Ministarstvo zdravlja Srbije 2000. godine odlučilo se provesti originalnu ideju kojoj je cilj bio spriječiti pacijente da doktore obasipaju poklonima i mitom za usluge liječenja.

Pod sloganom ‘Hvala, ali ne treba’ ministarstvo je pozvalo medicinske radnike da se pridruže kampanji za obnovu moralnih standarda medicinske profesije tako što će vratiti sve ‘poklone’ koje su dobili od pacijenata u protekla dva dana.

Među stvarima koje su vraćene pacijentima bilo je preko šest hiljada koverata sa 149.500 njemačkih maraka, 11.000 američkih dolara i 800 dinara, 396 praščića (96 živih i 301 pečena), 8.000 pilića, 14.217 kutija čokolade i 79 boca viskija.

Na sličan način i bosanskohercegovački pacijenti ‘zahvalnost’ izražavaju sve većim iznosima gotovine, no njihovi doktori, po riječima zdravstvenih službenika i sociologa, ne govore ‘hvala, ne treba’. Kao rezultat takvog stanja, Bosna i Hercegovina se suočava sa moralnim kolapsom koji pomaže razaranju onoga što je ostalo iza gotovo propalog sistema zdravstvene zaštite.

U očajničkom nastojanju da ostvare bolju zdravstvenu zaštitu u finansijski iscrpljenom sistemu u kojem standardi konstantno padaju, pacijenti u džepove doktora guraju sve veće sume novca. S druge strane, slabo plaćeni doktori, osim što su prevazišli iskušenja prihvatanja podebljih ‘plavih koverti’ sad te iste koverte zahtijevaju od pacijenata, što predstavlja krivično djelo iznuđivanja ili ‘raketiranja’. Osim toga, doktori su sada dovoljno drski da koriste svoje pozicije na javnim klinikama kako bi pacijente sa njih upućivali na privatne klinike čiji su vlasnici ili na kojima rade pored svog redovnog posla.

Kriminalno ponašanje je konačna faza iskrivljavanja starog običaja po kojem se nekad doktoru davala jabuka u znak zahvalnosti, kaže dr. Salih Fočo, stručnjak za obrede i tabue u bosanskoj tradiciji i profesor sociologije na Sarajevskom univerzitetu.

‘Današnji mito, pojava prigrabljivanja novca, razvio se iz jednog takvog kulturološkog običaja’, kaže Fočo. ‘Taj običaj se izvitoperio uslijed socijalnih prilika i zbog lošeg finansijskog stanja doktora u zemlji.’

Spomenuti običaj je također postao veoma skup.

Prema izvještaju Transparency International-a, međunarodne nevladine organizacije posvećene borbi protiv korupcije, prosječni iznos koji se doktorima nudi kao mito trenutno iznosi oko 250 KM, što je 25% više nego u 2002. godini.

Uzroci ovog problema, prema izvještaju Transparency International-a, prvenstveno leže u lošoj finansijskoj situaciji zdravstvenog sektora, koja je rezultirala niskim plaćama, zastarjelom opremom, te nedostatkom lijekova, medicinske opreme i hrane u bolnicama.

Prve žrtve su pacijenti koji, suočeni sa nezadovoljnim zaposlenicima i nedostatkom opreme i lijekova, moraju odlučiti koliko za svoje zdravlje moraju platiti pored onoga što uplaćaju u fond zdravstvenog osiguranja.

Dana Dulić se prisjeća kako je tu odluku morala donijeti za svoju majku, koja je trebala operisati žuč. Od trenutka njihovog ulaska u Klinički centar u Banjoj Luci, Danu je brinulo kako će izvesti ‘potkupljivanje’ doktora, s obzirom da nikad prije nije uradila niti pomislila na tako nešto.

Dok je njena majka mirno razgovarala sa doktorom, Dulić je iznenada ispružila ruku sa kovertom u kojoj se nalazila cijena ‘majčinog zdravlja’, čitavih 300 KM.

‘Hvala’, reče doktor, i ni ne pogledavši kovertu stavi je u ladicu stola.

Dulić kaže da su joj prijatelji savjetovali da doktoru ponudi novac kao neku vrstu garancije.

‘Pa, svi to rade’, kaže Dulić. ‘U tom slučaju očekujem da se dobro pobrinu za moju majku.’

Profesor Fočo smatra da su pacijenti krivi za atmosferu moralnog raspada donošenjem malih očajničkih odluka poput gospođe Dulić.

‘(Takvo ponašanje) se pričom prenosi sa jednog pacijenta na drugog i širi se kao ideologija’, kaže Fočo. ‘Doktori, htjeli – ne htjeli, primaju obilje poklona i to postaje normalno.’

Predsjednik Ljekarske komore RS-a dr. Aleksandar Lazarević slaže se da niske plaće i očajni pacijenti dovode doktore u tešku poziciju. On ističe da mu doktorska plaća nije dovoljna za pretplatu ni na jedan jedini stručni časopis koji mu je potreban za specijalističko usavršavanje.

‘Doktorima je neugodno jer ih je društvo dovelo u takvu poziciju’, kaže Lazarević.

U takvim okolnostima neki doktori padaju u moralni kolaps i upuštaju se u kriminalne radnje, kao što su ‘raketiranje’, odnosno iznuđivanje. Takvi doktori, koji bezobzirno gaze preko moralnih principa, od pacijenata traže novac unaprijed da bi ih operisali. Oni šalju jasnu poruku – ako platite, bit ćete primljeni odmah, u suprotnom, morat ćete čekati.

Doktori traže novac od pacijenata na različite načine, ali su rijetko direktni. Prema nalazima Transparency International-a, najčešći metod iznuđivanja novca od pacijenata je kada doktor kaže da je operacija hitna, ali da nemaju slobodnih mjesta u bolnici.

‘Ostavlja odluku pacijentu, a zaključak se nameće sam’, kaže Srđan Blagovčanin, glasnogovornik Transparency International-a u kratkom izlaganju nalaza izvještaja.

Čak iako postoje iskušenja u koja doktori padaju zbog niskih plaća, iznuđivanje novca je ozbiljno krivično djelo koje ipak rijetko završi na sudu. Od rata do danas, ni jedan doktor nije bio sankcionisan za primanje mita ili kršenje etičkih principa.

Nedavno je, međutim, izašlo na vidjelo nekoliko istraga protiv doktora koji su navodno iznuđivali novac primjenom metode ‘neka pacijenti odluče’.

Doktor Mladen Stojnić iz Prijedora navodno je tražio 200 KM od pacijenta objašnjavajući da mu je taj novac potreban za kupovinu hirurškog konca, kaže Vukašin Kondić, tužilac iz Prijedora. Prema riječima policije, pacijent je prijavio slučaj policiji nakon čega je dogovoreno da koriste označene novčanice kako bi dokazali da Stojnić uzima novac. Stojnić, koji je optužen i očekuje suđenje, poriče sve optužbe i kaže da mu je sve to smjestila policija, a da se zapravo radi o nesporazumu između njega i pacijenta.

U slučaju koji se desio u Sarajevu, policija je nedavno poslala prijavu tužilaštvu u kojoj stoji da je dr. Zijad Lagumdžija sa Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) tvrdio za sebe da vrši ulogu posrednika koji je trebao da uvjeri najbolje doktore da urade operaciju jednog pacijenta.

Elvis Demirović tvrdi da mu je Lagumdžija tražio 2.000 KM da bi pronašao doktora za komplikacije koje je njegova žena imala prilikom trudnoće. Lagumdžija poriče sve optužbe i kaže da je samo objašnjavao pacijentu da će postupak zbog nastalih komplikacija dodatno koštati.

Ova dva slučaja su pokrenuta zato što su pacijenti prijavili vlastima navodne prekršaje. Međutim, pacijenti koji su spremni da poduzmu takve korake su, prema riječima policije i medicinskih radnika, vrlo rijetki.

Dr. Dragan Kostić, direktor Kliničkog centra u Banjoj Luci priznaje da zna da se podmićivanje, ‘ta najgore vrste kriminala’, dešava u banjalučkoj bolnici ali, kako kaže, to je vrlo teško dokazati bez vjerodostojnih svjedoka.

‘Pacijenti se žale, ali ne žele potpisati izjavu, vjerovatno zato što se boje’, kaže Kostić.

Sve što u tom slučaju može da uradi, navodi Kostić, jeste da upozori doktora da će njegovo ime objaviti u javnosti ako još jednom bude pomenuto u tom kontekstu.

Mnogi doktori ili ne žele razgovarati na temu ‘poklona’, ili negiraju važnost i raširenost ove pojave, navodeći da su to tek puke priče pacijenata.

Neki doktori običaj primanja poklona posmatraju u malo širem kontekstu. Oni smatraju da im je dozvoljeno uzeti sve što im pacijenti ‘dobrovoljno’ ponude.

‘Ako ste zadovoljni uslugom konobara, zar mu nećete ostaviti marku? Zahvalnost je dio naše tradicije’, kaže ministar zdravlja Republike Srpske Marin Kvaternik. ‘Problem je kad određeni iznos novca postane preduvjet za operaciju. To je definitivno problem.’

Drugi pak važnost pridaju iznosu novca, a ne samom činu podmićivanja.

Čak i dr. Lazarević iz Ljekarske komore Republike Srpske, koji se bavi i pitanjima profesionalne etike, smatra da se previše značaja pridaje sitnim podmićivanjima u odnosu na postojeći stepen korupcije u svim sferama društva.

‘Milioni maraka su nestali ili su ukradeni, a niko nikada nije pitao za te novce’, kaže Lazarević. ‘A doktoru se sudi zbog 200 KM.’

Čini se da slobodniji stav prema primanju poklona nije prisutan samo u Bosni i Hercegovini.

Prema podacima Adende, privatne osiguravajuće kuće, Hrvati godišnje potroše 250 miliona eura na poklone, izraze zahvalnosti i ‘plave koverte’. Prema procjenama međunarodnih finansijskih institucija, godišnje se u zdravstvenim sistemima većine zemalja Centralne i Jugoistočne Evrope obrne u vidu poklona ili mita, novca u visini od 15 posto od ukupnog godišnjeg budžeta zdravstvenog sektora.

Ako su procjene tačne, onda građani Bosne i Hercegovine godišnje troše 120 miliona KM u tu svrhu.

Većina slučajeva podmićivanja u BiH, prema prijavama koje su građani uputili prema Transparency International-u, odnose se na Univerzitetski klinički centar Koševo i Klinički centar Banja Luka, posebno na hirurška odjeljenja.

‘Iznuđivanje novca od pacijenata predstavlja krivično djelo’, kaže dr Faris Gavrankapetanović, direktor UKC Koševo. ‘U takvim slučajevima odmah ću prijaviti doktora koji je počinio to djelo.’

Gavrankapetanović tvrdi da osim slučaja dr. Lagumdžije ne zna ni za jedan slučaj gdje su pacijenti prijavili nekog doktora koji je prihvatio mito, koji Transparency International spominje u svom izvještaju.

Međutim, načelnik jednog od odjeljenja bolnice na Koševu kaže da je podmićivanje postalo toliko veliki problem na ovoj klinici da su pacijentima morali zabraniti davanje, a osoblju prihvatanje novca od pacijenata.

‘U FBiH svi pacijenti imaju pravo na besplatno liječenje. Ako neko od pacijenta zatraži novac, onda je to ucjenjivanje’, kaže dr. Haris Vila. ‘S obzirom da je bilo slučajeva gdje su doktori uzimali novac od pacijenata, ja sam želio spriječiti da se to dešava na mom odjeljenju. Mene ne interesuje šta se dešava na drugim odjeljenjima.’

Na privatnim klinikama u zemlji nema slučajeva ucjenjivanja i podmićivanja. Na privatnoj klinici ‘Jelena’ u Banjoj Luci nema davanja poklona, kaže direktorica dr. Mirjana Nikić.

‘U privatnom sektoru vladaju red, rad i disciplina’, kaže Nikić. ‘Pacijenti su upoznati sa cijenama i ako neko zaista želi iskazati zahvalnost, onda to može učiniti poklanjanjem cvijeća.’

Međutim, privatne klinike su postale drugim domom mnogih doktora koji već rade u javnim klinikama i bolnicama. Ti doktori odvlače pacijente iz javnih klinika, najčešće u svoje vlastite klinike, a za skupe usluge liječenja i dalje koriste ordinacije i opremu javnih zdravstvenih ustanova.

Zbog niskih plaća, doktori nastoje zaraditi novac sa strane u privatnim klinikama, ali to veoma često rade za vrijeme redovnog radnog vremena koje bi trebali provoditi u bolnicama.

‘Naši doktori rade u privatnoj praksi, ali sve analize koje naplaćuju pacijentima obavljaju u javnim zdravstvenim institucijama’, kaže dr. Aida Čemerlić, zamjenik direktora Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, koja je zadužena za analizu statističkih podataka o zdravstvenom sistemu. ‘To je haos koji plaćaju pacijenti i javno zdravstvo.’

Doktori se moraju odlučiti ili za rad u javnom ili privatnom sektoru, zaključuje Čemerlić.

U susjednoj Hrvatskoj, dvojna praksa je zabranjena, što znači da, ako se doktor odluči za privatnu praksu, onda mora napustiti posao u javnoj zdravstvenoj instituciji.

Mnogi doktori u BiH se, međutim, ne slažu sa apsolutnom zabranom dvojne prakse.

‘Prema Zakonu o radu, ne može se pojedincu zabranjivati dodatni rad ukoliko mu država ne obezbjeđuje pristojnu plaću’, kaže dr. Lazarević iz Ljekarske komore RS-a.

On se slaže da doktori ne bi trebali posjedovati privatne klinike i raditi u javnim zdravstvenim ustanovama u isto vrijeme. Međutim, on to ne izjednačava sa situacijom gdje doktori jednostavno rade na dva mjesta, odnosno imaju redovni i dopunski rad.

‘Ako radite cijeli dan, vi žrtvujete porodični život da bi ste svojoj porodici obezbijedili normalan život’, kaže Lazarević. ‘Tu nema konflikta interesa.’

Međutim, dvojna praksa može prouzrokovati mnogo veće probleme, kaže dr. Kostić, direktor Kliničkog centra u Banjoj Luci.

Kostić je ukinuo dvojnu praksu u Banjoj Luci jer je saznao da doktori rade na privatnim klinikama u vrijeme kada bi trebali biti na javnim klinikama. On je također otkrio da je jedna grupa doktora regrutirala pacijente javnih bolnica za liječenje na privatnim klinikama.

Kada je Kostić počeo upoređivati troškove javnih i privatnih klinika otkrio je neke sumnjive činjenice. Jedan od dobavljača lijekova za javne klinike tvrdi da privatnim klinikama nije prodao ni jedan anestetik za uspavljivanje u posljednje dvije godine, premda se većina privatnih klinika bavi operacijama, kaže Kostić.

‘Pretpostavka je da su se ampule i druga medicinska oprema našle u džepovima doktora koji imaju dvojnu praksu’, napominje dr. Kostić.

Kostić je zbog toga razvio sistem praćenja koji mu je omogućio da nadgleda dostavu lijekova u klinički centar i njihovu distribuciju unutar njega.

Upravitelji zdravstvenih institucija poput Kostića, koji pokušavaju uvesti makar i male reforme, riskiraju da se njihove kolege naljute na njih jer nekim doktorima nije u interesu da im iko ograničava njihovu zaradu.

Dr. Zoran Riđanović, direktor Agencije za akreditaciju zdravstvenih institucija u Federaciji BiH naišao je na sličnu reakciju kad je predložio rješenje za ukidanje sada iskrivljenog običaja davanja poklona, na način jednostavan poput onog koje je primijenjeno u Srbiji: ‘Ne, hvala…’

On je predložio da se na ulaz svake bolnice i klinike okači znak: ‘Osoblje ove bolnice ne prima nikakav novac niti skupe poklone. Ako želite pomoći bolnici, uplatite novac na njen bankovni račun.’

Iako bi izuzeo, kako kaže, male poklone poput čokolada, čini se da bi se to rješenje teško primijenilo u postojećem zdravstvenom sistemu Bosne j Hercegovine.

‘Jedan moj prijatelj, direktor bolnice, kada je čuo za moj prijedlog rekao mi je da to rješenje ne bi bilo popularno jer bi on u tom slučaju izgubio utjecaj kod svog osoblja.’