Iako je prošlo već dvanaest godina od ljeta 1993. godine, inžinjer rudarstva Fadil Budnjo jasno se sjeća tih sparnih noći kada su svjetla reflektora šarala pistom sarajevskog aerodroma, dok je on pod zemljom rukovodio radovima na izgradnji tunela.

Kada bi reflektori otkrili osobu kako kradomice pretrčava pistu bježeći iz opkoljenog grada, obasjana svjetlošću ona bi prestravljena stala, kao da je zarobljena. Tada bi uslijedila paljba. Oko 250 ljudi je stradalo pokušavajući se preko aerodromske piste domoći slobodne teritorije.

‘Jauci, plač’, prisjeća se pedesetpetogodišnji inžinjer, ‘ljudi padaju pokošeni mecima iz mitraljeza, djeca, strašno…’

Svjetla reflektora i krici koji su parali noć davali su dodatnu snagu i volju nekadašnjim rudarima iz rudnika Miljevina pored Foče. Na čelu sa Budnjom kopali su motikama i krampovima uz svjetlo gasnih lampi. Oko 200 radnika radilo je puna četiri mjeseca dok nije završilo iskopavanje 750 metara dugog podzemnog prolaza. Tunel koji je povezao Dobrinju i Butmir pružao se sedam metara duboko ispod neprijateljskih linija koje su u obruču držale grad. Ljudi su u njega silazili sa osjećajem klaustrofobije, a vraćali se sa oružjem, lijekovima, brašnom, šećerom i naftom.

Tunel je bio 1.450 dana na usluzi hiljadama onih koji su u redovima čekali da prođu kroz njega, udarajući glavama o niske potporne drvene stubove i gazeći kroz vodu i blato. Zatvoren je tek krajem rata kada je Sarajevo deblokirano.

Od tada do danas, kako je Tunel D-B padao u zaborav građana, s druge strane postao je za hiljade stranaca, bivših vojnika, slavnih ličnosti i turista mjesto svojevrsnog hodočašća. Umjesto da prigrle kao svoje ovo mjesto intrigantne historije, zvaničnici i drugi nadležni su gotovo postiđeni pažnjom koju tunel privlači.

Za Bosnu i Hercegovinu koja pokušava da ostavi iza sebe naslijeđe rata i popravi odnose između Bošnjaka, Srba i Hrvata, tunel je neprijatan podsjetnik. Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) već je ranije ove godine izvještavao o tome kako su nakon rata ugroženi spomenici koji su zajednički svim narodima u BiH.

Ovo je i dovelo do toga da tunel ne dobije status kulturnog dobra od nacionalne važnosti u BiH. Nadležni nisu čak ni asfaltirali put koji vodi do tunela. Tunel se ne spominje na turističkim brošurama i web stranicama, na mapama se ne nalazi ucrtan, a osim rukom ispisanog znaka ‘Tunel’ udaljenog 500 metara od objekta, nema nikakvog drugog putokaza.

Usprkos svemu, tunel je postao glavna turistička atrakcija u gradu. Sudije, generali, glumci i ambasadori raspituju se za njega čim dođu u gradu. Stranci angažuju taksiste, koji ponekad i nevoljko ipak pristaju da se otisnu u potragu za njim.

No, malo je toga ostalo da se vidi.

Kako godine prolaze, podrhtavanje tla uslijed slijetanja na stotine aviona dovelo je do urušavanja zemlje tako da je u prohodnom stanju ostalo svega 25 metara tunela. Kiše i snijeg već jednu deceniju potkopavaju stubove, a makadamski put koji je vodio do njegovog ulaza gotovo se stopio sa razrovanom okolinom.

Bez obzira na sve, posjetioci se vraćaju kući inspirisani. Možda objašnjenje za privlačnost tunela treba tražiti u onome što ga povezuje sa sličnim znamenitim istorijskim lokacijama – kao što su skrovište Ane Frank u Amsterdamu i Check Point Charlie u Berlinu. Sve su to spomenici ljudskim žrtvama u otporu protiv ugnjetavanja. Dodatni razlog su članovi porodice Kolar, u čijoj je kući Armija BiH izgradila ulaz u tunel, koji se danas jedini brinu o ovoj lokaciji od koje su vlasti digle ruke.

Nadležni priznaju da je sramota što su stranci zainteresovani za tunel više nego građani BiH, ali tvrde da nije nimalo jednostavno uvrstiti tunel na listu spomenika od nacionalnog interesa. Postoje sporenja oko toga ko bi trebao biti nadležan za spomenik. Još veći kamen spoticanja bi mogla biti činjenica da, dok Bošnjaci doživljavaju tunel kao važan kulturno-historijski spomenik, dotle ga Hrvati i Srbi, među njima i oni koji su nekad živjeli u Sarajevu, ne vide na isti način.

Derviša Kovač, savjetnik načelnika za kulturu Općine Ilidža na čijoj teritoriji se nalazi ulaz u spomenik, tvrdi da se moralo nešto uraditi na njemu tokom protekle decenije i da je tunel bio u nadležnosti općine oni bi se o njemu bolje brinuli. Ali za tunel je nadležan Kanton Sarajevo, a ne općina Ilidža, kaže Kovač i dodaje da je nadležnim ljudima iz Kantona uvijek važnija briga o centru grada.

Odluka Kantonalne skupštine iz 2000. godine stavila je tunel pod brigu Zavoda za zaštitu spomenika Kantona Sarajevo.

Izvršni direktor Zavoda, Munib Buljina slaže se da se moglo više uraditi na zaštiti tunela. On kaže da je tunel trebalo obnoviti i pretvoriti u muzej opsade Sarajeva. Dodaje da za ovakvu situaciju i novinari snose dio odgovornosti jer su zanemarili ovu temu.

‘Istinski svi skupa moramo biti nezadovoljni, od građana ovog grada, novinara, pa do vlasti koje nisu uradile dovoljno’, tvrdi Buljina.

Iako navodi da je pomanjkanje novca problem, on nije bio u stanju tačno reći koliko novca je potrebno da bi se tunel uredio kako doliči kulturno-historijskom spomeniku.

Kada se porodica Kolar nakon rata vratila u svoju kuću, nedostatak novca i neusaglašene nadležnosti nisu im bili prepreka da počnu sakupljati alat, vojne uniforme, prazne čahure od metaka i ostatke granata, kao i kolica kojima su prevožene nemoćne osobe. Za njih se radilo o stvaranju porodičnog muzeja, sa predmetima koji su imali za cilj sačuvati za potomke uspomenu na ulogu koju su odigrali u istoriji. Tako su odlučili i da zaštite prvih 25 metara tunela koji se pružao iz njihove garaže.

Kada su se vojnici armije BiH jednog ratnog dana pojavili na vratima njihove porodične kuće, Bajro Kolar nije se usprotivio zahtjevu da se baš na tom mjestu napravi ulaz u tunel. U vrijeme kad su ljudi gladovali i umirali, rijetko se ko protivio zahtjevima armije, ma kakvi oni bili.

‘Rekao sam im, uzmite sve što vam treba i radite sve što treba, ljude treba spasiti’, kaže on.

Ni nakon rata, Kolar kaže da se nije dvoumio oko toga šta mu dužnost nalaže. ‘Uradili smo ono što smo mogi da spasimo tunel zbog nas i ljudi koji su izgubili živote braneći grad, da se ne zaboravi.’

Kako je raslo interesovanje za tunel, Kolarovi su odlučili otvoriti kuću za posjetioce, među kojima je bilo dosta vojnika, kako bi obišli tunel i pogledali uspomene iz ratnog vremena. U prve dvije godine puštali su svakog ko bi došao, bez obzira u koji dan i u koje doba se pojavio.

Kako se povećavao broj posjetilaca, a Bajro Kolar, drvni tehničar po struci, nije mogao naći posla, on i njegov sin Edis odlučili su da počnu naplaćivati ulaznice za odrasle osobe u visini od 5 KM.

‘Nikad ne naplaćujemo djeci. Ona trebaju vidjeti tunel da vide kroz što su prošli njihovi roditelji da bi preživjeli’, kaže Edis Kolar koji je bio tinejdžer kada je rat izbio.

‘Nekad se zna dogoditi da dođe i po 200 ljudi dnevno, mada u prosjeku dođe oko 50 do 60 ljudi na dan’, tvrdi Edis Kolar. Turistički djelatnici iz Sarajeva potvrdili su ove procjene.

‘Turistički vodič kroz BiH’ jedna je od rijetkih publikacija u kojoj se spominje muzej porodice Kolar. Tekst je napisao koautor vodiča, Amerikanac Tim Clansy, koji u BIH živi još od 1993. godine.

Kao uposlenik austrijske humanitarne organizacije koja je snabdijevala Sarajevo sa hranom i medicinskom opremom, imao je priliku prolaziti kroz tunel.

‘Tunel je spomenik snazi ljudskog duha i treba ga posjetiti svaki Amerikanac i Evropljanin’, kaže Clansy. ‘Jedno je kada to gledate na TV-u, a potpuno drugo kad odete i vidite kako je teško bilo živjeti tada u Sarajevu.’

Clancy smatra da vlasti trebaju preuzeti brigu nad tunelom i pokrenuti kampanju za njegovo obnavljanje i promociju.

Predsjednik udruženja turističkih agencija BiH, Zoran Bibanović potvrdio je da se turisti raspituju u njihovim agencijama kako da nađu tunel. Međutim, on smatra da je rizično ohrabrivati posjete turista amaterskim objektima u kojima niko ne garantuje kvalitet doživljaja koji one nude.

‘Ne zna se ko tim upravlja, kome se plaća za ulaz i do kada radi’, kaže Bibanović i dodaje: ‘I sad zamislite, vi odvedete turiste, a ono zaključano, pa to bi bilo smiješno.’ Po njegovom mišljenju muzej bi trebao biti dio profesionalne organizacije muzeja grada Sarajeva.

Buljina iz Zavoda za zaštitu spomenika Kantona Sarajevo se slaže: ‘Odmah da vam kažem, Kolar nije rješenje.’ Buljina smatra da Kolari mogu raditi u budućem muzeju, ali upravljanje treba prepustiti profesionalcima.

Kolari tvrde da nikada nisu dobili ponudu da prodaju zemlju ili daju muzej u najam. No, dodaju da neće stvarati problem ako dođe do pretvaranja njihovog porodičnog muzeja u profesionalnu javnu ustanovu.

Kantonalni zavod za zaštitu spomenika na čelu sa Buljinom izradio je prije tri godine prijedlog kako bi u budućnosti trebao izgledati memorijalni muzej opsade Sarajeva na lokalitetu tunela.

Plan predviđa da tunel bude osposobljen za prolaz posjetiteljima cijelom svojom dužinom. Na obje strane tunela izgradile bi se zgrade u kojima bi bili smješteni muzejski eksponati, uz prostore za parkiranje, asfatirane prilazne ceste i zelene površine.

Međutim, za realizaciju ovog projekta još nije izdvojen novac. Takođe, o ovoj ideji nije obaviještena ni uprava Međunarodnog aerodroma Sarajevo. ‘Ja zaista do sada nisam čuo za tu inicijativu’, kaže savjetnik za civilnu avijaciju Sarajevskog aerodruma Mahmut Cico. On smatra da bi se prvo morale konsultovati međunarodne organizacije koje nadziru poštovanje standarda neophodnih za odvijanje aerodromskog prometa.

Čak i kada bi se riješilo pitanje nadležnosti, nedostatak novca i sigurnosni problemi, ostaje otvoreno pitanje neusaglašenosti predstavnika tri naroda oko proglašenja tunela nacionalnim spomenikom BiH.

Za pedesetogodišnju Almu Gaši tunel će zauvjek ostati u sjećanju kao mjesto koje joj je dalo volju za životom nakon što je tokom opsade izgubila svog dvadesettrogodišnjeg sina. Sjeća se da je te zime 1994. godine morala pronaći hranu.

‘Jeli smo prije toga mjesecima zelje, lišće koje je imalo nevjerovatno gorak ukus. Stigla je zima i ja sam morala donijeti nešto hrane’, priča Alma.

Vraćajući se iz Zenice sa dva cekera u rukama i dva ruksaka, jednim na leđima a drugim sprijeda, prešla je preko planine Igman gazeći po snijegu dubokom pola metra. Na kraju ju je čekao tunel.

‘Činilo mi se da je tunel dug vječnost’, priča Alma ‘prolazili smo sat vremena kroz njega.’ Do dana današnjeg ne može da vjeruje koliko je hrane uspjela da prenese.

‘Kada sam došla pred svoju zgradu pala sam’, nastavlja ona. ‘Nisam mogla više ni korak napraviti, ali sam znala da postoji izlaz iz grada što mi je davalo mir. Tunel se ne smije nikada zaboraviti.’

Međutim, tunel malo znači za neke od prijeratnih stanovnika Sarajeva poput četrdesetčetverogodišnje Dragice Perić, koja je sa mužem i jednogodišnjom bebom otišla iz grada 1992. godine i nikada se više nije vratila. Sa radošću se sjeća perioda prije rata i života u Sarajevu, ali njen dom se danas nalazi u Brčkom.

‘Ja zaista ništa ne osjećam prema tunelu, ali ako on nekome znači nešto ja nemam ništa protiv toga’, kaže Dragica i dodaje da će, ako dođe u Sarajevo, posjetiti sarajevski ratni tunel, jer poštuje ono što je značajno za jedan narod sa kojim dijeli državu.

Općina Ilidža je 2003. godine podnijela peticiju Državnoj komisiji za zaštitu nacionalnih spomenika BiH za proglašenje spomenika nacionalnim dobrom. Tunel je jedna od rijetkih znamenitosti po kojoj je BiH poznata u svijetu, gotovo više nego i jedan od 230 drugih spomenika koji su stekli ovaj status.

Komisija je odlučila da u podnesenoj peticiji ne postoji dovoljno podataka o ‘izuzetnoj umjetničkoj i estetskoj vrijednosti, simboličkoj vrijednosti, jedinstvenosti ili reprezentativnosti dobra…’ te nije uvrstila tunel na listu nacionalnih spomenika. Komisija je također ustvrdila da tunel ne ispunjava kriterij ‘vremenskog određenja’, zato što nije sagrađen prije 1960. godine.

No, ta odluka nije naišla na reakciju u Bosni i Hercegovini u kojoj nema spomenika koje bi svi njeni građani doživljavali kao svoje.

Sociolog i profesor sa banjalučkog univerziteta Miodrag Živanović smatra da bi proglašavanje tunela nacionalnim spomenikom izazvalo nepotrebne podjele. Smatra da se o tome može govoriti tek za 15 do 20 godina.

Sa ovim se slaže i profesor sa mostarskog univerziteta Slavo Kukić koji misli da bi proglašavanje tunela nacionalnim spomenikom bila jasna poruka bosanskim Hrvatima i Srbima da je BiH država samo Bošnjaka.

‘Danas bi takva odluka bila protiv ove zemlje i njenih građana’, kaže Kukić.

Sa ovim mišljenjem se ne slaže profesor Hidajet Repovac, sociolog kulture sa sarajevskog univerziteta, koji je zahvaljujući tunelu izašao iz opkoljenog grada kako bi posjetio sina i kćerku, koji su kao tinejdžeri zbog sigurnosti proveli ratno vrijeme u Hrvatskoj.

‘Tunel ima samo jedan izlaz i ulaz’, kaže Repovac i dodaje: ‘Svi su mogli proći kroz njega bez obzira ko su, i prolazili su.’