Hercegovački gradić čuven po seriji misterioznih ukazanja, koja su se počela dešavati prije četvrt stoljeća, u posljednje vrijeme privlači pažnju neobjašnjivim nestancima hodočasnika.

Od 2001. godine do danas, sedam katoličkih hodočasnika koji su došli u Međugorje da dožive čudo vjere nestali su bez traga. Četiri osobe su kasnije pronađene mrtve, dok se o sudbini preostalih hodočasnika još uvijek ništa ne zna. Jedna od njih je i Winifred Brady, 59-godišnja Irkinja iz Dublina koja je u Međugorje došla prvog Septembra.

Predstavnici crkvenih, opštinskih i policijskih stuktura ne slažu se oko toga ko bi trebao biti odgovoran za sigurnost posjetilaca najveće bh. turističke atrakcije, koju godišnje posjeti između 500.000 i 1,5 miliona ljudi.

No, ono u čemu se slažu, jeste da se uz toliki broj posjetilaca ne treba čuditi nad nesrećama koje se dešavaju.

Nadležni u drugim evropskim mjestima hodočašća drugačije razmišljaju. Upitana šta misli o nestanku sedam hodočasnika u Međugorju, glasnogovornica iz svetilišta Fatima u Portugalu Dina Simoes kaže: ‘Gospode bože. To je potpuno nepojmljivo ovdje. Nikad nisam čula da je neko nestao ovdje.’ Od kada je troje djece, čuvajući stado pored Fatime, 1917.godine ugledalo Djevicu Mariju koja im se šest puta ukazala, na tom mjestu je izgrađeno svetište koje godišnje posjeti više od 4 miliona posjetilaca. Većina hodočasnika su stari ili bolesni.

U Francuskoj se nalazi svetilište Lourdes. Tamo se 1858. godine 14-godišnjoj Bernadette Soubirous Djevica Marija ukazala 18 puta. Danas Lourdes privlači gotovo 6 miliona hodočasnika godišnje, od kojih su mnogi teško bolesni i dolaze u potrazi za iscjeljenjem. ‘Takvo nešto se nikad nije desilo u Lourdesu’, kaže Frank Delahaye, direktor komunikacija Turističkog ureda u Lourdesu. ‘Nikada, ne.’

Nestanak hodočasnice

Šestoro mladih, od kojih je najmlađe imalo 10, a najstarije 17 godina, pronijelo je 1981. godine vijest da im se na vrhu udaljenog i krševitog brda ukazala Marija, majka Isusa Krista. Tada im se prvi put obratila, a oni i danas, kao odrasli, prenose Marijine poruke i svjedoče o njenim ukazanjima.

Dok od zvaničnika katoličke crkve u Rimu dolaze oprezne izjave o tome kako čuda još uvijek nisu dokazana, vjernici iz cijelog svijeta hrle u Međugorje. Mnogobrojne turističke ture, specijalni letovi kao i prepuni hoteli, restorani i prodavnice izgrađene radi hodočasnika, govore za sebe o tome kolika je popularnost ovog svetišta.

Brady je već dva puta bila u Međugorju prije nego što se ovog septembra priključila turi koji ju je organizovala agencija ‘Paddy Travel’. Grupa od trideset irskih hodočasnika, među kojima su bile ona i njene dvije prijateljice, odsjela je u pansionu ‘Lola’. Tamo je i viđena posljednji put.

Petog septembra ona je nazvala svoga muža Stephena u Dublinu. Tada mu se požalila kako sumnja da će se uspjeti da se popne uz strmu, krševitu stazu koja vodi do mjesta ukazanja Djevice Marije.

Brady se u hodu pomaže štapom, a i pušač je. Pomenula je svađu sa prijateljicama nakon koje je uzela odvojenu sobu i on je stekao dojam kako bi se ona najradije vratila kući. Savjetovao ju je da se opusti i da ostane u gradu. Za nekoliko dana grupa je ionako trebala krenuti nazad.

Adrijana Čolak, kćerka vlasnice pansiona, kaže da je Brady slijedećeg jutra zatražila malo leda, rekavši da će po njega svratiti kasnije. Od tada joj se gubi svaki trag.

Njene zabrinute prijateljice tog dana prijavljuju nestanak Danijeli Sušac, turističkom vodiču agencije ‘Paddy travel’, no, ona se nije mogla sjetiti Bradyjeve. Nakon što su je bezuspješno posvuda tražili, pozvali su policiju u dva sata ujutro.

Da li je policija dovoljno uradila?

Šef policije Ilko Musa, koji je vodio slučaj, kaže da je njegovih 10 policajaca tokom narednih deset dana organizovalo potrage za Bradyjevom. Angažovana je i specijalna policija sa psima a pridružili su se i lovci iz kraja koji dobro poznaju teren. Nisu našli nikakve tragove.

Čolak kaže da su ove velike potrage organizovane tek kada je Stephen Brady doputovao i zahtijevao da se nešto učini. Prijatelj iz policije mu je pomogao da dobije pasoš za hitne slučajeve, a sa njim je doputovao i njegov brat.

Ali, Brady ne krivi policiju. Kaže da je policija radila u tri smjene i da su trojica policajaca u smjeni učinili onoliko koliko su mogli. I dalje je u kontaktu sa irskim policajcem Tomom Dalyem, koji je stacioniran u Međugorju kao pripadnik Policijske misije Europske unije (EUPM).

Musa ne smatra da je bilo šta u vezi nestanka Bradyjeve razlog za uzbunu. On kaže da Međugorje godišnje posjeti veliki broj hodočasnika da su neki od njih stari, dok drugi imaju fizičke ili psihičke smetnje. A dešava se da stariji ljudi odlutaju.

Musino gledište je također uticalo na izvještavanje medija o nestanku Bradyjeve Pisalo se o tome kako je njen nestanak povezan sa uzimanjem antidepresiva ili alkohola, što je dovedeno u vezu sa smrću njenog devetnaestogodišnjeg sina prije jedne decenije. Pomenuto je i kako je moguće da je odlutala i izgubila se u kršu koji okružuje gradić.

Njen muž, sa kojim je u braku 42 godine, kaže da nije siguran da li je još uvijek uzimala pilule koje je su joj bile neophodne nakon porodične tragedije. Ono u šta je siguran, jeste da ona ne bi namjerno skrenula sa staze jer je teško hodala. Muž je njenu sobu zatekao u urednom stanju i ništa nije nedostajalo.

Čolak kaže da je Bradyjeva dan prije nestanka bila dobro raspoložena i pomogla joj je pospremiti sto. Ona tvrdi da nikad nije vidjela Bradyjevu pijanu. Iako je Brady znala popiti dva ili tri pića za vrijeme večere, Čolak u njenoj sobi nije nikad pronašla flaše.

Pronalazak tijela

Dragan Ostojić, predsjednik Lovačkog kluba Golub iz Čitluka, kaže da je u jednom navratu Brady tražilo 140 ljudi, a u drugom 170. Ali, sve je bilo uzalud, kaže on. Nisu imali početnu tačku i nisu znali u kojem pravcu je otišla. ‘Tako da smo tražili više-manje napamet’, rekao je.

Lovci su bili bolje sreće u prošlosti. U decembru 2001. godine nabasali su na kosture dvoje austrijskih hodočasnika koji su bili prijavljeni kao nestali: 65-ogodišnji sveštenik Franz Lechinger i 72-godišnja Herta Brixler. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni na brdu Šormanci u blizini puta i osvijetljenih kuća.

Staze oko Međugorja su vidljive i utabane, kaže Ostojić. Ne zna šta je to što ljude tjera da lutaju izvan njih po terenu koji ne poznaju.

Jednog ljetnog dana 2003. godine, Andrija Ćorić i njegov 11-godišnji sin Ivan, stanovnici Međugorja, skrenuli su sa staze koja je vodila sa Brda ukazanja. Kolone hodočasnika su se kretale stazama, pa su oni krenuli kraticom.

Dječak je primijetio štap u pukotini među stijenama, malo dalje našli su ruksak a na kraju i tijelo žene, samo 40 metara od staze. Policija je identificirala tijelo Hedwig Witek Hotar, još jedne Austrijanke, koja je na tom mjestu, prema njihovim procjenama, ležala više od godinu dana..

‘Ja zaista ne znam’, kaže šef policije, ‘šta se desi pa bivaju nađeni tek nakon godinu dvije na mjestima kuda su prošle stotine ljudi, zaista ne znam.’

Ćorić kaže da je pronalazak tijela ‘slučajnost’ zato što ‘policija obiđe jedan krug, ne pronađe ništa i vrati se.’ Kaže da mještani uvijek upozoravaju hodočasnike gdje smiju ići a gdje ne.

Srećko Bošnjak, glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, kaže da nijedan od hodočasnika koji su nestali nije bio žrtva pljačke, kidnapovanja ili nasilja.

Kaže da ih je većina jednostavno odlutala sa staze da bi izvršili nuždu ili da se odmore, a onda bi se zbunili i izgubili na negostoljubivom terenu. Trebalo je između godine i po i dvije i po godine da bi bili pronađeni.

Patolog Marija Definis Gojanović iz Splita, koja je obavila obdukciju dvoje hodočasnika, potvrdila je da nije pronašla tragove nasilja. Međutim, ona dodaje da su posmrtni ostaci u jednom slučaju bili mumificirani,, dok se u drugom radilo o kostima, što joj je onemogućilo utvrđivanje uzroka smrti.

Uloga crkve

Fra Ivan Sesar, župan Međugorske župe, kaže da je crkva prošle godine postavila rasvjetu na putu do Brda ukazanja. Neki su protestovali, ali on kaže da ‘ne smijemo rizikovati ničiji život radi autentičnosti.’

Župni ured za sigurnost hodočasnika gostima pruža informacije i obezbjeđuje vodiče 24 sata na dan za one koji ih žele platiti.

Ali, kaže Sesar, nije samo do crkve da se stara za sigurnost gostiju. Kaže da je odgovornost prvenstveno na turističkim agencijama koje dovode hodočasnike. ‘Niko se ne žali na ono za što smo mi nadležni, a to je molitva’, kaže on.

Župan kaže da Međugorju nedostaje infrastruktura kao što je kanalizacija, kakva je neophodna u mjestima sa velikim prilivom turista. Hoteli koriste septičke jame, što može biti rizično. Nepristupačan teren je posebna opasnost kakve u Fatimi i Lourdesu nema, kaže on, i dodaje da su raščišćavanje šume i šikare, te održavanje staza u nadležnosti opštine.

Glasnogovornica Simones iz Fatime kaže da portugalska Nacionalna policija patrolira oko svetišta u vrijeme religijskih praznika ili neuobičajeno velikih posjeta. Ostalim danima, oko 20 stražara čuva svetište i usmjerava posjetioce kako se ne bi izgubili.

Portparol iz Lourdesa Delahaye kaže da je taj gradić na jugozapadu Francuske veoma miran i siguran, potpuno drugačiji od bivše Jugoslavije. Sigurnosna oprema i kamere su instalirane u zgradama crkve kao zaštita od provalnika i terorista, a za nešto više od toga se nije ni ukazala potreba.

‘Pazite’, kaže Sesar, ‘apsolutne sigurnosti u svijetu danas nema. I Međugorje je sigurno koliko je sigurno i svako drugo mjesto u svijetu gdje se okupljaju ljudi.’

Uloga opštine

Ivo Jerkić, načelnik opštine Čitluk, kaže da sva pitanja o nestalim osobama i sigurnosti hodočasnika trebaju biti upućena policiji.

On tvrdi da je konfiguracija terena razlog zašto je potrebno toliko vremena da se pronađu nestali. ‘Možete proći na 2 metra. To je kamenjar, krš, drača, smreka.. Da je to u urbanom dijelu pa da policija ne može naći, to bi bilo drugo.’

Jerkić, koji je čuo za neke nestanke kaže: ‘Dođe pola miliona ljudi i neću reći da je normalno, ali desi se. Jednostavno se desi.’

Nije mu bilo poznato da Anita Visković iz Hrvatske, koja je zadnji put viđena na Brdu ukazanja u augustu, još nije pronađena.

‘Kod nas ovdje’ kaže Jerkić. ‘Ja i nisam čuo za taj slučaj. Moram biti pošten da nisam upoznat sa tim. Ne znam otkuda vam taj podatak?Kako ste rekli da se zove, Visković?’

Jerkić tvrdi da opština nikad neće postaviti znake i putokaze na staze koje vode prema Brdu ukazanja bez inicijative od strane Župnog ureda.

‘To ostaje onako kako jeste’ kaže on. ‘Autohtono. Nema nikakve gradnje.Onaj ko želi ići on se zavjetovao da ide po tom kamenjaru,a mi niti ćemo što raditi niti imamo namjeru raditi. Bilo je tu zahtjeva da se radi vidikovac i svašta nešto, ali to bi bio čisti turizam, a ne hodočašće.’

Jerkić kaže: ‘Meni je žao sto se ovo desilo. Stvorit će ružnu sliku, ali, isto, s druge strane, nemoguće je da se to ne desi.’

Stephen Brady, koji je sada ostao sam u Dublinu, ne može vjerovati šta se desilo.

‘Neko vam zaista ne nedostaje dok ne nestane’, kaže za ženu koju je prije nekoliko desetljeća upoznao u plesnoj sali i potom oženio. ‘Tek sad, kada se staram sam o sebi, učim da kuham i kupujem i radim kućne poslove. Pa, sve u vezi nje mi nedostaje.’