Penzioneri na rubu preživljavanja

Ukoliko se odmah ne riješi pitanje neuplaćenih doprinosa za penzije BiH prijete socijalni nemiri, a veliki broj radnika neće se moći penzionisati, upozoravaju predstavnici sindikata. Čak i kada odu u penziju oni jedva preživljavaju i to radeći na crno i hraneći se u javnim kuhinjama.

Sa radnim vijekom na mjestu parketara u sarajevskoj firmi Vrelo Bosne Bogdan Vučković (70) je primoran da radi po stare dane. Sin i kćerka imaju svoje porodice i ne mogu da pomognu, tako da on prodaje priglavke na Ferhadiji. (Foto: CIN)

Kad god može, sedamdesettrogodišnji penzioner Smail Musić iz Sarajeva ode na ručak u javnu kuhinju na Baščaršiji.

Prije dvije godine imao je moždani udar i ponekad se osjeća toliko loše da ne može ni da izađe iz stana. Njegova supruga, oboljela od dijabetesa, nepokretna je već godinu i po dana. Za ljude koji imaju mjesečna primanja od 208 KM ili manje, besplatan dnevni obrok nije mala stvar. Oko devet hiljada sarajevskih penzionera se hrani u četiri javne kuhinje. Mnoge od njih je sramota što su na to prinuđeni.

Ovaj čovjek je jedan od 6.000 Sarajlija koji se hrane u nekoj od šest javnih kuhinja. (Foto: CIN)

Oko 556.000 bh. penzionera predstavlja jednu od najsiromašnijih kategorija ionako siromašnog stanovništva. Prosječna penzija u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) je 265 KM, a u Republici Srpskoj (RS) 210 KM.

Ilustracije radi, prosječna penzija u Hrvatskoj iznosi dvostruko više nego u BiH, odnosno 480 KM, što se djelomično može objasniti i višim standardom u ovoj zemlji. Penzioneri u bivšoj Jugoslaviji su u prosjeku primali penziju od 300 KM.

‘Da sam znao da će biti ovako mala penzija, ne bih uopšte radio’, kaže Musić. ‘Bio bih lopov.’

Pa ipak, u odnosu na ono što čeka radnike koji se nadaju da će ubrzo u penziju, Musić možda i nije loše prošao.

U nedavno objavljenoj studiji o penzionom sistemu BiH, koju je izradio Savez sindikata BiH uz pomoć američkog Centra za međunarodnu radničku solidarnost, se zlokobno predviđa da bi, ako se hitno ne počne rješavati pitanje neuplaćenih doprinosa za penzije, moglo doći do ‘socijalnih nemira koji će dodatno pogoršati i onako tešku situaciju u društvu’. Radnici na crnom tržištu, odnosno svi oni koji nisu prijavljeni i kojima se ne uplaćuju doprinosi, jednostavno neće moći da se penzionišu. Kada radnici zbog starosti ili bolesti ne budu u mogućnosti da rade, briga za njih će pasti na njihove porodice ili državu, koju će oni teško moći izdržati.

Preživljavanje od danas do sutra

Već sad starije osobe se suočavaju sa problemima.

Do 2000. godine, penzije su bile neredovne jer se broj penzionera naglo povećao odlaskom bivših vojnika u penziju, što nije praćeno povećanim prilivom novca od radničkih doprinosa. Nakon što je dug u penzionom sistemu sve više rastao,Visoki predstavnik za BiH Wolfgang Petritsch je te godine donio odluku da penzije moraju biti isplaćivane na vrijeme i da ukupni iznos isplaćenih penzija ne smije prelaziti visinu uplaćenih doprinosa.

Od tada su penzije postale redovnije, ali njihov iznos nije zavisio od plata koje su radnici nekada zarađivali. Umjesto toga, visina penzija varira i zavisi od broja penzionera, uplaćenih doprinosa i visine njihove nekadašnje plate.

Penzioneri čekaju hranu ispred kuhinje Stari Grad. Veliki broj bh. penzionera kažu da im niske penzije nisu dovoljne ni za hranu. (Foto: CIN)

Cijeli penzioni sistem u BiH zavisi od blizu 1,4 milijarde KM koje se prikupe na osnovu uplata doprinosa za penziono osiguranje. Ali, već deceniju mnoga preduzeća kasne ili su potpuno prestala uplaćivati doprinose kršeći tako zakone, nekad i uz saglasnost vlasti.

Mnogi penzioneri, koji ne primaju penzije, ili čije su penzije niže nego što su očekivali, se oslanjaju na pomoć svoje djece kako bi preživjeli. Drugi su se preselili na sela gdje je život jeftiniji i gdje uzgajaju povrće i drže životinje. Oni koji to mogu, rade na crno i tako nadopunjavaju niske penzije.

Šefkija Elezović, predsjednik Saveza udruženja penzionera FBiH kaže da penzioneri, koji mogu, rade na pijaci. ‘Tamo treba biti jak pa zauzeti dobro mjesto, nabavljati i nositi robu’, kaže on.

‘Idite na tržnicu i vidjet ćete koliko penzionera radi. Moraju…’, kaže Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera RS-a. On priznaje da su neprijavljeni i da rade na crno. Da su prijavljeni, kaže Rakulj, oni bi svoju penziju stavili u mirovanje.

Javne kuhinje, čiji rad potpomažu donatori i lokalna zajednica, predstavljaju važan oblik pomoći za penzionere.

Šefkija Muhić (72) iz Vragolova kod Rogatice radio je punih 37 godina da bi dočekao penziju od 172 KM. Zbog slabog vida ne može da ide da zaradi nadnicu. (Foto: CIN)

Fahrudin Prlja, predsjednik dobrotvornog društva Merhamet za sjeverozapadnu Bosnu kaže da u njihovu javnu kuhinji u Banjoj Luci dnevno dođe oko 100 korisnika, od kojih 80 odsto čine penzioneri.

‘Dobijaju penziju’, kaže Prlja ‘koja iznosi oko 150 KM i šta s tim da urade? Primorani su da dolaze u javnu kuhinju.’

On dodaje da i u ostalim većim gradovima na sjeverozapadu BiH, kao što su Prijedor i Doboj, postoji potreba za javnim kuhinjama.

Seoski život: jeftin ali težak

Nakon što je 37 godina radio u sarajevskim građevinskim preduzećima Putevi i Igman sedamdesetdvogodišnji Šefkija Muhić nije mogao ni slutiti da će nekada on i njegova žena Azema jedva preživljavati. Iako su kompanije za koje je radio redovno uplaćivale doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje Muhići preživljavaju od 172 KM Šefkijine penzije.

Nurija Muhić (72) iz Vragolova radio je 41 godinu na mjestu rukovaoca mašina u preduzeću BH Vodoprivreda. Imanje stečeno tokom radnog vijeka uništeno je u ratu. Nakon višegodišnjeg života u izbjeglištvu, Nurija se vratio u obnovljenu kuću. Sada živi od 320 KM penzije. (Foto: CIN)

Oni žive u selu Vragolovi kod Rogatice čiji su mještani izbjegli iz svojih kuća za vrijeme rata. Međunarodne donacije su pomogle u popravljanju njihovih kuća, struja im je priključena, a dobili su i stoku. Bez obzira na to, život im je težak.

‘Kako da živim od ove penzije’, pita se Muhić. ‘Nije dovoljno ni za lijekove, a kamoli za život. Da sam ovo očekivao, otišao bi ko zna kuda. Sada je kasno. Bolesni smo i ja i supruga, a stigle su nas i godine.’

Većina njihovih komšija je u sličnoj nevolji. Sedamdesettrogodišnji Idriz Šovšić je bolestan i ne može zaraditi sa strane. Žena mu je umrla prije jednu deceniju, a četiri kćerke imaju svoje porodice o kojima brinu.

Sedamdesetdvogodišnji Nurija Muhić i njegova supruga Derviša žive od 320 KM penzije koju je Nurija zaradio radeći 41 godinu na mjestu rukovaoca mašina u Vodoprivredi u Sarajevu. Danas žive na selu i trude se da ne opterećuju djecu previše svojim problemima. Da bi otišli do grada kod ljekara ili da kupe namirnice za kuću, oni moraju da idu u Rogaticu, koja je od sela udaljena 10 kilometara. Autobus ne saobraća, tako da se snalaze kako znaju.

Rade Stanišić (69) sa porodicom živi od 250 KM penzije. Iako su ga stigle godine i bolest, on nema vremena da odmara. Mora da završi gradnju štale za ovce od kojih živi i on i porodica njegovog sina. (Foto: CIN)

Šezdesetdevetogodišnji Rade Stanišić se iz Lukavice preselio u selo Rudine u blizini Rogatice kako bi lakše mogao živjeti od 250 KM penzije. Kaže da danas radi više nego ikada, pa čak i više nego kada je kao tokar radio u sarajevskom Energoinvestu. On je u penziju otišao 1996. godine, a trenutno sa suprugom Radom gaji ovce.

Njih dvoje pomažu i sinu, ratnom invalidu, koji sa 290 KM penzije i invalidnine teško preživljava sa svojih troje djece.

‘Evo pravim štalu za ovce, pa nikako da završim’, kaže on. ‘Uvijek zafali para. A ovce stalno moram čuvati, ni jedan minut ne smijem da ih ostavim same, jer dođu vukovi i hoće da ih pojedu.’

‘Nisam mogao ni da sanjam’, kaže Stanišić ‘da ću ovako po stare dane da živim. Da sam očekivao ovako malu penziju, rat i svu ovu bijedu, ne bih se ja zadržao u ovoj državi nego bih, dok sam bio mlađi otišao preko bijela svijeta.’