Nakon što je od domaćeg suda prihvatio status zaštićenog svjedoka u zamjenu za svjedočenje, osoba koju A.P. ni u snu nije očekivao da će sresti tokom svog pojavljivanja na sudu u Zenici, bio je brat optuženog za ratne zločine Dominika Ilijaševića Come.

Ali tog julskog dana 2002. godine, dok je čekao u hodniku kako bi svjedočio na suđenju čovjeku koji je navodno bio odgovoran za ubijanje četvorice njegovih sudrugova iz logora u Kreševu, A.P. se našao licem u lice sa bratom optuženog.

Dok je ulazio u sudnicu pod pogledom novinara, brata i prijatelja optuženog, A.P. je znao da se nakon tog dana nikad više neće osjećati sigurno, niti da će bezbrižno hodati.

“Osjećao sam se kao da sam se ponovo vratio u logor u Kreševu,“ kaže A.P., čiji identitet ne otkrivamo zbog statusa zaštićenog svjedoka.

Dok se domaći sudovi i novoosnovano Vijeće za ratne zločine pripremaju za tovar predmeta, stručnjaci iz BiH i drugih zemalja upozoravaju da BiH nema novca i praktičnog iskustva u provođenju zaštite svjedoka. Ova teritorijalno mala zemlja ne posjeduje sporazume sa drugim državama čime bi se omogućilo izmještanje ugroženih svjedoka.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu odlučio je da za sada prebaci na novo Vijeće u BiH tri od 11 optuženika čije se prebacivanje razmatra. Istovremeno, Državno tužilaštvo pregleda navode protiv 5.900 osoba, od kojih bi neki mogli završiti na lokalnim sudovima poput onog u Zenici.

Vođenje velikog broja predmeta moglo bi doći u pitanje ako svjedoci ne budu uvjereni da će se se nakon suđenja bezbjedno moći vratiti u svoje mjesto gdje se zločin dogodio prije jedne decenije.

Dok su u Sudu BiH izdvojili sredstva za zaštitu identiteteta uplašenih svjedoka putem odvojenih ulaza, sigurnosne kabine za svjedoke i opremu za izmjenu glasa svjedoka prilikom svjedočenja, dotle niži sudovi nemaju ni najosnovniju opremu.

Situacija nije ništa bolja ni u susjednim zemljama. U Srbiji i Crnoj Gori čak ne postoji ni zakon o zaštiti svjedoka. Hrvatska i BiH imaju zakon, ali izgleda ne i način da ga provedu.

Bosna i Hercegovina je 2003.godine usvojila zakon, koji predviđa niz mjera zaštite kao što su izmjena glasa tokom suđenja, svjedočenje putem videolinka sa udaljenog mjesta i promjena identiteta svjedoka.

Stručnjaci su mišljenja da će problemi nastati kada dođe do primjene ovog, u praksi neprovjerenog, zakon.

Alma Džaferović, glavni tužilac u Tuzlanskom kantonu sa 25 godina sudskog iskustva, upozorava: “Zakon o zaštiti svjedoka postoji, ali on nije u funkciji. Tek smo na početku novog procesa.“

Njen kolega Siniša Đorđević, advokat i bivši predstavnik Vlade RS za saradnju sa Haškim tribunalom, prognozira da bi i državno Vijeće za ratne zločine moglo upasti u iste probleme, kada je u pitanju zaštita svjedoka, sa kojima se suočavao i Međunarodni sud.

„To je skup zakon, to je novina za nas, “ govori on o zakonu o zaštiti svjedoka u BiH i dodaje: „Bojim se da ćemo pod pritiskom tužilaštva doći u situaciju da izvodimo svjedoke na suđenje, ali da nismo u potpunosti spremni da ih zaštitimo“.

Biserka Milošević, advokat iz „Centra za mir“ u Osijeku, organizacije koja se bavi praćenjem suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj, takođe nije optimistična u pogledu zaštite svjedoka u BiH.

Ova odvjetnica iz Hrvatske ne bi nikome savjetovala da uđe u program zaštite svjedoka u BiH.

„Mi smo teritorijalno vrlo male države (na zapadnom Balkanu) i gotovo je nemoguće da osoba koja uđe u program zaštite svjedoka bude i adekvatno zaštićena,“ tvrdi Milošević. „Jedno je ono što stoji u zakonu, a stvarnost je drugo“.

Sa prestankom rada Haškog tribunala najavljenog za 2010. godinu, počeće suđenja za ratne zločine na istim onim područjima gdje se ratovalo i gdje su se dogodila ubistva, silovanja, mučenja i otmice.

Stručnjaci tvrde da će svjedoci, u emocionalnom ambijentu u kojem se od njih traži da javno iznesu informacije koje bi mogle zapečatiti sudbinu njihovih bivših komšija, osjećati sve veću potrebu za zaštitom.

Uznemirujuće djeluju iskustva nekih od njih, koji su se nakon davanja iskaza na suđenjima za ratne zločine vratili kući i suočili sa prijetnjama i opasnošću.

Jedan od njih je i Mehmed Ahmić, koji je 1999. godine u Haškom tribunalu svjedočio u slučaju Tihomira Blaškića, nekadašnjeg zapovjednika Hrvatskog vijeća odbrane u srednjoj Bosni, koji je navodno naredio masakr u selu Ahmići, nadomak Viteza, u kojem je ubijeno 108 Bošnjačkih civila.

Ahmić je posvjedočio da Blaškić nije naredio napad na Ahmiće, i da je kriv što nije učinio ništa da spriječi masakr iz 1993. godine.

I prije nego što će otići u Den Haag, Ahmić je dobivao telefonske prijetnje od Bošnjaka u Ahmićima, jer je njegovo svjedočanstvo moglo osloboditi Blaškića od komandne odgovornosti za ubistva po komandnoj liniji. Tužilaštvo Haškog tribunala ponudilo je da izmjesti njega i njegovu porodicu u Španiju ili Sjevernu Irsku, ali Ahmić je odbio ovu ponudu jer je želio nazad u svoje selo.

Nevolje su nastale čim se vratio kući iz Den Haaga.

Grafiti uvedljivog sadržaja bili su ispisani po zidovima njegove kuće. Jedne noći dvojica susjeda zaustavila su njegov auto i krenula udarati palicama po autu prije nego što je uspio da se odveze.

Svaki dan kada prođe selom iza sebe čuje šapate da je izdajica svoga naroda.

Najgore od svega bilo je kada je napadnuta i pretučena njegova kćerka dok je šetala ulicom.

Obraćao se policiji u Travniku, ali oni nikoga nisu priveli niti ispitivali.

„Živim u strahu od trenutka kada sam se odlučio otići u Hag,“ kaže Ahmić koji je ostao da živi u Ahmićimai dodaje: „Ali, morao sam reći istinu“.

Jednom drugom svjedoku u Haškom tribunalu njeni susjedi nisu predstavljali jedini problem.

Svjedokinja je bila pozvana da svjedoči o ubistvima i mučenjima koja su se dešavala u njenom gradu tokom 1992. godine i za koje je optužen Mitar Vasiljević. Vasiljević je kasnije osuđen za pljačkanja i ubistva civila u Višegradu.

Prije nego što će otići da svjedoči uhapšena je i odvedena u policiju gdje je zadržana 48 sati.

„Prijetili su mi i tjerali me da potpišem izjavu u kojoj tvrdim da ništa od onog o čemu ću svjedočiti nisam vidjela, “ tvrdi ova pedesetdvogodišnja žena, čiji identitet ne možemo otkriti zbog toga što ima status zaštićenog svjedoka.

Od rata svjedokinja ne živi više u Višegradu jer je još uvije puno onih koji su činili zlodjela a hodaju slobodni.

„Zaštita haških svjedoka je nikakva, na kraju ste prepušteni sami sebi,“ smatra ona.

Sličnu sudbinu su doživjeli i zaštićeni svjedoci sa suđenja pred domaćim sudovima u slučajevima lakših ratnih zločina, za vrijeme kada je Haški tribunal vodio glavne procese, suočavajući se sa istim prijetnjama ali bez haških mjera zaštite, poput izmještanja u drugu državu.

Usprkos telefonske prijetnje koja mu je upućena noć ranije, pedesetogodišnji svjedok A.P u slučaju Dominik Ilijašević, uputio se svojim autom bez pratnje da svjedoči u Zenicu te 2002. godine. Ovo suđenje još uvijek traje pred kantonalnim sudom u Zenici.

Policajci su A.P. ispratili od ulaza u sud do sudnice, gdje se susreo sa bratom i prijateljem optuženog.

„U tom trenutku upitao sam se kakav sam ja to zaštićeni svjedok,“ kaže A.P. Oni su ga poznavali i znali su šta tamo traži.

I da nisu znali, sudija je pročitao njegovo ime i prezime i naziv grada iz kojeg dolazi.

A.P. je svjedočio oko sat vremena o onom što se dešavalo u logoru u Kreševu u kojem je bio zarobljen tokom rata. Prisjetio se događaju u kojem su oteti bošnjački civili koji su kasnije pronađeni mrtvi.

Kada je završio sa svjedočenjem A.P. je rekao sam sebi: „Nikada više neću biti zaštićeni svjedok“.

Novoformirano Vijeće za ratne zločine će imati mnoge zaštitne mjera Haškog tribunala koje nedostaju u nižerangiranim sudovima.

Među poboljšanjima za zaštitu identiteta, kako navode službenici Državnog suda, nalaze se i zaštitna kabina sa zatamnjenim staklom i odvojeni ulaz za svjedoke. Svaka sudnica opremnljena je uređajima za izmjenu glasa i omogućava da se svjedočenje prenosi sa udaljene lokacije.

Pri uredu registrara Suda BiH takođe postoji odjel za zaštitu svjedoka. Ovaj odjel ima obezbijeđen budžet od pola miliona eura za dvije godine rada.

Zadatak petoro uposlenih pri ovom odjelu biće pružanje psihološke, organizacione i logističke podrške. Ovaj odjel će osigurati bezbjedan smještaj i prevoz uplašenih svjedoka koji dolazi iz drugih gradova, vodit će brigu o djeci i brinuti se o porodici svjedoka tokom svjedočenja.

Prema zakonima u BiH državna agencija za istrage i zaštitu SIPA nadležna je za zaštitu svjedoka prije, tokom i nakon suđenja.

U razgovorima sa predsjednicima svih deset kantonalnih sudova u Federaciji i pet okružnih sudova u Republici Srpskoj, te u sudu u Brčkom, novinari CIN-a su saznali da ni jedan od njih, osim Brčkog i Livna, nije posjedovao mogućnosti za zaštitu svjedoka u slučaju suđenja za ratne zločine.

Predsjednica Okružnog suda u Istočnom Sarajevu Bogdanka Davić Jovičić apelovala je na ministarstvo pravde u RS da im se obezbijede sredstva za adaptaciju novih prostorija jer je ovaj sud smješten u staroj zgradi uprave zatvora. Takođe je zatražila od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) da im pomogne kroz zapošljavanje većeg broja sudija i dodijeljivanjem veće budžeta, ali uzalud.

Predsjednici ostalih kantonalnih i okružnih sudova takođe nisu sigurni kako će obezbijediti siguran ambijent u kome će svjedoci davati iskaze o zločinima.

Ni bihaćki sudija Reuf Kapić ne zna kako će pružiti zaštitu osobama koje budu davale iskaze tokom suđenja na njegovom sudu.

Sudija Radomir Aleksić iz Bijeljine objašnjava da na sudu u kome on radi svjedok jedino može dobiti zaštitu tako da se pred Vijećem naknadno pročita njegov iskaz.

„Da svjedok prati suđenje putem posebnih tehnika ili da imamo namjenski predviđen prostor, kod nas zasada to ne postoji”, kaže Aleksić.

Niti okružni sud u Trebinju ni kantonalni sud u Tuzli ne posjeduju slične uslove.

Prema mišljenju tuzlanskog advokata Miloša Stanimirevića, sud u Distriktu Brčko najbliži je tome da ispuni evropske standarde u sudstvu, koji se takođe koriste u Vijeću za ratne zločine. Na primjer, u Brčkom se koristi oprema za snimanje transkripata umjesto daktilografa. Stanimirović dodaje da suđenja koja u Brčkom traju jedan i po sata mogu na drugim sudovima potrajati i do pet sati.

“Ja sam govorio na mnogim seminarima o tome da mi nemamo objektivnih uslova da zaštitimo svjedoke”, kaže advokat Stanimirović.

Izvještaj OSCE-a iz 2005. godine koji analizira suđenja za ratne zločine na lokalnim sudovima u BiH od 1996. godine do danas, otkrio je, kao i CIN-ovo istraživanje, da ne postoje adekvatni resursi za vođenje složenijih procesa za ratne zločine. Autor izvještaja i pravni savjetnik pri OSCE-u Daniel Beckwith smatra da entitetska ministarstarstva trebaju da osiguraju novčana sredstva za zaštitu svjedoka.

Lokalni sudovi se finansiraju iz nevelikih budžeta kantonalnih i entitetskih vlasti, te neće ni osjetiti priliv od 22 miliona eura međunarodnih donacija koje su namijenjene novoformiranom Vijeću.

„To je skup institut…Ko će plaćati te troškove?” pita se Miloš Stanimirović koji je predsjednik komisije za krivično pravo pri regionalnoj advokatskoj komori u Tuzli.

Biserka Milošević advokat iz Hrvatske tvrdi da nijedna od zemalja učesnica balkanskih ratova nema potrebna finansijska sredstva.

„Milijoni su u pitanju, a znam da ni Hrvatska ni BiH nemaju ta sredstva,“ smatra Milošević.

Čak i na Državnom sudu, ne postoji u ovom trenutku dovoljno finansijskih sredstava da se završe sve aktivnosti oko zaštite svjedoka pri Vijeću za ratne zločine, objašnjava glavni državni tužilac Marinko Jurčević.

„Kredibilitet Suda i Tužilaštva BiH mjeriće se time koliko je uspješan program zaštite svjedoka,” kaže Jurčević, i dodaje da njegov ured, SIPA i ured registrara moraju riještiti daj problem.

„Možemo razgovarati do Sudnjeg dana ali ako se ne obezbijede finansijska sredstav zaštita svjedoka neće funkcionisati,” tvrdi on.

Najskuplji dio zaštite svjedoka sa kojim se susreće bilo koja zemlja jeste njihovo izmještanje i promjena identiteta nakon što su svjedočili.

„Mi smo mala zemlja čiji se veći dio može automobilom preći za 6 sati“, kaže Mustafa Cerovac advokat sa 28 godina sudske prakse. To čini nemogućim stvarno premiještanje svejdoka van domašaja njihovih neprijatelja.

Otac najsveobuhvatnijeg programa zaštite svjedoka u svijetu slaže se sa Cerovcem. Bivši glavni tužilac SAD-a Gerald Shur pokrenuo je ovaj program tokom 1960-ih.

On tvrdi na niti jedan svjedok koji se pridržavao pravila američkog programa nije otkriven.Tenutno je u programu zaštite oko 21 000 hiljada ljudi. Svake godine u prosjeku uđe oko 600 ljudi u program na koji američke vlasti potroše 70 miliona dolara.

„Vi ste država veličine predgrađa jedne od metropola SAD-a,“ rekao je Shur koji nam se javio iz svoje kuće u Annanapolisu, država Maryland.

Nadležnima u BiH koji će raditi na provedbi novog zakona o zaštiti svjedoka, Shur savjetuje:

„Predlažem da uspostavite, preko međudržavnih sporazuma, bolje odnose sa članicama Evropske unije,“ rekao je Shur.

„Nemamo međunarodnog ugovora. Nema ni jednog program zaštite,“ rekao je Vaso Marinković, šef Odjela za procesuiranje ratnih zločina pri Tužilaštvu BIH. „Puno bi nam pomoglo da imamo već pripremljene programe.“

Shur je rekako kako se, zbog nepostojanja sporazuma, svakom slučaju treba pristupiti individualno.

„Otiđite do najviših atoriteta u državama sa kojim želite pregovarati i sklopite sporazum samo za tog svjedoka ili njegovu porodicu,“ rekao je on.

Međutim, to će biti teško zbog nepostojanja ovakvih sporazuma. Na primjer, glasnogovornik ambasade Njemačke je rekao za CIN: “Bez postojanja međudržavnog ugovora Njemačka nije u stanju primiti svjedoke koji bi eventualno izrazili želju da potraže utočište na njenoj teritoriji.“

Da li će i kada BiH moći adekvatno zaštiti svjedoke pitanje je na koje nijedan sudski zvaničnik nije mogao dati odgovor.

Međutim, veliki broj svjedoka je, tjerani potrebom da kažu istinu o onom što se dogodilo u prošlosti, na vlastitoj koži osjetio ono što ova zemlja može pružiti po pitanju zaštite svjedoka:

„Iscjede te na suđenju kao limun a nakon toga bace kad im više ne trebaš,“ riječi su pedesettrogodišnje žene majke dvoje djece, koja je svjedočila pred Kantonalnim sudom u Sarajevu za zločine koji se počinjeni u Istočnoj Bosni.

Niko ne može pružiti potpunu zaštitu, kaže Slobodan Kovač, ministar pravosuđa BiH. Svjedoci jednostavno moraju podnijeti taj teret.

„Ja da sam vidio masovno ubistvo niko me ne bi trebao zvati, ja bih svjedočio“ rekao je ministar. „Gdje bi završili da smo svi kukavice“.