Prema riječima mladih a nezaposlenih, potraga za poslom u Bosni i Hercegovini (BiH) često liči na lutriju u kojoj je sreća na strani poslodavca.

Prema podacima Svjetske banke nezaposlenost među mladima iznosi oko 50 odsto i vlada žestoka konkurencija za ono malo dostupnih poslova. Da bi dobio posao kandidat mora odgovarati poslodavčevoj slici savršenog radnika i zaboraviti na osnovna radnička prava kao što je četrdesetosatna radna sedmica, plaćeni prekovremeni rad, kao i doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje.

Da je tako otkrili su jesenas novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva kada su krenuli da istražuju kako je osobama koje nemaju radnog iskustva, jake veze niti zaposlenja u bh. prijestolnici.

Novinari CIN-a su se javljali na novinske i online oglase za koje nisu potrebne nikakve posebne vještine ili kvalifikacije. U pekari su tražili pomoćnog radnika, u auto praonici čistača, u kafićima konobara ili konobaricu, recepcionara u hotelima. Probali su da se zaposle i kao trgovački putnici i radnici u proizvodnji. Nisu lagali o svojim kvalifikacijama, ali se nisu ni izjašnjavali o tome gdje trenutno rade. Cilj je bio saznati da li će biti prijavljeni i kakva prava im garantuju vlasnici. Jednoj novinarki je ponuđen posao konobarice.

Radom na crno najviše je pogođena starosna grupa između 18 i 35 godina, otkrilo je istraživanje na uzorku od 1.550 građana koje je za potrebe CIN-a tokom decembra prošle godine proveo Prism Research, agencija za ispitivanje javnog mnijenja. Više od 20 odsto ispitanih je izjavilo da su nekad radili na crno, dok 19 odsto nije željelo da odgovori na ovo pitanje.

Profil savršenog kandidata za posao

Nadajući se da će ugrabiti posao konobara, desetak mladića i par djevojaka, uključujući i CIN-ovog novinara, čekali su nedavno pod olovnim sarajevskim nebom da uđu u prostorije poznate kafe-diskoteke Sa-club. Većina od njih imala je oko dvadesetak godina i očekivali su da posao u diskoteci bude mješavina zabave i enormnih napojnica.

Ušli su u zamračeni kafić u kojem se čula prigušena muzika. Tamo im se pridružio konobar u kasnim dvadesetim, koji je odmah prešao na stvar: plata je 400 KM i on tvrdi da je ona realna u odnosu na druge lokale u kojim konobarima nude obećanja o visokim platama. Nakon što je objasnio kako funkcionišu smjene, te odnos prema gostima, konobar je pitao kandidate da li im je sve jasno. Javio se novinar CIN-a sa pitanjem – šta je sa penzionim i zdravstvenim osiguranjem?

Konobar je odgovorio da penziono i zdravstveno osiguranje nisu uključeni, ali da, ako se posao ‘dobro razvije’, ništa nije isključeno, čak ni veće plate.

Niko drugi nije postavio pitanja o svojim pravima. Kandidati su se zatim predstavili redom, pričali o svom dosadašnjem radnom iskustvu, i tako je sve završilo.

Novinaru nije ponuđen posao.

U kasnijem intervjuu, vlasnik kluba Semir Redžepović je izjavio da radi u skladu sa regulativom i da je prošao inspekcijsku kontrolu.

U kafiću Barsa, u Hrasnom, isti novinar ponovo je okušao sreću. Ovoga puta razgovor je brzo okončan nakon što je novinar priznao da nema iskustva. Nije mu pomoglo ni to što je rekao da brzo uči.

Nakon što je kandidat sa naivnim izrazom lica upitao kolika je plata i da li će biti prijavljiven, šefica se osmjehnula. Plata koju ona naziva ‘standardnom’ iznosi 350 KM, a što se doprinosa tiče, ona odgovara: ‘Ne, znate da u lokalima ne prijavljuju.’

Elzana Mašović, šefica kafića je kasnije izjavila da su njeni radnici prijavljeni, ali da to nije rekla kandidatu jer ga se željela riješiti misleći da nije ozbiljan u traženju posla.

Kako su u razgovorima za posao saznali novinari CIN-a, ovakvo mišljenje je uobičajeno. ‘Tebi se ovdje može ne svidjeti, a ja te prijavila’, rekla je vlasnica fast food-a na Dobrinji, odgovarajući na pitanje da li prijavljuje radnike.

U mnogobrojnim razgovorima za posao je od novinara traženo da odgovore na pitanja gdje žive, kakvo im bračno stanje i porodični planovi, koliko nezaposlenih ima u njihovom domaćinstvu, kao i druga pitanja lične prirode.

Kada se javila na oglas objavljen u dnevnim novinama, novinarka CIN-a nije ni pozvana na razgovor u klub Incognito, u kojem su tražili ‘mlađu djevojku’ za posao šankerice.

Na pitanje novinarke šta podrazumijevaju pod ‘mlađom djevojkom’ radnica u klubu je odgovorila: ‘Pa mlađa, ne znam šta da kažem, mlađa djevojka. Koliko imate godina?’

‘Četrdeset tri’, rekla je novinarka.

‘Aaauh’, reagovala je radnica. Na insistiranje da kaže zašto je potrebna mlađa djevojka, radnica je odgovorila: ‘Brža je.’

Dvadesetdevetogodišnja novinarka se javila na oglas za posao u piceriji Galija. Tražene su dvije djevojke sa znanjem engleskog kako bi posluživale u restoranu. Ni ona nije bolje prošla.

Rekli su joj da, s obzirom da je udata i da ima dijete, spada u kategoriju ‘žene sa obavezama’.

Gazda je objasnio da su idealne djevojke bez obaveza. On također, traži radnice koje su komunikativne, ni puno mlade (ispod 18 godina), ni puno stare; da nisu mršave, jer je posao naporan, ali ni debele, pa da ne mogu ići uz stepenice.

Njegove konobarice rade šest dana u sedmici, u dvije smjene, od 8 do 15 sati i od 15 sati do ponoći. Praznikom rade, a godišnji odmor im traje 10 dana. Ne mogu uzeti bolovanje ako ne nađu zamjenu. Prijavljene su na radno vrijeme od četiri sata, imaju pravo na zdravstvenu zaštitu i dobijaju ‘standardnu’ platu od 350 do 400 KM, plus napojnice.

Vlasnik Almir Karaman, tvrdi da kandidatima nije nudio četverosatnu prijavu za osmosatno radno vrijeme. ‘Postavljate pitanja kao da ste inspektor’, rekao je i dodao da, ako CIN zna nekoga ko traži posao, da mu ga pošalju. Obećao je da će biti prijavljeni.

U Bono piceriji nude platu od 400 KM sa mogućnošću da radnik bude prijavljen nakon tri mjeseca, ako se dobro pokaže. Radnici rade u dvije smjene i to od 6:30 do 15, te od 15 do 23 sata. Konobarice imaju pravo na slobodan dan svake dvije sedmice. Ako se razbole ili imaju porodične probleme, moraju naći zamjenu.

U razgovoru sa novinarom CIN-a vlasnik picerije je rekao da prvo sačeka i vidi da li će novi zaposlenik ostati na poslu, pa tek onda razmišlja o prijavljivanju.

Azra Šehbajraktarević, predsjednica Sindikata trgovine BiH kaže da je uobičajeno da se od trgovačkih i radnika u ugostiteljstvu, koji su često mladi i neprijavljeni, traži da rade prekovremeno. Iako je Zakonom o radu propisano da radna sedmica traje 40 sati i da je raspoređena na 6 radnih dana, tipično radno vrijeme u maloprodaji je i po 12 sati. Šehbajraktarević kaže da je radniku, ako se pobuni ili odbije da radi, lako dati otkaz, jer ima dovoljno nezaposlenih ljudi koji će zauzeti njegovo mjesto.

Vlasnici picerija i radnji investiraju svoju ušteđevinu i ne mogu dozvoliti da im posao propadne. Gazde sa kojima su razgovarali CIN-ovi novinari u toku ovog istraživanja izjavili su da se bore da prežive – i traže od radnika da podijele sa njima taj teret.

Priče tragača za poslom

U potrazi za poslom, novinari su upoznali istinske tragače za pravim radnim mjestom.

Dvadesettrogodišnji Sarajlija Armin Varešanović već tri godine traga za stalnim poslom. Varešanović je bio pun optimizma kada je završio srednju medicinsku školu na Bjelavama gdje je stekao zvanje sanitarno-ekološkog tehničara. Profesori su im u školi govorili da će lako naći posao sa platom od 3.000 KM pošto se radi o novom smjeru. Tokom šest mjeseci provedenih na stažiranju u Domu zdravlja na Ilidži, Armin se ponadao da će tu zasnovati radni odnos, no to se nije desilo.

Prodavao je CD-ove i dijelio vizitke po kafićima dok jednog dana nije saznao da je konobar u jednom od kafića na Skenderiji dobio otkaz.

‘Na intervjuu nisam pitao ni za platu, a osiguranje nisam ni spominjao, jer znam da je praksa da se radnici tamo ne prijavljuju, i da će to biti shvaćeno kao provokacija, te da će mi reći “hajde, bježi sada’, kaže on.

Nakon par dana probnog rada počeo je dobivati dnevnicu od 10 KM. Osim konobarskog, Varešanović je radio i kao dostavljač pizza i tvrdi da mu je ‘solidno išlo’.

‘Za doprinose i prijavljivanje me niko nije pitao, niti sam ja sebe pitao zašto se ne plaćaju, znao sam da je to jednostavno praksa. Šta ću mu govoriti kada znam da mu se ne isplati da me prijavi’, kaže Varešanović.

Na tom poslu se zadržao nekoliko sedmica, sve dok gazda jednog dana i njega i kuharicu nije otjerao zato što je primijetio dlačicu na tanjuru. Sada je bez posla i spreman je, kako kaže, da radi na crno za bilo kakav novac.

Dvadesetčetverogodišnja Emina Drljo, studentica porijeklom iz Srbije, promijenila je kao konobarica više od 20 radnih mjesta u zadnjih godinu dana. Ni na jednom nije bila prijavljena.

‘Nisam imala izbora’, kaže ona. ‘Od nečega treba platiti kiriju, a roditelji mi ne mogu poslati puno novca. Iako nikada nisam htjela biti konobarica, rad u ugostiteljstvu ti stvori dojam da ne možeš raditi ništa drugo i ti izgubiš volju.’

Ona tvrdi da je mladim djevojkama na ovim poslovima mnogo teže nego muškarcima. Vlasnici ih često tretiraju kao osobe koje bi im zahvalnost za posao trebale pokazati na ‘prisniji’ način. Jedan gazda joj je ponudio ‘druženje’. ‘Sve je bilo popraćeno pričom o tome kako je on bogat, kako ona zna šta muškarci žele itd. Ustala sam i otišla čim je progovorio o tome’, kaže ona.

Drugi vlasnik kafića pravio je neukusne komentare na račun njenog fizičkog izgleda i nudio joj je da spava u njegovom kafiću. Ona kaže da je samo čekala da uzme prvi dio plate kako bi mogla platiti kiriju.

Kako u večernjim smjenama ne bi ostajala sama s vlasnikom, u kafić je svake večeri pozivala svoje prijatelje.

‘Ta tri dana s njim bila su mi kao tri godine’, prisjeća se ona.

‘Nakon svega samo želim da završim fakultet i nađem neki normalan posao’, kaže Drljo.