Svake godine u Bosni i Hercegovini (BiH) se prikupi više od 220 miliona KM na ime putarine. Umjesto da sva ova sredstva idu na ceste, koje su među najopasnijim i najnerazvijenijim u Evropi, dio tog novca nadležni potroše plaćajući visoke troškove brojne administracije.

Dva najveća izvora prihoda za održavanje i izgradnju cesta su putarine naplaćene pri prometu gorivom i putarine naplaćene pri registraciji motornih vozila. Godišnji budžeti za ceste u BiH mogli bi biti mnogo veći kada bi nadležni donijeli državni zakon kojim bi povećali putarinu na promet gorivom. Trenutno država naplaćuje putarinu u iznosu od 15 feninga po jednom litru prodatog goriva, i taj iznos je među najnižim u Evropi.

‘Današnjih 15 feninga putarine po litru prodatog goriva je smiješna cifra, i to nije dovoljno ni za kvalitetno održavanje puteva, a o gradnji novih da i ne govorimo’, kaže Nikola Šego, savjetnik u Ministarstvu prometa i komunikacija BiH.

BiH troši jednu trećinu manje novca na ceste nego prije rata.

Preračunato u današnju valutu, BiH je 1991. godine u budžetu za puteve imala oko 330 miliona KM.

Veliki pad u prikljupljenim sredstvima posljedica je smanjenih putarina na veleprodajnu cijenu goriva i mogućeg povećanja šverca gorivom. U 2005. godini uvezeno je oko 1,1 milion tona goriva, čime je promet skoro dostigao prijeratne količine. Ipak, zbog niske putarine danas se za ceste prikupi 110 miliona KM manje nego prije rata.

‘Prema našim procjenama godišnje potrebe BiH za gorivom su oko 1,5 miliona tona. Ta razlika od 0,4 miliona tona možda se može pripisati sivoj ekonomiji, ali država nema mehanizme kojima bi mogla precizno odrediti stvarnu potrošnju goriva u BIH’, kaže Duško Bogdanović, direktor makro-ekonomskog sektora Vanjskotrgovačke komore BiH.

U međuvremenu se uvećala i administracija. Cestama u BiH se prije rata bavila jedna institucija sa oko 150 zaposlenih. Danas, putevima BiH upravlja 14 slabo koordiniranih institucija. U njima je zaposleno oko 200 radnika, i umjesto da se taj broj smanjuje, prevdiđeno je zapošljavanje dodatnih kadrova.

Građani su ogorčeni stanjem na cestama i uvjereni su da za svoj novac zaslužuju više.

‘Pri pregistraciji auta plaćam putarinu 100 KM godišnje k’o da po pamuku vozim. A oni raskopaju pa ostave rupe po mjesec dana da ‘lomim’ auto preko njih’, kaže sarajevski vozač taksija Fahrudin Džido.

Osim što su manje bezbjedne i što uzrokuju česte kvarove na automobilima, loše ceste su takođe i prepreka ekonomskom razvoju.

Oko odgovornosti za rješavanje finansiranja cesta međusobno se optužuju predstavnici raznih nivoa vlasti. Ministar komunikacija i transporta BiH Branko Dokić krivi entitetske vlade jer nisu implementirale preporuke o povećenju putarine koje je njegovo ministarstvo donijelo krajem 2005. godine.

‘Ma to se može riješiti jedino zakonom na državnom nivou, a odgovornost za to snose ministar Dokić i Vijeće ministara’, odgovor je Nedžada Brankovića, federalnog ministra prometa i komunikacija“.

Tokom prvog razgovora sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva ministar Dokić je bio uvjeren da se finansiranje cesta ne može riješiti Zakonom o cestama, ali je nekoliko dana kasnije promijenio mišljenje.

U narednom razgovoru je rekao: ‘Mene su iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH uvjeravali kako visinu putarine treba regulisati Zakonom o akcizama, a ne Zakonom o cestama. Odlučili smo da u novom Zakonu o cestama predložimo povećanje putarine na 35 feninga’, kaže on.

U Republici Hrvatskoj, za razliku od BiH, prilikom kupovine svakog litra goriva izdvaja se 32 feninga za hrvatske ceste. Novac u jednakom iznosu dobijaju kompanije Hrvatske ceste i Hrvatske autoceste. Ukoliko bi primjenila hrvatski model, BiH bi za ceste godišnje mogla prikupiti oko pola milijarde KM.

Nenamjensko trošenje putarina

Ne samo da BiH ne izdvaja dovoljno novca za održavanje cesta nego se i prikupljeni novac troši nenamjenski.

Ljubo Pravdić, direktor Direkcije za ceste FBiH je nezadovoljan sa sistemom raspodjele novca i tvrdi da do njih stiže jedva dovoljno da pospu so i pokrpe veće rupe.

Umjesto očekivanog povećanja prihoda, nakon uvođenja PDV-a došlo je do smanjenja sredstava u budžetima za ceste.

Prihod od putarina se slijeva, skupa sa ostalim državnim prihodima, na jedinstveni državni račun Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH.

Istovremeno je došlo i do promjene u sistemu raspodjele tih sredstava.

‘Novi način raspodjele prihoda donio nam je umanjenje budžeta za oko 17 miliona KM’, kaže Pravdić.

UIO najprije plati vanjski i unutrašnji dug BiH, te administrativne i druge troškove državnih agencija. Ostatak novca se zatim dijeli entitetima i Distriktu Brčko. Oko načina podjele tog novca između entiteta i Distrikta, svaki put se u Upravnom odboru UIO-a lome koplja.

Nakon što dobiju novac, dvije entitetske vlade i Vlada Distrikta Brčko odlučuju o njegovoj daljoj podjeli. I na ovom nivou vlasti vlade imaju svoje prioritete, poput plaćanja visokih troškova glomazne administracije, podjele penzija i gašenja socijalnih požara. Ono što ostane nakon ovih podjela dobiju institucije koje upravljaju cestama.

‘Naravno da je prevara građana kad država novac od putarina troši u druge svrhe. Ako vlada mora danas isplatiti penzije, ili šta već, nju ne interesuje je li novac od putarina’, slaže se ministar Dokić.

Novac od registracije

Za razliku od putarine na promet gorivom, novac od putarina plaćenih pri registraciji vozila, se prikuplja na entitetskim nivoima. U Republici Srpskoj sav novac od putarine plaćene pri registraciji vozila ide Javnom preduzeću Putevi RS. U Federaciji BiH taj novac se dijeli prema formuli: Direkciji za ceste FBiH 40 %, kantonima 35 %, a opštinama 25 %.

I 14 resornih ministarstava, i isto toliko direkcija za ceste, ili odjela za ceste pri ministarstvima prometa i komunikacija u nekim od kantona, snose dio odgovornosti za neracionalno trošenje novca, i to prvenstveno zbog nedostatka međusobne koordinacije. To je dovelo do višestrukih rekonstrukcija istih cesta i loše kvalitete izvedenih radova.

Na primjer, ponovo će biti prekopana i glavna cesta u Sarajevu, od Skenderije do Baščaršije, koja je potpuno rekonstruisana 2006. godine. Kanalizacione i vodovodne cijevi, koje su postavljene još prije 50 godine, trebaju biti zamjenjene, a nadležni najavljuju da će se to dogoditi možda već ove godine. Instalacije su se mogle zamijeniti još prošle godine kada je rađena rekonstrukcije ove dionice, samo da je bilo boljeg planiranja i koordinacije između komunalnih preduzeća i direkcija za ceste. Porezni obvezici neprestalno plaćaju nepotrebne i višestruke rekonstrukcije saobraćajnica.

U federalnoj Direkciji za ceste novinarima CIN-a je rečeno da nemaju telefonske brojeve direkcija na kantonalnim nivoima.

Ljiljana Sakić, ministrica saobraćaja Kantona Sarajevo (KS) govoreći o lošoj koordinaciji kaže: ‘Za početak radova na cestama ja saznajem iz novina.’

‘Prevelika administracija i nepotrebno rasipanje novca može se spriječiti samo na jedan način: objediniti sva sredstva na jednom mjestu’, uvjeren je direktor Zavoda za izgradnju KS Besim Mehmedić.

‘Imamo previše kasa i previše ljudi koji odlučuju’, kaže on.

Sa njegovom konstatacijom je saglasan i Roman Mazi, direktor slovenačke firme Petrol BiH Oil koji kaže: ‘Vi imate 180 ministarstava, a nijedno ne zna šta rade ona ostala. U tom ‘gulašu’ se trgovci snalaze nekako, a najslabije se snalazi sama država.’

Novca ima za naftaše a nema za ceste

Mnogi zvaničnici se slažu da u BiH postoji jak naftni lobi i da je klima za trgovinu naftom više nego povoljna.

‘Vijeće ministara nema volje ili sposobnosti urediti tržište naftom i zato kod nas vlada haos’, kaže Bogdanović.

Jedan od simptoma tog haosa je činjenica kako je visina putarine, koja se u BiH plaća pri prometu goriva, među najmanjim u Evropi. Istovremeno je marža domaćih trgovaca naftom mnogo veća od marže njihovih evropskih kolega. Odluku o visini trgovačke marže su entitetske vlade 2000. godine prepustile trgovcima donoseći Uredbu o slobodnom formiranju cijena nafte i naftnih derivata.

Esad Česičkić, izvršni direktor kompanije Junuzović-Kopex kaže: ‘Naša marža je trenutno 25 feninga po litru eurodizela. Nedaleko od nas je pumpa OMV-a koja je maržu odredila na 36 feninga, dok je marža na benzin kod većine trgovaca gorivom u mom okruženju oko 32 feninga po litru.’

U drugim velikim naftnim kompanijama u BiH, kao što su INA i Zovko ne žele komentarisati visinu marže smatrajući je poslovnom tajnom.

Direktorica kompanije Zovko Pavica Jurišić na pitanje o utjecaju naftnog lobija na zakonodavstvo rekla je kratko: ‘O tome ne znam ništa, niti imam komentar.’

Za razliku od bh. trgovaca koji nerado govore o visini marže, na web stranici njemačke kompanije za promet gorivom ARAL stoji kako je njihova zarada početkom 2007. godine iznosila 20 feninga po jednom litru benzina, što je za 12 feninga manje od zarade bh. naftaša.

Naftaši ukazuju i na druge probleme na tržištu nafte u BiH. Oni kažu da se određene količine goriva ne oporezuju.

‘BiH je, uvrštavanjem nafte u ugovor o slobodnoj trgovini, oslobodila Hrvatsku, Srbiju, te Crnu Goru plaćanja 11% carine na naftu i time država gubi oko 80 miliona KM godišnje. Taj bi novac mogao ići na ceste’, tvrdi Mazi.

Kada smo ovu tvrdnju prenijeli ministru Dokiću rekao je: ‘Vidite, a mi se bavimo nadležnostima i glupostima umjesto životnim stvarima.’

Projekat ‘Stanje cesta’ je urađen uz financijsku pomoć Fonda otvoreno društvo BiH