Projekt izgradnje malih hidroelektrana na rijekama u Republici Srpskoj (RS) doživio je neuspjeh. Šest godina nakon njegovog početka izgrađene su samo tri od 112 hidroelektrana za koje su dodijeljene koncesije. Koncesionari odustaju od gradnje i o prodaji koncesija pregovaraju sa kupcima iz inostranstva. Pojedini su i profitirali u ovoj trgovini.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva otkrili su da dodjelu koncesija od samog početka prate brojne nepravilnosti: od neplanskog odabira lokacija za gradnju i pogrešnih procjena vodenog kapaciteta rijeka pa do nepoštivanja zabrane prodaje koncesija.

Prva koncesija je dodijeljena krajem mandata vlade premijera Pere Bukejlovića, a ostale nakon januara 2006. godine, tokom mandata vlade Milorada Dodika.

Koncesije dodjeljuje Ministarstvo privrede, energetike i razvoja RS-a na prijedlog Komisije za koncesije koja ima i zadatak da vrši nadzor nad koncesionarima. Komisija je u godišnjim izvještajima za 2009. i 2010. godinu ukazala na brojne probleme, te predložila raskidanje ugovora sa većim brojem koncesionara, uglavnom zbog njihove neaktivnosti, neozbiljnog pristupa koncesionarskom poslu, neisplativosti investicije ili nemogućnosti gradnje na predviđenim lokacijama.

Međutim, tek u 2011. godini Vlada RS-a sa Aleksandrom Džombićem na čelu je poduzela konkretne poteze. Ministarstvo energetike je raskinulo šest koncesionarskih ugovora, dok će sa još 23 koncesionara biti vođeni pregovori o sporazumnom raskidu.

Vlada RS-a je odbila zahtjeve novinara CIN-a za uvid u koncesionarske ugovore.

Koncesije za izgradnju malih hidroelektrana (snaga do 5 megawata) dodjeljivane su na period od 15 do 30 godina, a koncesionari su ih mogli dobiti podnošenjem samoinicijativnih ponuda ili prijavom na javne pozive.

Preduzeća nisu trebala priložiti bankovne garancije, pa su u većini slučajeva koncesije davane kompanijama bez dovoljno novca i iskustva u izgradnji energetskih objekata.

Prema riječima stručnjaka, kompanije su kao dokumentaciju morale priložiti tehničko-ekonomsku studiju opravdanosti koncesije koja se zasniva na kapacitetu elektrane i zaradi od prodaje struje. Komisija i Ministarstvo su odobravali studije, da bi se kasnije ispostavilo da neke od njih nisu mogle biti realizovane.

Ranko Goić, ekspert za obnovljive izvore energije na Sveučilištu u Splitu, kaže da su prije dodjele koncesija napravljene loše prognoze o isplativosti i hidro potencijalu rijeka na kojim će biti građeno. Pojašnjava da većina lokacija nije isplativa za gradnju, jer su cijene električne energije iz obnovljivih izvora na ovim prostorima još preniske.

Ipak, prema podacima Regulatorne komisije za energetiku RS-a, Vlada treba da usvoji i počne primjenjivati nove cijene po kojima bi hidroelektrane za struju iz obnovljivih izvora energije trebale dobijati 0,12 KM po kilowatsatu, u odnosu na dosadašnjih 0,08 KM.

Vlada se prije dodjele koncesija nije savjetovala ni sa ekološkim udruženjima koja se protive realizaciji ovih projekata.

Ministarstvo energetike i Komisija su odobravali gradnju na području Nacionalnog parka Sutjeska ili na drugim lokacijama na kojima općine nisu predvidjele takve objekte. Zbog toga općine koncesionarima nisu izdavale građevinske dozvole.

Vlasnici koncesija kažu da nisu znali u šta se upuštaju, pa danas, umjesto na prodaji struje, pokušavaju zaraditi na prodaji koncesija.

Vlada ne sprečava trgovinu

Komisija za koncesije u izvještajima od 2007. godine na ovamo upozorava da je dio koncesionara krenuo u posao izgradnje malih hidroelektrana sa namjerom da trguju koncesijama.

Krajem 2009. godine Vlada RS-a je donijela pravilnik o prijenosu koncesija koji dozvoljava prijenos koncesije sa preduzeća na preduzeće. Do tada, prema koncesionarskim ugovorima prijenos je bio moguć tek nakon izgradnje hidroelektrana.

Međutim, prema riječima Predraga Aškrabića, predsjednika Komisije, Vlada je na sjednicama donosila posebne odluke kojima je legalizovala ranije prijenose.

Iako se u tim odlukama Vlade i u pravilniku ne navodi novčana naknada za promjenu vlasništva nad koncesijom, podaci do kojih su došli novinari CIN-a pokazuju da su neki od koncesionara, ipak, ostvarili zaradu na ovim poslovima.

Ni oni koji su prodavali, ni oni koji su kupovali koncesije nisu željeli precizirati cijenu tih poslova. Navodili su da se cifra, okvirno, kreće između 100.000 KM i 200.000 KM po megawatu.

Međutim, Edhem Bičakčić, suvlasnik projektantske firme Bičakčić iz Sarajeva, i Đuro Vujković iz projektantske firme Energokomerc iz Banje Luke, kažu da tržišna vrijednost preduzeća koje ima koncesiju i završenu građevinsku dozvolu iznosi oko 300.000 KM po megawatu. To znači da se za koncesiju za gradnju elektrane od 5 megawata može dobiti i do 1,5 miliona KM.

Bičakčić dodaje da čak i ako preduzeće nema potrebne dozvole, kupac mu daje avans da ih može dobiti u određenom roku.

On pojašnjava da se ne prodaje koncesija već preduzeće koje je ima, te kaže kako zna da neki od koncesionara traže i veće iznose “ali sve dosadašnje transakcije koje su obavljene i završene, otprilike, su bile u ovom nivou, plus – minus 10 posto”.

Energokomerc ima pet koncesija za izgradnju malih hidroelektrana. Vujković kaže da do izgradnje nije došlo zbog smrti vlasnika i zbog toga što na vrijeme nisu utvrđeni kapaciteti rijeka.

Koncesija Slovencima

Vlada RS-a je početkom 2006. godine preduzeću Energetik iz Banje Luke dodijelila koncesiju za izgradnju male hidroelektrane Medna na rijeci Sani, snage 3,5 megawata. Nepuna četiri mjeseca kasnije, Vlada donosi novu odluku kojom ova firma gubi koncesiju, a dobija je Energy MBA iz Banje Luke – ovoga puta sa predviđenom snagom od 4,9 megawata.

Ilija Klepić, vlasnik Energetika, kaže da nikada nije dobio objašnjenje za ovakvu Vladinu odluku.

Odluku o promjeni koncesionara Vlada je objavila u Službenom glasniku RS-a. Međutim, na pitanje novinara CIN-a zbog čega je došlo do oduzimanja koncesije, iz Ministarstva energetike u pisanom odgovoru negiraju da je Energetik ikada dobio tu koncesiju.

Preduzeće Energy MBA osnovano je u augustu 2005. godine. Većinski vlasnik firme tada je bio Arie Livne, nekadašnji savjetnik Milorada Dodika i današnji član Senata RS-a, najvišeg savjetodavnog tijela za pitanja od posebnog značaja.

Livne kaže da je na početku mislio da je to dobra investicija, ali je kasnije iz razgovora sa bankarima shvatio da to previše košta i da nema tih sredstava.

Energetski eksperti sa kojima su razgovarali novinari CIN-a kažu da je u izgradnju male hidroelektrane potrebno uložiti od 2 do 3 miliona KM po megawatu, u zavisnosti od kvaliteta materijala i ugrađene opreme.

Mjesec i po nakon dobijanja koncesije novi vlasnici Energy MBA postaju: Nikola, Radenko i Miroslav Vukelić. Livne i Gordana Bošković, kao dotadašnji manjinski suvlasnik, na njih su prenijeli svoje osnivačke udjele.

U augustu Vlada donosi odluku kojom koncesionar postaje firma L.S.B. Elektrane iz Banje Luke. To je u suprotnosti sa ugovorom koji je sklopljen između firme Energy MBA i Vlade RS-a, prema kojem je prijenos koncesije moguć tek nakon izgradnje objekta.

Jelenko Lolić, jedan od suvlasnika firme L.S.B. Elektrane objašnjava da su dvije kompanije zapravo razmijenile koncesije. Energy MBA je već imala tri koncesije na rijeci Vrbanji, pritoci Vrbasa, te im je odgovaralo da od L.S.B. Elektrana dobiju i četvrtu.

Lolić kaže da se izgradnja elektrane Medna na Sani pokazala kao izuzetno skup i zahtjevan projekt, koji mogu realizirati samo veće kompanije, zbog čega je u martu ove godine prenio koncesiju na slovensku kompaniju Interenergo iz Ljubljane, čiji je vlasnik austrijska kompanija KI-Kelag International.

Kaže da je u projekt uložio milion KM. Nije želio otkriti koliki je tačan iznos za koji je ustupio koncesiju, ali kaže da se radi o znatno nižem iznosu.

Stručnjaci sa kojima su novinari CIN-a razgovarali kažu da ukupni troškovi koncesionara prije izgradnje elektrana ne prelaze 100.000 KM.

Anton Papež, direktor Interenerga, kaže da vlasnici koncesija imaju nerealne procjene, pa se mnogi razočaraju konačnom cijenom.

Općina Ribnik, na čijoj teritoriji bi se Medna trebala graditi, i Ekološki pokret Zelenkovac podnijeli su tužbu 2009. godine kojom osporavaju odobrenje studije o utjecaju na životnu sredinu koju je izdalo Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS-a.

Borislav Janković, član Zelenkovca, kaže da će hidroelektrana na izvoru Sane uništiti netaknutu prirodu i prekrasni krajolik ovog područja te da bi ulaganjem u turizam mještani mogli ostvariti puno veći prihod.

Papež kaže da trenutno pregovora sa nekim koncesionarima u RS-u o ustupanju koncesija. Odbija govoriti o iznosima koje je njegova kompanija spremna platiti za preuzimanje koncesije, ali kaže da ponude za projekte u početnoj fazi mogu ići do 200.000 KM po megawatu.

Interenergo je preko svoje banjalučke firme u martu ove godine preuzeo i koncesiju za izgradnju hidroelektrane na rijeci Ugar (snage 1,7 megawata), koju je prvobitno, 2006. godine, dobilo preduzeće Metalotehna iz Kneževa.

Vladimir Glamočić, većinski vlasnik Metalotehne, kaže da su koncesije prenosili, jer nisu mogli dobiti sredstva za projekt i pored građevinske dozvole.

Njegov stric Ljubo 14 godina je bio pomoćnik ministra u Ministarstvu energije RS-a, i to u sektoru za energetiku, u trenutku kada je ovaj dobio koncesiju. Vladimir kaže da mu je stric pomogao samo oko izrade tehničkog dijela projekta, ali negira da je utjecao na to da mu se dodijeli koncesija.

Objašnjavajući zašto nije imao previše troškova oko izrade potrebne dokumentacije, kaže da je njegova prednost to što je on građevinski inženjer a njegov ujak doktor tehničkih nauka.

Glamočić kaže da strani kupci nude oko 200.000 KM po megawatu za koncesiju. No, nije želio otkriti koliko je on dobio za svoju.

Glamočićeva kompanija ima još dvije koncesije za izgradnju mini elektrana na rijeci Vrbanji, za koje nemaju građevinske dozvole i koje će, kažu, također, pokušati prodati stranom investitoru.

Koncesija i servisu automobila

Na Vrbanji je planirana gradnja još 16 hidroelektrana, uglavnom na teritoriji općine Kotor-Varoš. Enisa Božičković, predsjednica skupštine ove općine, kaže da ih iz Vlade RS-a nisu obavijestili o planovima gradnje i dodjeli koncesija. Kako novi regulacioni plan nije donesen, općina nije izdavala ni građevinske dozvole.

Koncesija za malu hidroelektranu na Vrbanji data je 2006. godine i građevinskoj kompaniji 25. novembar iz Čelinca, a Aco Maksimović, njen direktor i najveći pojedinačni akcionar, je potom osnovao koncesionarsko preduzeće Hidrogip i na njega prenio prava za gradnju hidroelektrane.

Nakon što je 25. novembar otišao pod stečaj 2010. godine, Maksimović kaže da je vlasništvo nad Hidrogipom odlučio prebaciti na servis automobila Max Plus, čiji vlasnik je njegov sin Miljan.

Maksimović dodaje da već imaju strateškog partnera iz inostranstva koji je spreman uložiti sredstva za gradnju hidroelektrane.