Student informatike na Univerzitetu Slobomir, najvećem privatnom univerzitetu u BiH, Željko Perić iz Bijeljine, za studij plaća godišnju školarinu od 4.000 KM jer tu ima priliku steći praktično iskustvo radeći na modernoj opremi.

Međutim, Perić još nije siguran od kolike će mu pomoći u dobijanju posla biti diploma, kojoj se nada za godinu dana.

‘Ništa me ne bi čudilo, u kakvoj državi živimo’, kaže on.

Kada je osnovan prije šest godina u Banjoj Luci, Komunikološki fakultet postao je prva privatna visokoškolska ustanova u BiH. Od tada do danas otvoreno je 28 privatnih fakulteta na kojima se trenutno školuje 3.000 studenata. Pored još nekoliko fakulteta koji su u međuvremenu dobili dozvole za rad ili saglasnost za osnivanje, postoje i fakulteti koji još nisu ispunili ni te zakonske formalnosti, a već upisuju studente.

Upravnici privatnih visokoškolskih ustanova kažu da studentima obezbijeđuju usluge kojih nema na državnim i tvrde da su modernizacija i reforme, koje se u javnom školstvu provode uz velike teškoće, kod njih već završene. Hvale se organizovanjem interaktivne nastave i konceptom nastave koji stavlja studenta na prvo mjesto; nepristrasnim i objektivnim ocjenjivanjem i praćenjem rada studenata tokom cijele godine.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) otkrili su da ova hvalisanja ne odgovaraju uvijek istini.

Budućem bh. studentu nije lako razlikovati dobre od loših fakulteta. Biznismeni željni profita i prestiža često koriste nejasnu zakonsku regulativu da bi otvorili fakultet. Ne postoje jedinstveni kriteriji za otvaranje privatnih. Štaviše, velike su razlike između zakona kojima je ova oblast regulisana u entitetima, pa čak i kod pojedinih kantona.

Za razliku od drugih evropskih država BiH nema agenciju za akreditaciju fakulteta, koja bi kontrolisala da li svaki fakultet zadovoljava minimalne standarde.

Ovakva situacija omogućava dekanima i profesorima većine privatnih fakulteta da veličaju kvalitet nastave i uspjehe svojih fakulteta, te nepravedno kritikuju svoju konkurenciju.

Prednosti i mane privatnih fakulteta

Studenti privatnih fakulteta sa kojima su u posljednja dva mjeseca razgovarali novinari CIN zvuče zadovoljni obrazovanjem koje skupo plaćaju.

Oni tvrde da im privatno obrazovanje pruža studijske smjerove koji nisu zastupljeni na javnim fakultetima, bolju opremu i bolje uvjete studiranja. Također dodaju da ovi fakulteti pružaju priliku da diplomu steknu i loši ili lijeni studenti koji se nisu mogli upisati na javne univerzitete. Eksperti smatraju da tržišno takmičenje sa privatnim fakultetima može i javne univerzitete stimulisati da podignu kvalitet svoga rada.

Ali, priča ima i drugu stranu.

Poslodavci u BiH, koji nemaju mnogo iskustva u zapošljavanju diplomaca sa privatnih fakulteta, i dalje su sumnjičavi prema njima. U diskusijama koje je krajem prošle godine za CIN organizovala agencija za istraživanje javnog mnijenja Prism Research, poslodavci su izrazili svoje nepovjerenje u privatno visoko školstvo i rekli da diplome iz takvih ustanova svršenim studentima neće pomoći da se zaposle.

Dosadašnji pomoćnik ministra za obrazovanje Zapadnohercegovačkog kantona Viktor Marić kaže kako studenti moraju dobro razmisliti prije nego što se upišu na privatni fakultet, jer diplome svih fakulteta neće biti priznate.

‘Kada se pojavi neka nepoznata diploma, mi je upućujemo na mišljenje na Sveučilište u Mostaru. Ako Sveučilište kaže da je to sukladno i da se može nostrificirati, mi to zavšavamo, a ako fakultet kaže da se ne može priznati, mi ćemo je odbaciti’, kaže Marić.

No, postoji nešto što povezuje privatne i javne fakultete.

Veliki broj osnivača ili dekana sa privatnih fakulteta su stalno zaposleni kao redovni profesori na javnim univerzitetima.

Pojedine univerzitetske radnike brine činjenica da javni fakulteti trpe zbog toga što su neke od njihovi kolega profesora intenzivno angažovani na konkurentskim privatnim fakultetima. Međutim, ne postoje zakoni ili propisi koji bi ovo spriječili.

S druge strane, vlasnici privatnih fakulteta tvrde da se fakulteti otvaraju jer za njima postoji potražnja.

Edin Bunda, predstavnik Fakulteta za javnu upravu iz Sarajeva, kaže da mnogi općinski službenici trebaju odgovarajuću diplomu za posao koji obavljaju, ali da državni fakulteti nemaju odsjeke koji bi mogli popuniti ovu prazninu.

‘Ovaj fakultet će im omogućiti da budu specijalisti za tu oblast’, tvrdi Bunda. Sa ovim mišljenjem se slaže i Stanislav Mićo Nakić, koji kaže da u BiH nije mogao pronaći poslovni fakultet sa odsjekom koji bi izučavao osiguranje, pa je morao upisati privatni fakultet u Novom Sadu.

Pa ipak, potražnja sama po sebi ne može u potpunosti objasniti porast broja privatnih fakulteta.

Šarolika zakonska regulativa privatnih fakulteta

Direktor privatnog Fakulteta za poslovni inženjering i menadžment iz Banje Luke, Ljubiša Mladenović, prisjeća se kako je 2002. godine bilo teško dobiti dozvolu za otvaranje fakulteta.

On smatra da su danas kriteriji opali, što je rezultiralo otvaranjem velikog broja privatnih fakulteta.

‘Sada se pretvorilo u javašluk’, kaže profesor Mladenović.

I profesor Ejub Ganić, bivši član Predsjedništva BiH i vlasnik privatnog fakulteta Sarajevo School of Science and Technology (SSST) smatra kako su stvari počele izmicati kontroli.

‘Opasno je kada piljari počinju otvarati fakultete’, tvrdi profesor Ganić misleći na vlasnike privatnih fakulteta koji nemaju profesorsku titulu.

Privatni fakulteti moraju ispunjavati iste uvjete kao i javni da bi mogli početi raditi, ali ti kriteriji variraju zavisno od propisa koje je donijela institucija nadležna za obrazovanje na određenom prostoru.

Većina privatnih fakulteta u BiH se nalazi u Republici Srpskoj.

Prema Zakonu o univerzitetu Republike Srpske, univerzitet ili visokoškolsku ustanovu mogu osnovati entitetske vlasti, kao i domaća ili strana pravna i fizička lica. Osoba koja želi osnovati fakultet mora podnijeti zahtjev uz elaborat, tj. prijedlog nastavnog plana i programa, nastavnog kadra, opis prostorija i opreme, te načina finansiranja.

No, otvoreno je pitanje da li oni ovo zaista i čine. Ako se u BiH jednog dana otvori državna agencija za akreditaciju, kontrola svih javnih i privatnih fakulteta će se vršiti svake četiri godine. Dok se to ne desi, entitetsko i kantonalna ministarstva obrazovanja pokušavaju odgovoriti na žalbe studenata ili javnosti.

Haos vlada i u zakonskoj regulativi u FBiH. Dok su Posavski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Zapadnohercegovački i Kanton Sarajevo donijeli zakone o visokom obrazovanju, koji tretiraju oblast otvaranje privatnih fakulteta, ostali kantoni to nisu učinili.

Nijedno od ministarstava obrazovanja, koja izdaju dozvole za osnivanje privatnih fakulteta nema propise koji bi precizirali minimalne kriterije za zapošljavanje kadrova, potrebnu opreme i pedagoške standarde. Ipak, ovog mjeseca je Vlada Kantona Sarajevo napravila prve korake u tom pravcu.

No, u pojedinim situacijama stvari su još komplikovanije. U pokušaju da otvori privatni filozofski fakultet, profesor Milenko Brkić sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, podnio je elaborat na uvid vlastima Hercegovačko-neretvanskog kantona. Kantonalni zvaničnici su ga odbili uz izgovor da nema zakona koji uređuje otvaranje privatnih fakulteta, te da nisu zadovoljni elaboratom.

Ali Brkić kaže da je elaborat odlično urađen i da, ako već nema zakona, onda nema ni razloga da se ne odobri otvaranje njegovog fakulteta. Pored toga, dva državna univerziteta u kantonu, Univerzitet Džemal Bijedić i Sveučilište u Mostaru, ustrojena su po različitim zakonima i koriste različite nastavne programe – bosanski i hrvatski.

‘Ja sam razmišljao i da idem na otvaranje u Sarajevu, pa da onda u Hercegovačkom dobijem samo suglasnost za rad’, kaže Brkić.

Srednjobosanski kanton je dao dozvolu za rad fakultetima sa tuzlanskog i mostarskog univerziteta, kao i privatnom Fakultetu poslovne ekonomije. Međutim, kanton niti nadgleda, niti provjerava ove ustanove zato što im, kako kažu u kantonalnoj vladi, zakon to ne omogućava.

Zbog nedostatka zakona dešava se da privatni fakulteti često iznajmljuju prostorije u osnovnim školama i restoranima kako bi smanjili svoje troškove.

Preko četrdeset studenata, na privatnom Fakultetu poslovne ekonomije u travničkom naselju Kalibunar, nastavu prati u malim učionicama.

Učitelj iz Višegrada Slavče Sandevi, koji radi i kao koordinator za upis studenata u višegradski ogranak Sinergija univerziteta, kaže da će se nastava za 170 studenata u početku održavati u prostorijama osnovne škole.

Rektor privatnog Univerziteta Slobomir, Jovan Todorović žalio se u novembru prošle godine da obližnji Univerzitet Sinergija upisuje studente na nepostojeća predavanja. No, pokazalo se da su predavanja na Univerzitetu Sinergija već započela kad je on ovo izjavio. Naime, studenti sa pet fakulteta Sinergije su u oktobru počeli pohađati nastavu u prostorijama koje se nalaze na tri lokacije: tvornici u Bijeljini, osnovnoj školi u Višegradu, te prostorijama Fakulteta tehnologije u Zvorniku.

Profesor Dragan Mikerević sa Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci i bivši premijer RS-a kaže da je otvaranje fakulteta potrebno regulisati dodatnim propisima.

‘Ne možete otvoriti ni frizerski salon bez pravila, ali možete osnovati fakultet’, tvrdi profesor Mikerević. On dodaje da bi postojeća situacija mogla dovesti do pada kvaliteta obrazovanja i dugoročnih posljedica po visoko obrazovanje.

Vlasnici privatnih fakulteta u pravilu kriju zaradu na privatnim fakultetima, a izgleda da imaju i dobar razlog. Na primjer, cijena školarine na SSST je 10.000 KM što znači da 60 studenata osnivaču donosi godišnju zaradu od 600.000 KM.

Godišnja školarina na Univerzitetu Slobomir košta 4.000 KM. Vlasnik univerziteta Slobodan Pavlović, tajkun koji se obogatio radeći sa nekretninama, godišnje zaradi 3.2 milijuna KM zahvaljujući školarinama koje plaća 800 studenata koji studiraju u Bijeljini i Doboju. Pavlović svojim studentima osigurava i kredit preko vlastite banke smještene u zgradi koja se nalazi preko puta univerziteta.

Pavlović i drugi sugovornici sa njegovog univerziteta su izjavili da Slobomir još uvijek nema puni broj studenata, te da ne ostvaruje profit. Iako su ga stručnjaci savjetovali da univerzitet registruje kako neprofitnu organizaciju, Pavlović je tu ideju odbacio vjerovatno računajući da će mu se sreća nasmiješiti u budućnosti. No, da je prihvatio savjet univerzitet bi mogao računati na značajnu finansijsku podršku kroz donacije, a kroz saradnju sa drugim fakultetima došlo bi i do povećanja kvaliteta nastave.

Profesor Mladenović tvrdi da godišnje potroši 1.2 miliona KM na iznajmljivanje prostorija i ostale troškove. Na njegovom fakultetu upisano je 500 studenata koji plaćaju 3.000 KM školarine, što ukupno iznosi 1.5 miliona KM godišnje.

Akademik Božidar Matić koji danas predaje na SSST, a nekada je imao uspješnu karijeru u privredi, kaže da bi privatni fakulteti mogli igrati važnu ulogu u obrazovanju kada bi se njihovi profesori bavili naučno-istraživačkim radom.

Međutim, profesori privatnih fakulteta teško da će za to naći vremena, jer većina njih i dalje predaje na javnim fakultetima. Ganić je, na primjer, još uvijek redovni profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu.

Aleksandar Bogdanić iz Banje Luke, suvlasnik i dekan privatnog Komunikološkog fakulteta, vanredni je profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu. On angažuje gostujuće profesore sa javnih fakulteta, ali ne i one koji su zaposleni na više mjesta.

‘Studenti komuniciraju s profesorima mailom, telefonom u svaka doba’, tvrdi on.

Profesor Džemo Tufekčić, v.d. rektor Univerziteta u Tuzli, kaže kako je odgovornost profesora u privatnom sektoru veća nego u javnom. Bogdanić kaže da su studenti imali prilike ocijeniti svoje profesore, što je imalo za posljedicu otpuštanje nekolicine od njih.

‘Ukoliko za godinu dana student iskaže nezadovoljstvo sa profesorom, on dobije otkaz. Na javnom fakultetu to nije slučaj’, kaže Tufekčić.

Profesor Todorović sa Slobomir univerziteta kaže da bi on rado zaposlio profesore za stalno, ali da se profesori koji su mahom iz Beograda i Novog Sada teško odlučuju spremiti kofere i sa obitelji preseliti u Bijeljinu.

Mikerević smatra da srbijanski profesori dolaze u BiH po završetku profesorske karijere u svojoj zemlji. Nakon što se u Srbiji penzionišu sa navršenih 65 godina života, u BiH mogu raditi još 3 godine, jer je ovdje starosna granica za penzionisanje 68 godina.

Da li su Bolonjske reforme zaživjele na privatnim fakultetima?

Svi privatni fakulteti u BiH tvrde da su u ogromnoj prednosti u odnosu na javne univerzitete što se tiče provedbe Bolonjskih standarda.

Predstavnici američkog univerziteta ‘University of Washington’ povjerovali su Slobodanu Pavloviću kada im se obratio sa sličnom tvrdnjom. U septembru prošle godine zajednički su izradili program razmjene studenata i profesora oba univerziteta, da bi se nakon samo četiri mjeseca Amerikanci razočarani povukli iz svega.

‘Tvrdili su da uvode promjene, kako studenti žele promjene’, priča profesor ekonomije Vandra Lee Huber, ‘ali se sve svelo na to da su željeli smanjiti broj ispitnih termina sa pet na tri.’ Huber je tada saznala da profesori koji rade na Univerzitetu Slobomir uglavnom dolaze iz redova prijatelja rukovodioca univerziteta. Ona dodaje da su profesori uglavnom neljubazni i da se tvrdoglavo drže staromodnih nastavnih metoda.

Njena kolegica Patricia Kelley bila je još više razočarana onim što je vidjela tokom pet posjeta Slobomiru. ‘Dosta sam se isplakala u decembru’, kaže ona. Kelley priča da je po dolasku napravila iscrpan plan za poboljšanja ovog univerziteta. Plan je sadržavao i uspostavljanje savjetodavnog tijela univerziteta, među čije bi se članove privukla velikih imena poslovnog i akademskog svijeta Evrope i Amerike.

Iako su Pavlović i rukovodstvo univerziteta sami pozvali Kelley da pripremi takav plan, na kraju su oni bili ti koji su se iz svega povukli, ne usvajajući niti jednu promjenu. Ostavljena na cjedilu, da bi sačuvala svoju reputaciju ozbiljnog eksperta Kelley je morala da se izvini svim zvučnim imenima koje je do tada bila kontaktirala.

S obzirom da su usvojili Bolonjske standarde privatni fakulteti su superiorniji u odnosu na javne, tvrdi mr Ismet Velagić sa Fakulteta poslovne ekonomije. On je asistent na predmetu Filozofija življenja koji studenti slušaju u prostorijama prigradske osnovne škole na Kalibunaru u Travniku.

Zamoljen da objasni šta pod tim tačno misli, Velagić je odgovorio: ‘Novi standardi u obrazovanju, novi način komunikacije profesora i studenata, novi način učenja… Pa nisam ni ja baš siguran… Je li se ovo sve snima?’

Fakultet je ponosan na svoju interaktivnu nastavu čiji je cilj da ohrabri studente da razgovaraju o suprotstavljenim gledištima i diskutuju sa profesorima. Umjesto toga, novinari su zatekli dobro poznatu situaciju: četrdesetak studenata sjedi u prepunoj učionici i u apsolutnoj tišini bilježi sve ono što im profesor Rajko Kuzmanović govori.

I studenti se hvale da je Bolonja važna na njihovom fakultetu.,Pokušali smo saznati na koji način.

‘Ne znam’, kaže Edin Muminović iz Fojnice. ‘To je nešto novo. Šta ja znam?’ Kaže da je upisao fakultet zato što njegovi roditelji žele da on ima diplomu.

Čak i studenti fakulteta koji nezakonito djeluju nalaze opravdanje za postojanje takvih instuticija – važna im je diploma. Donedavno je u Ljubuškom (Zapadnohercegovački kanton) postojala privatna, viša poslovna škola ‘Benko Kotruljić.’ Danas, kako tvrdi Marić, druga viša škola pod imenom ‘FABUS’ ilegalno djeluje u ovom kantonu. Privatna poslovna škola je registrovana u Novom Sadu, a nastava se održava u restoranu ‘Otok’ u Grudama.

Studenti su mahom javni službenici u općini Grude, tvrdi on, kojima su diplome potrebne da bi zadržali radna mjesta.

Nakić odgovara da nije riječ o pravom fakultetu, nego samo o konsultacijama između profesora i studenata, dok se ispiti polažu u Novom Sadu.

Marić kaže da kantonalne vlasti ne mogu poduzeti ništa. Naime, riječ je o grupi građana koja se neformalno sastaje u lokalnom restoranu, a ne o registrovanom fakultetu.