Bh. političari, uglavnom oni iz vlada i parlamenata na državnom i entitetskom nivou, i dalje nekažnjeno krše ljudska prava građana zagarantovana Ustavom donesenim prije 13 godina.

Ustav Bosne i Hercegovine (BiH), donesen u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, među osnovne nadležnosti Ustavnog suda BiH stavlja zaštitu Ustava i ljudskih prava. Međutim, državne i entitetske političke institucije, kao i pojedini kantoni i opštine jednostavno ignorišu određene odluke ovog najvišeg Suda u državi.

Odluke ovog Suda su konačne i obavezujuće, a prema Krivičnom zakonu BiH, neprovođenje ovih odluka je krivično djelo. Ipak nosioci političkih i javnih funkcija gotovo nikada ne odgovaraju pred zakonom zbog nepoštovanja i neprovođenja odluka Suda, dok redovno pravosuđe još nema hrabrosti da se uhvati u koštac sa ovim problemom, napisala je pravnica Erliha Bičakčić u svom analitičkom članku Neobavezujuće obaveze, objavljenom na internet magazinu Puls demokratije u aprilu 2007. godine.

Ustavom BiH je propisano da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Usvajanjem Krivičnog zakona BiH 2003. godine, neprovođenje odluka Ustavnog suda je postalo krivično djelo i utvrđen je mehanizam za kažnjavanje onih koji te odluke ne izvršavaju.

Prema Krivičnom zakonu, svaki javni službenik koji odbije ili spriječi provođenje odluke Ustavnog suda biće kažnjen zatvorom u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Za sprovođenje istrage i podizanje krivične optužnice nadležno je Tužilaštvo BiH.

No, iako je Ustavni sud BiH od 2003. godine do danas Tužilaštvu proslijedio 85 predmeta u kojima njegove odluke nisu provedene, Tužilaštvo BiH nije podiglo niti jednu optužnicu.

Istraga je pokrenuta u 60 predmeta, ali je obustavljena u 21 predmetu zato što tužilaštvo nije pronašlo dokaze krivične odgovornosti nadležnih osoba, kaže Jadranka Lokmić-Misirača, zamjenica glavnog tužioca. U 25 predmeta tužioci još nisu utvrdili da li postoji pravna osnova za podizanje optužnice, dodaje ona.

Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, kaže da uopštene odluke ostavljaju tužioce bez konkretnih informacija koje su potrebne za podizanje optužnice.

Lokmić-Misirača kaže da je vrlo teško podići optužnicu u ovakvim predmetima jer je vrlo teško naći i dokazati krivicu za pasivnost u političkim institucijama kao što su parlamenti ili vlade.

‘Premijer jeste politički odgovoran za postupke Vijeća ministara ali politička odgovornost nije isto što i krivična odgovornost. Mi moramo da dokažemo i dokumentujemo da je osoba odbila da provede ili spriječila implementaciju odluke Suda. Vrlo je teško podići optužnicu protiv bilo koga.’

Ona je odbacila kritike da je Tužilaštvo nezinteresovano: ‘Ne znam šta bi bio pravi mehanizam za rješavanje ovog problema, ali krivično gonjenje definitivno nije pravi put.’

Nedavno penzionisana predsjednica Ustavnog suda BiH Hatidža Hadžiosmanović-Mahić ne prihvata mišljenje da su tužioci u nedoumici, i dodaje da im se oni nikada nisu obratili za pomoć u tumačenju neke od odluka ili pak zatražili pojašnjenje. No, ni ona nije pozvala Tužilaštvo na bolju saradnju u vrijeme dok je bila Predsjednica Suda. Njeno objašnjenje: ‘Zašto bih? Ja sam svoj dio posla uradila a oni trebaju uraditi svoj.’

Lokmić-Misirača kaže da su do sada održana dva sastanka na kojima je raspravljano o ovom problemu. Pored predstavnika entitetskih parlamenata, na sastancima je bio prisutan i Nedim Ademović kao predstavnik Ustavnog suda BiH.

Ona dodaje da ovakve istrage traju dugo jer je samo pet tužilaca angažovano na predmetima Ustavnog suda, a da svaki od njih u prosjeku radi na oko 350 predmeta.

Nedim Ademović, pravni savjetnik na Ustavnom sudu BiH, slaže se da nije lako odrediti ko su odgovorne osobe, ali dodaje da to nije opravdanje Tužilaštvu koje bi se trebalo bolje pripremiti za posao iz svoje nadležnosti.

Dok traje uzajamno prebacivanje krivice odluke Suda ostaju neprovedene, a odgovorni nekažnjeni. U praksi to znači da službenici i čelnici ustanova koji su odlukama Ustavnog suda proglašeni krivim zbog kršenja ljudskih prava građana, rijetko snose zakonske posljedice.

To znači da vjerovatno ne postoji ‘efikasno pravosuđe koje neće ustuknuti pred strahom od procesuiranja najviših nosilaca političkih i javnih funkcija u BiH’, napisala je pravni ekspert Bičakčić u svom članku.

Borba protiv pravosudnog sistema

Koliko je dug i frustrirajući put do kažnjavanja onih koji ne provode odluke Ustavnog suda vidljivo je na primjeru Dževada Haznadara.

Nakon izbijanja rata, početkom ‘devedesetih’, privatni poduzetnik Haznadar, kao i mnogi drugi građani nesrpske nacionalnosti, bio je prisiljen napustiti svoje rodno mjesto Laktaši pokraj Banja Luke. Nakon rata Haznadar se suočio sa dugogodišnjim sudskim procesom jer je njegov bivši prijatelj i poslovni partner pokušao da Haznadarovu poslovnu zgradu, izgrađenu prije rata, konfiskuje radi naplate navodnog potraživanja.

Osnovni, Okružni i Vrhovni sud Republike Srpske (RS) – svi smješteni na teritoriji grada Banja Luke – odlučili su da dozvole registraciju zgrade kao vlasništvo Haznadarove kompanije Domet. To bi omogućilo njegovom bivšem prijatelju i vlasniku preduzeća HIGAT, da konfiskuje zgradu kao nadoknadu za navodna dugovanja Haznadarove kompanije Domet prema kompaniji HIGAT.

Nakon dugogodišnjeg suđenja pred redovnim sudovima, 2003. godine Ustavni sud BiH je donio odluku da su sva tri redovna suda u RS-u prekršila Haznadarovo ustavno pravo na pravedno suđenje time što mu nisu dozvolili da iznese dokaze da je zgrada njegovo vlasništvo, a ne vlasništvo njegove kompanije Domet. Ustavni sud BiH je naložio redovnom sudu u RS-u da ovaj predmet ponovo razmotri.

Ova odluka je trebala, do okončanja ponovljenog spora, spriječiti prijenos Haznadarove zgrade na ime njegove firme a u konačnici na ime firme HIGAT. Međutim, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove je ipak pokrenula postupak prenosa vlasništva.

Haznadar je podnio krivičnu prijavu protiv tadašnjeg direktora Uprave Tihomira Gligorića i jedne od službenica Stamenke Kozomara, zbog neprovođenja odluke Suda.

Sud BiH je uslovno osudio Gligorića na 10 a Kozomaru na šest mjeseci zatvora, ukoliko u periodu od dvije godine ne počine novo krivično djelo.

Njih dvoje su potom uložili žalbu Ustavnom sudu, istom onom Sudu čije odluke su ranije odbili da provedu. Na kraju je Gligorić oslobođen jer novi Krivični zakon BiH još uvijek nije bio na snazi u vrijeme kada je izvršio radnje za koje je osuđen. Naime, neizvršavanje Odluke Suda postalo je krivično djelo tek 2003. godine nakon stupanja na snagu novog Krivičnog zakona.

Tako je jedino Kozomara pravomoćno osuđena, mada ni ona nije završila u zatvoru, već je osuđena na uslovnu kaznu.

Tako su Haznadar i njegov advokat uradili ono što Tužilaštvo BiH neuspješno pokušava već šest godina – procesuirati one koji ne provode odluke Ustavnog suda BiH.

‘Moja imovina još nije sigurna’, kaže Haznadar. U ponovljenim postupcima sva tri redovna suda u RS-u su ponovo presudila protiv njega.

Haznadar se ponovo žalio Ustavnom sudu BiH.

Njegov advokat Zoran Butorac kaže da ovoga puta traže da ovaj Sud donese konačnu odluku jer bi treći sudski proces bio besmislen nakon duže od 10 godina suđenja.

Država mora obezbijediti mehanizme kojima će omogućiti provođenje odluka Ustavnog suda i na taj način zaštiti svoje građane. Ali taj novi mehanizam tek treba razviti, piše u svom članku pravnica Bičakčić.

Ignorisanje sudskog autoriteta

Prema podacima Tužilaštva BiH, u toku posljednjih šest godina 85 odluka Ustavnog suda BiH nije provedeno u roku koji je taj Sud odredio. To uključuje i tri odluke vezane za oko 475 porodica koje su izgubile svoje najbliže tokom rata.

Ovim odlukama Sud je utvrdio da je nekoliko državnih institucija povrijedilo njihova ljudska prava.

Jednom od tih odluka Ustavni sud je naredio Vijeću Ministara BiH, entitetskim vladama i vladi Distrikta Brčko da konačno u djelo provedu odredbe Zakona o nestalim licima.

Odredbe ovog zakona nalažu zaštitu prava porodica nestalih osoba i obavezuju državne organe da im finansijski pomognu. Međutim, nadležni već godinama ne provode odredbe ovog Zakona.

Ustavni sud je naredio nadležnim vladama da hitno proslijede porodicama sve raspoložive podatke o njihovim nestalim članovima, te da oforme i osiguraju efikasan rad Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH i Centralne evidencije nestalih lica u BiH.

Fond treba da obezbijedi finansijsku pomoć porodicama nestalih osoba, dok je Institut zadužen da ujedini entitetsku dokumentaciju i baze podataka, te tako pomogne porodicama da saznaju šta se desilo sa njihovim najbližim.

Iako je Sud još prije tri godine odredio rok od šest mjeseci za provođenje ove odluke, one još uvijek nisu provedene. Institut je uspostavljen ali je počeo sa radom tek 2008. godine dok porodice još uvijek čekaju na uspostavljanje Fonda i Centralne evidencije podataka o nestalim osobama.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja majki Srebrenice i Žepe, kaže da još od 1996. godine traže uspostavljanje jedinstvene baze podataka, što bi onemogućilo političare da manipulišu brojem žrtava i zloupotrebljavaju ih u predizbornim kampanjama.

Tokom rata izgubila je muža i više članova bliže i dalje rodbine ali je najbolniji gubitak njenog sedamnaestogodišnjeg sina Nermina, kojeg je, kako kaže, Vojska RS-a odvela u julu 1995. godine. Prema informacijama Instituta, Nermin je jedan od oko 11.000 osoba sa područja BiH koje se još uvijek vode kao nestali.

‘Svaka majka, bila ona Srpkinja, Hrvatica, Jevrejka, Romkinja ili Albanka, sve mi nosimo isti teret i bol za nestalim djetetom’, kaže Subašić.

U ovom slučaju nema dileme, kaže Faris Vehabović, sudija Ustavnog suda Federacije BiH (FBiH). Sud je detaljno naveo čija su prava povrijeđena, koje su ustanove za to odgovorne i koje korake trebaju poduzeti vlasti, kaže on.

No, Tužilaštvo BiH još uvijek istražuje ovaj predmet.

Vehabović ovo opisuje kao ‘ključni problem vladavine prava’ i pita se: ‘Kako se osjeća građanin koji ima presudu u svoju korist a ništa se ne dešava? I kakvu poruku ovakva situacija šalje onima koji su za to odgovorni?’

Glavni je problem, kaže Ademović, pravni savjetnik Ustavnog suda BiH, što BiH mora postati prvo funkcionalna država i tako ispoštovati svoje zakone kako bi postala pravna država. ‘Mnogi aspekti vlasti ne funkcionišu kako treba.’

Neustavni naziv – županija

Vjerovatno jedna od najpoznatijih odluka Ustavnog suda BiH koju državni službenici svakodnevno ignorišu je ona o neustavnosti naziva županija i guverner. Naime još 2001. godine Ustavni sud BiH je potvrdio presudu Ustavnog suda FBiH i odlučio da je ustavni naziv za administrativnu jedinicu kanton i da njime upravlja predsjednik. Istom odlukom su nazivi županija i guverner, koje preferiraju kantoni sa hrvatskom većinom, proglašeni neustavnim.

Ipak i danas su ti nazivi česti kako u medijima tako i u službenoj korespondenciji u kantonima s hrvatskom većinom. Zamjenica glavnog državnog tužioca Lokmić-Misirača nije mogla precizirati u kojoj fazi se nalazi taj predmet i zašto nije bilo krivičnih prijava.