Međunarodni Krivični sud za bivšu Jugoslaviju je 1993. godine osnovan u Hagu, a deset godina nakon toga državni sud Bosne i Hercegovine je uspostavio poseban odjel koji se bavi preostalim slučajevima ratnih zločina.

Međutim, krajem devedesetih najmanje šestorici, a možda i više optuženih ratnih zločinaca sa Balkana, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, suđeno je na nekoliko evropskih sudova.

Refik Sarić je osuđen na osam godina zatvora u Danskoj. Austrija je oslobodila Duška Cvjetkovića, a Njemačka je osudila četvoricu optuženika: Maksima Sokolovića, Novislava Džajića, Đurađa Kuslića i Nikolu Jorgića. Jorgić je prva osoba od Drugog svjetskog rata kojoj je u toj zemlji suđeno za genocid.

Ovi zagubljeni slučajevi ratnih zločina su rijetki primjeri u kojima su države strancima sudile za zločine koji nisu počinjeni unutar njihovih granica. U ovim slučajevima primijenjena je univerzalna nadležnost, novi pravni koncept usvojen od strane zemalja Evropske unije. Prema tom konceptu, neki zločini, kao što su genocid i masovna mučenja su tako užasni da je u interesu svake države da ih osudi i kazni.

Ćazim Sadiković, profesor Evropskih sistema ljudskih prava u Sarajevu kaže da su suđenja za ratne zločine u BiH u drugim zemljama neuobičajena, ‘ali neobična je sveukupna situacija u zemlji. BiH nema status kao Albanija, Mađarska ili bilo koja samostalna država. Međunarodna zajednica je prisutna u svim sferama vlasti… Međunarodna zajednica i zemlje EU mogu raditi sa državljanima BiH sve što je propisano.’

Pravni eksperti u BiH i Holandiji ne mogu tačno reći koliko je bh. ratnih zločinaca osuđeno van sistema Tribunala i Suda za ratne zločine.

Matias Hellman iz kancelarije Tribunala u Sarajevu kaže da on nema te podatke. ‘Tribunal nema mandat da vodi evidenciju suđenja na nacionalnim sudovima bilo koje zemlje’, objasnio je.

Nebojša Regoja, portparol Ministarstva vanjskih poslova, kaže da nema informacije, ali dodaje: ‘Državno Ministarstvo pravde bi trebalo imati taj podatak.’

Državni ministar pravde Slobodan Kovač kaže: ‘Vjerujte, ja nemam takvih podataka. Bilo bi dobro da imam, ali nemam.’ Kovač kaže da su to jako ‘interesantni’ podaci i uvjeren je da bi ih Sud BiH trebao imati.

‘Mi nažalost nemamo te podatke i ne možemo Vam pomoći’, odgovorila nam je Nina Branković, portparol Suda BiH.

Iz njemačke ambasade u Sarajevu su obećali da će istražiti koliko je slučajeva procesuirano u toj zemlji, ali nakon dvije sedmice i dalje nisu imali odgovor.

‘Ja sam uvjeren da neko ima podatke, samo ih mi nemamo’, kaže Sadiković. ‘To što mi nemamo podatke je zato što nemamo dovoljno razvijena ministarstva i ne radi se o tome da su to tajni podaci, nego o tome da ljudi dođu na posao i odu s njega, a ništa ne rade… Neuređenost državnog aparata je ovdje problem.’

Tribunal je osnovan 1993. godine rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, sa mandatom za suđenja otvorena za javnost, fer odnosom prema tužiocima i odbrani i doživotnim zatvorom kao maksimalnom kaznom. Predviđeno je da će postojati do 2010. godine, a Sud za ratne zločine u Sarajevu će obraditi preostale slučajeve po istim pravilima.

Njemačka je prihvatila ideju univerzalne nadležnosti, dopuštajući svojim sudovima da učestvuju u svim slučajevima kršenja međunarodnih zakona, čak i ako se nisu desili u Njemačkoj, niti su počinjeni od strane njemačkih državljana. Njeni sudovi ne podliježu mandatu Haškog tribunala ili Suda za ratne zločine.

Međutim, Njemačka je kasnije usvojila amandman na svoj pravilnik za krivični postupak, kojim se ne podržava preuzimanje slučajeva za koje postoji velika vjerovatnoća da će biti procesuirani na Međunarodnom sudu ili na sudu države na čijem se teritoriju desio prekršaj, ili čije je stanovništvo trpilo. U objašnjenju stoji: ‘Nadležnost trećih zemalja (koja postoji po međunarodnom zakonu) mora biti shvaćena kao dopunska nadležnost čija je svrha da spriječi izbjegavanje kazne od strane optuženih, ali se ne smije na neodgovarajući način miješati u primarnu nadležnost.’

Njemački tužioci su krivično gonili Nikolu Jorgića, koji je na kraju osuđen na doživotni zatvor za zločine počinjene u okolini Doboja. Kaznu odslužuje u zatvoru Bohum u Njemačkoj.

Uhapšen je krajem 1995. godine u Njemačkoj, gdje je živio od 1969. godine do početka 1992. godine. Njegova žena Petra je Njemica. Troje od njegovih šestoro djece živi u Njemačkoj.

Njegovo suđenje po 11 tačaka optužnice za genocid i 30 ubistava je trajalo devet mjeseci.

‘Optuženi je ubijao i maltretirao ljude svojevoljno’, rekao je sudija Gunter Krantz. ‘Ovaj sud je ubijeđen van svake sumnje da je optuženi bio duboko umiješan u ove grozne događaje.’

U jednom incidentu, opisanom od strane njemačkih tužilaca, Jorgić i saučesnik su otvorili vatru iz mitraljeza na grupu Muslimana u selu Grapska i pri tome ubili dvadeset i dvoje ljudi.

U vrijeme kada je Jorgić bio na suđenju, njemački tužioci su istraživali 48 osoba zbog učestvovanja u genocidu i drugim ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji i izdali su naloge za hapšenje pet osoba za koje se vjerovalo da žive u Njemačkoj. Ne zna se šta se desilo sa tim slučajevima.

Jorgićeva odbrana je tražila da ga prebaci u Hag, ali je zahtjev odbijen. Zvaničnici Tribunala su rekli da njegovog imena nema u njihovoj bazi podataka, kaže Krstan Simić, advokat iz Banja Luke koji je bio član tima odbrane.

Simić kaže da je za sve optužene za ratne zločine najbolje da im sudi Tribunal, zbog standarda koje primjenjuje i svih uslova potrebnih odbrani da se pripremi. Uvjeren je da bi Jorgić u Hagu dobio mnogo manju kaznu.

‘Logor Omarska kod Prijedora je bio strašan’, kaže za zloglasni logor, ‘i jedan je od najvećih slučajeva, ali trojica stražara su zbog ratnih zločina osuđena na pet, šest i sedam godina.’ Doživotnu kaznu zatvora na koju je Jorgić osuđen je nazvao ‘šokantnom’.

Simić nije mogao braniti Jorgića u Dizeldorfu, jer njemački zakon insistira da optužene predstavljaju njemački advokati.

Jorgićev sin Mario u intervjuu za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu prije dvije sedmice, tvrdi da nijedan svjedok odbrane nije izveden pred sud zato što Njemačka nije htjela Bosancima dati vize, a sud je također odbio da prihvati svjedočenja preko video konferencije.

Slučaj Jorgić je podnijet na žalbu Sudu za ljudska prava u Strazburu i prije dvije godine naređeno je ponavljanje suđenja. To se nikada nije desilo.

‘Bolestan je’, kaže Mario, nakon što je oca posjetio prošli mjesec.’Valjda čekaju da umre.’ Jorgić ima srčane probleme i dijabetes, kako kaže njegov sin koji također tvrdi da Jorgić ima adekvatnu ljekarsku njegu. U svojoj ćeliji ima i TV.

Žali se na to što mu oca drže zajedno sa ostalim njemačkim zatvorenicima, umjesto sa strancima, bez obzira što su mu njemačka radna dozvola i boravišna viza oduzete nakon suđenja.

Dopušteno je da mu se u jednom navratu daje samo po 10 eura, dok ostali zatvorenici imaju račune na koje im može biti uplaćen novac da bi kupili ono što im je potrebno. Ima pravo na tri paketa godišnje: za rođendan, Božić i Uskrs. Paketi mogu biti teški do tri kilograma i moraju biti poslani poštom, jer ne mogu biti lično uručeni.

Niko nije pokazao interes za njegov slučaj, ni BiH, ni Vlada RS, ni Tribunal u Hagu, kaže Mario.

U junu 2003. godine pokazalo se koliko su zvaničnici Suda BiH neobaviješteni o suđenju ratnim zločincima u zemljama Evropske unije, kada je kantonalni sud u Zenici pokrenuo postupak protiv četiri bosanska Srbina optužena za ratne zločine.

Jedan od njih je bio i Jorgić, koji je tada u Njemačkoj već služio osmu godinu svoje doživotne kazne.