Banci loše i da je Banci hitno potrebno još 75 miliona eura dodatnih sredstava kako bi izmirila samo dospjele obaveze.’ Iako Banka kontrolorima nije dostavila podatke o zahtjevima fizičkih lica za povlačenje depozita, Centralna banka je procijenila da je po tom osnovu Banci potrebno još 35 miliona eura.

U dopisu se navodi da je od sredine januara Banka neprekidno nelikvidna te da za manje od mjesec dana ističe rok od 90 dana nelikvidnosti, kada prema zakonu banka mora u stečaj. ‘Očigledno je da prolongiranje otplate duga prema Ministarstvu finansija neće doprinijeti prevazilaženju teškog finansijskog stanja Banke.’

Milošević navodi da ‘ukoliko Ministarstvo finansija produži ugovor, a Banka ne obezbijedi, ili joj država ne obezbijedi sredstva za nastavak poslovanja, onda kao jedino zakonsko rješenje preostaje stečaj ili likvidacija Banke.’

Mada je u izjavi za medije Lukšić najavio da će sačekati mišljenje Centralne banke, to nije učinio. Dopis iz Centralne banke je upućen 18. marta 2009. godine, a aneks je potpisan dan ranije.

Lažna otplata prve rate kredita

Na dan kada je Banka platila prvu ratu kredita, 13. marta 2009. godine, saldo na njenom računu iznosio je tek 19.895 eura. Prvih 11 miliona vraćeno je uz pomoć finansijskih manipulacija koje je Centralna banka opisala kao ‘vrlo problematične’.

Uvidom u izvršene transakcije u sistem RTGS-a (sistem obračuna u realnom vremenu po bruto principu), Centralna banka je utvrdila da je Ministarstvo finansija Prvoj banci u toku od pola sata prebacilo 11 uplata od po 1 milion eura u korist Javnog preduzeća Vodovod CG Primorje, za izgradnju regionalnog vodovoda u crnogorskim primorskim općinama. Prva banka je u istom periodu izvršila 11 uplata od po 1 milion eura na račun trezora koji kontroliše Ministarstvo finansija.

Ministarstvo finansija je medijima saopštilo da je Prva banka uspješno otplatila prvu ratu duga. To se, međutim, nije desilo. Prva banka i Vlada su praktično prebacile dug Prve banke na drugu državnu agenciju.

Druga rata

Banka je isplatila još tri rate, čime je konačno i otplatila puni dug od 44 miliona eura. Dvije rate je isplatila po sličnom principu – u danima kada je vraćana rata kredita, Ministarstvo finansija je uplaćivalo novac na račune koje su državne firme imale kod Prve banke. Četvrta rata je plaćena nedugo nakon što je novac od prodaje Elektroprivede Crne Gore legao na račun Banke.

Banka je drugu ratu kredita, u ukupnom iznosu od 11 miliona eura, izmirila sukcesivno u periodu od 4. do 12. juna 2009. godine.

Centralna banka je utvrdila da je trezor u tom periodu na račun Banke uplatio 6 miliona eura. Novac je bio namijenjen za JP Regionalni vodovod CG primorje ili za Direkciju javnih radova.

Banka je i dalje bila u teškoj situaciji. U Mišljenju o likvidnosti Banke od 11. juna 2009. godine Milošević navodi:

‘Likvidnost Banke je kritično nedovoljna zbog niskog nivoa likvidnih sredstava u odnosu na obaveze. Ključni koeficijenti likvidnosti bilježe pogoršanje. Depoziti Banke konstantno padaju. Od početka godine, u svakom izvještajnom periodu, Banka ima dnevne i dekadne pokazatelje likvidnosti koji su ispod limita propisanih Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti u bankama.’

Milošević navodi da: ‘ Prva banka je jedina banka u sistemu koja korišćena sredstva iz obavezne rezerve nije u stanju da vrati o roku dospijeća.’ Umjesto u roku od 10 dana, Banka je novac vratila tek dva mjeseca kasnije, da bi ga potom ponovo uzela i ponovo vratila mjesec i pol kasnije.

Na kraju aprila 2009. godine gubitak Banke je iznosio 8,7 miliona eura.

Finalne rate

Banka je treću ratu kredita, u ukupnom iznosu od 11 miliona eura, izmirila sukcesivno u periodu od 14. do 17. septembra 2009. godine.

Centralna banka u izvještaju navodi: ‘Ostvareni priliv sredstava u tim danima koji su omogućili izmirenje kreditne obaveze potiču iz glavnog računa državnog trezora koji je transferisao novac državnim kompanijama koje imaju račune kod Prve banke.’

No, stvarnu pomoć Banka je dobila 23. septembra 2009. godine, kada je na njen račun uplaćeno 192,2 miliona eura od prodaje državnih zapisa Elektroprivrede italijanskoj firmi A2A. Prema izvještaju kontrolora Centralne banke, tog dana je Prva banka prvi put izašla iz zone nelikvidnosti.

Četvrtu ratu kredita, u iznosu od 11 miliona eura, Banka je izmirila 5. oktobra 2009. godine.