Nakon što je više od tri decenije proveo radeći kao mehaničar na željeznicama, pedesetpetogodišnji Džemal Buljubašić iz Tuzle otpušten je u februaru 2005. godine. Rukovodstvo preduzeća je tada odlučilo je da im ovaj invalid rada više nije potreban. Nakon godina napornog fizičkog rada njegova kičma je oboljela.

Buljubašić je razočaran načinom na koji je otišao iz Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (Ž FBiH). Kaže da je pod prisilom potpisao otkaz ugovora o radu uz otpremninu od 8.500 KM.
“Sve je išlo na prepad, ucjenu”, kaže Buljubašić. “Sindikat u Tuzli i pravna savjetnica govorili su nam ‘ako ne uzmeš, za mjesec dana doći će novi zakon (o radu), i nećete dobiti ni pare’. Nakon 34 godine staža,  morao sam prihvatiti.”

Međutim, to što su mu rekli, možda i nije bila istina. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva među usvojenim izmjenama i dopunama zakona o radu nisu pronašli odredbu kojom mu je zaprijećeno. Prema važećim zakonskim rješenjima, preduzeće mu je trebalo ponuditi neko drugo radno mjesto ili ga poslati na prekvalifikaciju. Stariji i radnici sa umanjenom radnom sposobnošću kažu da im takvo što nikad nije ponuđeno. Osim toga, Buljubašić bi, čak i da nije potpisao otkaz ugovora o radu, imao pravo na otpremninu.

Na osnovu dokumentacije i izjava radnika moguće je zaključiti da su željeznice zaobišle odredbe zakona o radu u namjeri da se otarase starijih i manje produktivnih radnika. Istovremeno, menadžment je, ne libeći se da pribjegne nepotizmu i zapošljavanju preko poznanstava, upražnjena radna mjesta popunio sa mlađim radnicima.

Smanjivanje broja zaposlenih

Ž FBiH su 2003. godine napravile program efikasnijeg korištenja ljudskih resursa. Nakon sistematizacije, 265 zaposlenika je ostalo neraspoređeno. Menadžment je zaključio da za njih nema dovoljno posla, i da trebaju biti otpušteni. Najveći dio tih radnika bili su invalidi sa umanjenom radnom sposobnošću.

Pašaga Alimanović (60), čuvar pruge iz Tuzle, otpušten je 2005. godine. Rečeno mu je da za njega ne postoji drugo radno mjesto i da mora otići iz preduzeća.

„Ja sam tražio da radim bilo šta, kao čuvar, čistač, bilo šta“, kaže on. Drugo radno mjesto nije mu ponuđeno.

„Većina tih ljudi nije mogla biti prekvalifikovana zato što su bili stariji i invalidi“, kaže Narcis Džumhur, generalni direktor Ž FBiH.

Međutim, umjesto da smanje broj radnika, Ž FBiH su zaposlile nove. U 2004. godini 182 radnika su potpisala otkaz ugovora o radu. Iste godine Ž FBiH su zaposlile novih 188 radnika.

Zaključno sa aprilom 2007. godine, Ž FBiH imaju 4.035 radnika, odnosno 475 više nego je bilo predviđeno prvobitnim programom.

“U međuvremenu, dobili smo fabriku u Blažuju, dobili smo novu fabriku u Rajlovcu, dobili smo jednu u Zenici, otvorili smo novu stanicu Čapljina, dobili smo nove mašine za regulisanje kolosijeka, gdje je trebalo primiti ljude“, kaže Džumhur. Dodaje da im zbog povećanja obima posla treba još oko 230 radnika. Nije isključio mogućnost da bi neki od otpuštenih radnika mogli biti vraćeni na posao.

Od 2003. do 2005. godine u Željeznicama Republike Srpske (Ž RS) više od 150 radnika dobilo je otpremnine. Iako su zaključno sa junom 2006. godine zaposlena još 243 radnika, ukupni broj zaposlenih se smanjio.

U krivičnoj prijavi koju je protiv menadžmenta Ž RS podnio tadašnji saobraćajni inspektor Milan Kiković iz Republičke uprave za inspekcijske poslove navodi se da su neki od naknadno zaposlenih radnika imali istu stručnu spremu kao i radnici kojima su isplaćene otpremnine.

Zakonom je propisano da ukoliko poslodavac odluči zaposliti nove ljude, posao prvo mora ponuditi otpuštenim radnicima. Radnicima sa kojima su razgovarali novinari CIN-a drugo radno mjesto nije ponuđeno.

Ponuda koju nisu mogli odbiti

Nisu samo radnici iz FBiH ti koji kažu da je na njih vršen pritisak da potpišu dobrovoljan otkaz ugovora o radu. Na pritiske se žale i radnici iz RS-a. “Rekli su posla nema, hoćete-nećete morate uzeti,“ kaže Ranko Bunjevac, bivši radnik Ž RS.

Devet od deset otpuštenih radnika sa kojima su razgovarali novinari CIN-a je izjavilo da su otkaz potpisali pod pritiskom menadžmenta i predstavnika sindikata.
Među onima koji su vršili pritisak na radnike Ž FBiH spominje se i Emina Sokoli, socijalna radnica iz regionalnog ureda u Tuzli. Ona je za novinare CIN-a izjavila da je samo izvršavala naređenja Generalne direkcije iz Sarajeva.

„Potpis nije iznuđen. Imali su pisani dokument. Imamo radnike koji nisu potpisali i ostali su da rade kod nas … Sve je legalno i dokumentovano“, kaže Sokoli. Predstavnici uprave i sindikata tvrde da je otpremnina bila više nego velikodušna i da radnici nemaju razlog da se žale.

Raskol među sindikatima

Radnici kažu da su ih iznevjerili neki od sindikata za koje tvrde da su umjesto njihovog, zastupali interese menadžmenta.

Iako je izbjegavao dati odgovor na pitanje da li je sindikat vršio pritisak na radnike, predsjednik Sindikata željezničara BiH Munir Spahić je na kraju rekao: “Niko nije otpušten ko nije potpisao.“ Za otpuštene radnike Spahić kaže da su polukvalifikovani radnici koji nisu imali šanse da dobiju drugi posao.

Radnici kažu da je Sindikat u dosluhu sa rukovodstvom i da ne štiti njihova prava. Zauzvrat menadžment daje podršku Sindikatu tako što svaki radnik po zaposlenju automatski postaje njegov član.

„Nije mene niko ni pitao, nego su mi samo donijeli karticu“, kaže Ešref Mešinović, radnik Ž FBiH.

Muharem Konjević (40), iz Bihaća, zadržao je posao samo zato što je član Sindikata mašinovođa FBiH, čije rukovodstvo nije prihvatilo program zbrinjavanja radnika. Desetine radnika je odbilo potpisati ugovor ili su imali podršku svoga sindikata.

Radnici imaju pritužbe i na Sindikat željezničara RS. Budući da im nije pomogao, sami su se organizovali. Njih 64 je tužilo rukovodstva koje ih je otpustilo. Prvostepeni sud je presudio u njihovu korist. Ukoliko presuda postane pravosnažna, dobit će odštetu u iznosu od 450.000 KM.

Isplata otpremnina

Kako bi isplatile otpremnine, željeznice su kod Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) podigle kredit u iznosu od 2,5 miliona eura sa rokom otplate od 15 godina. Garanciju za kredit su dale vlade entiteta.

Radnicima Ž FBiH su davane otpremnine u visini od 8.500 KM, dok su radnici Ž RS dobili 5.867 KM, odnosno 11.735 KM, zavisno od toga kada su otpušteni.

Politika EBRD-a je da se otpremnine trebaju uzeti dobrovoljno i da se ne smije vršiti pritisak na radnike.

Upitan o pritiscima na radnike, Josip Polić, koordinator za infrastrukturu pri EBRD-u, kaže: „Ja o tome prvi puta od vas čujem.“ Dodaje kako mu nije jasno zašto su ljudi uzeli otpremninu ako je nisu htjeli.

Trebali su je, kaže Polić, odbiti i ne primiti ni pod kakvim pritiskom. Iako je banka izvršila reviziju načina utroška kredita, Polić je odbio proslijediti spomenuti izvještaj pozivajući se na zvaničnu politiku EBRD-a.

On kaže da su željeznice opravdale zapošljavanje novih radnika „povećanjem obima rada.”

Uzimajući u obzir da željeznice već godinama posluju sa gubicima, kredit koji zajedno sa kamatama iznosi oko 3,5 miliona eura mogli bi na kraju otplatiti bh. poreski obveznici. Novac je potrošen na otpremnine radnicima od kojih mnogi možda i nisu trebali biti otpušteni.

Meka za željezničare

Željeznice su uvelike doprinijele razvoju opština Vareš i Breza u kojima žive i rade desetine prijeratnih i sadašnjih radnika Ž FBiH. Veliki broj mještana tih opština kažu da imaju rođake zaposlene na željeznici. Hvale jednog od direktora, Smaju Salketića koji je porijeklom iz Dabravina u općini Vareš, kao dobrog čovjeka koji je pomogao mladima iz svoga kraja da se zaposle. Salketić je stao u obranu željeznica i prakse otpuštanja jednih, a zapošljavanja drugih radnika.

„Trebali su nam novi radnici. Mlađi, zbog specifičnosti posla“, kaže on.

Salketić negira da su se preko njega zapošljavali radnici iz ovih mjesta, ali opravdava praksu nepotizma. On kaže kako je na željeznici tradicija da se zapošljavaju članovi radničkih porodica. Dodaje kako su nekada njegov otac i djed radili na željeznici, a danas rade supruga i stričević.

„Zbog čega bi to bio problem. Oni su najbolje upoznati sa problematikom željeznica. Tako se radilo i u bivšem sistemu“, kaže Salketić. „Neka pokuša u zdravstvo, u Elektroprivredu, u Telekomu da se zaposli neko ko nije bar malo vezan porodično ili ovako… Vrlo teško to ide.“