Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Otkad su prošle godine u Bosni i Hercegovini doneseni novi zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, do danas nije došlo do njegovog suzbijanja. Moglo bi se zaključiti da novi zakoni i nisu ništa drugo do priznanje da problem postoji.

Žrtve koje maltretiraju njihovi muževi, očevi i braća još uvijek ne nailaze na razumijevanje sredine kada traže pomoć. Žene se moraju boriti sa predrasudama i tradicionalnim mentalitetom koji nasilje doživljava kao ‘porodičnu stvar’. Njihovi supružnici nisu obavezni da idu na psihoterapiiju, niti da se liječe od narkomanije ili alkoholizma. A, kada se obrate policiji i sudstvu, ne mogu biti sigurne da će njihovim mučiteljima biti suđeno, niti da će dobiti dugu zatvorsku kaznu.

‘Kod nas je nasilje neozbiljno shvaćeno’, kaže Azra Hadžajlić-Dedović, viši asistent na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu.

Niko nije brojao

Policija i predstavnici nevladinih organizacija ne slažu se u procjenama o tome koliko žena, djece ili starijih osoba, biva pretučeno, napadnuto ili maltretirano.

No, svi se slažu u tome da samo oko 10 posto ovakvih slučajeva biva prijavljeno. Organi vlasti nisu prikupljali podatke niti su vodili evidenciju o ovim slučajevima, dok nisu doneseni novi zakoni 2005. godine. U ranijem periodu policija je mlaćenje žena vodila kao prekršaje, kao da se radi o vožnji pod dejstvom alkohola ili kafanskim tučama. Kada bi žena bila ubijena, to je bilo jedno ubistvo više i u statističkim podacima nije se pravila razlika.

Kada su novinari iz Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu pokazali želju da razgovaraju sa zatvorenicima osuđenim zbog porodičnog nasilja, morali su posjetiti pet kazneno-popravnih zavoda, pročešljati zatvorsku i sudsku arhivu i zamoliti upravnike zatvora za pomoć. Na ovaj način je CIN saznao za 19 zatvorenika koji su osuđeni zbog ubistva i silovanja članova porodice. Njih 14 pristalo je na razgovor.

Da bi utvrdili ozbiljnost problema, CIN-ovi novinari su prikupili podatke iz entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova i Gender Centra Republike Srpske. Dobijeni podaci govore o 2.191 prijavljenom slučaju nasilja u toku 2004. i 2005. godine. Podaci za prvu polovinu 2006. godine neće biti dostupni do kraja ljeta.

Međutim, analizom prijava upućenih nevladinim organizacijama kao i policiji, u istraživanjima koje su proveli Helsinški komitet za ljudska prava i odsjek na kojem radi Hadžajlić-Dedović, otkriveno je 2.896 slučajeva samo u toku 2004. godine. Stručnjaci su, u prvoj detaljnoj studiji porodičnog nasilja, došli do podatka da 97 posto nasilnika čine muškarci između 20 i 60 godina. Također su pronašli da je manje od polovine ovih slučajeva završilo na sudu.

Zakoni koje je teško provesti

Mara Radovanović, pravnica i potpredsjednica bijeljinske ‘Lare’, organizacije koja promoviše prava žena, kaže da je zakon koji je donesen u Republici Srpskoj u decembru 2005. godine pun mankavosti.

‘Sve ženske nevladine organizacije su zajednički nastupile i dostavile amandmane na prvu verziju zakona’, kaže Radovanovićeva. ‘Ali, nažalost, parlament RS-a je na kraju usvojio prvu verziju, a amandmani nisu prihvaćeni.’

Prema njenim riječima, čak i takav zakon se ne provodi, zbog nedostatka sredstava i nezainteresovanosti nadležnih. Vlasti, kaže ona, nisu imale ovakvih dilema po pitanju Zakona o PDV-u koji je ‘jako brzo donesen i odmah je počeo da se primjenjuje’.

Organizacije koje se bave zaštitom ženskih prava imaju malo toga pohvalnog da kažu i za federalni Zakon o zaštiti od nasilja u porodici koji je donesen u aprilu prošle godine.

Menadžer sigurne kuće u Sarajevu Nasiha Omanović smatra da zakoni u velikoj mjeri predstavljaju pomak u odnosu na prijašnje stanje, ali veliki problem predstavlja nepostojanje podzakonskih akata, bez kojih se zakoni ne mogu provesti.

Ni jedan od entitetskih zakona ne predviđa izdvajanje sredstava za liječenje narkomana ili alkoholičara, kurseve za kontrolu bijesa ili porodična savjetovališta.

Također, zakon predviđa mjeru udaljenja nasilnika iz kuće kako bi se zaštitila žrtva, ali ne i sredstva da bi se ona provela. Tako se dešava, kaže Omanović, da se nasilnici slobodno šetaju po ulicama jer u bh. zatvorima nema mjesta.

Novi entitetski zakoni su neujednačeni. Nasilnici će dobiti blaže kazne u RS-u, a i daleko su manje prekršajne kazne za službene osobe koji ne prijave slučajeve maltretiranja u porodici.

Hadžajlić-Dedović smatra da problem nije u zakonima, nego u njihovoj provedbi. ‘Svi naši zakoni su na papiru OK’, kaže ona. Međutim, u stvarnosti mnogi slučajevi završe povlačenjem prijave, jer nasilnik uvjeri ženu da je to posljednji put. Tužioci, također, smanjuju značaj ovih djela, jer ne žele biti umješani u porodične stvari, a sudije izriču blage kazne.

Prema njenim riječima, idealno bi bilo kada bi policija zapošljavala žene inspektore obučene u oblasti krivičnog prava, koje bi uzimale izjave od žrtava porodičnog nasilja.

Predstavnici nevladinih organizacija kažu da je potrebno podići svijest o ovom problemu kroz nastupe predstavnika vlasti, obrazovne programe u školama i medijima. Na taj način bi se žene žrtve nasilja ohrabrile da traže pomoć bez obzira na tradicionalni mentalitet i uvriježene stavove o tome kako žena treba da ćuti i trpi ono što ju je snašlo.

Individualna pomoć

Ni centri za socijalni rad nisu od puno veće pomoći pretučenim ženama. Profesor pedagogije i psihologije iz Novog Grada Stanka Todorović smatra da ove službe mogu žrtvu posavjetovati, uputiti je na kraće vrijeme u sigurnu kuću ili joj dati kratkoročnu materijalnu pomoć.

Međutim, centri rade samo sa nasilnicima čija su djela kvalifikovana kao prekršaj. Socijalni radnici nemaju preventivnu funkciju, niti mogućnost da upute nasilnika na liječenje, već dolaze u posjetu porodici tek kada se nasilje već desilo. Međutim, novim zakonom im je nalaženo da slučajeve maltretiranja prijave policiji.

Centri ne finansiraju psihijatrijski tretman niti organizuju kurseve za kontrolu bijesa. Oni smatraju da bi se ovim poslom trebale baviti bolnice. Omanovićeva smatra da je potrebno definirati šta koja institucija treba da radi kako bi se izbjegli ovakvi nesporazumi.

Do donošenja zakona Centri nisu imali ni posebna odjeljenja koja bi se bavila nasiljem u porodici. Aktivisti nevladinih organizacija kažu da imaju informacije da socijalni radnici još uvijek ne shvataju ozbiljno situaciju.

Organizacije koje se finansiraju iz privatnih fondova su preuzele misiju borbe protiv porodičnog nasilja. Omanovićeva kaže da su se 34 nevladine organizacije povezale u mrežu 2000. godine kako bi obezbijedile medicinsku pomoć i sklonište za žene i djecu žrtve nasilja. Od tada do danas pomogli su oko 650 žena i djece i ona kaže da je vidljiva promjena u stavovima prema poslu kojim se bave.

‘Prije pet godina svi su se smijali ideji skloništa za žene, kao, ‘šta je to, neki hotel za žene?’ i slično…Sada je to ipak malo drugačije’, kaže Omanovićeva.

Blage kazne za nasilnike

Predstavnici nevladinih organizacija kažu da i onaj mali broj muškaraca protiv kojih se povede postupak u slučajevima porodičnog nasilja, nailazi na blagonaklon tretman od policije, preko tužioca i sudija.

Jedan od razloga zbog kojih se Hadžajlić-Dedović zalaže za žene inpektore jeste to što kada se prijavi nasilje u porodici policija ne reaguje po službenoj dužnosti. Obično se dešava da čekaju da se ponovi djelo ili da neko bude ozbiljno povrijeđen prije nego što odluče da reaguju.

Ona smatra da sudije često misle da je činjenica da su uopće donijeli presudu dovoljna kazna za počinioca, i da će se posramiti jer je bruka izašla na vidjelo. Ona još dodaje da sudije i tužioci ne vole ovakve slučajeve, jer neće da se zamjeraju nasilnicima ili njihovim srodnicima, i da im ovi ‘dolaze na vrata’.

Kazne za nasilje u porodici nisu usaglašene. CIN-ovi novinari su utvrdili da zatvorenici osuđeni za jedno te isto djelo, na primjer incest, služe šaroliki raspon kazni.

Omanovićeva se zalaže da Krivični zakon bude promijenjen kako bi se izdjestvovale strožije kazne u predmetima porodičnog nasilja.

U prilog ovoj tezi ona je pomenula slučaj u kojem je otac za incest osuđen na tri godine. Takvu kaznu Omanovićeva naziva ‘odbacivanjem realnosti…to je sramota…to je preblago, mizerno i smiješno.’

Krivičnim zakonom za ubistvo su predviđene kazne od 8 do 12 godina. Međutim, muškarci koji ubiju krvne srodnike često dobijaju daleko manje kazne. Petar Stjepanović iz Šekovića osuđen je na sedam godina zatvora za ubistvo supruge Marice. U nju je ispalio pet metaka iz pištolja. Željko Zec iz Novog Grada osuđen je na pet godina za ubistvo svoje majke.

Zatvorenici u BiH, pa tako i oni osuđeni zbog porodičnog nasilja, neće se previše napatiti tokom služenja kazne. CIN-ovi novinari nisu bili u prilici da razgovaraju sa osuđenikom iz zatvora u Tunjicama jer se nalazio na dopustu za vikend. Žrtve se žale da se prestupnici tokom vikenda vraćaja u njihov život. U zeničkom zatvoru sve sobe imaju televizore, a jednom zatvoreniku je dozvoljeno da odsluži cijelu kaznu van zatvora.

Zatvorenici koji se uzorno ponašaju u Foči odlaze na zatvorsku ekonomiju gdje bez nadzora uzgajaju voće i povrće i brinu se o stoci.

Stjepanović je dočekao CIN-ove novinare na kapiji farme koju zatvorenici od milja zovu ‘Brioni’. Duga staza okružena drvećem vodi do prelijepe zelene površine i nekoliko bungalova. Kroz farmu protiče kristalno čist potočić. Ni jednog čuvara na vidiku.

‘Sad kad završim razgovor s vama’, kaže jedan zatvorenik koji je ženu ubio čekićem i nakon toga njeno tijelo bacio u Savu, ‘uzmem štapove i idem pecati’.